Velikani među ljudima redak su prirodni fenomen, dragocen kosmički izuzetak, i pri tome sasvim nepodložan uticaju nas ostalih, običnih egzemplara šarolikosti ljudskog: pojavljuju se kako im se ćefne, kad koji ushtedne, ne pitajući se je li to nama zgodno, ili bi nam bilo zgodno nekako drugačije. Eto, recimo, Bora se Stanković rodio celih sto godina, i još koju pride, pre Novaka Đokovića. I zato je Novak Đoković, kad je bio mali – eto nam utehe: svako je jednom bio mali, čak i Novak – pohađao Osnovnu školu “Bora Stanković” na beogradskoj Banjici. A da je bilo obrnuto, da se Novak Đ. rodio vek pre Vranjanca, tada bi ovaj pohađao OŠ “Novak Đoković”. I niko u tome, je li, ne bi video ništa čudno.
Avaj, bilo je kako je bilo, ali neki među nama ne mire se pasivno sa zadatim stanjem stvari. Tako je, kako novine pišu, “deo kolektiva Osnovne škole Bora Stanković“, a sve na čelu sa direktorkom i plemenitom inicijatorkom, građankom Marjanović Zdravkom, pokrenuo inicijativu da ova škola, u kojoj je mladi Novak svojevremeno vredno učio sve što nikada nije želeo da sazna o peronospori, nepravilnim glagolima i bruto nacionalnom proizvodu Malezije, “promeni ime u OŠ Novak Đoković”. I tako se, je li, dostojno oduži svom najpoznatijem bivšem đaku. Koji ju je, doduše, ne zna se tačno čime zadužio, pošto nesporna činjenica da je ovaj beogradski mladić jedan od najboljih tenisera sveta nema nikakve utvrđene i utvrdive veze s činjenicom da je sve što nikada nije želeo da sazna o obojenoj metalurgiji, složenim jedinjenjima i ulozi derta i meraka u opusu Bore Stankovića učio baš u toj, a ne u nekoj od drugih bezbrojnih beogradskih osnovnih škola, i pošto je takođe nemoguće ozbiljno utvrditi i dokazati da Novak svojim šampionskim igrama “pronosi slavu” baš svoje bivše škole. Jer, naime, Novak nije među šampionima sveta ni u biologiji ni u zemljopisu ni u poznavanju dela srpskih realista, nego u tenisu, koji ne spada među obavezne nastavne predmete u ovoj zemlji.
Biti izuzetan u bilo čemu, bilo da je to pisanje romana ili igranje lopte, nužno znači biti daleko iznad duha Palanke i njenog shvatanja i osećanja sveta, te same sebe u njemu. Što ne znači, dakako, da Palanka neće sebi zadržati pravo da o tebi sudi, mada je njen sud po sebi irelevantan, i kada je pohvalan, i onda kada to nipošto nije. Palanka, naprosto, nema nikakvih pouzdanih merila, a nema ih jer je neozbiljna i površna, jer ništa ne zna, a još manje razume. Palanka je hirovita i povodljiva, lako se da fascinirati nečim trenutno šljaštavim i bučnim, ne poznaje istorijsku perspektivu bilo koje vrste, ne razume koncept kulturnog utemeljenja, strana joj je svaka prosvetiteljska nakana, umesto koje radije bira dražesni spektakluk.
Nije, da se razumemo, taj mladić koji se vrhunski igra s onom žućkastom lopticom ništa kriv u ovome bizarnom i postiđujućem zamešateljstvu, niti su krivi oni oko njega. Njegova je majka, kažu novine, inicijativu uljudno odbila, rekavši da “sigurno postoje i druge znamenitije ličnosti čije bi ime škola mogla da ponese, pa i da sadašnje ime odgovara ustanovi”. Pametnome dosta, ali pametan ne bi ni pokrenuo ovu nelagodom opervaženu stvar, od koje sada crvene obrazi onih koji tog banjičkog (prazi)luka nisu ni jeli ni mirisali.
U društvu i u kulturi u kojoj se svaka nadobudna malograđanska šuša stalno busa u prsa metanišući o “našim svetlim tradicijama” koje imamo slepo slediti inače ćemo goreti u paklu, zapravo nikakve ozbiljne tradicije ne uspevaju da se zapate i da opstanu jer nema nikakvih ozbiljnih kontinuiteta, jer je sve uvek iznova podložno sumanutoj, neutemeljenoj reviziji, kako već kojem slučajnom prolazniku kroz ovu kulturu prhne. Pa je otuda normalno da nam ulice i trgovi češće menjaju imena nego što se peru. Pa je tako moguće i to da neki ljudi, u formalno-statusnom smislu intelektualci, mrtvi ozbiljni pokrenu inicijativu da se jedna škola (ej: škola!) odrekne imena znamenitog pisca u ime jednog 24-godišnjeg mladića, hvala Bogu živog živcatog i zdravog zdravcatog, koji inače za život zarađuje igrajući lopte. To on radi zaista vrhunski, naklon do zemlje, ali to je i dalje samo igranje lopte: tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, tup, tup, čok, čok, i tako letnji dan do podne.
A šta bi bilo da se neko od Đokovića nije javio da celu tu stvar elegantno pomete tamo gde joj je mesto? Otišao bi siroti Bora bogu na istinu, lustriralo bi ga s Banjice pre nego što kažeš “Koštana”, i nikome ništa. I sve bi prekrilo ćutanje, ono rečito i večito ćutanje, koje o nama govori još više i još poraznije od svakog mahnitanja pretencioznih filistara.
Lustriranje Koštane
Velikani među ljudima redak su prirodni fenomen, dragocen kosmički izuzetak, i pri tome sasvim nepodložan uticaju nas ostalih, običnih egzemplara šarolikosti ljudskog: pojavljuju se kako im se ćefne, kad koji ushtedne, ne pitajući se je li to nama zgodno, ili bi nam bilo zgodno nekako drugačije. Eto, recimo, Bora se Stanković rodio celih sto godina, i još koju pride, pre Novaka Đokovića. I zato je Novak Đoković, kad je bio mali – eto nam utehe: svako je jednom bio mali, čak i Novak – pohađao Osnovnu školu “Bora Stanković” na beogradskoj Banjici. A da je bilo obrnuto, da se Novak Đ. rodio vek pre Vranjanca, tada bi ovaj pohađao OŠ “Novak Đoković”. I niko u tome, je li, ne bi video ništa čudno.
Avaj, bilo je kako je bilo, ali neki među nama ne mire se pasivno sa zadatim stanjem stvari. Tako je, kako novine pišu, “deo kolektiva Osnovne škole Bora Stanković“, a sve na čelu sa direktorkom i plemenitom inicijatorkom, građankom Marjanović Zdravkom, pokrenuo inicijativu da ova škola, u kojoj je mladi Novak svojevremeno vredno učio sve što nikada nije želeo da sazna o peronospori, nepravilnim glagolima i bruto nacionalnom proizvodu Malezije, “promeni ime u OŠ Novak Đoković”. I tako se, je li, dostojno oduži svom najpoznatijem bivšem đaku. Koji ju je, doduše, ne zna se tačno čime zadužio, pošto nesporna činjenica da je ovaj beogradski mladić jedan od najboljih tenisera sveta nema nikakve utvrđene i utvrdive veze s činjenicom da je sve što nikada nije želeo da sazna o obojenoj metalurgiji, složenim jedinjenjima i ulozi derta i meraka u opusu Bore Stankovića učio baš u toj, a ne u nekoj od drugih bezbrojnih beogradskih osnovnih škola, i pošto je takođe nemoguće ozbiljno utvrditi i dokazati da Novak svojim šampionskim igrama “pronosi slavu” baš svoje bivše škole. Jer, naime, Novak nije među šampionima sveta ni u biologiji ni u zemljopisu ni u poznavanju dela srpskih realista, nego u tenisu, koji ne spada među obavezne nastavne predmete u ovoj zemlji.
Biti izuzetan u bilo čemu, bilo da je to pisanje romana ili igranje lopte, nužno znači biti daleko iznad duha Palanke i njenog shvatanja i osećanja sveta, te same sebe u njemu. Što ne znači, dakako, da Palanka neće sebi zadržati pravo da o tebi sudi, mada je njen sud po sebi irelevantan, i kada je pohvalan, i onda kada to nipošto nije. Palanka, naprosto, nema nikakvih pouzdanih merila, a nema ih jer je neozbiljna i površna, jer ništa ne zna, a još manje razume. Palanka je hirovita i povodljiva, lako se da fascinirati nečim trenutno šljaštavim i bučnim, ne poznaje istorijsku perspektivu bilo koje vrste, ne razume koncept kulturnog utemeljenja, strana joj je svaka prosvetiteljska nakana, umesto koje radije bira dražesni spektakluk.
Nije, da se razumemo, taj mladić koji se vrhunski igra s onom žućkastom lopticom ništa kriv u ovome bizarnom i postiđujućem zamešateljstvu, niti su krivi oni oko njega. Njegova je majka, kažu novine, inicijativu uljudno odbila, rekavši da “sigurno postoje i druge znamenitije ličnosti čije bi ime škola mogla da ponese, pa i da sadašnje ime odgovara ustanovi”. Pametnome dosta, ali pametan ne bi ni pokrenuo ovu nelagodom opervaženu stvar, od koje sada crvene obrazi onih koji tog banjičkog (prazi)luka nisu ni jeli ni mirisali.
U društvu i u kulturi u kojoj se svaka nadobudna malograđanska šuša stalno busa u prsa metanišući o “našim svetlim tradicijama” koje imamo slepo slediti inače ćemo goreti u paklu, zapravo nikakve ozbiljne tradicije ne uspevaju da se zapate i da opstanu jer nema nikakvih ozbiljnih kontinuiteta, jer je sve uvek iznova podložno sumanutoj, neutemeljenoj reviziji, kako već kojem slučajnom prolazniku kroz ovu kulturu prhne. Pa je otuda normalno da nam ulice i trgovi češće menjaju imena nego što se peru. Pa je tako moguće i to da neki ljudi, u formalno-statusnom smislu intelektualci, mrtvi ozbiljni pokrenu inicijativu da se jedna škola (ej: škola!) odrekne imena znamenitog pisca u ime jednog 24-godišnjeg mladića, hvala Bogu živog živcatog i zdravog zdravcatog, koji inače za život zarađuje igrajući lopte. To on radi zaista vrhunski, naklon do zemlje, ali to je i dalje samo igranje lopte: tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, tup, tup, čok, čok, i tako letnji dan do podne.
A šta bi bilo da se neko od Đokovića nije javio da celu tu stvar elegantno pomete tamo gde joj je mesto? Otišao bi siroti Bora bogu na istinu, lustriralo bi ga s Banjice pre nego što kažeš “Koštana”, i nikome ništa. I sve bi prekrilo ćutanje, ono rečito i večito ćutanje, koje o nama govori još više i još poraznije od svakog mahnitanja pretencioznih filistara.