Nakon sprovoda na Boninovu posljednji put sjedilo se u stanu tetke Lole i dunda Andrije.
Nakon Željka i dunda, i ona se upravo bila preselila u sivu kamenu grobnicu, trebale su samo još proći karmine, kada ćemo se posljednji put vidjeti s ljudima koji su prolazili kroz tetkinu kuću, koje smo dobro poznavali, jer smo ih sretali kad god bismo došli u Dubrovnik, i da se sljedećeg jutra autobusom zaputimo prema Sarajevu.
Autobus je polazio u deset, a mi smo već oko pola osam bili spremni. Hodali smo po tom velikom stanu, mjerili ga svojim davnim malim koracima, jer ako smo danas veliki kao ljudi, tada smo bili maleni kao zamorci, i prvi put smo se, Nona, mama i ja, u tom stanu osjećali savršeno slobodno. Ni na što više nismo morali paziti, nismo strepili pred tetkinom naravi, samo nas je podilazila ona tuga konačnosti, koju sam već dobro poznavao, premda sam bio tek osmogodišnjak, ali tih se godina među Rejcima i Stublerima umiralo punom parom, pa sam o smrti i osjećanjima koja ostaju iza nje imao niz vrlo odraslih saznanja.
Teta Branka, koja će pet godina kasnije posljednja leći u grobnicu na Boninovu, i zbog koje će grobari tetku pomesti u kraj, i sami iznenađeni koliko se brzo svela na tih nekoliko koščica – kao da ju je nešto, Bože mi prosti, oglodalo, rekao je jedan; jest, oglodala ju je njena naopaka narav, odgovorila mu je Nona – rekla nam je, gledajući nas kako smo se tako besciljno ushodali po mjestu na kojem nikad više nećemo boraviti, da nosimo sa sobom sve to što vidimo.
Ranije nismo toliko hodali po stanu, plašili smo se da će tetka Lola izgovoriti rečenicu koju je izgovarala bratu svom Rudiju, našem Nani:
Nemoj mi više dolaziti!
Nanu bi to pogodilo, oči su mu bile pune suza dok je Olgi, mojoj Noni, drugoj svojoj sestri, na Sepetarevcu u povjerenju govorio što mu je Lukre rekla i kako ga je otpravila, ali bi svejedno ponovo išao u Dubrovnik.
Jedan je život, pravdao se, treba oprostiti, govorio je.
Rudi je slabić, rekla je Nona, meni kad bi jednom to rekla, nikad me više ne bi vidjela.
A sad kada je umrla naša tetka Lola mi, posljednje jutro pred odlazak, ne znamo što bi sa sobom.
Ponesite, govori nam teta Branka.
Šta da ponesemo?
Ponesite šta bilo, samo ponesite.
Nona sa zida skida Plančićevu grafiku, prikaz dubrovačke luke, na kojoj se naslućuje i ova kuća na Bunićevoj poljani, mama uzima knjigu “Bečka kuhinja”.
U njoj se tetka Lola fino naoštrenom grafitnom olovkom, lijepim starinskim rukopisom, svađa s autorima.
Uz recept za bakalar na marginama knjige dopisuje:
“1-2 sata u hladnoj vodi?!! 5-10 minuta u kipućoj vodi?!!! Bože pomozi! Ovaj što piše, nije nikad ni vidio bakalar!”
Bakalar
Nakon sprovoda na Boninovu posljednji put sjedilo se u stanu tetke Lole i dunda Andrije.
Nakon Željka i dunda, i ona se upravo bila preselila u sivu kamenu grobnicu, trebale su samo još proći karmine, kada ćemo se posljednji put vidjeti s ljudima koji su prolazili kroz tetkinu kuću, koje smo dobro poznavali, jer smo ih sretali kad god bismo došli u Dubrovnik, i da se sljedećeg jutra autobusom zaputimo prema Sarajevu.
Autobus je polazio u deset, a mi smo već oko pola osam bili spremni. Hodali smo po tom velikom stanu, mjerili ga svojim davnim malim koracima, jer ako smo danas veliki kao ljudi, tada smo bili maleni kao zamorci, i prvi put smo se, Nona, mama i ja, u tom stanu osjećali savršeno slobodno. Ni na što više nismo morali paziti, nismo strepili pred tetkinom naravi, samo nas je podilazila ona tuga konačnosti, koju sam već dobro poznavao, premda sam bio tek osmogodišnjak, ali tih se godina među Rejcima i Stublerima umiralo punom parom, pa sam o smrti i osjećanjima koja ostaju iza nje imao niz vrlo odraslih saznanja.
Teta Branka, koja će pet godina kasnije posljednja leći u grobnicu na Boninovu, i zbog koje će grobari tetku pomesti u kraj, i sami iznenađeni koliko se brzo svela na tih nekoliko koščica – kao da ju je nešto, Bože mi prosti, oglodalo, rekao je jedan; jest, oglodala ju je njena naopaka narav, odgovorila mu je Nona – rekla nam je, gledajući nas kako smo se tako besciljno ushodali po mjestu na kojem nikad više nećemo boraviti, da nosimo sa sobom sve to što vidimo.
Ranije nismo toliko hodali po stanu, plašili smo se da će tetka Lola izgovoriti rečenicu koju je izgovarala bratu svom Rudiju, našem Nani:
Nemoj mi više dolaziti!
Nanu bi to pogodilo, oči su mu bile pune suza dok je Olgi, mojoj Noni, drugoj svojoj sestri, na Sepetarevcu u povjerenju govorio što mu je Lukre rekla i kako ga je otpravila, ali bi svejedno ponovo išao u Dubrovnik.
Jedan je život, pravdao se, treba oprostiti, govorio je.
Rudi je slabić, rekla je Nona, meni kad bi jednom to rekla, nikad me više ne bi vidjela.
A sad kada je umrla naša tetka Lola mi, posljednje jutro pred odlazak, ne znamo što bi sa sobom.
Ponesite, govori nam teta Branka.
Šta da ponesemo?
Ponesite šta bilo, samo ponesite.
Nona sa zida skida Plančićevu grafiku, prikaz dubrovačke luke, na kojoj se naslućuje i ova kuća na Bunićevoj poljani, mama uzima knjigu “Bečka kuhinja”.
U njoj se tetka Lola fino naoštrenom grafitnom olovkom, lijepim starinskim rukopisom, svađa s autorima.
Uz recept za bakalar na marginama knjige dopisuje:
“1-2 sata u hladnoj vodi?!! 5-10 minuta u kipućoj vodi?!!! Bože pomozi! Ovaj što piše, nije nikad ni vidio bakalar!”