Jednom sarajevskom piscu, imena barem ovom prilikom nisu važna, došao sam kući u posjetu, nakon što sam čuo da je veoma bolestan, toliko bolestan da su ga već otpisali.
U stan, koji je bio u staroj austrougarskoj zgradi u centru grada, pustila me je njegova kći. Ili mu je to, možda, bila snaha. Ostavimo tu dvojbu u tekstu. Nismo se poznavali, a oči su joj se svejedno napunile suzama. Pomislio sam: ova će misliti da sam dobar čovjek.
Ležao je u postelji prostrtoj na širokom otomanu, usred salonskog namještaja, raspoređenog po svim pravilima. Tu je pretpostavljam oduvijek dočekivao goste.
Gledao me je blijedo, kao da me ne prepoznaje, a zatim je izvukao ruku koju je do tada držao duboko pod pokrivačem.
Ruka mu je bila topla, meka i pomalo vlažna.
Pola sata kasnije, nakon što sam silazio niz stubište njegove zgrade, onjušio sam dlan.
Osjetio sam karakterističan vonj mokraće, vonj trulog hrasta.
I zamislio sam ga kako se u očaju i iz dosade cijelo jutro dira.
A onda se, da napakosti neželjenom gostu, rukuje sa mnom.
Tri dana kasnije, dok sam putovao prema Zagrebu, radio je u autobusu, već negdje kod Zenice, javio tužnu vijest.
Rukovanje
Jednom sarajevskom piscu, imena barem ovom prilikom nisu važna, došao sam kući u posjetu, nakon što sam čuo da je veoma bolestan, toliko bolestan da su ga već otpisali.
U stan, koji je bio u staroj austrougarskoj zgradi u centru grada, pustila me je njegova kći. Ili mu je to, možda, bila snaha. Ostavimo tu dvojbu u tekstu. Nismo se poznavali, a oči su joj se svejedno napunile suzama. Pomislio sam: ova će misliti da sam dobar čovjek.
Ležao je u postelji prostrtoj na širokom otomanu, usred salonskog namještaja, raspoređenog po svim pravilima. Tu je pretpostavljam oduvijek dočekivao goste.
Gledao me je blijedo, kao da me ne prepoznaje, a zatim je izvukao ruku koju je do tada držao duboko pod pokrivačem.
Ruka mu je bila topla, meka i pomalo vlažna.
Pola sata kasnije, nakon što sam silazio niz stubište njegove zgrade, onjušio sam dlan.
Osjetio sam karakterističan vonj mokraće, vonj trulog hrasta.
I zamislio sam ga kako se u očaju i iz dosade cijelo jutro dira.
A onda se, da napakosti neželjenom gostu, rukuje sa mnom.
Tri dana kasnije, dok sam putovao prema Zagrebu, radio je u autobusu, već negdje kod Zenice, javio tužnu vijest.