Đe si, Maks, kako je, Maks, uzvikuje majstor Drago Šalipur, dok mi oko desnog uha zuji električnom mašinicom, kojom me šiša na tricu, jer se tih godina još nisam usuđivao šišati na dvicu i keca. U brijačnicu na Čobaniji upravo ulazi povisok, veoma lijep sijedi gospodin, u sivom ljetnom odijelu, i svilenoj bijeloj košulji, preko koje mu u savršeno izmjerenoj dužini visi kao krv crvena kravata. Stopala su mu u onim starinskim, rupičastim ljetnim cipelama – kao u holivudskih zvijezda pedesetih – čija je siva dobro upjevana sa sivom odijela. U trenutku kao da je u Dragin muški dućan, vazda zadimljen – premda je pušenje zabranjeno – vazda ispunjen teškim vonjem peći naftarice – premda je kraj augusta i ne grije se – ispunjen psovkama i bezbožništvom, te očajnim naravima muškadije svih generacija, koja u petak oko podne nema drugog posla, nego da zaviri u brijačnicu da vidi što se danas zbiva, najednom ušao duh onoga boljeg sarajevskog građanstva, koje je uvijek bilo za malo gospodstvenije i svjetskije nego u Zagrebu ili Beogradu, jer se svojim držanjem moralo izdvajati i distancirati upravo od ovakvih kakav je majstor Drago.
U tom njegovom đe si, Maks, kako je, Maks, svega ima, a najviše onoga prisnog, intimizirajućeg podcjenjivanja, kao da ga je s obje ruke zgrabio za nogavice tih savršeno ispeglanih hlača, i povukao ga k sebi dolje, među raju. Ali ovaj to kao da ne primjećuje, pa možda i ne primjećuje, nego započinje priču, koja potraje sljedećih petnaestak minuta, i priča je ne sjedavši na ponuđenu stolicu, nego onako s nogu, pa koliko traje, nakon koje izlazi iz brijačnice onako kako je i ušao, kao da napušta pozornicu, i nestaje negdje niz osunčanu ulicu.
Majstor Drago je upravo završio sa mnom, otresa me, ustvari bolno me mlati onim svojim ručnikom, to ga valjda zabavlja, i govori:
Laže, majke mi mile, toliko laže da ne znam ni je li mu to pravo ime. Čuj Maksimilijan Medović! Pa kako ćeš se, bolan, tako u Sarajevu zvati? Ama tako se ljudi ni u Parizu ne zovu! A skoro mi svaki dan dođe, ovako nešto napriča, pa pobjegne. I ja onda neka se mislim! Nikad na ovu stolicu nije sjeo, sam se valjda i brije i šiša, ili ima nekog, ženu, koga li, da ga brije i šiša…
Istog se dana slučajno mimoilazim s tim čovjekom. Nije onako lijep i visok, kragna na košulji mu se krza, vonja na neki težak parfem pun bugarskih ruža, i na staračku mokraću.
Uplaši se što u njega zurim, i malo kao da uzmakne.
Maksimilijan Medović
Đe si, Maks, kako je, Maks, uzvikuje majstor Drago Šalipur, dok mi oko desnog uha zuji električnom mašinicom, kojom me šiša na tricu, jer se tih godina još nisam usuđivao šišati na dvicu i keca. U brijačnicu na Čobaniji upravo ulazi povisok, veoma lijep sijedi gospodin, u sivom ljetnom odijelu, i svilenoj bijeloj košulji, preko koje mu u savršeno izmjerenoj dužini visi kao krv crvena kravata. Stopala su mu u onim starinskim, rupičastim ljetnim cipelama – kao u holivudskih zvijezda pedesetih – čija je siva dobro upjevana sa sivom odijela. U trenutku kao da je u Dragin muški dućan, vazda zadimljen – premda je pušenje zabranjeno – vazda ispunjen teškim vonjem peći naftarice – premda je kraj augusta i ne grije se – ispunjen psovkama i bezbožništvom, te očajnim naravima muškadije svih generacija, koja u petak oko podne nema drugog posla, nego da zaviri u brijačnicu da vidi što se danas zbiva, najednom ušao duh onoga boljeg sarajevskog građanstva, koje je uvijek bilo za malo gospodstvenije i svjetskije nego u Zagrebu ili Beogradu, jer se svojim držanjem moralo izdvajati i distancirati upravo od ovakvih kakav je majstor Drago.
U tom njegovom đe si, Maks, kako je, Maks, svega ima, a najviše onoga prisnog, intimizirajućeg podcjenjivanja, kao da ga je s obje ruke zgrabio za nogavice tih savršeno ispeglanih hlača, i povukao ga k sebi dolje, među raju. Ali ovaj to kao da ne primjećuje, pa možda i ne primjećuje, nego započinje priču, koja potraje sljedećih petnaestak minuta, i priča je ne sjedavši na ponuđenu stolicu, nego onako s nogu, pa koliko traje, nakon koje izlazi iz brijačnice onako kako je i ušao, kao da napušta pozornicu, i nestaje negdje niz osunčanu ulicu.
Majstor Drago je upravo završio sa mnom, otresa me, ustvari bolno me mlati onim svojim ručnikom, to ga valjda zabavlja, i govori:
Laže, majke mi mile, toliko laže da ne znam ni je li mu to pravo ime. Čuj Maksimilijan Medović! Pa kako ćeš se, bolan, tako u Sarajevu zvati? Ama tako se ljudi ni u Parizu ne zovu! A skoro mi svaki dan dođe, ovako nešto napriča, pa pobjegne. I ja onda neka se mislim! Nikad na ovu stolicu nije sjeo, sam se valjda i brije i šiša, ili ima nekog, ženu, koga li, da ga brije i šiša…
Istog se dana slučajno mimoilazim s tim čovjekom. Nije onako lijep i visok, kragna na košulji mu se krza, vonja na neki težak parfem pun bugarskih ruža, i na staračku mokraću.
Uplaši se što u njega zurim, i malo kao da uzmakne.