Elegija za mačku i mačiće

Bljesnu asfalt, i trg, dječjim mozgom prskan,
al’ i jednoj mački zadnji trap je smrskan

Virka svijet vani, odskočilo sunce,
moj bože, prosuše iz majke mladunce

Drhture mačići, na zraku još lednom,
goli u svemiru, u prostoru krvožednom

Vidjeh mačkin pogled, tišten, preužasan,
više no ikada život bi mi jasan

A sjećam se i rodiljina prednjeg trapa
u nebo izbačenih, obasjanih šapa

I sjećam se mjauka – u gluvilo zaparan,
stvarniji no ja što sam sada stvaran.

1993.

Stevan Tontić 24. 07. 2011.