Neidentifikovani leteći objekat

U srijedu uveče, čim se smrklo, izišao je na balkon, da udahne što više osvježenog vazduha u stisnuta pluća. Julski dan je bio vruć, vazduh nekako težak, lijepio se za dušinik i teško stizao do pluća, pa je malo lakše prodisao tek kada je mrak razrijedio vrelinu koja je isijavala iz asfalta i zidova gradskih zgrada.

Širom otvorenih usta zagledao se u jata zvijezda koje su, u mnoštvu dubokih nebeskihh virova, plele čudesne mreže, kao pastrmke u bistrom potočnom ribnjaku.

Odjednom je primijetio kako se s nedostižnih visina velikom brzinom spušta svjetlosna tačka i, razgrćući pred sobom i oko sebe zvijezde, stalno krupnja, kao zakotrljana grudva snijega niz planinske strmine. Kada je dostigla veličinu punog mjeseca, iz kugle se izvila u nešto što je imalo oblik ubranog klipa kukuruza na kome su se, s dvije bočne strane, srmene peruške mrvičak raširile u krila koja su tek počela da se razvijaju. To što nije bilo ni zvijezda ni mjesec, još strelovitije se usmjerilo prema balkonu i ka njemu pružilo snop raznobojnih svjetlosnih niti.

Neidentifikovani leteći objekat, pomislio je i pohrlio mu u susret.

Sahranili su ga u petak.

Ranko Pavlović 07. 07. 2020.