Gospodin Kogito odlučio je da se vrati na kameno krilo otadžbine odluka je dramatična gorko će je požaliti
(Z. Herbert, Gospodin Kogito – Povratak)
Između osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka (1980-1990) bosanskohercegovačko izdavaštvo bilo je na visokom nivou. Tu mislim prvenstveno na „Svjetlost“ i „Veselin Maslešu“ u Sarajevo, a potom „Glas“ u Banjaluci i „Prvu književnu komunu“ u Mostaru. U odnosu na to vrijeme, današnje izdavaštvo toliko je neznatno da se o njemu teško može da govori ozbiljnim tonom i argumentima. „Svjetlost“ je pod vođstvom Gavrila Grahovca postala gotovo jednaka beogradskim velikim izdavačima. Urednici su bili poznati književnici i znalci književnosti, kako domaće tako i strane. Ovdje ću navesti samo biblioteku „Svjetski pjesnici“ koju je vodio Stevan Tontić. Zaista su to bili vrhovi – Kavafi, Juhas, Herbert. Glavni urednik bio je Ivan Lovrenović. Bilo je to vrijeme i moje stalne saradnje sa oba sarajevska izdavača.
U mom fokusu ovdje, kao jedna od značajnijih knjiga u mom životu, nalazi se knjiga izabrane poezije pod naslovom Gospodin Kogito, Zbignjeva Herberta. Prevodilac i pisac predgovora Petar Vujičić, a pogovora Slavko Šantić. Izdavač „Svjetlost“ Sarajevo, 1988. urednik Stevan Tontić. Ova knjiga štampana je u 8000 primjeraka. To je drugo srajavesko izdanje herbertove izabrane poezije, prvo je objavljeno 1980. godine kod „Veselina Masleše“, ali upola manje.
Zbignjev Herbert, pjesnik velikog ugleda u svijetu, bio je od onih književnika koji nisu pretjerano marili za savremenost, bavio se svevremenim temama. Nije vjerovao da književnost može da promijeni svijet, ali je bio jedan od onih koji su smatrali da pjesnik treba da odgovori na izazove svoga vremena. Njegov gospodin Kogito je lirski junak koji se nalazi u svim vremenima i sposoban je da razgovara sa svim ljudima tih vremena. Čas je to pjesnik sam, čas opet njemu blizak ali drugačiji, sličan junacima Pola Valerija (Gospodin Test) ili Anrija Mišoa (Izvjesni Perce). Gospodin Kogito ima porodicu, ima drugove, ima biografiju. To je veliki imaginarni lik svjetske književnosti. Ali i mimo pjesama posvećenih Gospodinu Kogitu, Herbert je napisao snažne pjesme koje su obilježile vrijeme u kome su nastale. Kao primjer pomenuću jednu od njegovih najslavnijih pjesama, Izveštajem iz opsednutog grada, u kojoj se on izdiže iznad samog povoda i pjeva o svim patnjama njegove voljene Varšave sve do te tragične 1980. godine. A tih je datuma, nažalost, bilo i previše. Herbert je majstor ironije i parabole, što je bila posebna vještina poljskih književnika u vrijeme strahovlade Gomulke i njegovih pomoćnika. Cenzura tu nije mogla direktno da utiče šta će se objaviti ili odigrati na pozorišnim scenama. Veliki pisci i mislioci, od Kolakovskog, do Jana Kota, bili su takođe majstori parabola. Herbert nije volio metafore i hermetičnost koju treba odgonetati preko one mjere koju su spremni da koriste čitaoci. Nije pisao za mali krug posvećenih. Zato je lako prevodiv i razumljiv i u prevodu. Njegove se parabole mogu tumačiti na različite načine, ali sva ta tumačenja na kraju vode do istog – sloboda i gušenje slobode kroz istoriju ljudskog postojanja. Ništa u našim životima nije sada prvi put viđeno, sve se to dešavalo bezbroj puta u dugoj istoriji civilizacije. Nikakve razlike nema između povratka Gospodina Kogita, i razmišljanja o povratku prokonzula:
kad se vratim ne nameravam da stvaram zasluge šaptaću i odobravati u odmerenim porcijama smešiću se na uncije diskretno mrštiti obrve neće mi za to dati zlatni lanac dosta mi je i ovaj železni (Prokonzulov povratak)
Kad izblijede sve slike Varšave u mojoj svijesti poslije promotivnog putovanja vezanog za poljsko izdanje „Bosanskog dželata“, ostaće sigurno jedno ime i uz njega slika, ne jedna, i ne samo njegovo lice, nego i njegove slike u ateljeu, namjerno „zapuštenom“, pretvorenom u malu ličnu antikvarnicu koja mu je donijela, kao što se desilo sa mnom i mojim knjigama, alergiju – gdje odlutah a ne rekoh ime – Arnold Ananiči(j)us (Arnold Vander Ananiczius). Čekao me je na aerodromu, kao što sam već opisao, da mi olakša te prve, najnervoznije trenutke dolaska i skorog boravka u novom, velikom, meni nepoznatom gradu. Prepoznali smo se odmah, na osnovu fotografija koje je osigurala moja prevoditeljka Agnješka Žuhovska Arent. Možda sam očekivao nešto višeg čovjeka, možda koju godinu starijeg, ali Arnoldu se odmah ne mogu odrediti godine. Izgleda snažno u ramenima, kao da je skulptor a ne slikar. Ništa tu nije na prvu loptu, ali značenje, unutrašnje, bitno, tu je. Te večeri i kasnije, vidjeću da kod njega inače ništa nije na prvu loptu. On je od onih rjeđih slikara koji su intelektualci i od slike traže više od puke vizuelnosti.
Herbert je bio veliki znalac holandskog slikarstva. I ne samo holandskog, putovanje u Italiju približilo mu je velikane klasičnog slikarstva, poput Pjera dela Frančeske. O njima je pisao s pronicljivošću kakvu mogu da imaju samo pjesnici. (U vrijeme moga umjetničkog šegrtovanja, zapravo čitanja svega i svačega, ima tome nekoliko decenija, bio sam, na primjer, zadivljen Stendalovim poznavanjem italijanskog slikarstva. I za Getea je Rim bio mjesto zrenja i inspiracije.) Herbertova ljubav prema starim majstorima počivala je na njihovom istinskom slikanju običnog života, svakodnevice, o kojoj su stvorili svjedočanstva snažnija, trajnija od profanosti predloška. Tu nije moglo biti muljanja, zaklanjanja iza ove ili one priče i namjere, slika je prvenstveno morala da bude slika.Riječ je o velikom slikarstvu koje je stvorilo svoju realnost prema kojoj se danas pripovijeda o životnoj stvarnosti onog doba, nikako obrnuto. Ali, to je stvarnost slikarska, njihov svijet.
To je na svoj način preuzeo Arnold, prvenstveno tu potrebu da se slika radi temeljito na način starih holandskih majstora. Čak i kad koristi pastelne boje. On je tako i komponuje, da su tu elementi tzv. mrtvih priroda. On ne ide u otvoren prostor, slika stvari zapamćene, preuzete, u njemu negdje pohranjene, koje nose sa sobom priču o simbolima. A simboli govore o životu više i bolje od svakodnevnih prizora. Po tome se razlikuje moderno od starog od kojeg je preuzelo ozbiljnost slikanja. O tome je pisao Herbert i fascinirao Arnolda koji ga smatra najboljim poljskim pjesnikom. Boljim i temeljitijim od nobelovca Miloša, s čim se, naravno, nisam složio. Ispričao sam mu istoriju mog odnosa prema pjesniku kome sam i pjesmu posvetio, o onom vremenu kada je Petar Vujičić preveo dovoljan broj Miloševih pjesama i objavio u Letopisu matice srpske, nekih desetak godina prije Nobelove nagrade. Pisao sam mu da će taj pjesnik dobiti Nobela. Kada se to desilo, negdje iza ponoći, kada je Pjotr obično radio, zazvonio je kod mene telefon. Bunovan podigao sam slušalicu bez ijedne riječi i začuo Pjotrov glas s druge strane: Tvoj pjesnik je dobio Nobela. Odgovorio sam samo imenom i prezimenom: Česlav Miloš. Time je sve bilo rečeno. Moja bliskost s tom poezijom govori o bliskosti odnosa prema svijetu, literaturi i kasnije Bogu. To sam ispričao ne baš tečnim engleskim, ali sasvim jasno da me Arnold razumije i prihvati sve što sam rekao. On je nastavio o Herbertu kao znalcu slikarstva, naročito o jedinoj slici holandskog slikara Torentijusa (Torrentius) koja je otkrivena sasvim slučajno, a tako je i sačuvana jer je njegovo djelo uništeno sistematski, pošto je pripadao Rozenkrojancima koji su proganjani. Mislim i Iluminatima. On sam bio je osuđen od strane inkvizicije, ali je na molbu engleskog kralja pomilovan i poslat u Englesku odakle nije smio da se vrati. Zbog porodične situacije, on se vratio i opet dopao zatvora i muka svete inkvizicije. Sve je preživio, ali njegova djela nisu. O njima je ostala priča, poput legendi. I samo jedna okrugla slika na drvetu koja je godinama služila kao poklopac za jedno bure. O tome je pisao Hebret poslije posjete Rijksmuzeumu u Amsterdamu. I o ostalim slikama, naravno, ali najviše o toj jednoj, pod naslovom Simbolička mrtva priroda sa bokalom, čašom, bocom i uzdom, (Torrentius, Emblematic still life with flagon, glass, jug and bridle, 1614; oil on panel; 20.5 x 19.9 inches.) Nažalost, nisam znao za ovaj Herbetov esej iz 1991. koji je objavljen u njegovoj knjizi Mrtva priroda s bokalom, tako da moja jedina posjeta ovom muzeju, prije šest godina nije mogla biti krunisana razgledanjem ove slike. Arnoldovo znanje je detaljno i precizno, on je mnogo čitao, mnogo proučavao i sada slika takve slike, kao da ilustruje svoje priče. U njima, ili iz njih, osjeća se da je to jedna cjelina.
Ljubav prema poljskoj književnosti inicijalno mogu da zahvalim Andriću i njegovom govoru na Jagelonskom univezitetu prilikom primanja počasnog doktora. Andrić je tu istakao sav značaj i veličinu poljske književnosti. Od njega sam prihvatio tri bitna elementa po kome je naš nobelovac cijenio književno djelo: autentičnost, kontinuitet, majstorstvo. Bolje ne bih mogao da zamislim. Ali, rasplampsavanje te ljubavi dugujem isključivo izuzetnom prevodiocu Petru Vujičiću. Ono što je u hrvatskom jeziku uradio Zdravko Malić, o čemu je izuzetno prijateljski i nadahnuto pisao Miljenko Jergović, to je svakako u srpskom jeziku uradio Petar, zvani Pjotr, Vujičić. Dvadeset godina mog prijateljevanja sa Pjotrom i desetine razmijenjenih pisama dovoljni su da mogu sasvim kompetentno govoriti o savremenoj poljskoj književnosti. Petar Vujičić je prevodio i sa češkog, ruskog i njemačkog jezika. Rodio se 1924. godine u Boljevcima, u Sremu, umro u Beogradu 1993. Bio je institucija. U njegov mali stan, zapravo garsonjeru u strogom centru Beograda u Čika Ljubinoj ulici broj 6, dolazilo se kao na hodočašće. Vodeći ondašnji beogradski i svjetski književnici svraćali su u gluvo doba noći kod Petra Vujičića na razgovor. Njegov gost bio je i Česlav Miloš. Naravno i pisac o kome ovdje želim nešto da pišem, iako ga korisim da bih pisao o jednom vremenu kome su za mene bili važni poljski pisci koje je preveo jedan izuzetan prevodilac i znalac polonistike. Upravo je Herbert ostavio najtrajnije svjedočanstvo o našem prevodiocu a svome prijatelju Petru Vujičiću, koje ostavljam za kraj ovog teksta.
„PETRU VUJIČIĆU“
U biti nema se za čim žaliti znaš to dobro Petre ne govorim to Tebi nego kroz Tebe drugima
kroz pola vijeka znao si bolje moje misli nego ja sam prevodio si ih strpljivo
u Čika Ljubinoj ulici u bijelom Gradu na rijeci koja ponovo krvari
razgovarali smo dugo preko Alpa, Karpata, Dolomita
a sada u starosti stvaram kseniju i to je ksenija za tebe
slušao sam starca koji je recitovao Homera poznavao sam ljude prognane kao Dante u pozorištu sam gledao sve Shakespeareove komade pošlo mi je za rukom može se reći rođen pod sretnom zvijezdom
Moje knjige/26
ZBIGNJEV HERBERT – GOSPODIN KOGITO
Gospodin Kogito
odlučio je da se vrati
na kameno krilo
otadžbine
odluka je dramatična
gorko će je požaliti
(Z. Herbert, Gospodin Kogito – Povratak)
Između osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka (1980-1990) bosanskohercegovačko izdavaštvo bilo je na visokom nivou. Tu mislim prvenstveno na „Svjetlost“ i „Veselin Maslešu“ u Sarajevo, a potom „Glas“ u Banjaluci i „Prvu književnu komunu“ u Mostaru. U odnosu na to vrijeme, današnje izdavaštvo toliko je neznatno da se o njemu teško može da govori ozbiljnim tonom i argumentima. „Svjetlost“ je pod vođstvom Gavrila Grahovca postala gotovo jednaka beogradskim velikim izdavačima. Urednici su bili poznati književnici i znalci književnosti, kako domaće tako i strane. Ovdje ću navesti samo biblioteku „Svjetski pjesnici“ koju je vodio Stevan Tontić. Zaista su to bili vrhovi – Kavafi, Juhas, Herbert. Glavni urednik bio je Ivan Lovrenović. Bilo je to vrijeme i moje stalne saradnje sa oba sarajevska izdavača.
U mom fokusu ovdje, kao jedna od značajnijih knjiga u mom životu, nalazi se knjiga izabrane poezije pod naslovom Gospodin Kogito, Zbignjeva Herberta. Prevodilac i pisac predgovora Petar Vujičić, a pogovora Slavko Šantić. Izdavač „Svjetlost“ Sarajevo, 1988. urednik Stevan Tontić. Ova knjiga štampana je u 8000 primjeraka. To je drugo srajavesko izdanje herbertove izabrane poezije, prvo je objavljeno 1980. godine kod „Veselina Masleše“, ali upola manje.
Zbignjev Herbert, pjesnik velikog ugleda u svijetu, bio je od onih književnika koji nisu pretjerano marili za savremenost, bavio se svevremenim temama. Nije vjerovao da književnost može da promijeni svijet, ali je bio jedan od onih koji su smatrali da pjesnik treba da odgovori na izazove svoga vremena. Njegov gospodin Kogito je lirski junak koji se nalazi u svim vremenima i sposoban je da razgovara sa svim ljudima tih vremena. Čas je to pjesnik sam, čas opet njemu blizak ali drugačiji, sličan junacima Pola Valerija (Gospodin Test) ili Anrija Mišoa (Izvjesni Perce). Gospodin Kogito ima porodicu, ima drugove, ima biografiju. To je veliki imaginarni lik svjetske književnosti. Ali i mimo pjesama posvećenih Gospodinu Kogitu, Herbert je napisao snažne pjesme koje su obilježile vrijeme u kome su nastale. Kao primjer pomenuću jednu od njegovih najslavnijih pjesama, Izveštajem iz opsednutog grada, u kojoj se on izdiže iznad samog povoda i pjeva o svim patnjama njegove voljene Varšave sve do te tragične 1980. godine. A tih je datuma, nažalost, bilo i previše. Herbert je majstor ironije i parabole, što je bila posebna vještina poljskih književnika u vrijeme strahovlade Gomulke i njegovih pomoćnika. Cenzura tu nije mogla direktno da utiče šta će se objaviti ili odigrati na pozorišnim scenama. Veliki pisci i mislioci, od Kolakovskog, do Jana Kota, bili su takođe majstori parabola. Herbert nije volio metafore i hermetičnost koju treba odgonetati preko one mjere koju su spremni da koriste čitaoci. Nije pisao za mali krug posvećenih. Zato je lako prevodiv i razumljiv i u prevodu. Njegove se parabole mogu tumačiti na različite načine, ali sva ta tumačenja na kraju vode do istog – sloboda i gušenje slobode kroz istoriju ljudskog postojanja. Ništa u našim životima nije sada prvi put viđeno, sve se to dešavalo bezbroj puta u dugoj istoriji civilizacije. Nikakve razlike nema između povratka Gospodina Kogita, i razmišljanja o povratku prokonzula:
kad se vratim ne nameravam da stvaram zasluge
šaptaću i odobravati u odmerenim porcijama
smešiću se na uncije diskretno mrštiti obrve
neće mi za to dati zlatni lanac
dosta mi je i ovaj železni
(Prokonzulov povratak)
Kad izblijede sve slike Varšave u mojoj svijesti poslije promotivnog putovanja vezanog za poljsko izdanje „Bosanskog dželata“, ostaće sigurno jedno ime i uz njega slika, ne jedna, i ne samo njegovo lice, nego i njegove slike u ateljeu, namjerno „zapuštenom“, pretvorenom u malu ličnu antikvarnicu koja mu je donijela, kao što se desilo sa mnom i mojim knjigama, alergiju – gdje odlutah a ne rekoh ime – Arnold Ananiči(j)us (Arnold Vander Ananiczius). Čekao me je na aerodromu, kao što sam već opisao, da mi olakša te prve, najnervoznije trenutke dolaska i skorog boravka u novom, velikom, meni nepoznatom gradu. Prepoznali smo se odmah, na osnovu fotografija koje je osigurala moja prevoditeljka Agnješka Žuhovska Arent. Možda sam očekivao nešto višeg čovjeka, možda koju godinu starijeg, ali Arnoldu se odmah ne mogu odrediti godine. Izgleda snažno u ramenima, kao da je skulptor a ne slikar. Ništa tu nije na prvu loptu, ali značenje, unutrašnje, bitno, tu je. Te večeri i kasnije, vidjeću da kod njega inače ništa nije na prvu loptu. On je od onih rjeđih slikara koji su intelektualci i od slike traže više od puke vizuelnosti.
Herbert je bio veliki znalac holandskog slikarstva. I ne samo holandskog, putovanje u Italiju približilo mu je velikane klasičnog slikarstva, poput Pjera dela Frančeske. O njima je pisao s pronicljivošću kakvu mogu da imaju samo pjesnici. (U vrijeme moga umjetničkog šegrtovanja, zapravo čitanja svega i svačega, ima tome nekoliko decenija, bio sam, na primjer, zadivljen Stendalovim poznavanjem italijanskog slikarstva. I za Getea je Rim bio mjesto zrenja i inspiracije.) Herbertova ljubav prema starim majstorima počivala je na njihovom istinskom slikanju običnog života, svakodnevice, o kojoj su stvorili svjedočanstva snažnija, trajnija od profanosti predloška. Tu nije moglo biti muljanja, zaklanjanja iza ove ili one priče i namjere, slika je prvenstveno morala da bude slika.Riječ je o velikom slikarstvu koje je stvorilo svoju realnost prema kojoj se danas pripovijeda o životnoj stvarnosti onog doba, nikako obrnuto. Ali, to je stvarnost slikarska, njihov svijet.
To je na svoj način preuzeo Arnold, prvenstveno tu potrebu da se slika radi temeljito na način starih holandskih majstora. Čak i kad koristi pastelne boje. On je tako i komponuje, da su tu elementi tzv. mrtvih priroda. On ne ide u otvoren prostor, slika stvari zapamćene, preuzete, u njemu negdje pohranjene, koje nose sa sobom priču o simbolima. A simboli govore o životu više i bolje od svakodnevnih prizora. Po tome se razlikuje moderno od starog od kojeg je preuzelo ozbiljnost slikanja. O tome je pisao Herbert i fascinirao Arnolda koji ga smatra najboljim poljskim pjesnikom. Boljim i temeljitijim od nobelovca Miloša, s čim se, naravno, nisam složio. Ispričao sam mu istoriju mog odnosa prema pjesniku kome sam i pjesmu posvetio, o onom vremenu kada je Petar Vujičić preveo dovoljan broj Miloševih pjesama i objavio u Letopisu matice srpske, nekih desetak godina prije Nobelove nagrade. Pisao sam mu da će taj pjesnik dobiti Nobela. Kada se to desilo, negdje iza ponoći, kada je Pjotr obično radio, zazvonio je kod mene telefon. Bunovan podigao sam slušalicu bez ijedne riječi i začuo Pjotrov glas s druge strane: Tvoj pjesnik je dobio Nobela. Odgovorio sam samo imenom i prezimenom: Česlav Miloš. Time je sve bilo rečeno. Moja bliskost s tom poezijom govori o bliskosti odnosa prema svijetu, literaturi i kasnije Bogu. To sam ispričao ne baš tečnim engleskim, ali sasvim jasno da me Arnold razumije i prihvati sve što sam rekao. On je nastavio o Herbertu kao znalcu slikarstva, naročito o jedinoj slici holandskog slikara Torentijusa (Torrentius) koja je otkrivena sasvim slučajno, a tako je i sačuvana jer je njegovo djelo uništeno sistematski, pošto je pripadao Rozenkrojancima koji su proganjani. Mislim i Iluminatima. On sam bio je osuđen od strane inkvizicije, ali je na molbu engleskog kralja pomilovan i poslat u Englesku odakle nije smio da se vrati. Zbog porodične situacije, on se vratio i opet dopao zatvora i muka svete inkvizicije. Sve je preživio, ali njegova djela nisu. O njima je ostala priča, poput legendi. I samo jedna okrugla slika na drvetu koja je godinama služila kao poklopac za jedno bure. O tome je pisao Hebret poslije posjete Rijksmuzeumu u Amsterdamu. I o ostalim slikama, naravno, ali najviše o toj jednoj, pod naslovom Simbolička mrtva priroda sa bokalom, čašom, bocom i uzdom, (Torrentius, Emblematic still life with flagon, glass, jug and bridle, 1614; oil on panel; 20.5 x 19.9 inches.) Nažalost, nisam znao za ovaj Herbetov esej iz 1991. koji je objavljen u njegovoj knjizi Mrtva priroda s bokalom, tako da moja jedina posjeta ovom muzeju, prije šest godina nije mogla biti krunisana razgledanjem ove slike. Arnoldovo znanje je detaljno i precizno, on je mnogo čitao, mnogo proučavao i sada slika takve slike, kao da ilustruje svoje priče. U njima, ili iz njih, osjeća se da je to jedna cjelina.
Ljubav prema poljskoj književnosti inicijalno mogu da zahvalim Andriću i njegovom govoru na Jagelonskom univezitetu prilikom primanja počasnog doktora. Andrić je tu istakao sav značaj i veličinu poljske književnosti. Od njega sam prihvatio tri bitna elementa po kome je naš nobelovac cijenio književno djelo: autentičnost, kontinuitet, majstorstvo. Bolje ne bih mogao da zamislim. Ali, rasplampsavanje te ljubavi dugujem isključivo izuzetnom prevodiocu Petru Vujičiću. Ono što je u hrvatskom jeziku uradio Zdravko Malić, o čemu je izuzetno prijateljski i nadahnuto pisao Miljenko Jergović, to je svakako u srpskom jeziku uradio Petar, zvani Pjotr, Vujičić. Dvadeset godina mog prijateljevanja sa Pjotrom i desetine razmijenjenih pisama dovoljni su da mogu sasvim kompetentno govoriti o savremenoj poljskoj književnosti. Petar Vujičić je prevodio i sa češkog, ruskog i njemačkog jezika. Rodio se 1924. godine u Boljevcima, u Sremu, umro u Beogradu 1993. Bio je institucija. U njegov mali stan, zapravo garsonjeru u strogom centru Beograda u Čika Ljubinoj ulici broj 6, dolazilo se kao na hodočašće. Vodeći ondašnji beogradski i svjetski književnici svraćali su u gluvo doba noći kod Petra Vujičića na razgovor. Njegov gost bio je i Česlav Miloš. Naravno i pisac o kome ovdje želim nešto da pišem, iako ga korisim da bih pisao o jednom vremenu kome su za mene bili važni poljski pisci koje je preveo jedan izuzetan prevodilac i znalac polonistike. Upravo je Herbert ostavio najtrajnije svjedočanstvo o našem prevodiocu a svome prijatelju Petru Vujičiću, koje ostavljam za kraj ovog teksta.
„PETRU VUJIČIĆU“
U biti nema se za čim žaliti
znaš to dobro Petre
ne govorim to Tebi nego kroz Tebe drugima
kroz pola vijeka znao si bolje moje misli
nego ja sam
prevodio si ih strpljivo
u Čika Ljubinoj ulici
u bijelom Gradu
na rijeci koja ponovo krvari
razgovarali smo dugo
preko Alpa, Karpata, Dolomita
a sada u starosti
stvaram kseniju
i to je ksenija za tebe
slušao sam starca koji je recitovao Homera
poznavao sam ljude prognane kao Dante
u pozorištu sam gledao sve Shakespeareove komade
pošlo mi je za rukom
može se reći rođen pod sretnom zvijezdom
objasni to drugima
imao sam divan život
patio sam
Preveo: Kenan Efendić