Davno nekad, bio sam dijete kad je nena preselila, televizor se nije smjelo paliti četrdeset dana. Jeste, doduše, tajno, radi važnih utakmica, ali otac mi je zabranio da o tome govorim. Očevo bogohuljenje, u kojem bijah radosni suučesnik, prvi put spominjem sada.
Jakose teško snalazim u ovom bezvremenu. Pokušavam ga stoga obilježiti kao što šumar obilježi izabrano drvo u tamnoj i nepoznatoj šumi. Dane silom trpam u okrugli broj, određujem početak i kraj ničega i tako iznova pokušavam stvoriti vrijeme. U tom se besmislenom nastojanju iscrpljuje sva moja snaga.
Četrdeset je dana od početka morije. Računam taj početak od zatvaranja kavana, gostionica i buffeta, koje sam obično pohodio. Dan ranije, zadnji prije morije, uspio sam za šankom uvrijediti dragog prijatelja. Više se ne javlja, a ja se osjećam kao ostavljena žena, čija ljubav još ne trne. Nikad nisam imao prijatelja što uvrede pamti.
Četrdeset je dana od velikog potresa u gradu. Na početku bijaše strah, prost i uvredljiv. Za potresa se tresla zemlja i zgrada u kojoj živim. Zatim noge. Moje.
Grad je dirljivo ranjen. Gledam ga povijenog i slabog. Ćutim žal, mučan i neprijatan, jer slutim da jednako žaluje svaki naizgled spašeni sretnik. Rane grada govore mi o meni slabom, oštećenom tek ružnim strahom. Sažaljenje nije ljubav, zatomljena, pa sad probuđena i uvećana stara, ili pak nova, što se naglo rodi i razbukti u nekom iznenadnom događaju. Grad sam napustio.
Četrdeset je dana od tog kratkog putovanja. Žudio sam da bude negdašnje, slobodno i iscjeljujuće, ali sam, kao uznik kuglu na lancu, vukao tjeskobu i krijumčario sebe u sve istom prostoru. Vratio sam se u grad.
Četrdeset je dana tjeskobe, neodređene i tupe. Tjeskoba kaši misao i u žitkoj se tekućini rasipa volja. Teško takav čitam i ono staro, davno pročitano. U Ratu i miru bez uspjeha tragam za veličajnošću prošlih vremena. Sadašnje se čini tako neznatno. Uzalud su Levijevi Utopljenici i spašeni, ne umijem se više zagledati u tuđe dno, previše je ova mjera vlastite uniženosti.
Nadam se da nisam kriv što četrdeset dana jednu veliku ljubav trošim bezvoljno, nervozno i bahato. Jer možda se više ne ponovi. Često razgovaramo, a ja ništa ne kažem: ”Moja ti…”
Pusti su brojevi onih koji sada pišu, uzneseni, biće, prividom da se događa nešto jedinstveno ili čak uzvišeno. Ne događa se ništa.
I ovi su redovi beznačajna, skromna pisanija, nalik muljavom iscjetku iz gnojnog prišta, koji će ostaviti neprimjetan trag na koži.
Četrdeset dana
Davno nekad, bio sam dijete kad je nena preselila, televizor se nije smjelo paliti četrdeset dana. Jeste, doduše, tajno, radi važnih utakmica, ali otac mi je zabranio da o tome govorim. Očevo bogohuljenje, u kojem bijah radosni suučesnik, prvi put spominjem sada.
Jako se teško snalazim u ovom bezvremenu. Pokušavam ga stoga obilježiti kao što šumar obilježi izabrano drvo u tamnoj i nepoznatoj šumi. Dane silom trpam u okrugli broj, određujem početak i kraj ničega i tako iznova pokušavam stvoriti vrijeme. U tom se besmislenom nastojanju iscrpljuje sva moja snaga.
Četrdeset je dana od početka morije. Računam taj početak od zatvaranja kavana, gostionica i buffeta, koje sam obično pohodio. Dan ranije, zadnji prije morije, uspio sam za šankom uvrijediti dragog prijatelja. Više se ne javlja, a ja se osjećam kao ostavljena žena, čija ljubav još ne trne. Nikad nisam imao prijatelja što uvrede pamti.
Četrdeset je dana od velikog potresa u gradu. Na početku bijaše strah, prost i uvredljiv. Za potresa se tresla zemlja i zgrada u kojoj živim. Zatim noge. Moje.
Grad je dirljivo ranjen. Gledam ga povijenog i slabog. Ćutim žal, mučan i neprijatan, jer slutim da jednako žaluje svaki naizgled spašeni sretnik. Rane grada govore mi o meni slabom, oštećenom tek ružnim strahom. Sažaljenje nije ljubav, zatomljena, pa sad probuđena i uvećana stara, ili pak nova, što se naglo rodi i razbukti u nekom iznenadnom događaju. Grad sam napustio.
Četrdeset je dana od tog kratkog putovanja. Žudio sam da bude negdašnje, slobodno i iscjeljujuće, ali sam, kao uznik kuglu na lancu, vukao tjeskobu i krijumčario sebe u sve istom prostoru. Vratio sam se u grad.
Četrdeset je dana tjeskobe, neodređene i tupe. Tjeskoba kaši misao i u žitkoj se tekućini rasipa volja. Teško takav čitam i ono staro, davno pročitano. U Ratu i miru bez uspjeha tragam za veličajnošću prošlih vremena. Sadašnje se čini tako neznatno. Uzalud su Levijevi Utopljenici i spašeni, ne umijem se više zagledati u tuđe dno, previše je ova mjera vlastite uniženosti.
Nadam se da nisam kriv što četrdeset dana jednu veliku ljubav trošim bezvoljno, nervozno i bahato. Jer možda se više ne ponovi. Često razgovaramo, a ja ništa ne kažem: ”Moja ti…”
Pusti su brojevi onih koji sada pišu, uzneseni, biće, prividom da se događa nešto jedinstveno ili čak uzvišeno. Ne događa se ništa.
I ovi su redovi beznačajna, skromna pisanija, nalik muljavom iscjetku iz gnojnog prišta, koji će ostaviti neprimjetan trag na koži.
I čekam, eto, da prođe narednih četrdeset dana.