Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/22

Jurij Andruhovič, Mali leksikon intimnih gradova. Autonomni udžbenik geopoetike i kozmopolitike. 2011

 

Evo nas, opet, kod Andruhoviča. Knjiga o kojoj ću danas govoriti još jedan je dokaz postmodernoga kvaliteta njegova stvaralaštva. Iz naslova bi se moglo zaključiti (naravno pogrešno) da je riječ o putopisima. Već podnaslov nudi ironični odmak od zamke koju postavlja paratekstualno uvođenje u tekst. Jer: što je doista „autonomni udžbenik? I: ako je oznaka geopoetika od početka dvije tisućitih manje ili više uvriježena u topografski usmjerenoj znanosti o književnosti, kozmopolitika je nedvojbeni neologizam koji svoj izvornik, kozmopolitizam, destabilizira i ironijski subvertira. Grčka će etimologija u doslovnome prijevodu kozmopolitu prevesti kao građanina svijeta. Izvornik, dakle, ne smjera na sekundarno, izvedeno, značenje – politika, već na primarno – πολίτης, (polítes), građanin. Andruhovič cilja na politiku koja bi se trebala projicirati na cjelokupnost nama dostupnoga svijeta, ali pri tome vrh svoje ironije usmjerava na figuru kozmopolite, građanina svijeta, koji je u Sovjetskom Savezu obasut pogrdama i koji se, nakon pada željezne zavjese, pokušava, između ostalog, i osvojenom/stečenom slobodom kretanja, otrgnuti uskome korzetu što mu ga je nametnulo totalitarno društvo. U sličnome se pravcu kreće i oznaka „autonomni udžbenik“ kojom se ukazuje i na drukčiji potencijal, „neautonomni tj. heteronomni udžbenik“, udžbenik koji je ovisan o drugome (ἕτερος, opet smo kod Grka) i njegovim zakonima (νόμος). Slobodno, dakle, učenje suprotstavljeno neslobodnom.  

Paradoks je, uz ironiju, druga retorička konstanta koja dominira knjigom. Ona je zamišljena kao alfabetsko putovanje kroz gradove koje je autor posjetio, i to u različitim periodima svoga života, ali se to putovanje, u duhu postmodernizma, istovremeno realizira i kao fiktivno. O tome svjedoči i Andruhovičevo pozivanje na, sada već klasični, tekst zamišljenoga putovanja, Nevidljive gradove (1972.) Itala Calvina. Razlika je u tome što se putovanja ukrajinskoga spisatelja doista doimlju autentičnim, što im nedostaje konstruiranost koju Talijan prezentira kao vrhunac svoje umjetnosti. Ali opet samo do jedne točke, a ona se krije na samome početku Andruhovičeva pothvata koji se, i to valja napomenuti, u njemačkome izdanju pojavljuje u bitno skraćenom obliku. Broj gradova u originalu iznosi 111, u prijevodu 39. Zajedničko im je alfabetsko sortiranje pri čemu se Andruhovič poigrava različitošću ukrajinskoga alfabeta – ćiriličnog, ali s dodatnim odstupanjem od ruskoga i to u dva slova: Є i Ї. Na taj način nastaju mogućnosti transkripcije koje su tipične upravo za ukrajinski jezik. Sve će te razlike navesti autora da u Predgovoru objasni njemačkom čitateljstvu „da se ne radi o prijevodu. To je druga knjiga. U njoj elementi djelomice mijenjaju mjesta, nanosi se povreda slijedu originala […] Kao da se u romanu mijenja slijed poglavlja. Ostaje li on isti? Ili je to potpuno drukčiji roman?“ Tada ne čudi što se u takvoj konstelaciji izrijekom spominju dva autora – Milorad Pavić i Danilo Kiš – koji u srednjoeuropskoj literarnoj paradigmi najkonzekventnije zastupaju nekonvencionalno pripovijedanje zasnovano na enciklopedijskom ili leksikografskom modusu.

Ipak, Andruhovič ne piše roman. Mali leksikon intimnih gradova opisuje putovanja, intimne doživljaje na njima, komentira politička zbivanja, daje prosudbe ideologija – propalih i onih koje se aktualno održavaju na površini – uranja u povijest, priziva u svijest gradove koji na velikoj karti svijeta nikada nisu stigli do suštinskoga značenja, razgleda iznutra i izvana emigrantske zajednice i, prije svega, govori o ljudima s kojima se na putu sretao, minuciozno ocrtavajući njihove portrete u kratkim potezima, povezujući ih sa sredinom u kojoj prebivaju i s vremenom u kojemu se nalaze i snalaze. U same se prozne komade uvlače elementi autobiografskoga, vlastiti doživljaji gradova isprepliću se s njihovom važnošću za samoga autora. Ta se važnost, sa svoje strane, može doživjeti i u negativnom smislu: grad koji se ne voli u jednakoj mjeri ostavlja trag na ličnost kao i onaj koji se voli. Primjer takvoga grada je Lenjingrad. Odbojnost prema njemu se sublimira u slici koju je, navodno, ostavio Ševčenko: „finska močvara“. Taj se navodni iskaz (nigdje nije dokazano da se doista radi o riječima oca ukrajinske književnosti kojega se napola podsmješljivo naziva „tatom“) dopao autoru koji veli: „Zapravo bi Rusi mogli biti ponosni na takvo obilježavanje svojega bivšeg glavnog grada. No za to im nedostaje ukusa i autoironije.“ Time Andruhovič još jednom dodiruje svoju bolnu točku koja je, upravo zbog toga, i stalna tema njegovih tekstova: rusku supremaciju i pokušaje otpora protiv nje. Ne trebamo zaboraviti, ova je knjiga objavljena 2011. Svi mračni događaji koji joj slijede leže u budućnosti, imperija još nije (punom snagom) uzvratila udarac.

No Andruhovič će njezine ranije angažmane itekako rado spomenuti (i analizirati) kada progovori o gradovima u kojima su se bolno osjetili. Takvi su gradovi one koje se voli, osobito Prag i Varšava. Pragu su posvećeni vjerojatno najljepši redovi, osobito dirljivi kada se u obzir uzmu dvije činjenice: to je grad spisateljeva djetinjstva, s jedne, i njegova stida, kao svjesnog čovjeka, s druge strane. Djetinjstvo je povezano s ranim posjetima očevoj obitelji i idiličnom okružju koje ga je očaralo: „I sve to, s autima, tramvajima, tisućama zgrada, njihovim plohama, katovima, mansardama, vrhovima i tornjevima, s pozlatom, prašinom, granitom i kamenom koji se hladio nakon vreline i pulsirao istim ritmom kao neko nesumjerljivo mega-biće, kozmička životinja, praška praživotinja. Staljinovog spomenika nije bilo na vidiku.“ Tek ova posljednja rečenica otkriva o čemu je riječ, o „socijalizmu s ljudskim likom“. Kojega prekida zlokobna zvijer iz Kremlja, a pripovjedaču – i to je druga strana koju sam spomenuo – ostaje gorki okus loše savjesti: „Mi u Ukrajini nemamo pravo nazvati se Srednjoeuropljanima sve dok Čehe ne zamolimo za oprost zbog našeg tadašnjeg sudjelovanja.“ Doista, makar i kao dio Sovjetskog Saveza Ukrajina je sudjelovala u vojnoj intervenciji i to se ne zaboravlja lako.

Treća tema knjige, za autora možda i najvažnija, jest uloga gradova u njegovome stvaralaštvu. Osobitu ulogu igraju dva: Moskva (u kojoj se odvija radnja Moskovijade) i Venecija (središte zbivanja Perverzije). O prvome sam romanu već pisao, o drugome svakako kanim te stoga samo ukratko. I jedan i drugi se kroz prikaz u Malom leksikonu intimnih gradova pokazuju u potpunoj topografskoj kvaliteti. S razjašnjenjima i komentarima ponuđenim u ovoj knjizi i oni se lakše čitaju, prohodnost se kroz njihovu ponekad zgusnutu teksturu olakšava. „Zašto Venecija?“, upitat će se Andruhovič. „Zašto je moj junak Stanislaus Perfecki od tisuću magičnih mjesta Okcidenta izabrao upravo Veneciju?“ Odgovor će se na to pitanje naći u dvostrukoj lektiri: fiktivnih putopisa i postmodernog romana. Tu je lektiru, i to detaljnu i brižljivu, veliki ukrajinski spisatelj Jurij Andruhovič i više nego zaslužio. 

   

Davor Beganović 23. 08. 2022.