Znam gdje sam bio i što sam radio u osam ujutro, u ponedjeljak 9. srpnja 1979. godine. Sjedio sam u zastavi 750 SE (reg. SA 128-299), na klupi iza suvozačkog sjedala, boljelo me je grlo, šutio sam strepeći od morske bolesti i od majčine nervozne vike, uvjeren već neko vrijeme da neću još dugo živjeti. Naime, bili su mi već duže od mjesec dana vidno otečeni limfni čvorovi na vratu, pa sam na osnovu već usvojenih medicinskih znanja, onoga što sam pročitao u enciklopediji ili onoga što bih saznavao iz slučajno prisluhnutih liječničkih razgovora, zaključio da imam leukemiju ili limfom. Živio sam, dakle, po vlastitoj procjeni, posljednje mjesece života, uspijevajući od majke i None sakriti da su mi po vratu poiskakali zlokobni lješnjakići ljudske prolaznosti. Oca, srećom, nisam sreo u tih mjesec dana, jer od njega bih teško mogao sakriti svoju boljku. On je, naime, doktor za leukemije.
Probudile su me u šest, jer je prema sinoćnjem majčinom planu polazak trebao biti već u sedam. Ali u sedam smo Nona i ja spremni stajali kod vrata od stana, Nona je u jednoj ruci držala ključeve, u drugoj neseser s lijekovima i ostalim potrepštinama za ne daj Bože, ali majka je još uvijek bila u banji. U životima naše obitelji nikada nitko nije zaozbiljno izgovorio riječi kao što su kupaonica ili kupatilo. Kod nas je to bila banja. Dakle, ona već punih četrdeset i pet minuta nije izlazila iz banje. Mnogi su razlozi koji živo čeljade mogu zadržati na tom mjestu, pogotovu što je u stanu na Sepetarevcu u sklopu banje bio i zahod, ali majka nije tamo boravila ni iz jednog od tih razloga. Sjedila je na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila. Bila je sva izvan sebe, bilo joj je trideset i sedam, skoro dvadeset manje nego meni danas, bila je rastavljena, imala je trinaestogodišnjeg sina i sedamdesetčetverogodišnju majku, koja se zapravo o svemu i o svima brinula, i trebala je poduzeti nešto što još nije nikad u životu. Trebala je, kao što to rade druge žene i muškarci, potrpati obitelj u auto i krenuti prema moru. Mjesecima je to svima najavljivala, najviše Noni i meni, a sad užasnuta sjedi u banji, puši cigaretu za cigaretom (filter Milde Sorte), spremna da ubije svakog tko bi joj se usudio reći da je sjedila na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila, dok smo je nas dvoje čekali kao da sudjelujemo u nekom eksperimentu.
U petnaest do osam je u oblaku dima izašla banje, pa smo sve troje izašli iz stana. Nona je zaključala gornju pa donju bravu. Ja sam za nama povukao teška kapijska vrata. Mogu i sad čuti njihov zvuk. Sve stvari za put sinoć su bile spakirane u fiću. Bilo je to najsigurnije jamstvo, i za nju i za nas dvoje, da ćemo jutros ipak krenuti. Fićo je bio parkiran pod prozorom komšinice Milenke, na strmini kakva je iz ravničarskih zagrebačkih perspektiva vjerojatno nezamisliva. Ugurala me je, nervozno govoreći nešto o mojoj nezahvalnosti i Noninom bolesnom srcu, na zadnje sjedalo, na takozvanu klupu, uz brdašce uglavnom njezinih stvari, bez kojih neće moći na moru. Nastojala je da ponese cijelu sebe, a u njezinom slučaju bilo je to mnogo. Uz rasute živote ide gomila stvari, gomila mrtvih predmeta. Zatim je namjestila sjedalo, imaš li mjesta?, bilo je to više retoričko pitanje, pa je Noni rekla da sjedne. Koljenima sam dodirivao Nonino sjedalo, ali lagao bih ako bih rekao da nisam imao mjesta. Zastava 750 bila je prostran auto. Fićo je bio prostran auto, pogotovu ako je nas bilo samo troje. Ali i da nas je bilo četvero, da nas je čak bilo i petero, mogli smo mirno krenuti prema moru, svatko sa svojom prtljagom. Bili smo takvi i toliki ljudi, i tih su dimenzija bile naše torbe, vrećice, cekeri… Kufera – kako smo mi zvali kofere – u fići nije moglo biti. Kuferi putuju samo željeznicom i avionom. Kufer se ne nosi na godišnji odmor. S njime se odlazi u selidbu.
Kasnije ću, živeći po autima, shvatiti koliko je fićin prtljažnik bio neobično raspoređen. Kako je motor bio odostrag, naprijed je, uz rezervnu gumu, dizalicu i ostali obavezni alat, bilo podosta mjesta za prtljagu, ali isključivo u rasutom obliku. Torbe, vrećice i cekeri, ali sve vrlo usko, ne šire od dvadesetak do dvadeset pet centimetara, moglo je stati u prostor između naslona stražnjeg sjedala i motora. Četveročlane i petočlane obitelji na krov bi namontirale rešetku, koja se kod nas zvala roštilj, na koju bi se mogli pričvrstiti čak i kuferi, dok smo mi tročlani pokraj sebe na stražnjem sjedalu imali mjesta za sve mrtve predmete krajnje inhibirane egzistencije moje majke, te za sve što smo sa sobom ponijeli Nona i ja. I da budem baš do kraja pošten: u fiću je stala i gomila mojih knjiga, uključujući i upravo kupljena prva dva toma Opće enciklopedije Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, koje sam kanio proučiti u Maloj Dubi, prije nego što mi nastupi smrtni čas naslućen tim čvorićima po vratu, na koje sam se stalo podsjećao potajno ih dodirujući vrhovima prstiju.
Četrdeset i tri godine kasnije, dok ovo pišem pomalo već zaprepašten posljedicama onoga što mogu donijeti beskorisna, ali kalendarski precizno organizirana sjećanja, prilično sam siguran da smo se u osam sati i pet minuta, u ponedjeljak 9. srpnja 1979, već spustili niz Sepetarevac, pa niz Mejtaš i Dalmatinsku ulicu, da smo na skretanju u Titovu ulicu, i da se majka uspaničila u strahu od nailaska tramvaja. Još uvijek tu nema semafora, bit će postavljen nakon što sljedeće godine Tito umre, ali nema ni nekog velikog prometa. Auta je malo, promiču mljekarski i pekarski kamioneti, zagledaju nas policajci iz stojadina, brekću Volkswagenove bube, a sunce se nad dolinom još nije podiglo dovoljno visoko, i nije nas još stigla puna vrelina ljeta. Do toga će proći još dva-tri sata, možda i cijela četiri, koliko će majci biti potrebno da nas, uz česta zaustavljanja, doveze do Mostara. Vozit ćemo se iza šlepera, koji će u nas ispuhivati svoj teški crni dim. Nejaki fićin motor vući će nas uz Ivan planinu, i nikada nikog nećemo preteći. Moja majka u cjelokupnoj svojoj vozačkoj karijeri, koja nije bila naročito intenzivna, ali za koje je, ipak, morala preći barem dvadesetak tisuća kilometara, nikada nikog nije pretekla. Jednom ju je instruktor natjerao u pretjecanje, pa je, pričao nam je to Stevo Bajić, tako se instruktor zvao, vrištala kao Marilyn Monroe u nekakvom filmu, dok je, da se ohrabri, pretjecala traktor, tamo negdje kod Rajlovca. I tako smo se mi vozili prema moru, prema Pločama i Maloj Dubi, a da moja majka ni u jednome trenutku nije vozila brže od sedamdeset na sat.
Putovanje je dugo potrajalo. Ustvari, putovali smo cijeloga tog julskog ponedjeljka, a onda smo tražili kuću gospođe Klare, kod smo imali sedmodnevni polupansion. Toliko je, naime, majci ostalo od godišnjeg odmora, koji je otvorila još posljednjeg ponedjeljka u junu, da bi, kako je isplanirala, prvoga tjedna okrečila i sredila stan, nakon čega ćemo drugoga ponedjeljka na more, u Malu Dubu, kod gospođe Klare. I doista, stan je prvog ponedjeljka bio okrečen, ali nju je u utorak spopala migrena, koja će potrajati danima, odvijati se u nesređenom, da ne kažem uneređenom stanu, i s vremenom pretvoriti u neku krajnje specifičnu majčinsku čamotinju, praćenu tjeskobom koja je bila optužujuća prema cijelom svijetu, ali najviše prema Noni, mome nevidljivom ocu, te na kraju i meni koji sam se tu javljao kao metafora njezina cjeloživotnog stradanja. Ćilimi s podova bili su srolani u frule i bačeni pod nadstrešnicu, stolovi, ormari i regali bili su ispokapani žućkastim i zelenkastim polikolorima, u ono vrijeme vrlo modernim, i sve je bilo naglavce izvrnuto, dok je ona iz dana u dan sve dublje tonula u ono što će četrdesetak godina kasnije postati hit osjećajem svijeta u izumiranju: anksioznost. Ali tada se nekako drukčije to zvalo. Naravno, postojala je mogućnost da nam dođe žena, čini mi se da se tadašnja naša žena zvala Radojka, i da po Noninim uputama stan vrati u stanje prije krečenja. Ali to nije bilo moguće, jer je u tjeskobi, u zaostacima migrene, u dimu Milde Sortea, u postelji nasred tog kaosa bolovala moja nesretna majka, i nož u njezino majčinsko srce donio bi prijedlog da zovnemo ženu i da žena riješi stvari.
Na kraju, stan smo ostavili dignut u zrak, ćilimi su ležali pod nadstrešnicom smotani u frulicu, u kadi su, spremne za pranje, mirovale od duhanskog dima i smoga posivjele zavjese, a mi smo u fići prvi put krenuli na more. Za majku, bio je to veliki doživljaj, sasvim sigurno mnogo veći od onoga što je ostavljala za sobom: došla je do te tačke u svome nesretnom životu kada je i ona, kao toliki njezini kolege s posla, kao žene jake kao zemlja, jedna je bila udovica, druga s dvoje djece i razvedena, vozila svoju obitelj na more. Bilo je to prvi put u njezinom životu, a bit će, odmah ću to reći, i posljednji.
Polaganje vozačkog ispita za nju je bilo ulazak u posljednji veliki pokušaj da postane kao svi drugi ljudi, sve druge žene. Stevo Bajić bio je dobar instruktor, ona je bila savršena učenica. Žalila se da je prestara, bilo joj je trideset i pet, i još je žena, ali on ju je znao obodriti. Junački je, iz trećeg pokušaja (što je za onodobne sarajevske prilike stvarno bilo dobro), položila vozački i stekla dozvolu, nakon čega je slijedio projekt kupovine auta. Morao je to biti fićo, jer sve je drugo za nju bilo preveliko. Uplatila ga je u srpnju, opet taj fatalni juli!, 1978, a samo dva i pol mjeseca kasnije brzojavili su joj – sve važno se još uvijek dojavljivalo telegramima! – da je njezino “vozilo” čeka na “propisanom mjestu” u Pećigradu. U tom mjestu pokraj Cazina, negdje daleko u sjeverozapadnoj Bosni, čiji ću naziv samo tada čuti, ali ga pamtim cijeli život, bilo je stovarište na kojem nas je, tko zna iz kojeg neobičnog i danas zaboravljenog razloga, čekao naš bijeli fićo.
Majka je sišla s uma od nemoćnoga bijesa! Osim što je Pećigrad nakraj svijeta, i što je do Pećigrada, to danas znam, ako se krene sa Sepetarevca, punih petsto kilometara, premda je, krene li se iz Zagreba, samo stočetrdeset. Ali u mom će životu do Zagreba proći četrnaest godina, a majci će Zagreb zauvijek ostati toliko daleko da se danas može reći da je to bio grad s druge strane njezina groba. Osim što je Pećigrad bio petsto kilometara daleko, njoj je bilo nezamislivo da sjedne za upravljač i vozi auto koji je upravo već drugi mjesec otplaćivala, i otplaćivat će ga sljedećih pet godina. Prije nego što provoza našeg fiću, majka će kod Steve Bajića uzeti još dvadesetak dodatnih satova vožnje. Ali ni to joj neće pomoći. Bez obzira na položen vozački ispit, na to što je uvijek i u svemu bila dobra učenica, kao ni na to što se Stevo kleo da je naša Javorka jedan od boljih “kandidata” u njegovoj dvadesetogodišnjoj “instruktorskoj karijeri”, moja majka živjela je i umrla u nekom čudnom otporu prema svim oblicima kretanja, ali najviše prema tome da ona svojim rukama i nogama, te svojom pameću i duhom, pokreće neko vozilo, automobil, kočiju, bicikl.
Tako je u Pećigrad po našeg fiću išao barba Dragan. Inžinjer metalurgije, donedavni predstavnik zeničke željezare u Moskvi, svjetski čovjek i šarmer, jedan od onih muškaraca koji umiju nositi najdelikatniji muški odjevni artefakt: maramu, što viri iz košulje, moj ujak živio je posljednju doista sretnu jesen u svom životu. U prosincu te godine u Moskvi će mu poginuti kći, i još jednom će se u našoj velikoj i nesretnoj porodici uskovitlati krivnje i očaji, ali tada još uvijek je bio listopad, on se od duga vremena i da sestri učini uslugu dolinom Vrbasa autobusom vozio prema Bosanskoj krajini, prema Cazinu i prema Pećigradu, premda tom legitimnom kraju poznatoga svijeta, da sjedne u našeg fiću i doveze ga u Sarajevo. Gledao je, dragi moj barba Dragan, u ruj i maglu te posljednje bosanske jeseni, divio se i čudio ljepoti prirode i zemlje u kojoj se rodio, on koji je obišao pola svijeta i svaki zakutak Sovjetskog Saveza nečega ljepšeg i začudnijeg od te doline Vrbasa nigdje nije vidio. I mislio je tada, kao što smo svi mi barem jednom u životu pomislili, kao što je mislila i moja luda i tjeskobna mati, ta rođena nevozačica, kao što su mislili Nono i Nona, da im je dragi Bog, ili rođeni njegov brat Dobri Slučaj, učinio veliku čast time što svojim očima gledaju Bosnu. Svatko od njih na kraju će biti Bosnom proklet. I svi oni leže pod teškom ilovačom moga rodnog sarajevskog groblja.
Kada je barba Dragan dotjerao našeg fiću na Sepetarevac, pitao sam ga, otpočetka malo razočaran, jer sam već onda želio Volkswagenovu bubu: “Kakav je?” “Ko avion!”, slagao je moj dragi ujak, ali nije mi danas mrska ta njegova laž. Uostalom, nisam li je upamtio i nije li u međuvremenu postala istinom? Fićo je prvi put registriran s datumom 1. novembrom. Registarske brojeve svih budućih svojih auta mirno ću zaboravljati. Pamtim samo njegovu: SA 128-299, i registraciju sivog renaulta 4, prvog očevog auta: SA 827-96. I uporno ih ponavljam, jer ako njih zaboravim, nitko me više na svijetu ne može podsjetiti.
Tek danas sam toga do kraja svjestan: otkako je parkiran pod prozorom tete Milenke, pa sve do jutra 9. srpnja sljedeće, 1979. godine, moja žalosna mati spremala se za svoj veliki životni poduhvat, koji je nešto trebao promijeniti u njezinom životu, ali nije promijenio ništa. Proveli smo tih sedam dana u “sobama za izdavanje”, kako su se u ono vrijeme nazivali ovi današnji apartmani, kod gospođe Klare, da bismo se zatim u nedjelju 15. srpnja vraćali u Sarajevo. Majka je vozila jednako sporo, i jednako se, zbog stanja u prometu i zbog svega drugog, ljutila na nas dvoje. Bio sam još nesretniji i uplašeniji nego u ponedjeljak, jer sam se vraćao u Sarajevo gdje ću se, mislio sam, suočiti sa svojom fatalnom bolešću. Već sljedećeg petka doći će otac s alimentacijom, s kovertom koju je uvijek ostavljao ispod male Beethovenove biste na kredenci, pa će se u trenutku zagledati u mene. “Doći ovamo!”, reći će, pa će mi opipavati vrat, pa će se jako uozbiljiti, pa će me pitati boli li me, pa će me pitati koliko je već ovo. A ja ću premirati od straha. Pa ću ići kod njega u bolnicu na vađenje krvi, bez obzira što on uopće više neće djelovati zabrinuto. I krv će pokazati da je sve to bilo ništa. Limfni čvorovi nikada se nisu povukli, samo su izgledali manji, jer sam i dalje rastao. Bartonella henselae, bolest mačjeg ugriza (ili ogreba), pri kojoj se većini djece i mladih limfni otoci povuku nakon nekoliko mjeseci. Ali znaju se nikada ne povući, nego ostaju uspomenom na našeg sepetarevačkog mačka i mačku, kojih već četrdeset godina nema, na oca mog i moju majku, kojih također nema. I na fiću, kojeg isto nema.
Fićo, koji se samo tada spustio do mora, sljedećih je godina uglavnom bio parkiran ispod prozora komšinice Milenke, na ubitačnoj strmini Sepetarevca, naglavce okrenut prema Mejtašu. Ponekad bismo se u njemu vozili na Ilidžu, kod rođaka koji su živjeli u Kasindolskoj ulici, u kući čiju povijest pamte Lado i Regina, pa ju ja ne moram ponavljati. Kod njih smo bili i u nedjelju 4. svibnja 1980, i onda smo se, u istom strateškom rasporedu, vraćali kući. Majka za upravljačem, ja iza None. I dok smo se vozili niz Alipašino polje, uz još uvijek uredne, urbanistički savršeno nanizane armiranobetonske strukture tog novoga Sarajeva, kroz poluotvoren vozački prozor začuli su se vriskovi. Javorka je, tko zna zašto, odmah uključila radio, a zatim se uspaničila, pa je krenula psovati i vikati na nas dvoje, baš kao da smo Nona i ja upravo ubili Tita. Plašila se za sebe, uvijek se moja tužna mati plašila samo za sebe, i da joj kosmos ne učini neku novu nepravdu i ne nanese neki novi bol. Nona je mudro šutjela, a meni se srce uzlupalo od uzbuđenja pred velikom poviješću. Od malih je nogu veća bila moja strepnja pred stradanjima malih, obiteljskih povijesti, nego pred onim što donose općenarodne kataklizme. Čitavi se narodi međusobno zakrve i pokolju, ali najstrašniji su unutarobiteljski ratovi i pokolji. Najstrašnije je kada se s ljetovanja vraćaš u svježe okrečen i naopako izvrnut stan.
Uskoro zatim, sasvim je izgubila interes za fiću. Stajao je tako tu pod prozorom i čekao da položim vozački. Dočekao me je kao što umirući dočeka nekoga bliskog. Bila mu je propala limarija, jedva je prošao tehnički pregled i novu registraciju, ali me vjerno služio punih šest mjeseci. Nakon toga smo fiću, mjesto da ga kao sav normalan svijet odvezemo na neki otpad, odšlepali na Ilidžu, ostavili ga kod rođaka, u dvorištu pokraj kuće u Kasindolskoj, da tamo, već potpuno raspadnut, dočeka rat i godine srpske okupacije. Nakon toga došla je reintegracija Ilidže i onih dijelova Sarajeva koji su činili obruč opsade, te su ostaci limenog krša jedne ljudske i automobilske egzistencije napokon završili na otpadu. Našeg je fiće tako napokon nestalo, premda je u svome kratkom automobilskom životu prešao samo četrdeset tisuća kilometara i samo jednom je bio na moru.
Imao je, po ondašnjoj računici, 27 konjskih snaga. U mladosti, da ga je imao tko potjerati, možda bi na kakvoj blagoj nizbrdici uhvatio brzinu i od sto na sat. Premda mu je bilo ugravirano sto dvadeset. Od najranijeg djetinjstva, pa, eto, sve do danas, pitam se koja je tajna ugraviranih brzina u našim automobilima. Na našem velikom autu – sačuvajmo njegovu diskreciju, jer je još u dječačkim godinama – ugravirano je dvjesto šezdeset. Ne znam koliko bi brzo on mogao, jer ga nisam tjerao ni blizu njegovih granica, pošto su moje mnogo niže postavljene. I ne zanima me to baš previše. Žao mi je, međutim, što našeg fiću nisam smio potjerati više od osamdeset na sat. Plašio sam se da će ga prekinuti. I koliko god da sam ga pokušavao prištedjeti, vrlo brzo ga je i prekinulo. Čekao me je da se pozdravimo.
Četrdeset i koju godinu kasnije, polovicom srpnja 2022, preko Slovenije vozio sam prema moru. Pošli smo u fiatu 500, našem drugom, malom, autu, i dok sam malo prije skretanja za Tolmin preticao kolonu šlepera i pospanih srednjoeuropskih turista na putu u neizvjesnost turističkog ljeta, na um mi je palo da upravo sad dovršavam jedan vrlo širok i obuhvatan krug, započet u osam ujutro, 9. srpnja 1979. Opet sam u bijelom fići, sa svojom novom, dvočlanom obitelji. Iz Zagreba, svoga drugog zavičaja, vozimo se na more. Mogli smo krenuti i s onim velikim autom, ali zbog nečeg nam se nije dalo. Postojao je neki razlog. A ja pretpostavljam da je taj razlog upravo u ovome: danas dovršavamo priču, tako što ponavljamo njezine najvažnije dijelove, i tako što još jednom prolazimo kroz neka davna iskušenja. Pogledam na brzinomjer, dok pretječem malo kršim prometna pravila, neosjetno smo pojurili sto četrdeset i pet kilometara na sat. Fićo može i brže, neka ostane u diskreciji koliko brže, ali svakako mnogo brže nego što je mogao davni njegov prethodnik za prvoga putovanja u fići na more. Osjećam koliko je unutra šire nego što je prvi put bilo, i koliko veći je prostor koji išću i traže naša tijela za sebe. Razmišljam o stvarima koje smo ponijeli sa sobom, potrpali ih u prtljažnik, koji je tamo gdje je za prošlog putovanja bio motor, smjestili ih iza naših sjedala, tamo gdje su prošli put bile moje noge. Među tim stvarima, osim knjiga, gotovo da nema više ničega što je moja majka kao nasušne činjenice svoga života nosila na prvo i posljednje svoje ljetovanje s autom. Osim što se naši životi razlikuju, moj i njezin, Anin i njezin, nastupila su i druga vremena. Nas dvoje smo, barem nam se tako čini, imućniji nego što smo bili Nona, majka i ja, ali nam je svijet u kojem živimo mnogo više tuđ. Ova zemlja koju vidim kroz prozor, pogotovu Tolmin iza onog tamo putokaza, Tolmin u kojem nisam nikad bio, bila je njezina u najpotpunijem smislu te riječi. Koliko god bila šenuta, pomaknuta i drukčija u svojoj nevolji, majka je gospodarila ovim svijetom, svakom stopom 255.804 četvorna kilometra Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i svake njezine federalne jedinice zasebno. Naše više ništa nije, osim onoga što je stvarno naše. Osim tih opterećujućih grobova, u kojima svi oni počivaju. I još onom jednom u kojem počiva prvi fićo, koji za života nije prešao više od četrdeset tisuća kilometara. Kakav kratak put, kako dugo, beskonačno dugo čekanje u mjestu, truljenje i propadanje! Pa me tako uhvati sreća što se krećemo, i što ćemo upravo svratiti u Trst, šetati rivom, zagledati izloge, kupovati hranu, slikati se na Ponte Rossu, živjeti i trajati na ovom mjestu, a zatim bez ikakvog žaljenja, bez imalo čežnje za izgubljenim svijetom, nastaviti prema Puli. Tamo je jedan veliki stan, u kojem su, u tami persijana i visokih habsburških stropova, sačuvane stvari sa Sepetarevca, i ona Nonina i Nonetova bračna soba, kvalitetan namještaj jednoga mrtvog svijeta.
Dizajner je fiću nacrtao i uobličio, vajao ga kao dragi Bog među dlanovima, po uzoru na fiat 500 i 600, po uzoru na auto koji ja pamtim kao zastavu 750. Novi auto prema starom odnosi se kao što se odnose sjećanja prema nekoj prošloj zbilji. Sjećanja redizajniraju stvarnost, zato su uvijek od stvarnosti ugodnija. Dok se sjećam i dok poput autističnog djeteta – što na neki način i jesam – pamtim svaki datum, sat i detalj jednog putovanja, premda ovdje zapisujem samo kratki pregled, neobaveznu skicu, moje sjećanje redizajnira taj događaj. Ja u svome sjećanju, recimo, znam da nemam leukemiju ni limfom, i da ću živjeti sljedećih četrdeset godina, e da bih se vozio u redizajniranom fići, u automobilčiću uspomeni, koja je mnogo stvarnija od onoga što se zbilja dogodilo. U vožnji prinosim ruku vratu, tražim i nalazim otečene limfne čvorove, još jednu uspomenu na našu davnu mačku i njezinog davnog sina, pa prelazim dlanom po vratu, kao da masiram vratne žile, kao da sam se ukočio, onako kako sam jednom davno vidio da rade očevi dok voze automobil.
U Puli lako se parkiramo na strmini iza rampe. S prvim fićom ne bi to na ovaj način bilo moguće. Ni u prvom životu. Danas je sve mnogo bolje, tehnologija je napredovala, svijet je u svojoj mehanici i fizici gotovo pa savršen. Nije savršeno samo ono što toj mehanici izmiče. Gledam ovu šaku i mislim trenutak-dva na majku iz čije je utrobe i ta šaka izniknula. Ta strepnja, tjeskoba i ludost, ta nesposobnost da se stvarno zavoli svijet koji ti je povjeren, sve to sam danas ja. Brige me na čas oslobađa samo to što ja, za razliku od nje, vozim. Toliko brzo da mi fićo katkad izmakne, pa prekorači sva ograničenja brzine. I onda ga moram usporavati, jer ne želim imati previše posla s ljudima. Naročito onim nepoznatim.
Drugi put s fićom na more
Znam gdje sam bio i što sam radio u osam ujutro, u ponedjeljak 9. srpnja 1979. godine. Sjedio sam u zastavi 750 SE (reg. SA 128-299), na klupi iza suvozačkog sjedala, boljelo me je grlo, šutio sam strepeći od morske bolesti i od majčine nervozne vike, uvjeren već neko vrijeme da neću još dugo živjeti. Naime, bili su mi već duže od mjesec dana vidno otečeni limfni čvorovi na vratu, pa sam na osnovu već usvojenih medicinskih znanja, onoga što sam pročitao u enciklopediji ili onoga što bih saznavao iz slučajno prisluhnutih liječničkih razgovora, zaključio da imam leukemiju ili limfom. Živio sam, dakle, po vlastitoj procjeni, posljednje mjesece života, uspijevajući od majke i None sakriti da su mi po vratu poiskakali zlokobni lješnjakići ljudske prolaznosti. Oca, srećom, nisam sreo u tih mjesec dana, jer od njega bih teško mogao sakriti svoju boljku. On je, naime, doktor za leukemije.
Probudile su me u šest, jer je prema sinoćnjem majčinom planu polazak trebao biti već u sedam. Ali u sedam smo Nona i ja spremni stajali kod vrata od stana, Nona je u jednoj ruci držala ključeve, u drugoj neseser s lijekovima i ostalim potrepštinama za ne daj Bože, ali majka je još uvijek bila u banji. U životima naše obitelji nikada nitko nije zaozbiljno izgovorio riječi kao što su kupaonica ili kupatilo. Kod nas je to bila banja. Dakle, ona već punih četrdeset i pet minuta nije izlazila iz banje. Mnogi su razlozi koji živo čeljade mogu zadržati na tom mjestu, pogotovu što je u stanu na Sepetarevcu u sklopu banje bio i zahod, ali majka nije tamo boravila ni iz jednog od tih razloga. Sjedila je na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila. Bila je sva izvan sebe, bilo joj je trideset i sedam, skoro dvadeset manje nego meni danas, bila je rastavljena, imala je trinaestogodišnjeg sina i sedamdesetčetverogodišnju majku, koja se zapravo o svemu i o svima brinula, i trebala je poduzeti nešto što još nije nikad u životu. Trebala je, kao što to rade druge žene i muškarci, potrpati obitelj u auto i krenuti prema moru. Mjesecima je to svima najavljivala, najviše Noni i meni, a sad užasnuta sjedi u banji, puši cigaretu za cigaretom (filter Milde Sorte), spremna da ubije svakog tko bi joj se usudio reći da je sjedila na zaklopljenoj zahodskoj školjki i pušila, dok smo je nas dvoje čekali kao da sudjelujemo u nekom eksperimentu.
U petnaest do osam je u oblaku dima izašla banje, pa smo sve troje izašli iz stana. Nona je zaključala gornju pa donju bravu. Ja sam za nama povukao teška kapijska vrata. Mogu i sad čuti njihov zvuk. Sve stvari za put sinoć su bile spakirane u fiću. Bilo je to najsigurnije jamstvo, i za nju i za nas dvoje, da ćemo jutros ipak krenuti. Fićo je bio parkiran pod prozorom komšinice Milenke, na strmini kakva je iz ravničarskih zagrebačkih perspektiva vjerojatno nezamisliva. Ugurala me je, nervozno govoreći nešto o mojoj nezahvalnosti i Noninom bolesnom srcu, na zadnje sjedalo, na takozvanu klupu, uz brdašce uglavnom njezinih stvari, bez kojih neće moći na moru. Nastojala je da ponese cijelu sebe, a u njezinom slučaju bilo je to mnogo. Uz rasute živote ide gomila stvari, gomila mrtvih predmeta. Zatim je namjestila sjedalo, imaš li mjesta?, bilo je to više retoričko pitanje, pa je Noni rekla da sjedne. Koljenima sam dodirivao Nonino sjedalo, ali lagao bih ako bih rekao da nisam imao mjesta. Zastava 750 bila je prostran auto. Fićo je bio prostran auto, pogotovu ako je nas bilo samo troje. Ali i da nas je bilo četvero, da nas je čak bilo i petero, mogli smo mirno krenuti prema moru, svatko sa svojom prtljagom. Bili smo takvi i toliki ljudi, i tih su dimenzija bile naše torbe, vrećice, cekeri… Kufera – kako smo mi zvali kofere – u fići nije moglo biti. Kuferi putuju samo željeznicom i avionom. Kufer se ne nosi na godišnji odmor. S njime se odlazi u selidbu.
Kasnije ću, živeći po autima, shvatiti koliko je fićin prtljažnik bio neobično raspoređen. Kako je motor bio odostrag, naprijed je, uz rezervnu gumu, dizalicu i ostali obavezni alat, bilo podosta mjesta za prtljagu, ali isključivo u rasutom obliku. Torbe, vrećice i cekeri, ali sve vrlo usko, ne šire od dvadesetak do dvadeset pet centimetara, moglo je stati u prostor između naslona stražnjeg sjedala i motora. Četveročlane i petočlane obitelji na krov bi namontirale rešetku, koja se kod nas zvala roštilj, na koju bi se mogli pričvrstiti čak i kuferi, dok smo mi tročlani pokraj sebe na stražnjem sjedalu imali mjesta za sve mrtve predmete krajnje inhibirane egzistencije moje majke, te za sve što smo sa sobom ponijeli Nona i ja. I da budem baš do kraja pošten: u fiću je stala i gomila mojih knjiga, uključujući i upravo kupljena prva dva toma Opće enciklopedije Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, koje sam kanio proučiti u Maloj Dubi, prije nego što mi nastupi smrtni čas naslućen tim čvorićima po vratu, na koje sam se stalo podsjećao potajno ih dodirujući vrhovima prstiju.
Četrdeset i tri godine kasnije, dok ovo pišem pomalo već zaprepašten posljedicama onoga što mogu donijeti beskorisna, ali kalendarski precizno organizirana sjećanja, prilično sam siguran da smo se u osam sati i pet minuta, u ponedjeljak 9. srpnja 1979, već spustili niz Sepetarevac, pa niz Mejtaš i Dalmatinsku ulicu, da smo na skretanju u Titovu ulicu, i da se majka uspaničila u strahu od nailaska tramvaja. Još uvijek tu nema semafora, bit će postavljen nakon što sljedeće godine Tito umre, ali nema ni nekog velikog prometa. Auta je malo, promiču mljekarski i pekarski kamioneti, zagledaju nas policajci iz stojadina, brekću Volkswagenove bube, a sunce se nad dolinom još nije podiglo dovoljno visoko, i nije nas još stigla puna vrelina ljeta. Do toga će proći još dva-tri sata, možda i cijela četiri, koliko će majci biti potrebno da nas, uz česta zaustavljanja, doveze do Mostara. Vozit ćemo se iza šlepera, koji će u nas ispuhivati svoj teški crni dim. Nejaki fićin motor vući će nas uz Ivan planinu, i nikada nikog nećemo preteći. Moja majka u cjelokupnoj svojoj vozačkoj karijeri, koja nije bila naročito intenzivna, ali za koje je, ipak, morala preći barem dvadesetak tisuća kilometara, nikada nikog nije pretekla. Jednom ju je instruktor natjerao u pretjecanje, pa je, pričao nam je to Stevo Bajić, tako se instruktor zvao, vrištala kao Marilyn Monroe u nekakvom filmu, dok je, da se ohrabri, pretjecala traktor, tamo negdje kod Rajlovca. I tako smo se mi vozili prema moru, prema Pločama i Maloj Dubi, a da moja majka ni u jednome trenutku nije vozila brže od sedamdeset na sat.
Putovanje je dugo potrajalo. Ustvari, putovali smo cijeloga tog julskog ponedjeljka, a onda smo tražili kuću gospođe Klare, kod smo imali sedmodnevni polupansion. Toliko je, naime, majci ostalo od godišnjeg odmora, koji je otvorila još posljednjeg ponedjeljka u junu, da bi, kako je isplanirala, prvoga tjedna okrečila i sredila stan, nakon čega ćemo drugoga ponedjeljka na more, u Malu Dubu, kod gospođe Klare. I doista, stan je prvog ponedjeljka bio okrečen, ali nju je u utorak spopala migrena, koja će potrajati danima, odvijati se u nesređenom, da ne kažem uneređenom stanu, i s vremenom pretvoriti u neku krajnje specifičnu majčinsku čamotinju, praćenu tjeskobom koja je bila optužujuća prema cijelom svijetu, ali najviše prema Noni, mome nevidljivom ocu, te na kraju i meni koji sam se tu javljao kao metafora njezina cjeloživotnog stradanja. Ćilimi s podova bili su srolani u frule i bačeni pod nadstrešnicu, stolovi, ormari i regali bili su ispokapani žućkastim i zelenkastim polikolorima, u ono vrijeme vrlo modernim, i sve je bilo naglavce izvrnuto, dok je ona iz dana u dan sve dublje tonula u ono što će četrdesetak godina kasnije postati hit osjećajem svijeta u izumiranju: anksioznost. Ali tada se nekako drukčije to zvalo. Naravno, postojala je mogućnost da nam dođe žena, čini mi se da se tadašnja naša žena zvala Radojka, i da po Noninim uputama stan vrati u stanje prije krečenja. Ali to nije bilo moguće, jer je u tjeskobi, u zaostacima migrene, u dimu Milde Sortea, u postelji nasred tog kaosa bolovala moja nesretna majka, i nož u njezino majčinsko srce donio bi prijedlog da zovnemo ženu i da žena riješi stvari.
Na kraju, stan smo ostavili dignut u zrak, ćilimi su ležali pod nadstrešnicom smotani u frulicu, u kadi su, spremne za pranje, mirovale od duhanskog dima i smoga posivjele zavjese, a mi smo u fići prvi put krenuli na more. Za majku, bio je to veliki doživljaj, sasvim sigurno mnogo veći od onoga što je ostavljala za sobom: došla je do te tačke u svome nesretnom životu kada je i ona, kao toliki njezini kolege s posla, kao žene jake kao zemlja, jedna je bila udovica, druga s dvoje djece i razvedena, vozila svoju obitelj na more. Bilo je to prvi put u njezinom životu, a bit će, odmah ću to reći, i posljednji.
Polaganje vozačkog ispita za nju je bilo ulazak u posljednji veliki pokušaj da postane kao svi drugi ljudi, sve druge žene. Stevo Bajić bio je dobar instruktor, ona je bila savršena učenica. Žalila se da je prestara, bilo joj je trideset i pet, i još je žena, ali on ju je znao obodriti. Junački je, iz trećeg pokušaja (što je za onodobne sarajevske prilike stvarno bilo dobro), položila vozački i stekla dozvolu, nakon čega je slijedio projekt kupovine auta. Morao je to biti fićo, jer sve je drugo za nju bilo preveliko. Uplatila ga je u srpnju, opet taj fatalni juli!, 1978, a samo dva i pol mjeseca kasnije brzojavili su joj – sve važno se još uvijek dojavljivalo telegramima! – da je njezino “vozilo” čeka na “propisanom mjestu” u Pećigradu. U tom mjestu pokraj Cazina, negdje daleko u sjeverozapadnoj Bosni, čiji ću naziv samo tada čuti, ali ga pamtim cijeli život, bilo je stovarište na kojem nas je, tko zna iz kojeg neobičnog i danas zaboravljenog razloga, čekao naš bijeli fićo.
Majka je sišla s uma od nemoćnoga bijesa! Osim što je Pećigrad nakraj svijeta, i što je do Pećigrada, to danas znam, ako se krene sa Sepetarevca, punih petsto kilometara, premda je, krene li se iz Zagreba, samo stočetrdeset. Ali u mom će životu do Zagreba proći četrnaest godina, a majci će Zagreb zauvijek ostati toliko daleko da se danas može reći da je to bio grad s druge strane njezina groba. Osim što je Pećigrad bio petsto kilometara daleko, njoj je bilo nezamislivo da sjedne za upravljač i vozi auto koji je upravo već drugi mjesec otplaćivala, i otplaćivat će ga sljedećih pet godina. Prije nego što provoza našeg fiću, majka će kod Steve Bajića uzeti još dvadesetak dodatnih satova vožnje. Ali ni to joj neće pomoći. Bez obzira na položen vozački ispit, na to što je uvijek i u svemu bila dobra učenica, kao ni na to što se Stevo kleo da je naša Javorka jedan od boljih “kandidata” u njegovoj dvadesetogodišnjoj “instruktorskoj karijeri”, moja majka živjela je i umrla u nekom čudnom otporu prema svim oblicima kretanja, ali najviše prema tome da ona svojim rukama i nogama, te svojom pameću i duhom, pokreće neko vozilo, automobil, kočiju, bicikl.
Tako je u Pećigrad po našeg fiću išao barba Dragan. Inžinjer metalurgije, donedavni predstavnik zeničke željezare u Moskvi, svjetski čovjek i šarmer, jedan od onih muškaraca koji umiju nositi najdelikatniji muški odjevni artefakt: maramu, što viri iz košulje, moj ujak živio je posljednju doista sretnu jesen u svom životu. U prosincu te godine u Moskvi će mu poginuti kći, i još jednom će se u našoj velikoj i nesretnoj porodici uskovitlati krivnje i očaji, ali tada još uvijek je bio listopad, on se od duga vremena i da sestri učini uslugu dolinom Vrbasa autobusom vozio prema Bosanskoj krajini, prema Cazinu i prema Pećigradu, premda tom legitimnom kraju poznatoga svijeta, da sjedne u našeg fiću i doveze ga u Sarajevo. Gledao je, dragi moj barba Dragan, u ruj i maglu te posljednje bosanske jeseni, divio se i čudio ljepoti prirode i zemlje u kojoj se rodio, on koji je obišao pola svijeta i svaki zakutak Sovjetskog Saveza nečega ljepšeg i začudnijeg od te doline Vrbasa nigdje nije vidio. I mislio je tada, kao što smo svi mi barem jednom u životu pomislili, kao što je mislila i moja luda i tjeskobna mati, ta rođena nevozačica, kao što su mislili Nono i Nona, da im je dragi Bog, ili rođeni njegov brat Dobri Slučaj, učinio veliku čast time što svojim očima gledaju Bosnu. Svatko od njih na kraju će biti Bosnom proklet. I svi oni leže pod teškom ilovačom moga rodnog sarajevskog groblja.
Kada je barba Dragan dotjerao našeg fiću na Sepetarevac, pitao sam ga, otpočetka malo razočaran, jer sam već onda želio Volkswagenovu bubu: “Kakav je?” “Ko avion!”, slagao je moj dragi ujak, ali nije mi danas mrska ta njegova laž. Uostalom, nisam li je upamtio i nije li u međuvremenu postala istinom? Fićo je prvi put registriran s datumom 1. novembrom. Registarske brojeve svih budućih svojih auta mirno ću zaboravljati. Pamtim samo njegovu: SA 128-299, i registraciju sivog renaulta 4, prvog očevog auta: SA 827-96. I uporno ih ponavljam, jer ako njih zaboravim, nitko me više na svijetu ne može podsjetiti.
Tek danas sam toga do kraja svjestan: otkako je parkiran pod prozorom tete Milenke, pa sve do jutra 9. srpnja sljedeće, 1979. godine, moja žalosna mati spremala se za svoj veliki životni poduhvat, koji je nešto trebao promijeniti u njezinom životu, ali nije promijenio ništa. Proveli smo tih sedam dana u “sobama za izdavanje”, kako su se u ono vrijeme nazivali ovi današnji apartmani, kod gospođe Klare, da bismo se zatim u nedjelju 15. srpnja vraćali u Sarajevo. Majka je vozila jednako sporo, i jednako se, zbog stanja u prometu i zbog svega drugog, ljutila na nas dvoje. Bio sam još nesretniji i uplašeniji nego u ponedjeljak, jer sam se vraćao u Sarajevo gdje ću se, mislio sam, suočiti sa svojom fatalnom bolešću. Već sljedećeg petka doći će otac s alimentacijom, s kovertom koju je uvijek ostavljao ispod male Beethovenove biste na kredenci, pa će se u trenutku zagledati u mene. “Doći ovamo!”, reći će, pa će mi opipavati vrat, pa će se jako uozbiljiti, pa će me pitati boli li me, pa će me pitati koliko je već ovo. A ja ću premirati od straha. Pa ću ići kod njega u bolnicu na vađenje krvi, bez obzira što on uopće više neće djelovati zabrinuto. I krv će pokazati da je sve to bilo ništa. Limfni čvorovi nikada se nisu povukli, samo su izgledali manji, jer sam i dalje rastao. Bartonella henselae, bolest mačjeg ugriza (ili ogreba), pri kojoj se većini djece i mladih limfni otoci povuku nakon nekoliko mjeseci. Ali znaju se nikada ne povući, nego ostaju uspomenom na našeg sepetarevačkog mačka i mačku, kojih već četrdeset godina nema, na oca mog i moju majku, kojih također nema. I na fiću, kojeg isto nema.
Fićo, koji se samo tada spustio do mora, sljedećih je godina uglavnom bio parkiran ispod prozora komšinice Milenke, na ubitačnoj strmini Sepetarevca, naglavce okrenut prema Mejtašu. Ponekad bismo se u njemu vozili na Ilidžu, kod rođaka koji su živjeli u Kasindolskoj ulici, u kući čiju povijest pamte Lado i Regina, pa ju ja ne moram ponavljati. Kod njih smo bili i u nedjelju 4. svibnja 1980, i onda smo se, u istom strateškom rasporedu, vraćali kući. Majka za upravljačem, ja iza None. I dok smo se vozili niz Alipašino polje, uz još uvijek uredne, urbanistički savršeno nanizane armiranobetonske strukture tog novoga Sarajeva, kroz poluotvoren vozački prozor začuli su se vriskovi. Javorka je, tko zna zašto, odmah uključila radio, a zatim se uspaničila, pa je krenula psovati i vikati na nas dvoje, baš kao da smo Nona i ja upravo ubili Tita. Plašila se za sebe, uvijek se moja tužna mati plašila samo za sebe, i da joj kosmos ne učini neku novu nepravdu i ne nanese neki novi bol. Nona je mudro šutjela, a meni se srce uzlupalo od uzbuđenja pred velikom poviješću. Od malih je nogu veća bila moja strepnja pred stradanjima malih, obiteljskih povijesti, nego pred onim što donose općenarodne kataklizme. Čitavi se narodi međusobno zakrve i pokolju, ali najstrašniji su unutarobiteljski ratovi i pokolji. Najstrašnije je kada se s ljetovanja vraćaš u svježe okrečen i naopako izvrnut stan.
Uskoro zatim, sasvim je izgubila interes za fiću. Stajao je tako tu pod prozorom i čekao da položim vozački. Dočekao me je kao što umirući dočeka nekoga bliskog. Bila mu je propala limarija, jedva je prošao tehnički pregled i novu registraciju, ali me vjerno služio punih šest mjeseci. Nakon toga smo fiću, mjesto da ga kao sav normalan svijet odvezemo na neki otpad, odšlepali na Ilidžu, ostavili ga kod rođaka, u dvorištu pokraj kuće u Kasindolskoj, da tamo, već potpuno raspadnut, dočeka rat i godine srpske okupacije. Nakon toga došla je reintegracija Ilidže i onih dijelova Sarajeva koji su činili obruč opsade, te su ostaci limenog krša jedne ljudske i automobilske egzistencije napokon završili na otpadu. Našeg je fiće tako napokon nestalo, premda je u svome kratkom automobilskom životu prešao samo četrdeset tisuća kilometara i samo jednom je bio na moru.
Imao je, po ondašnjoj računici, 27 konjskih snaga. U mladosti, da ga je imao tko potjerati, možda bi na kakvoj blagoj nizbrdici uhvatio brzinu i od sto na sat. Premda mu je bilo ugravirano sto dvadeset. Od najranijeg djetinjstva, pa, eto, sve do danas, pitam se koja je tajna ugraviranih brzina u našim automobilima. Na našem velikom autu – sačuvajmo njegovu diskreciju, jer je još u dječačkim godinama – ugravirano je dvjesto šezdeset. Ne znam koliko bi brzo on mogao, jer ga nisam tjerao ni blizu njegovih granica, pošto su moje mnogo niže postavljene. I ne zanima me to baš previše. Žao mi je, međutim, što našeg fiću nisam smio potjerati više od osamdeset na sat. Plašio sam se da će ga prekinuti. I koliko god da sam ga pokušavao prištedjeti, vrlo brzo ga je i prekinulo. Čekao me je da se pozdravimo.
Četrdeset i koju godinu kasnije, polovicom srpnja 2022, preko Slovenije vozio sam prema moru. Pošli smo u fiatu 500, našem drugom, malom, autu, i dok sam malo prije skretanja za Tolmin preticao kolonu šlepera i pospanih srednjoeuropskih turista na putu u neizvjesnost turističkog ljeta, na um mi je palo da upravo sad dovršavam jedan vrlo širok i obuhvatan krug, započet u osam ujutro, 9. srpnja 1979. Opet sam u bijelom fići, sa svojom novom, dvočlanom obitelji. Iz Zagreba, svoga drugog zavičaja, vozimo se na more. Mogli smo krenuti i s onim velikim autom, ali zbog nečeg nam se nije dalo. Postojao je neki razlog. A ja pretpostavljam da je taj razlog upravo u ovome: danas dovršavamo priču, tako što ponavljamo njezine najvažnije dijelove, i tako što još jednom prolazimo kroz neka davna iskušenja. Pogledam na brzinomjer, dok pretječem malo kršim prometna pravila, neosjetno smo pojurili sto četrdeset i pet kilometara na sat. Fićo može i brže, neka ostane u diskreciji koliko brže, ali svakako mnogo brže nego što je mogao davni njegov prethodnik za prvoga putovanja u fići na more. Osjećam koliko je unutra šire nego što je prvi put bilo, i koliko veći je prostor koji išću i traže naša tijela za sebe. Razmišljam o stvarima koje smo ponijeli sa sobom, potrpali ih u prtljažnik, koji je tamo gdje je za prošlog putovanja bio motor, smjestili ih iza naših sjedala, tamo gdje su prošli put bile moje noge. Među tim stvarima, osim knjiga, gotovo da nema više ničega što je moja majka kao nasušne činjenice svoga života nosila na prvo i posljednje svoje ljetovanje s autom. Osim što se naši životi razlikuju, moj i njezin, Anin i njezin, nastupila su i druga vremena. Nas dvoje smo, barem nam se tako čini, imućniji nego što smo bili Nona, majka i ja, ali nam je svijet u kojem živimo mnogo više tuđ. Ova zemlja koju vidim kroz prozor, pogotovu Tolmin iza onog tamo putokaza, Tolmin u kojem nisam nikad bio, bila je njezina u najpotpunijem smislu te riječi. Koliko god bila šenuta, pomaknuta i drukčija u svojoj nevolji, majka je gospodarila ovim svijetom, svakom stopom 255.804 četvorna kilometra Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i svake njezine federalne jedinice zasebno. Naše više ništa nije, osim onoga što je stvarno naše. Osim tih opterećujućih grobova, u kojima svi oni počivaju. I još onom jednom u kojem počiva prvi fićo, koji za života nije prešao više od četrdeset tisuća kilometara. Kakav kratak put, kako dugo, beskonačno dugo čekanje u mjestu, truljenje i propadanje! Pa me tako uhvati sreća što se krećemo, i što ćemo upravo svratiti u Trst, šetati rivom, zagledati izloge, kupovati hranu, slikati se na Ponte Rossu, živjeti i trajati na ovom mjestu, a zatim bez ikakvog žaljenja, bez imalo čežnje za izgubljenim svijetom, nastaviti prema Puli. Tamo je jedan veliki stan, u kojem su, u tami persijana i visokih habsburških stropova, sačuvane stvari sa Sepetarevca, i ona Nonina i Nonetova bračna soba, kvalitetan namještaj jednoga mrtvog svijeta.
Dizajner je fiću nacrtao i uobličio, vajao ga kao dragi Bog među dlanovima, po uzoru na fiat 500 i 600, po uzoru na auto koji ja pamtim kao zastavu 750. Novi auto prema starom odnosi se kao što se odnose sjećanja prema nekoj prošloj zbilji. Sjećanja redizajniraju stvarnost, zato su uvijek od stvarnosti ugodnija. Dok se sjećam i dok poput autističnog djeteta – što na neki način i jesam – pamtim svaki datum, sat i detalj jednog putovanja, premda ovdje zapisujem samo kratki pregled, neobaveznu skicu, moje sjećanje redizajnira taj događaj. Ja u svome sjećanju, recimo, znam da nemam leukemiju ni limfom, i da ću živjeti sljedećih četrdeset godina, e da bih se vozio u redizajniranom fići, u automobilčiću uspomeni, koja je mnogo stvarnija od onoga što se zbilja dogodilo. U vožnji prinosim ruku vratu, tražim i nalazim otečene limfne čvorove, još jednu uspomenu na našu davnu mačku i njezinog davnog sina, pa prelazim dlanom po vratu, kao da masiram vratne žile, kao da sam se ukočio, onako kako sam jednom davno vidio da rade očevi dok voze automobil.
U Puli lako se parkiramo na strmini iza rampe. S prvim fićom ne bi to na ovaj način bilo moguće. Ni u prvom životu. Danas je sve mnogo bolje, tehnologija je napredovala, svijet je u svojoj mehanici i fizici gotovo pa savršen. Nije savršeno samo ono što toj mehanici izmiče. Gledam ovu šaku i mislim trenutak-dva na majku iz čije je utrobe i ta šaka izniknula. Ta strepnja, tjeskoba i ludost, ta nesposobnost da se stvarno zavoli svijet koji ti je povjeren, sve to sam danas ja. Brige me na čas oslobađa samo to što ja, za razliku od nje, vozim. Toliko brzo da mi fićo katkad izmakne, pa prekorači sva ograničenja brzine. I onda ga moram usporavati, jer ne želim imati previše posla s ljudima. Naročito onim nepoznatim.