Sluz i žuč/2

Boja zemlje: novo poglavlje

 

Odluka

Mitina smrt, u maju 1994., bila je događaj koji je naše živote sveo na mjeru njegovog gubitka. Ta će njegova smrt biti stalno prisutna u svim našim kasnijim praznovanjima i žalovanjima, unatoč tome – ili možda baš zato? – što o njoj nikada nećemo govoriti. 

Poslije Mitine smrti, majka ne samo da je prestala da bude žena, nego je izgubila svaki interes da se u tom smislu ponovo osvijesti. Muškarci je nisu zanimali, cijelim svojim bićem prihvatila je sudbinu majke i domaćice: kuhala je, prala, čistila i odgajala djecu, a da se nikada na to nije požalila. I što se više trudila da nam stvori ugodno okuženje, to je više naglašavala našu tugu – tugu nepotpune cjeline. 

Mitu ne samo da nije spominjala, nego se ponašala kao da ga nikada nije ni bilo u našim životima, a kada bi se desilo da ga neko u kući, ipak, spomene, bilo namjerno, bilo slučajno, njena bi se nelagoda začas prenijela na sve prisutne, pa bi se uvijek našao neko ko bi, iz obzira i pristojnosti prema njenom gubitku, brže-bolje promijenio temu. Oni, pak, koji su nam u kuću dolazili samo da bi uživali u tuđoj nesreći, a kakvih u ovoj mostarskoj vali nikada nije falilo, očekivali su od nje da učini nešto više – da prereže vene, da skoči s kuće, da popije mišomor – što bi se možda i desilo da nije bila toliko obuzeta brigom o svojim sinovima, njihovom dobrobiti i budućom srećom. 

U toj njenoj skrajnutosti nije bilo melankolije niti bilo kakvog samosažalijevanja, ili se barem majka trudila da na svaki mogući način takvo što sakrije od tuđih očiju, i samo sam u rijetkim trenucima njene iznenadne odsutnosti, dugih šutnji i maratonskih čitanja vjerske literature, prepoznavao slomljenu ženu, jednu od onih kakvih je u ovim memljivim balkanskim mahalama bilo poslije svakog rata i poslije svake pošasti, a koje nesreća natjera da prerano ostare i da, izmirene same sa sobom i sa svojim bolom, u miru dočekaju dan kada će ih dragi Allah, Gospod Bog ili pak neko treći, napokon, pozvati k sebi. 

Majka se nikada se ni na šta nije žalila – izuzev na četnike i ustaše, smatrajući ih izvorom svih zala na ovom bosanskom svijetu – sve do posljednjih nekoliko godina, kada će u svojoj braći iznenada pronaći krivce za loše odnose s njenim i Mitinim sinovima, ali u tom žaljenju, kojem ćemo moja supruga i ja biti nijemim i, uglavnom, pasivnim svjedocima, neće biti ničega zlog niti opakog: bit će to, zapravo, jedini način da progovori o svom životu, o onome što je skoro već pola vijeka tišti i boli, a o čemu je do tada mogla jedino da šuti.

Dvadeset pet godina njeno je postojanje vezano za kuću i one koji u njoj žive, a vrijeme, kada i teče, onda ne teče, nego se vrti u krug, od dana do noći, od naših odlazaka do naših dolazaka, i u tom stalnom kruženju, njoj, eto, prolazi život. O njenom unutarnjem životu ne znam ništa, kao, uostalom, ni ona o mom, jer nam je za iskren i intiman razgovor oduvijek nedostajao način kojim bismo se oslobodili tereta majčinsko-sinovske vezanosti. Moja današnja majka samo je blijeda, oronula kopija one zanosne žene koja je u ljeto 1986. došla u Crniće da mi saopšti da će se udati za Mitu. To je najhrabriji odluka u čitavom njenom životu, i možda i jedina zbog koje danas osjećam ponos što sam njen sin. 

Imala je, u tom času, na licu siguran i povjerljiv osmijeh, kao da mi je na taj način željela reći da će sve biti u savršenom redu i da nam se s Mitom ne može dogoditi ništa loše. Onako kako se ona tada nasmijala, samo se još osmjehuju stjuardese na ulazu u avion: njihov je osmijeh obećanje da ćemo bezbjedno stići na odredište. Da je znala da će taj brak biti tako komplikovan i težak, da li bi se ikada za njega udala? Sjećanja se ovdje razdjeljuju, račvaju, umnožavaju, jedna ne vode nikuda, druga, opet, vode na pogrešna, već istražena mjesta, na kojima nema ničega ili možda i ima, samo kada bih znao šta da tražim. Osjećam se kao detektiv koji istražuje nepostojeći zločin, zločin koji je izmišljen samo da bi postojala istraga, odnosno da bi se pisala priča i tako se dao smisao životu onoga koji priču piše. 

Sjećam se, dakle, sasvim jasno trenutka kada mi je to saopštila. 

Unatoč tome što je bila vidno iscrpljena od razgovora s roditeljima i braćom, s licem blago nasmijanim i podbuhlim od plakanja, ja sam, ipak, osjećao da je sretna i da jedva čeka da otputuje u naš avenijski stan, u zagrljaj svome budućem mužu. Zapravo, nisam to osjećao tada, jer bilo mi je svega devet i pol godina, bio sam iznenađen, zbunjen i nisam baš posve razumio šta mi je pokušavala reći, nego je to naknadni osjećaj sada već zrelog čovjeka koji u tu davnu sliku unosi ono što joj cijelo vrijeme nedostaje da bi priča, kao i sjećanje, bila tačna i potpuna. 

Sretna je jer joj je pao kamen sa srca, okončalo se najzad ono za šta se danima spremala, izdržala je, nije posustala pred očinskim, majčinskim i bratskim odvraćanjem od udaje za čovjeka koji im se nije sviđao, iznijela im je svoje razloge, mirno, bez naboja, čak mnogo lakše nego je zamišljala da će to moći uraditi – rekla im je da Mitu voli, da je to konačna stvar, da mogu da se ljute i ibrete koliko hoće, ali njen je to život i ona će ga živjeti kako ona hoće, neka im to bude jasno – i onda, namjestivši tijelo u položaj koji je odavao mirnoću i nepokolebljivost njenog stava, saslušala njihove argumente, bez imalo ljutnje i naprezanja, kao da je osoba o kojoj govore neko ko se nje uopće ne tiče. 

Vjerovatno se prisjetila i svoje prve udaje, tada je bilo lakše, pomislila je, izađeš iz kuće i sve je gotovo, poslije će biti onako kako biti mora, pa kome pravo, kome krivo, ali sada je bilo drukčije, sada je bilo teže, sada je imala dijete zbog kojeg taj mučni razgovor i jeste bio nužan, pa je prinuđena da posmatra sablažnjena lica roditelja i braće dok im, tonom koji ne ostavlja ni tračak sumnje u ono što govori, replicira, pojašnjava, argumentira da je samoća izluđuje, da joj je potreban neko ko će u njoj moći da iznova otkrije i osjeti ženu, baš kao što je i njenom djetetu potreban neko ko će popuniti tu veliku očinsku prazninu u njegovom životu. 

U slici koju zamišljam, nema na pravougaonom drvenom stolu u dnevnom boravku dedine kuće u Crnićima ni kafe ni kolača – niti je mama u dedinoj kući gost, pa da ju se časti onim čime se već gosti časte, niti je prilika takva da se na stol iznosi bilo šta osim okrugle staklene pepeljare koju deda i daidže pune opušcima i pepelom. Dim se diže i formira guste, raščupane oblake pod plafonom od greda i škripećih dasaka, u koji ću te, kao i svake ranije noći, pred spavanje, s njegove gornje strane pažljivo utisnuti svoje malene stope.

Kada je, najzad, rečeno sve što se tog dana između njih imalo reći, mama je spustila ruku na tašnu od crnog skaja od koje se nije odvajala, kao da je u njoj bio izvor sve njene pribranosti i snage – učinilo joj se, u djeliću sekunde, da je jagodicama napipala plastičnu ukosnicu ili možda bočicu s parfemom od koje je njena unutrašnjost snažno mirisala – a onda je ustala i, prije nego je odlučila da me potraži, otišla iza kuće, u poljski wc, da zapali cigaretu – pred dedom nikada nije pušila – i na miru se isplače. Mama je tada još mlada – u oktobru te godine navršit će ravno trideset godina – ljepota je nije bila napustila nakon očeve smrti, naprotiv, u njoj kao da je bila izražena sudbina Eshilovih junaka, onih koji, iako znaju da im se sprema nesreća, spremno prihvataju svoju sudbinu i srljaju u propast samo kako bi potvrdili svoju nemoć u odnosu na bogove. 

I evo, jasno je vidim dok koračamo tog ljetnog dana 1986. prema autobuskoj stanici, sasvim joj je laknulo, kao da se riješila nekog velikog tereta, pa joj je, dok tako hoda uz mene, korak mekan, lak i opušten, u svakoj njenoj kretnji osjeća se radost postojanja, ali ne radost svijetla i bezbrižna, nego radost koja se javlja kada nevolja prođe, gotovo je, govori u sebi, sve je prošlo, i to je jedino bitno, ostaje još samo da, čim ostane sama, razvije svoja velika, prekrasna krila i odleti put Mostara. 

Mito će sada doći da živi s nama… Mama će se, kao, eto, udati za Mitu.

Vraćam tu scenu još jednom i slušam te riječi koje na mene ostavljaju nejasan i lomljiv dojam, kao da sve to što majka govori može, ali i ne mora biti baš tako. Pogledao sam je u oči, a onda, postidjevši se, malčice spustio pogled tražeći mjesto gdje ću ga fiksirati. Ugledao sam malu mrlju znoja pod njenim pazuhom, na bijelom platnu haljine i rekao joj da je to u redu, da meni neće smetati, da je ja razumijem, da će sve biti dobro ili bih barem danas volio da sam joj tako rekao, a da nisam nervozno trljao ruke, šutljiv i ljubomoran što će u naš idilični avenijski život ući čovjek kojeg sam jedva poznavao. 

Kada bih mogao iznova stvoriti svoju majku, kada bih je mogao učiniti drukčijom nego što jeste, onda bih je stvorio iz te rečenice, iz čitavog tog dana i, uopće, iz njene odluke da se uda za Mitu za koju je trebalo mnogo više hrabrosti nego sam je ja ikada u životu imao.

Vidim je i nakon što se rastanemo, dok u prozoru autobusa posmatra odraz svoga umornog, ali sretnog lica, osjećajući kao da se nalazi na nekom nadvremenskom mjestu do kojeg ne dopiru glasovi, šumovi i mirisi drugih putnika, ni duboki bruj autobuskog motora, ni narodnjačka pjesma s Radio Sarajeva. Prijelomna je to godina za državu u kojoj je rođena, vijesti s Kosova sve su sumornije i napetije, pa je i pjesma s radija, u skladu s uzusima socijalističkog folklora, življa i veselija, njome se radnom narodu stvara iluzija da je sve u redu, da nema razloga za brigu jer je Jugoslavija vječna i neuništiva za razliku od brojnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Kada se Jugoslavija jednom počne raspadati poput starog, rasklimanog ormara, majka će sa svojom porodicom, da bi spasili živu glavu, bježati u dubravsku šumu, strahujući od vojnih jedinica čiji će osnivač biti čovjek koji je u februaru te godine pušten iz zatvora, budući ratni zločinac, Vojislav Šešelj.

Ali mama o tome još ništa ne zna, ona razmišlja o svom životu, o tome kako ništa više neće biti isto, ni ono što je bilo, ni ono što dolazi, nakon udaje za Mitu, sve će biti bolje i ljepše, i tada vjerovatno posljednji put iskreno vjeruje da će porodica s vremenom prihvatiti njenu udaju i svog budućeg zeta. Jer zašto ne bi? 

Mito je dobar čovjek, bez hilne, istina, nije neki veliki musliman, ali nije ni vlah, što je njenima oduvijek bilo važno, a nije da nije i njoj, ima toplu i iskrenu dušu, potiče iz porodice vrlo sličnih shvatanja i svjetonazora, dobro, nema stalni posao, ali naći će ga, bogati, uostalom, zašto moraju biti bogati, nek imaju onoliko koliko im treba i njoj dosta. I dok s druge strane stakla promiču voćnjaci, njive i šume, ona osjeća da će sve biti dobro, da mora biti dobro, da će dragi Allah dati dobro, njoj koja se do sad toliko napatila, kao i svima onima do kojih joj je stalo. 

Mama tada ne zna još nešto: od svih onih kojih se njena udaja za Mitu bude ticala samo će ona do kraja života zbog toga osjećati krivicu, iako će biti jedina osoba koja za to neće imati nikakvog razloga ili će ga imati mnogo manje od ostalih. Kada jednom više ne bude ni njenih roditelja, ni Mite, i kada od čitavog njenog predratnog života, uz nas, nekoliko živih, ostane samo prah sjećanja, ta će duboka, nečujna krivnja i dalje živjeti, ponajviše u odnosu njene braće prema njenoj i Mitinoj djeci, podsjećajući je, neprestano, na onaj davni crnićki dan kada se u njoj, a da to nije ni znala, zametla njena otrovna klica. 

Ali to je priča koja i sada traje, pa bi je trebali ispričati oni koji na nju polažu više prava od mene. Moje je da se pitam zašto je, osim tog ljetnog dana, majka oduvijek šutjela o stvarima o kojima je sa mnom morala govoriti, kao da je negovorenjem htjela poništiti bolnu faktičnost realnosti, uvjerena da svijet može biti bolje mjesto ako mi uskrati saznanje o tome koliko okrutne roditeljske i bratske ljubavi mogu biti. 

 

Taj trenutak, dok tamo stojiš i gledaš kako se opraštaš od Mite

Mobitel je zavibrirao oko deset. Na displeju nepoznat broj, u slušalici baršunast ženski glas koji putuje kroz desetljeća prohujalog vremena: Zdravo. To sam ja, Vanja. 

Tijesna kancelarija na prvom spratu Pavarotti centra, plitka, vertikalna crta na zidu, na mjestu gdje je, u jesen 1997., knauf-majstor iz Hidrogradnje, spojio dvije gipsane ploče. Na uramljenom posteru Bob Dylan, iz vremena kada je čitav svijet bio samo jedna velika bubla hašiša. Sjećaš li se, bolan? Nekad smo hodali… Vanja. 

Ponavljam to ime u mikrofon, tražeći u sjećanju bilo šta što bi mu moglo dati konkretno značenje. I onda se sjetim djevojke, sedam godina starije od mene, koju nisam vidio već dobrih, koliko? Dvadeset i kusur godina. 

Sredina je avgusta 2019. i nije mi do ljudi, sav sam uronjen u sebe, u strah da bi se iz prijetnji smrću koje sam prethodnih dana dobio moglo izroditi nešto što se ne usuđujem ni da zamislim, ali niti prekidam vezu, niti se umijem izvući iz razgovora koji završava tako što, ipak, pristajem da se s Vanjom nađem na kafi. 

Dok je čekam u baru Pavarotti centra, mislim o tome koliko će susret koji slijedi biti besmislen i mučan kao što su već besmisleni i mučni susreti ljudi koji se nakon toliko dugo vremena ponovo nađu samo da bi otkrili kako jedno drugom odavno nemaju šta reći. 

Uzimam telefon i zovem L. Ne znam radim li to da zaboravim na vlastito neraspoloženje ili zbog toga što pokušavam odagnati strah da bi joj se nešto loše moglo desiti. Da bi joj, naprimjer, neki lokalni bošnjački fašist, inspirisan prijetnjama svoje virtuelne braće, mogao rascopati glavu, što je slika koja se na mene sručuje svom silinom roditeljskog užasa. Treba i njemu pod hitno smaket kojeg člana njegove porodice, jedan je od desetaka komentara koji mi se opsesivno vraćaju i u kojem je toliko užasa da ga moja misao ne uspijeva svega obuhvatiti. Zbog riječi smaket osjećam da je onaj ko ju je napisao pritajeni koljač, neko ko je u stanju iskasapiti ljudsko biće istom lakoćom kojom kasapi pravopis. 

Gdje si?

Evo me kući. Što? Šta je? Što zoveš?

Ništa, nako. 

Je li sve u redu, babo?

Jeste, mala. Sve je u redu. Hajde, moram ići.

Dok čekam da mi konobar donese kafu, mislim o tom njenom babo. Nikada joj nisam rekao da me tako zove. Kad bi te zvala tata, to onda ne bi bio ti, nego neko drugi, rekla mi je jednom, davno, dok još nije shvatala razliku između tih riječi. 

I druga su djeca, u vrtiću, susjedstvu i školi, uglavnom imala babe umjesto tata. U skladu s uzusima novonastale bošnjačke etnokratije, tom su se riječju nove generacije muslimanskih očeva nastojale distancirati od imenice tata, koju su povezivali s kršćanskom porodičnom tradicijom, ali je L. u nju unosila toliko samostalnosti, toliko nekog dječijeg osjećaja za jezik i oca, da mi nikada nije zazvučala lažno kao što je znala zvučati u ustima druge djece.

Deset minuta poslije, dva velika klima uređaja rashlađuju zrak u prostoru kafića, koji mi, odjednom, djeluje mnogo manji nego što jeste, jer je prazan, pa mi se čini da nemam gdje gledati osim u Vanjino lice. A tu se baš i nema šta vidjeti: umorna, ispijena žena, čija sreća izgleda tužno, jer je pogrešna u osjećaju i lažna u načinu na koji mi je nastoji prikazati. Jedva da u njoj prepoznajem djevojku u koju sam nekada bio zaljubljen. 

Šta uopće ovdje radim? Čemu sve ovo?

Puštam je da priča o sebi, tako mi je lakše da sakrijem muku: jučer se vratila s mora, tu je kratko, tek da obiđe ono malo rodbine koja u međuvremenu nije poumirala i raselila se po svijetu, već večeras će za Sarajevo da vidi neku dalju tetku, pa onda sutra ujutro avionom za Beč i potom za Zürich, gdje živi već pet godina. Početkom milenija, prodala je stan u ulici Safeta Mujića, sada Kneza Domagoja, nakon čega je, jedno vrijeme, ponovo živjela u Mannheimu, tu je upoznala Alexa, uglednog njemačkog hirurga, a potom se s njim preselila u Švajcarsku, najprije Bern, potom Geneve i na kraju Zürich. Ima troje djece – dva sina i kćer – čita moje knjige, redovno otvara moje kolumne ili je barem to radila dok sam ih pisao, prati moju facebook stranicu i sve što ima veze sa mnom, lijepo je poznavati nekoga ko je uspio, kaže. 

Ne mogu da se uživim u ono što govori, onespokojava me pomisao da iza svakog ugla u gradu vrebaju ubice: prerušeni u obične ljude, koje bih, da nije šta jest, na ulici sretao i pozdravljao, strpljivo čekaju da mimo njih mine neko moj – možda dijete, možda žena, možda majka, možda brat, možda drug – ili ja lično, pa da ga u ime Allaha, nacije i države zauvijek otpreme na samo dno džehennema. Bježim od te misli, ne mogu se nositi s njenom vizuelnošću, gledam oko sebe, tražim nešto mimo umornog lica žene s kojom sjedim na što bih mogao fiksirati pogled, obaram glavu i posmatram njena bosa stopala u rimskim sandalama. Nastojim utvrditi u kojoj mjeri su se promijenila u odnosu na njeno lice, u odnosu na sve drugo što je čini ovakvom kakva je sada, samo da ne mislim na ono na šta mislim, već danima. Dozivam slike, izmišljam i sjećam ih se, istovremeno: njena stopala u pijesku, u travi, u vodi, u krevetu, oblik članaka, nježnost tabana, gipkost prstiju, crveni lak na noktima, njihov dodir na mojoj potkoljenici jedne ljetne večeri dok smo sjedili na pećini, uz Neretvu… 

Stopala moje supruge, najljepša koja sam ikada vidio, tanka i čvrsta, s dugim, pravilnim prstima i savršeno uobličenim noktima, tako su nalik na Vanjina. Prepješačene daljine, geografski i kulturološki tako različite, gotovo na identičan način oblikovale su stopala dvaju žena koje se nikada u životu nisu srele. Vanjin je hod lakši, eteričniji, mekši, hod moje supruge je jači, prisutniji, agresivniji – on je čista fizička snaga koja ostavlja trag u zemlji. 

Februar je mjesec, 1997. Restoran u kojem sjedimo izvorno je građeno prizemlje otomanske kuće, s debelim, tek izbijeljenim zidovima od klesanog kamena i novim drvenim gredama koje podupiru nisku tavanicu. Tamnožuta svjetlost zidnih lampiona spram prljave bjeline kamena i srednjevjekovno tamne nijanse drveta, toplo obučeni ljudi koji s onu stranu polukružnog prozora prelaze skelu nedaleko od mjesta gdje je nekada bio Stari most, Vanjino vedro, otvoreno lice i veseli glasovi koji mekano odzvanjaju u akustici prostorije. 

Ona kaže da bi voljela da je u ratu bila ovdje, da ga je preživjela, kao ja. 

Mislim o tome kako je tu naivnu rečenicu slagala dugo, domišljala joj se u dugim noćima, nakon što bi se mrtva umorna svalila u krevet, u nekoj maloj garsonjeri u blizini rhein-neckarske luke, dok se tamo, iza sigurnih granica tuđine, u svom bivšem životu kojemu nikada nije prestala zamišljati nastavak, grad njene mladosti pretvarao u metaforu užasa. Govorila je upravo onako kako govore ljudi koji o ratu ne znaju ništa, ali da te noći nije izgovorila tu rečenicu, da je samo na jedan čas bila svjesna kolika glupost joj je pala na pamet, nikada se u nju ne bih zaljubio, niti bi dvadeset dvije godine poslije ona ušla u ovu priču. 

U toj najsretnijoj životnoj okolnosti, zbog koje će se osjećati krivom za neproživljeni rat i koja će njen drugi mostarski život – onaj koji je započeo 1996. a završio početkom novog milenija – pretvoriti u paradoks, nalazila je razlog zbog kojeg se u rođenom gradu nije osjećala nimalo manjim strancem nego u Mannheimu. Da je, eto, preživjela rat, sve bi u toj emociji bilo drukčije, pa joj ni grad, ni ljudi, ni vlastiti život ne bi bili tako tuđi. Bit će da je njena konačna selidba iz Mostara, nakon koje će joj život postati nezanimljiv i dosadan kao nedjeljno poslijepodne, došla kao veliko finale, kao krajnja posljedica odluke da krajem marta 1992. prekine započeti studij prava i s majkom otputuje kod njene sestre, u Mannheim. 

Sjećaš li se našeg prvog prelaska na onu stranu, pita me, i ja nakon kraćeg razmišljanja, klimam glavom. Bilo je to 1997., možda u oktobru ili novembru. Stajo si ispred Đačkog doma, kaže, možda cijelu jednu minutu, možda i više, a kada sam te pitala šta ti je, zašto si stao, nisi htio da mi kažeš ili si mi reko nešto za šta sam odma znala da je laž. Tek kad sam pročitala Boju zemlje, svatila sam šta ti se desilo. Poslije sam skontala da je taj trenutak, dok smo prolazili pored Đačkog doma plašeći se da nas neko od raje s one strane ne prepozna, bio najsnažniji u našoj vezi. Bilo je nečeg strašnog, a tako privlačnog u tebi dok si tamo stajo. To si za mene ti. Pravi ti. Taj trenutak dok tamo stojiš i gledaš kako se opraštaš od Mite…

Posljednje rečenice izgovorila je tonom kojim se ljudima saopštavaju samo velika i važna otkrića, kao da se u objašnjenju zašto sam jednog ranojesenjeg dana, prije dvadeset dvije godine, zastao pred nekom oronulom socijalističkom zgradom, krije nešto što bi moglo trajno promijeniti i našu prošlost, i naše sadašnje živote. Odmah sam shvatio da su one razlog i svrha ovome susretu, kao da je sve ove godine, otkako je pročitala Boju zemlje, u njima živjela neka neizgovorena konačnost, kojom se, evo, sada, dok poput prosutog perja riječi još padaju po izgrebanom stolnom furniru, zauvijek završava jedno davno započeto životno poglavlje. 

Odšutio sam minutu, nakon toga i drugu, i ko zna koliko sam još minuta odšutio prije nego je ona ponovo počela pričati o svome mužu, uglednom švicarskom hirurgu, o Zürichu, o tek kupljenoj vikendici u nekom alpskom selu kojemu sam zaboravio ime, a onda je ustala i rekla da mora da ide, drago joj je što me je srela i neka se obavezno javim ako me putevi književne slave odvedu u Švajcarsku. Ostavila mi je i e-mail adresu, da joj pišem, ako to poželim. 

Danima poslije, zaista sam joj htio pisati i izvinuti se za pretjeranu odsustnost tokom susreta, koja joj sigurno nije promakla, ali nikada to nisam učinio. Hvatao me strah od pomisli na sve ono čega bi se još mogla sjetiti, od pitanja koja bi mi mogla postaviti, od žaljenja, opisivanja i izmišljanja jednoga grada kojeg već odavno nema, niti će ga više ikada biti, kao što neće, jednom, biti ni nas, ni naših života. Tražila bi od mene da joj kažem šta sam osjećao onoga dana, dok smo stajali na skveru ispred Đačkog doma, a ja gledao unutra, u bunar svojih uspomena. Kako bih joj to objasnio? Kako bih bilo kome to mogao objasniti? Kako to uopće opisati? 

Možda onako kako u porodičnoj fikciji „Žongler palidrvcima, Furtwängler“ Miljenko Jergović opisuje bol zagrebačkog pijanista, Maksimilijan Stinčića, kada u zimu 1945., nakon toliko godina, na Iličkom placu, u Zagrebu, sretne svoga požidovljenog, nemuzikalnog sina, žonglera palidrvcima, Jošku Hercla: 

Stinčić je šutio i tupo zurio u sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojem bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. 

Kako nekome reći da se tamo, na onom mjestu, gdje se pod pravim uglom sjeku ulice Stjepana Radića i Kralja Tvrtka, nekada ulica Vladimira Nazora, nalazi komad grada od jedva pedeset koraka, koji uvijek prelazim s istom mišlju i osjećajem? Kada bi moglo, ne bih tim dijelom grada nikada više prošao, niti bih na njega ikada više pomislio, kao što mislim, evo, sada na hladne oči onoga Ćorićevog vojnog policajca koji stoji ispred širokog stepeništa, a pored prednjih vrata autobusa, ponosan na svoj skromni doprinos ostvarenju Tuđmanove ideje o priključenju dijela Hercegovine Hrvatskoj, mislim na Mitino ozareno lice kada otkrije da ga poznaje i na njegovo razočaranje kada shvati da mu to baš i neće mnogo pomoći, mislim na truli miris neke starice koja stoji ispred mene, dok joj znoj curi niz rijetku kosu na potiljku i slijeva se dalje niz tanak, smežuren vrat prema kragni košulje neodredive, šarene boje, mislim i na svoju radost zbog ulaska u autobus i na tugu zbog toga što Mito nije sa mnom.  

Iz te radosti, više nego iz bilo kojeg drugog osjećaja, rađa se u meni neiskaziva bol Maksimilijana Stinčića, čiji osnovni smisao nije da boli, nego da traje.

Treba i njemu pod hitno smaket kojeg člana njegove porodice. Ostajem nasamo s tom rečenicom, čiju hladnu oštricu ćutim pod grlom, ne da mi da pomaknem glavu ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje, pa buljim u jednu tačku i iznova mislim istu misao: gdje mi je kći? Čim čovjek počne tako misliti, nema mu pomoći, ali zovem je ipak, ona opet odgovara da je kući, gdje bi drugo bila po ovoj žegi, pita šta mi je, zašto toliko zovem, a ja opet kažem da nije ništa, da je sve u redu, da moram ići. Tako je bolje, mislim, manje će zla biti u svijetu, ako ovo svoje odstrahujem sam. 

 

Nena. Pencilin 

Nenine tihe kretnje unose red u moj tek probuđeni um, svode ga na njegovu stvarnu, dječiju mjeru. Odražen u njima bivam velik, veći čak i od onoga što je neni najveće – njene vjere u Allaha: kao da bi i Njega i svijet odjednom postalo nemoguće razumjeti, ako moj san ne bi izdržao pritisak njenih tabana o škripavi brodski pod. 

Kao da Bog, a s njim i sva ovozemaljska sreća i nesreća, nalaze svoj smisao u njenom jutarnjem šunjanju po kući i mome snu. 

Obično spavam na čardaku, ali ima noći kada zaspem s njom, u dnevnom boravku, pa me onda ona pred zoru pokriva čaršafom i miluje po kosi. Kada bih mogao da osjetim ono što danas osjeća moje sjećanje, još dugo bih ostao da tog jutra ležim na kauču, pretvarajući se da spavam. 

Ali, kasno je proljeće, sunce liže rosu s avlijskog betona i u mojoj glavi rasplamsava pomisao na igru. Eno, tamo je Pridvorac, Hiljina njiva koju smo pretvorili u igralište, na dva njena kraja postavljeni su golovi, a na golovima razapete mreže od vreća od krompira. Sve je spremno za utakmicu, čitav stadion nestrpljivo čeka tog čudesnog Nezirovića, novog Princa s Neretve, još samo koji otkucaj srca, koji zalogaj masla s vrha drvene kašike, i povijest može da otpočne. Slika lopte koja udara u mrežu daje smisao mome postojanju kao što Allah daje neninom.

Vrabac slijeće na botnik čatrnje i malo skakuće po željeznom poklopcu, prije nego se vine ispod tek zametnutih grozdova žilavke na odrini. Maslo je svježe i lijepi se za nepce poput karamele; njegova je tekstura meka, vlažna i žuta, a okus sirov, kiseo i neslan. Nena se saginje da vidi ogrebotinu na mome koljenu, ali ja je skrivam kao što lopov uhvaćen u krađi pokušava da sakrije ukradenu stvar. 

Vamo se okreni, kaže mi, i ja se okrenem u položaj koji zahtijeva od mene. Malo ti se to smirilo kakvo je bilo. Gledam u njenu golu glavu, s koje je nagla kretnja pomjerila rubove jašmaka. Kosa joj je bijela, rijetka i slijepljena za tjeme; graške znoja na razdjeljku koji ga dijeli na dva jednaka dijela sunce pretvara u tekuće bisere. 

Njen miris, miris je mlijeka, sijena i znoja. 

Ne boli me ništa, kažem, i pokušavam osloboditi nogu njenog stiska. Čekaj, đe si kidiso, odbrusi mi i ja joj se prepuštam poput pripitomljene životinje. Trenutak kasnije, na razdrljenoj koži osjetim dodir njenog kažiprsta, po čijem vrhu je razmazana žuta, majonezasta smjesa. To je pencilin ili ga barem nena tako zove. Kori me što sam u igri nagao, nisam ko druga djeca, lomim se i stružem više od njih, pa mi prijeti da ću čitav dan ostati u kući. 

Ali ja je čujem samo jednim uhom, jer mi se čini da iz Pridvorca dopiru glasovi. Je li ono Ibro? Ili je Elvir? Možda Sudo, Nedžad, Zulfo? 

Skoro četrdeset godina poslije, gledam u tu davnu sliku i pipam koljeno, tražim davno nestali ožiljak, a ustvari: milujem nenin nevidljivi prst.

 

Elvedin Nezirović 25. 04. 2020.