Maslačci

Sedamnaestog travnja bilo je sunčano, ni daška vjetra oko podne, a na livadi s dvije klupe i kantom za smeće, tamo prije skretanja za ergelu, zabijeljelo se preda mnom polje puno maslačaka. Bijele glave naroda, kojemu sam na čas pripadao, onako kako nikad nisam nijednome drugom narodu, učiniše da me prođu trnci, kao da sam dušom kroz trnje prošao.

Prošao sam na vrhovima prstiju i ne dišući uz njihove glave.

U nadi da je vrijeme stalo.

I da je ovo zauvijek sad.