Medvjed pričalica

Nikada u to ne bih povjerovao, da mi je bilo ko drugi ispričao, ali kada ti ispriča čovjek Selman Zul, e to moraš povjerovati, jer u njegovih sto i dvadeset godina, a neki tvrde da ima i mnogo više, on nikada i nikoga nije slagao.

Ne, ljudi kao Zul nikada ne lažu. A pričaju. Pričaju po istilahu, ne žuri im se, a ako se onome koji sluša žuri – četiri mu puta na četiri strane. Oni priču hoće ispričat, pa makar i drvetu, a drvo je drvo ima ono koru sa onim nevidljivim porama kroz koje upija riječi koje čuje, uvlači ih dolje u svoje žile, u svoj korijen i poslije po njihovim listovima izađu napisane one riječi koje bi ispričali ljudi poput Selmana Zula.

Znali to ljudi, znale žene, znala djeca, pa često zagledali široke zelene listove da vide da li na njima ima napisanih priča.

Jednoga januarskoga jutra, priča Zul, a njemu se, rekosmo, vjeruje, Grm Zelenac, čovjek iz sehilovskog sela Zaravan, pošao u varoš. Poranio je, valja oposlit zarana i vatiti se u svoje selo. Bilo hladno, snijeg do upas, prtina uska… Bila je još uža, ali sanjivi ljudi idu njome pa se zavode ili razmjenjuju i svaki put je pomalo rašire.

Pripalio bi Grm cigar duhana, ali mu šibica ovlažila, pa nikako da ukreše. Zastane on tako, udari drvcetom niz ćibretku, ali ništa da kresne, samo ostane trag kuda prođe sumporni dio drvceta, ama i ne zamiriše…

Kažu da je nekakva Zima Zlatica išla za njim i sva ona odbačena drvcat oko prtine kupila i ostavljala u džep zaprege, ispod koje je gutoljila svoje ozeble ruke. Zastane Grm da udari drvcetom, zastane i Zima Zlatica. I sve tako… Kada je posljednjim drvcetom udario niz bok kutije šibice – zamirisa sumpor, skoči sitna žara, ali se drvce ne upali, te Grm opsova vlagu i selo, pljunu u snijeg, a praznu i isfašanu šubicu baci ispred sebe i još je nagazi. Takav je bio Grm. I to je Zima Zlatica pokupila, otresla snijeg sa nje i zavukla je ispod svog toplog pazuha. I ko zna koliko bi ona onu šibicu i ona drvcat držala pod pazuhom da ne poče mirisati sumpor. Okrenu se Grm Zelenac i ne vidje je, a na mjestu gdje je bila ukaza se velika ledenica u obliku žene. Ne povjerova Grm svojim sanjivim očima, pa se povrati nekoliko koraka i krenu da dohvati onu ledenicu, ali ona u tom trenutku kresnu šibicu i ona baci toliki plamen da se Grm Zelenac uplaši i smanji skoro za pola.

Sada mu je niz onu prtinu, iznad snijega, virila samo glava, i ako je neko vidio, a vidjeli su vrapci iz šumaraka, vjerovao je da to niz prtinu ide samo glava. Ona i jeste izašla na dnu brijega za konopac prije tijela i tu ostala dok ne pristigoše noge i sve to poslije postade jedan čovjek – Grm Zelenac.

Bilo je tako i nikako drugačije. Ko i pomisli da Zul Selmanova priča nije istinita dobija nekakvu čudnu bolest od koje otpadaju uši.

E baš tu, na tom mjestu gdje se nađoše glava i tijelo Grm Zelenca, nešto poče tresti šumu. Ustvari ona se toliko tresla da je padao snijeg sa grana i ono grmenje ostajalo crno i nekako se radovalo kao kad osuđeniku skinu lisice. Nešto je hodilo tom šumom, nešto je gazilo… Najednom se i pojavilo.

Bio je to medvjed, ali koliki medvjed?! Kažu da je nekoliko hiljada kila bilo u njemu, a tek snaga, medo pričalica poznat u sehilovskim selima kao inadžija.

Uzeo bi onaj grm za izđikale pruteve i cijeli grmen vadio iz zemlje kao prase, a onda ih po desetak metara baca od sebe u snijeg iz koga se dizala bugija. Na jednom je počeo da zviždi silni medo pričalica. Dakle onoga časa kada je prvi grmen iščupao i bacio od sebe Grm Zelenac, onako mali i hupotan reče:
– Ono je silni medo pričalica, danas je loše volje i može sve otići vragu…

Zelenac, pošto se primiriše šuma i brijegovi, poskoči da vidi šta se gore dešava, a baš u tom času medo pričalica natuče drvene skije i krenu niz padinu. Letio je zajedno sa oblakom snježne magle koja se dizala iza njega i zaklanjala vidik.

– Crno mi je jutro ovo – prošapta Grm Zelenac baš u času kada medo pričalica zaokrenu skije i stade kraj njega. Smiješno ih je bilo vidjeti sila – sila, a Grm Zelenac – Grm Zelenac, od straha još manji nego što jeste. Medo pričalica se smijao i mahao svojom glavurdom, a kada Grm Zelenac krenu da ide on ga dohvati desnom prednjom šapom za rame i upita:

– Gdje je Haruna?

Umjesto odgovora Grm Zelenac zavapi: – Svih ti tvojih gora i planina, i cijelog ti životinjskog carsta, nemoj me –  zapiskuta Grmenov glas. Medo se i dalje smijao i držao ga na oku.

– A Haruna? – ponovo upita medo pričalica.

– Haruna je tamo gdje je i bila – veli mu Grm – plače i čeka te. Dolaze prosci, ali ona samo tebe pominje i za tobom vehne.

– Zašto ne pogasite vatre okolo sela i ne sklonite pse u svoje kućice?

Grm više nije odgovarao, bio je blijed i iznemogao.

– Ne smanjuj se, hoćeš da dođeš toliko malehan da ni zub nemam gdje zabost?! – dreknu medo pričalica.
E da je u tom času bilo stati i pogledati kako Grm Zelenac cvili…

– Ništa ne cvili, nego imaš li cigaru, nesrećo?! – dreknu Medo, a Grm toliko zadrhta da se podiže snježna prašina oko njega.

– Ne petljaj s tim snijegom! – ponovo dreknu medo, šmickajući na nos, ali Grm Zelenac se sada od straha okretao u snijegu kao vreteno i više se nije pitao sobom. Medo pričalica ga uze ispod desnog pazuha, skije ispod lijevog i krenu uz brdo. Grm Zelenac samo što je dihao. U trenutku kada se odvojiše od uske prtine i krenuše uz brdo, jedna ledena figura nalik ženskom tijelu, brža od ptičjeg leta promače dole prtinom i nesta u potoke kroz koje je vodio put prema čaršiji.

Medo pričalica spusti Grm Zelenca u snijeg i reče mu: – Idi, idi nesrećo za njom, ona će ti djecu roditi! Grm Zelenac poljubi njegovu riđu kočet i otisnu se niz brdo; brz kao metak probijao se niz velike nanose snijega i najednom se zacrnio dolje na prtini. Medo se toliko smijao da je iz druge strane doline opadao snijeg sa hrastovih grana, sa niskog grmenja…

Nedaleko od čaršije Grm pristiže ledenu figuru i zagrli je. Tako su i ušli u čaršiju, zagrljeni…

Šetaju tako čaršijom; on smanjen i isprepadan pa mu noge podrhtavaju i ona – ledena figura u obliku žene.

Kada je Grm Zelenac stavio cigaru u usta, ledena figura ukresa šibicu i plamen odskoči, te se Grm putem svoje cigare pripoji na plamen. Tako se bješe zaželio duhanskog dima da ga je do peta povukao i sva ona cigara postade pepeo koji je raznosio tihi i hladni čaršijski vjetrić.

Sjedoše u mali restoran na kraju čaršije i jedan pas sa dugom bijelom dlakom skoči na stolicu za njihovim stolom i reče: – Izvolite, moliću lijepo. – Ledena žena okrenu glavu da iskaže svoju želju, ali u tom zapršta led i spade na pod, a na stolici osta prelijepa Zima Zlatica. Rekla je šta želi, a Grm Zelenac zatraži tri limuna i jedan nar, što mu i doniješe…

Vratili su se kako su i došli – uskom prtinom iz grada prema vrletima Vran-planine i selu Zaravan. Ledena žena Zima Zlatica koračala je polako i držala se za Grmov rukav. On je, počesto, gurao od sebe:

– Bježi u kraj prtine, božja zaleđena ženo, smrzoh se od tvojih dodira. I dok ju je on tako gurao od sebe – zatrese se planina, a oni bjehu pozaboravili na silnog meda pričalicu koji im potrča u susret, a za njim se ljuljala planina.

Vrag bi ga znao šta je njima dvojma sve prošlo kroz njihove glave dok su niz padinu drvene skije brisale snježnu pokoricu, a on – medo pričalica na njima širio ruke, idući im u zagrljaj.

Kada je bio na desetak koraka od njih – Grm Zelenac stade treptati očima kao da pokušavaše da izbriše sliku stvarnosti, a ona – Zima Zlatica, ledena žena savi se u struku, ispravi se i postade sva ledenica u obliku žene, koja se pomjeri nekoliko koraka u stranu i postade nevidljiva za meda i sve oko nje, jedino što je Grm  Zelenac vidio svaki dio njenog tijela, jer bješe ostavila prolaz za njegov pogled.

Medo pričalica i Grm Zelenac bili su sada jedan pored drugog. Iz svoje duge kočeti medo izvadi kutiju cigara i baci je uvis.

– Hvataj! – Zapovijedi Grm Zelencu i on se kao mačak izvi uvis i uhvati je.

– Spasio si se, dragane. Da nisi ponovo bih te pod pazuho, pa uzbrdo…  – Grm Zelenac zaplaka a one suze se pretvoriše u okrugle ledenice kao đinđusi koji su se se kotrljali niz njegovo blijedo lice.

– Pali sad – kaže mu medo i Grm Zelenac usitni uz prtinu.


***


I da se ne zaboravi – medo pričalica je bio jedini medvjed u cijelom sehilovskom kraju koji je zborio. Pričao to Selman Zul, a njemu je sve za vjerovati, da je naučio pričati u Gornjim Hmeljima, selu sa četrdeset i četiri duše od kojih svi dan noć pričaju. Kad su budni – pričaju budni, kad spavaju, prepričavaju ono što su budni pričali. I sve tako… Iz dana u dan, iz noći u noć. Medo pričalica se jednoga proljeće probudio u pećini nedaleko od sela i začuo galamu dolje u gornjohmeljanskim kućama. Slušao jedan dan, pa jednu noć, pa drugi dan, pa drugu noć… Slušao i slušao, razbirao i razbirao i na kraju odluči da siđe u selo ali kada dobro izvidi da su svi kućni psi povezani debelim sindžirima.

Kada su ga prvi put vidjeli da se šunja oko sela, gornjohmeljani pomisliše privid, ali se on ubrzo primijeti kako se izvlači iz kotara Šabana Šarca, oca dvanaest sinova. I tada on bješe sila na koju se niko ne usuđivaše da udari i odlučiše da krenu sa njim na ljepotu.

Odlučiše da svaka kuća iznese po bisag krušaka i ćup meda, jer u Gornjim Hmeljima bar toga imaše za deset takvih medvjeda i to medo pričalica begenisa. Brzo je razumio njihov naum i krenu navečer jesti ispred vrata ono što bi mu iznosili pred prag. Malo-pomalo i medo se pripitomi u selu. Zavolješe ga i seljani i primiše kao svoj rod koji se sprema da se upitomljen vrati u njihove kuće. Tako i bi. Najviše je volio dolaziti pred kuću Izeta Salepa koji imaše stasalu djevojku Harunu. U nju bi se onako s polja zagledao kroz prozorsko staklo i čeznuo… Pošto bi pojeo ono što mu se ostavi ispred kuće, oblizivao bi modre usne, ispružao vrat i gledao u Harunu. Zapazi i ona njega. Otvori prozor na drugoj strani sobe izgovori jednu riječ, recimo kaže zima, a za njom medo ponovi zima.

Noć za noćcom i riječ za riječjom nauči medo da govori i, jednoga dana, odmah poslije ručka kada su Gornjohmeljani najsitiji i najveseliji pozva seljane i upita ih da li ga primaju kod njih u selo da bude, takav kakv je, dio njih.

Oni se ponovo sakupiše, vijećaše i rekoše da  Haruna, kćerka Izeta Salepa, izađe gore na put iznad sela, okrene se gore odakle se on javlja i pozove ga njima. Jest vala, baš da ga pozove. Tako pričao Selman Zul, a što Selman Zul priča – istina jeste.

Haruna izađe na put sutradan u ono isto vrijeme kada se medo oglasio iz šume i zapjeva. Pjeva ona tako a i biljke razvigorke i travke i voda i tice i sve što dušu ima ponavlja za njom.

E to je bio dan kada je sve pjevalo. Ama sve… One travke koje bjehu pustile prve vlasi otvarahu svoje duguljaste usnice i pjevaju pjesmu Haruninu, ptice u velikim jatima nadlijeću selo i pjevaju pjesmu Haruninu, Svaki list razlistali u gori nad selom pjevaše onu pjesmu njenu…

Zapjeva i on i razumjede sve što mu se reklo bijaše i krenu njoj, Haruni…

Od tada bio je mio gost sela Gornji Hmelj i poče kod njih noćijevati, jesti, piti, i sa njima pjevati.

Zapjevaju Gornjohmeljani, zapjeva i on. Pokupe se na sijelo, eto i njega, čučne do vrata i podigne se na zadnje noge i niko više, pogotovo od kako je propričao, ne gledaše u njega kao u životinju iz gustih planina, već kao u insana.

Otišao bi on preko dana u šume ponad sela, sviđao je on svoje šumske poslove, ali svako veče dolazio i to svaki put u isto vrijeme.

– Dođe li ti, komšija? – Pitali bi Gornjohmeljani, a on podigne glavu, šeretski se nakosi i kaže: – Evo dolazim…

***

Tih četrdeset i četiri duše u selu bjehu rodbina, vezani istom izuvijanom porodičnom lozom, a najstariji od njih – bijela brada Hanifija Reč, imaše preko stotinu  godina, bez ijednog zuba u glavi, hranaše se ljeti jagodama i malinama, a zimi kravljim mlijekom i mladim sirom. Zato je u selu svake godine moralo zazimiti najmanje pet ozimačnih kravica koje su hranili sijenom i kukuruzom. Ako bi se katkad nahladio, pio je raso iz velike drvene kace, i kasno noću odlazio na proplanak iznad sela, tu kašljao i pušio sve dok ne bi osjetio boljitak. A boljitak, u tim godinama, ne dolazaše brzo. Jednom je jedva utekao gladnom čoporu vukova, koje njegovo mudro staračko oko primijeti na mjesečini, kilometrima daleko od proplanka. Ko stara krošnja spuštao se žurno prema kući, zavrzivao nogama i kašljucao… Kada ukorači u avliju, pa još u kuću, odahnu i sruči se na drveni krevet pored peći, zahvaljujući Bogu što uteče. A kada se ledenica otkinu s krova i onako se bodimice zari u zemlju, a onda ciknu i sva se polomi – uzdrhta Rečovo staračko tijelo i on navuče jorgan preko glave, pokušavajući tako da se zaštiti od svih opakih sila i vukova sa goleti iznad sela.

E taj stari i premudri Hanifija Reč pozva selo na okup. Običaj im bješe da oni ostanu na ledinak ispred kuće, a on uzme stolicu i štap i sjedne među njih. Dok je on pričao svi su gledali u njegova bezuba usta kao da su se otimali za te nevidljive riječi koje su izlazile iz njegovog grla i utapale se u gomilu okupljenog svijeta.

Sjedne tako Hanifija Reč i prozove: – Muuuuš… – e tada Muš Habib doskoči do njega, poljubi mu ruku i ukoči se kao kolac. Tako su primali zapovijesti kada bi se u selu ili za selo događale sudbonosne promjene, kada je trebalo pokazati pamet kako bi se od vlastitih dlanova preživjelo u sehilovskim brdima. I ovaj put kada je medo pričalica uplahao među njih i odomaćio se, valjalo je donijeti važnu odluku.

Pozvao ih je jednne večeri iza ikindije.

– Strah me – veli, pošto kucnu štapom u tvrdi đon svoje cipele – vidjećemo mu šer, previše se raspričao. On, medo, ne bješe još sišao iz šume u selo i mogli su se komotno izrazgovarati, a da on ništa ne uhaberi.

– Ti ćeš, Gunjašu, obrati se jednom od njih, uzeti i podložiti vatre oko sela, ali ne vatre plamenuše, već vatre tinjalice. A ti ćeš Deli otići u čaršiju i zamoliti sresku upravu da nam nabavi osamdeset i jednog psa i nekoliko tovara trica za meću psima. Povežite ih okolo i da se polako rastajemo sa ovim gorostasom. Vidite li da iz dana u dan jača i da će nam sve što imamo u selu pojesti i popiti, a na kraju će i nas podaviti.

– Tako je!… – odlijegnu Gornjim Hmeljom, a čuše to gore i planine, čuše to potoci u okolišu pa zagrgoljiše…

Samo Haruna zaplaka.

***

Sve su učinili kako je zapovijedio Hanifija Reč i medo pričalica odskoči od sela, naljuti se i zainati da im nikada više ne dođe, pa kada bi svi u selu poumirali. Ponekad bi im iz gustih šuma okolo sela spremio po koji proloman rik i tada je padalo trunje sa tavana i ubježavalo se u kuće, a svih onih osamdeset i jedan pas okolo i svi oni u selu bi lajali i urlali da se krv ledila u žilama i njemu gore – medu pričalici i njima dolje Gornjohmeljanima.

Više ga, u okolini sela nisu viđali, ali nije ni otišao daleko. Ponekad, ispred oluja i gromova, ispustio bi rik i svima u nekoliko sehilovskih sela i zaseoka dao do znanja da je tu.

Haruna je i dalje plakala.

***
Onoga dana, pričao je Selman Zul, a njemu se vjerovalo, kada je Grm Zelenac šmugnuo uz prtinu, a za njim ledenica Zima Zlatica, medo pričalica je svojim šapama iskopao ogromnu pećinu i u nju se zavukao. I, tako je pričao Selman Zul, i dan-danas tamo živi, svraćaju mu vjetrovi, a on odbacio naviku pričanja i umjesto toga, ponekad, malo ispred kiše, stane puštati svoje rikove od čije siline bljesne tama i pripali se. Sehilovska sela i zaseoci, pogotovo Gornji Hmelj živi u strahu i svake noći puštaju pse i udaraju tvrd zaklop na svojim kućama.

Osjećaju da su mu nešto ostali dužni i da će on, jednoga dana, doći po svoje. Preskočit će vatre i pse okolo sela i doći po ono što mu pripada.

Plaše se Gornjohmeljani da bi u povratku mogao sve što stoji na nogama bacit zauvijek na zemlju, porušiti kuće i kućerke i zatrti im selo.

Bože kako je ružno živjeti u strahu i svakoga časa očekivati vlastitu smrt koja se vije okolo i kao hijena vreba trenutak da zaskoči za vrat.

Faiz Softić 01. 02. 2019.