Pročitam rečenicu iz pisma što ga fra Josip Markušić piše arhitektu Joži Plečniku, uz kojeg sviđa izgradnju Crkve svetoga Ante u Beogradu, ali i dugogodišnje epistolarno prijateljstvo:
To će reći bosanski čoban: pustiš ga u kuću, a on odmah sjedne, jer bi i on Tebi dopustio u svojoj – planini.
Pritom, fra Josip, mudar, sebi daje ulogu bosanskog čobana, koji je, eto, Plečniku prostodušno unišao u kuću, pa ga godinama ne pušta na miru.
I tako se, usred rečenice, usred slike koja mi se za očima stvara o ovoj dvojici ljudi, i o onoj čudesnoj crkvi na Zvezdari, koja je ostala za njima, sjetim jedne zime, godina je to mogla biti 1970, kad nam je u Drveniku u gluha doba, bilo je već devet, pola deset, netko zalupao na vrata. Vani je tukla bura, od ranih smo se popodneva zavukli u kuću, Nono je, sav nervozan od astme, i od svoga nesretnog srca koje mu nije dalo disati, stalno otvarao vrata, pa bi vjetar raznio i ono malo topline što ju je uspijevala nagrijati plinska grijalica, otimajući Nonetu sav zrak za disanje.
Skočio je, Noni rekao čekaj, i on pošao prema vratima, nije pitao tko je, nego ih je naglo otključao i otvorio. Pred njega je banulo troje ljudi: oniži pedesetogodišnjak s brkovima, okrugla ženica s maramom i visoki mladić, ne baš bistrog izraza lica, koji je nosio poveliku putnu torbu, u koju smo mogli stati nas sve troje, i da nam još bude komotno.
Znali su tri naše riječi: džemper, pantalone, kišobran.
I čim su ušli unutra, premda ih nitko nije pustio, niti su kome pružili priliku da ih pusti, počeli su, brko i okrugla žena, naizmjenice ponavljati:
Džemper, pantalone, kišobran.
Dok su ih dvoje staraca zaprepašteno gledali. Ali bez straha, jer ti ljudi svojom pojavom nisu ulijevali strah. Utrčali su unutra bježeći od bure, i još od tko zna čega, izgledali su kao figure u nekoj groteski, recimo u nekoj modernoj operi, o kakvima su tih godina pisale novine na koje je Nono bio pretplaćen, i bili su upravo tako bezazleni, premda je nemoguće bilo naslutiti šta zapravo hoće i otkud su stigli, osim što je bilo jasno da ih se dugo nećemo riješiti.
Nakon što je već tko zna koji put okrugla ženica ponovila
Džemper, pantalone, kišobran
Visoki je mladić spustio svoju džinovsku prašnu torbetinu na tle i, obraćajući se ocu, nešto rekao.
Nona i ja nismo imali pojma šta, ali se Nono namah ozario, pa je on izgovorio nekoliko sljedećih riječi, možda i rečenica. Na to su brkati čovjek i ženica krenuli na njega, dodirivali ga po rukama, natezali rukave njegova sivog svitera, i obraćali mu se s nekom u svakom pogledu pretjeranom prisnošću. On je, pak, preko njihovih riječi govorio nešto svoje, i ne bismo nijedne riječi razumjeli da sad i on nije rekao
Džemper, pantalone, kišobran
I nasmijao se, da bi se ni nasmijali skupa s njim. Čak se i visoki, ne baš pametni mladić nasmijao. Nona i ja nismo, međutim, znali čemu da se smijemo. Istina, ona je u tom trenutku već znala da Nono s tim ljudima razgovara na madžarskom, dok ja ni o tome nisam imao pojma, nego sam Noneta, kao i inače kad bih ga čuo da govori na nekom stranom jeziku, doživljavao kao prenosnika tajni s jednoga na drugi svijet. Tada mi je, mislim, već bio jasan koncept stranog jezika, ali dok sam bio još manji, isto u Drveniku, kad bi nam teta Senka i barba Tomislav dovodili turiste kojima bi Nono trebao nešto prevoditi, meni se činilo kako moj djed na licu mjesta improvizira i izmišlja neki jezik, koji od tog trenutka, opet nekim čudom izmišljanja i improvizacije, biva razumljiv njegovim sugovornicima, i oni mu onda na tom izmišljenom jeziku odgovaraju. Žao mi je što nisam duže ostao u tom uvjerenju, pa nisam imao priliku da ga dalje razrađujem.
Bile su mi tri-četiri godine i vrijeme je nezamisivo sporo prolazilo. Nemoguće je iz odrasle perspektive uživjeti se do kraja u protok djetinjeg vremena. Ili vremena koje zaustavljeno stoji, a ja samo o njemu razmišljam, o vremenu i o zidu koji ne uspijevam preskočiti, između mene i onog o čemu Nono razgovara s tim ljudima. A razgovaraju vrlo žustro, brkati muškarac i okrugla žena smiju se, pa malo zatim plaču, Nono ih tješi, dodiruje ih, onako kako on nikad ne dodiruje nepoznate ljude, a lice mu se razvlači u grimase kakvih nikad nema kad s nama razgovara na ovom stvarnom jeziku. Osim toga, više ga ne guši, nema astme, plinska mu grijalica ne guta zrak, kao da se podmladio, i kao da je u tim trenucima dok izmišlja jezik, ili dok govori strani jezik, dok živi izvan svega što postoji na našem jeziku, a na našem jeziku postoje strah, bolest, svađa i borba za zrak, Nono je drugi čovjek, u nekom drugim sretnijem životu. Nesreće na stranome jeziku nema.
U jednom trenutku okrugla žena grabi torbu, otvara je, i iz nje, kao čarobnjak iz čarobnog šešira, vadi džempere, jedan, dva, tri, pet, desetine džempera raznih boja, uglavnom šarenih, redom muških, pa jedan prinosi Nonetu, mjeri mu ruke po džemperovim rukavima, drugi prinosi meni, i onda meni mjeri ruke, pa se tada osjećam važno, jer sudjelujem u velikoj priči, čiji mi sadržaj nije poznat, ali ću je domisliti brzo, još brže nego što Nono domišlja jezik kojim razgovara s tim ljudima. Zatim slijede pantalone, sive, zelene, crne, smeđe, redom štofane s crtom, sve za Noneta, nijedne za mene, ali i on odmahuje glavom, ne želi da mu žena mjeri noge nogavicama. Za kišobrane se međutim laća, kišobrane crne muške, kišobrane crvene ženske, i male, minijaturne špijunske patent-kišobrane, koji staju u džep i u najmanju žensku torbicu, za koje će mi Nono poslije reći da su to kišobrani koji se nose u špijunažu i u švaleraciju, i da po njima žene prepoznaju da im muževi imaju švalere. Nono se kao dječarac raduje kišobranima, pa ih nasred konobe otvara i rastvara. Kada ih otvara uskovitla se zrak, i toplina u zraku i zamiriši ružno butan-plin, ali sve je to užitak, sve je to velika jedna sreća, koja samo dobrim ljudima dolazi za vrata, jer samo dobri ljudi u vrijeme najgore bure, u gluho doba večeri, kad svaki čas treba da nestane struje, u pustom Drveniku, u pustoj Gornjoj vali, otvaraju vrata ljudima koji od svih ljudskih riječi znaju samo tri:
Džemper, pantalone, kišobran.
Džemper, pantalone, kišobran.
Džemper, pantalone, kišobran.
Šta ovo bi? Pitala je, i smijala se Nona, kada se Nono vratio izvana. Nema vani svjetla, rasvjetu će u Drveniku tek dogodine, ili za dvije godine uvoditi, pa da ljude odvede do njihova auta, da negdje ne svrataju, da ne padnu u more, da ih bura ne odnese…
Kupili smo sve njihova džempere i sve kišobrane. Godinama sam, sve do škole, a onda i u školu, nosio bockave madžarske džempere, godinama smo poznatima iz čista mira poklanjali kišobrane, i svi ćemo već pomrijeti osim mene, i počet će rat, a na Sepetarevcu će još uvijek biti barem pet špijunskih patent-kišobrana, madžarska proizvodnja, savršeno ispravni.
Otkud Madžari u Drveniku, u januaru mjesecu, neke gluhe godine? Nikad to nećemo znati. Tako je Nono rekao: nikad to nećemo znati. A onda nam je ispričao ono što su oni njemu rekli: taj visoki – koji nije baš jako pametan! naglašavao je Nono – taj im je sin, kako on onako visok, a njih dvoje onoliko maleni, to se ne zna, nije ni važno, ali tog im je sina htjelo uzeti u vojsku. Oni ga nisu dali, bilo ih strah da će ga negdje poslati da gine za Ruse i za Moskvu, a vidite ga kakav je, rekla je okrugla ženica Nonetu, neće se znati čuvati, i onda su sjeli u škodu i s dvije pune torbe konfekcije pobjegli u Jugoslaviju.
Eto, to je priča, rekao je Nono. Ali kako god bilo, nesretni ljudi, nitko ovdje ne zna madžarski, rekao je.
A onda je, malo-pomalo, ova radost počela kopniti, butan-plin opet je gušio Noneta, pa je on otvarao vrata i unosio buru, a Nona ih je zatvarala da se ne smrznemo. Život se nastavio svojim tokom, jedini kakvog sam poznavao, neusporediv s ijednim drugim životom, u kojem su još uvijek sva čuda bila moguća. Onda su se stalno i zbivala, jer su bila moguća. Poslije više nije bilo čuda, i više nije bilo nas, jer smo svi osim mene pomrli. A moje vrijeme brzo je poteklo, tako da se više ništa nije stizalo ni dogoditi.
Osim što se ponekad dogodi da pročitam ili čujem neku rečenicu iz koje poteče život koji je prošao, jer nam Madžari nagrnu u kuću da s Nonetom u po zime izmišljaju madžarski jezik.
Džemper, pantalone, kišobran
Pročitam rečenicu iz pisma što ga fra Josip Markušić piše arhitektu Joži Plečniku, uz kojeg sviđa izgradnju Crkve svetoga Ante u Beogradu, ali i dugogodišnje epistolarno prijateljstvo:
To će reći bosanski čoban: pustiš ga u kuću, a on odmah sjedne, jer bi i on Tebi dopustio u svojoj – planini.
Pritom, fra Josip, mudar, sebi daje ulogu bosanskog čobana, koji je, eto, Plečniku prostodušno unišao u kuću, pa ga godinama ne pušta na miru.
I tako se, usred rečenice, usred slike koja mi se za očima stvara o ovoj dvojici ljudi, i o onoj čudesnoj crkvi na Zvezdari, koja je ostala za njima, sjetim jedne zime, godina je to mogla biti 1970, kad nam je u Drveniku u gluha doba, bilo je već devet, pola deset, netko zalupao na vrata. Vani je tukla bura, od ranih smo se popodneva zavukli u kuću, Nono je, sav nervozan od astme, i od svoga nesretnog srca koje mu nije dalo disati, stalno otvarao vrata, pa bi vjetar raznio i ono malo topline što ju je uspijevala nagrijati plinska grijalica, otimajući Nonetu sav zrak za disanje.
Skočio je, Noni rekao čekaj, i on pošao prema vratima, nije pitao tko je, nego ih je naglo otključao i otvorio. Pred njega je banulo troje ljudi: oniži pedesetogodišnjak s brkovima, okrugla ženica s maramom i visoki mladić, ne baš bistrog izraza lica, koji je nosio poveliku putnu torbu, u koju smo mogli stati nas sve troje, i da nam još bude komotno.
Znali su tri naše riječi: džemper, pantalone, kišobran.
I čim su ušli unutra, premda ih nitko nije pustio, niti su kome pružili priliku da ih pusti, počeli su, brko i okrugla žena, naizmjenice ponavljati:
Džemper, pantalone, kišobran.
Dok su ih dvoje staraca zaprepašteno gledali. Ali bez straha, jer ti ljudi svojom pojavom nisu ulijevali strah. Utrčali su unutra bježeći od bure, i još od tko zna čega, izgledali su kao figure u nekoj groteski, recimo u nekoj modernoj operi, o kakvima su tih godina pisale novine na koje je Nono bio pretplaćen, i bili su upravo tako bezazleni, premda je nemoguće bilo naslutiti šta zapravo hoće i otkud su stigli, osim što je bilo jasno da ih se dugo nećemo riješiti.
Nakon što je već tko zna koji put okrugla ženica ponovila
Džemper, pantalone, kišobran
Visoki je mladić spustio svoju džinovsku prašnu torbetinu na tle i, obraćajući se ocu, nešto rekao.
Nona i ja nismo imali pojma šta, ali se Nono namah ozario, pa je on izgovorio nekoliko sljedećih riječi, možda i rečenica. Na to su brkati čovjek i ženica krenuli na njega, dodirivali ga po rukama, natezali rukave njegova sivog svitera, i obraćali mu se s nekom u svakom pogledu pretjeranom prisnošću. On je, pak, preko njihovih riječi govorio nešto svoje, i ne bismo nijedne riječi razumjeli da sad i on nije rekao
Džemper, pantalone, kišobran
I nasmijao se, da bi se ni nasmijali skupa s njim. Čak se i visoki, ne baš pametni mladić nasmijao. Nona i ja nismo, međutim, znali čemu da se smijemo. Istina, ona je u tom trenutku već znala da Nono s tim ljudima razgovara na madžarskom, dok ja ni o tome nisam imao pojma, nego sam Noneta, kao i inače kad bih ga čuo da govori na nekom stranom jeziku, doživljavao kao prenosnika tajni s jednoga na drugi svijet. Tada mi je, mislim, već bio jasan koncept stranog jezika, ali dok sam bio još manji, isto u Drveniku, kad bi nam teta Senka i barba Tomislav dovodili turiste kojima bi Nono trebao nešto prevoditi, meni se činilo kako moj djed na licu mjesta improvizira i izmišlja neki jezik, koji od tog trenutka, opet nekim čudom izmišljanja i improvizacije, biva razumljiv njegovim sugovornicima, i oni mu onda na tom izmišljenom jeziku odgovaraju. Žao mi je što nisam duže ostao u tom uvjerenju, pa nisam imao priliku da ga dalje razrađujem.
Bile su mi tri-četiri godine i vrijeme je nezamisivo sporo prolazilo. Nemoguće je iz odrasle perspektive uživjeti se do kraja u protok djetinjeg vremena. Ili vremena koje zaustavljeno stoji, a ja samo o njemu razmišljam, o vremenu i o zidu koji ne uspijevam preskočiti, između mene i onog o čemu Nono razgovara s tim ljudima. A razgovaraju vrlo žustro, brkati muškarac i okrugla žena smiju se, pa malo zatim plaču, Nono ih tješi, dodiruje ih, onako kako on nikad ne dodiruje nepoznate ljude, a lice mu se razvlači u grimase kakvih nikad nema kad s nama razgovara na ovom stvarnom jeziku. Osim toga, više ga ne guši, nema astme, plinska mu grijalica ne guta zrak, kao da se podmladio, i kao da je u tim trenucima dok izmišlja jezik, ili dok govori strani jezik, dok živi izvan svega što postoji na našem jeziku, a na našem jeziku postoje strah, bolest, svađa i borba za zrak, Nono je drugi čovjek, u nekom drugim sretnijem životu. Nesreće na stranome jeziku nema.
U jednom trenutku okrugla žena grabi torbu, otvara je, i iz nje, kao čarobnjak iz čarobnog šešira, vadi džempere, jedan, dva, tri, pet, desetine džempera raznih boja, uglavnom šarenih, redom muških, pa jedan prinosi Nonetu, mjeri mu ruke po džemperovim rukavima, drugi prinosi meni, i onda meni mjeri ruke, pa se tada osjećam važno, jer sudjelujem u velikoj priči, čiji mi sadržaj nije poznat, ali ću je domisliti brzo, još brže nego što Nono domišlja jezik kojim razgovara s tim ljudima. Zatim slijede pantalone, sive, zelene, crne, smeđe, redom štofane s crtom, sve za Noneta, nijedne za mene, ali i on odmahuje glavom, ne želi da mu žena mjeri noge nogavicama. Za kišobrane se međutim laća, kišobrane crne muške, kišobrane crvene ženske, i male, minijaturne špijunske patent-kišobrane, koji staju u džep i u najmanju žensku torbicu, za koje će mi Nono poslije reći da su to kišobrani koji se nose u špijunažu i u švaleraciju, i da po njima žene prepoznaju da im muževi imaju švalere. Nono se kao dječarac raduje kišobranima, pa ih nasred konobe otvara i rastvara. Kada ih otvara uskovitla se zrak, i toplina u zraku i zamiriši ružno butan-plin, ali sve je to užitak, sve je to velika jedna sreća, koja samo dobrim ljudima dolazi za vrata, jer samo dobri ljudi u vrijeme najgore bure, u gluho doba večeri, kad svaki čas treba da nestane struje, u pustom Drveniku, u pustoj Gornjoj vali, otvaraju vrata ljudima koji od svih ljudskih riječi znaju samo tri:
Džemper, pantalone, kišobran.
Džemper, pantalone, kišobran.
Džemper, pantalone, kišobran.
Šta ovo bi? Pitala je, i smijala se Nona, kada se Nono vratio izvana. Nema vani svjetla, rasvjetu će u Drveniku tek dogodine, ili za dvije godine uvoditi, pa da ljude odvede do njihova auta, da negdje ne svrataju, da ne padnu u more, da ih bura ne odnese…
Kupili smo sve njihova džempere i sve kišobrane. Godinama sam, sve do škole, a onda i u školu, nosio bockave madžarske džempere, godinama smo poznatima iz čista mira poklanjali kišobrane, i svi ćemo već pomrijeti osim mene, i počet će rat, a na Sepetarevcu će još uvijek biti barem pet špijunskih patent-kišobrana, madžarska proizvodnja, savršeno ispravni.
Otkud Madžari u Drveniku, u januaru mjesecu, neke gluhe godine? Nikad to nećemo znati. Tako je Nono rekao: nikad to nećemo znati. A onda nam je ispričao ono što su oni njemu rekli: taj visoki – koji nije baš jako pametan! naglašavao je Nono – taj im je sin, kako on onako visok, a njih dvoje onoliko maleni, to se ne zna, nije ni važno, ali tog im je sina htjelo uzeti u vojsku. Oni ga nisu dali, bilo ih strah da će ga negdje poslati da gine za Ruse i za Moskvu, a vidite ga kakav je, rekla je okrugla ženica Nonetu, neće se znati čuvati, i onda su sjeli u škodu i s dvije pune torbe konfekcije pobjegli u Jugoslaviju.
Eto, to je priča, rekao je Nono. Ali kako god bilo, nesretni ljudi, nitko ovdje ne zna madžarski, rekao je.
A onda je, malo-pomalo, ova radost počela kopniti, butan-plin opet je gušio Noneta, pa je on otvarao vrata i unosio buru, a Nona ih je zatvarala da se ne smrznemo. Život se nastavio svojim tokom, jedini kakvog sam poznavao, neusporediv s ijednim drugim životom, u kojem su još uvijek sva čuda bila moguća. Onda su se stalno i zbivala, jer su bila moguća. Poslije više nije bilo čuda, i više nije bilo nas, jer smo svi osim mene pomrli. A moje vrijeme brzo je poteklo, tako da se više ništa nije stizalo ni dogoditi.
Osim što se ponekad dogodi da pročitam ili čujem neku rečenicu iz koje poteče život koji je prošao, jer nam Madžari nagrnu u kuću da s Nonetom u po zime izmišljaju madžarski jezik.