Radi to u gradu u kom većina stanovnika rešava ukrštenice.
Dođoši rješavaju križaljke. Dođoši pašu fertune, sjeckaju mrkvu za juhu, kuhaju špinat i mahune. Pojedu to iz tanjura, žlicom i vilicom, pa sjednu, pokriju noge dekom i uzmu u šake križaljku.
I tako jedne zimske večeri dođoš upisuje u križaljku naziv Čehovljeve drame, ime francuskog fudbalera, prezime arhitekte Santijaga, cvet koji se smatra vesnikom proleća i naiđe na glavni grad Španije. I ne ide u križaljci drugačije nego Madrd. Madrd.
Otvara se u križaljci ontološki jaz, egzistencijalni ponor, greška u matriksu. MADRD. MADRD. MADRD.
Odjednom se rasprostre križaljka dođoševog života i u njoj mapa okrnjenih toponima. Zagrb, Makrska, Rijka, Petrnja, Vkvar, Dbrvnk. Sisk. Progutana slova, kodni šum odsutnosti.
Promaja i propuh izgubljenih svetova i svjetova, od kog biva hladnije srcu i nogama. Sve odnekud ukršteno, iskrižano, prekriženo, bez reda na kom bi trebalo da počiva velika križaljka svijeta.
***
U izbegličkom stanu živi očeva majka. Sama i poslednja.
Imala je jedanaest godina kad je počeo onaj rat. Sa njih četvoro mlađih prošla je banijske zbegove. Majka ih je u šumu poslala kad su njihovi ušli u selo. Više je verovala šumi nego njihovima. Majku su odveli. Strinu. Strica. Djeda. Babu. Brata od strica koji nije imao više od tri godine. U Jasenovac. Niko se nije vratio.
Prvo je njih nadživela.
Onda je i četvoro mlađih nadživela.
Prvo je umro najmanji, onaj što ga je na leđima nosila. Stasao do prve mladosti, pa ga izdali bubrezi. O ratu priča, a o tome neće. Rat je epika, pogodan za priču. Posleratni bubrezi su podvala.
Jednom je slušam kako sa sinom, mojim ocem, nabraja sudbine prijatelja, rodbine, poznanika. Postoje trenuci u kojima se stvarnost oko nas zgušnjava – oni trenuci u kojima se stvarnost uzdigne do gustine koja je moguća još samo u literaturi.
Mati i sin, preko šalica domaće kave sa zeru varenike, iznose jedan kišovski katalog, u koji staje ceo njihov nestali svet. Čine to monotono, prisećajući se polako, dopunjavajući jedno drugo u govoru.
M. kom je sin poginuo, pa mu je žena obolila na živce.
Onaj R. što je vozio autobus se objesio, niko ne zna zašto, lijepo se snašo tu u Vojvodini u nekom selu, i sinovi otišli na škole, a on se čovjek objesi u štali, kvrcnulo nešto u glavi, to vidiš nikad ne znaš.
Mali B. što je uvijek išo bos pa mu je koža na tabanima bila ko đon eno porasto i eno ga u Americi, vele da vozi kamion.
M. Rajkov ošo za Australiju, ništa se bliže ne zna.
M. i čoeka joj sin doveo iz Srbije nazad pa im onda reko da je njiovu kuću u selu prodo i da će živit odsad u jednoj baraki u C., blizu njega i žene, a mati mu to nikako nije mogla, nije ćela iz svoje kuće ponovo izić, đe će ić jopet oklen su je jednoč išćerali, i onda je tu zadnju noć u kući popila senca, i otrovala se.
Jadna Lj, kolko je čekala da se uda, već dobro stara cura bila, i onda joj muža onako zakolju, slučajno je prešo jednoč na njiovu terertoriju i ode, on i još dvojica šnjim, a ona se ovdje u Pazovi razboli i nije ni petnajst dana ležala, svu ju rak poijo za petnajst dana kažu, amorebit da je on dugo u njoj rasto ali ga ona nije osjetila.
Miševi na mostu/6
Prozice o zavičaju
***
Mati rješava križaljku.
Radi to u gradu u kom većina stanovnika rešava ukrštenice.
Dođoši rješavaju križaljke. Dođoši pašu fertune, sjeckaju mrkvu za juhu, kuhaju špinat i mahune. Pojedu to iz tanjura, žlicom i vilicom, pa sjednu, pokriju noge dekom i uzmu u šake križaljku.
I tako jedne zimske večeri dođoš upisuje u križaljku naziv Čehovljeve drame, ime francuskog fudbalera, prezime arhitekte Santijaga, cvet koji se smatra vesnikom proleća i naiđe na glavni grad Španije. I ne ide u križaljci drugačije nego Madrd. Madrd.
Otvara se u križaljci ontološki jaz, egzistencijalni ponor, greška u matriksu. MADRD. MADRD. MADRD.
Odjednom se rasprostre križaljka dođoševog života i u njoj mapa okrnjenih toponima. Zagrb, Makrska, Rijka, Petrnja, Vkvar, Dbrvnk. Sisk. Progutana slova, kodni šum odsutnosti.
Promaja i propuh izgubljenih svetova i svjetova, od kog biva hladnije srcu i nogama. Sve odnekud ukršteno, iskrižano, prekriženo, bez reda na kom bi trebalo da počiva velika križaljka svijeta.
***
U izbegličkom stanu živi očeva majka. Sama i poslednja.
Imala je jedanaest godina kad je počeo onaj rat. Sa njih četvoro mlađih prošla je banijske zbegove. Majka ih je u šumu poslala kad su njihovi ušli u selo. Više je verovala šumi nego njihovima. Majku su odveli. Strinu. Strica. Djeda. Babu. Brata od strica koji nije imao više od tri godine. U Jasenovac. Niko se nije vratio.
Prvo je njih nadživela.
Onda je i četvoro mlađih nadživela.
Prvo je umro najmanji, onaj što ga je na leđima nosila. Stasao do prve mladosti, pa ga izdali bubrezi. O ratu priča, a o tome neće. Rat je epika, pogodan za priču. Posleratni bubrezi su podvala.
Jednom je slušam kako sa sinom, mojim ocem, nabraja sudbine prijatelja, rodbine, poznanika. Postoje trenuci u kojima se stvarnost oko nas zgušnjava – oni trenuci u kojima se stvarnost uzdigne do gustine koja je moguća još samo u literaturi.
Mati i sin, preko šalica domaće kave sa zeru varenike, iznose jedan kišovski katalog, u koji staje ceo njihov nestali svet. Čine to monotono, prisećajući se polako, dopunjavajući jedno drugo u govoru.
M. kom je sin poginuo, pa mu je žena obolila na živce.
Onaj R. što je vozio autobus se objesio, niko ne zna zašto, lijepo se snašo tu u Vojvodini u nekom selu, i sinovi otišli na škole, a on se čovjek objesi u štali, kvrcnulo nešto u glavi, to vidiš nikad ne znaš.
Mali B. što je uvijek išo bos pa mu je koža na tabanima bila ko đon eno porasto i eno ga u Americi, vele da vozi kamion.
M. Rajkov ošo za Australiju, ništa se bliže ne zna.
M. i čoeka joj sin doveo iz Srbije nazad pa im onda reko da je njiovu kuću u selu prodo i da će živit odsad u jednoj baraki u C., blizu njega i žene, a mati mu to nikako nije mogla, nije ćela iz svoje kuće ponovo izić, đe će ić jopet oklen su je jednoč išćerali, i onda je tu zadnju noć u kući popila senca, i otrovala se.
Jadna Lj, kolko je čekala da se uda, već dobro stara cura bila, i onda joj muža onako zakolju, slučajno je prešo jednoč na njiovu terertoriju i ode, on i još dvojica šnjim, a ona se ovdje u Pazovi razboli i nije ni petnajst dana ležala, svu ju rak poijo za petnajst dana kažu, amorebit da je on dugo u njoj rasto ali ga ona nije osjetila.
Slušaš dugo nabrajanje o iseljenima, snađenima, nesnađenima, samoubicama, poludelima, presvislima, nepoštenima, čestitima, vrednima, lenjima, pametnima, glupima, starima, mladima, pokojnima, živima, bolesnima, zdravima.
O narodu miševa.
Onom koji više veruje šumi, nego njihovima.
…
Niko ne sastavlja katalog tako maestralno kao onaj koji ostane sam i poslednji.