Majstori i majstorije/13

PRELJA

Ispredajući nit svoje sudbine, prelja iz kudjelje zubima trijebi trunje čemera i pljucka ga oko sebe, kao koštice iz kriške ilinske lubenice.

Kad joj ponestane vune ili lana, na preslicu stavlja povjesmo paperjastih oblaka ili grumen jutarnje izmaglice.

Moire, suđaje i parke smatra svojim sestrama, pa često za vedrih ljetnih noći, s njima, pletiljama, veziljama i tkaljama, kraj kakvog izvora ili ispod razgranatog hrasta, uhvati se u vilinsko kolo, i do cika zore u srebrna zrnca mrve mjesečinu i tišinu.

Nikada ne zna da li će jutrom s vretena na klupko motati zlatnu žicu sreće ili tamnu nit usuda.

Razmišljanja o tome potiskuje željom da se vilinsko kolo, u kome bi bila kolovođa, razvije od jednog do drugog jutra.

Ranko Pavlović 11. 09. 2018.