Sad ima tviter i fejsbuk gdje možeš reći evo me na Paliću ili evo me u Grčkoj i, što prijateljima što provalnicima, dati informacije o svojoj lokaciji.
U svakom slučaju, slanje razglednica je stvar ukusa a ne godina. Kad sam mu spomenula razglednice, jedan mi je 40-godišnji poznanik nedavno rekao: Zar to iko sad radi?, dok je prijateljica čije godište počinje sa 9 rekla da s ljetovanja uvijek pošalje desetak razglednica.
Pozdravi iz ….. (popunite prazninu) sa odgovarajućim slikama vise prikačeni na plutane table barova i iznad ponekog uredskog stola. Neko nema ni ured ni sto, ali ima e-cards. Ja, recimo, takve razglednice obično brišem. Nije isto virtuelna razglednica i papirna.
Razglednice i njihov dizajn danas su ljepši nego ikad i neke su vrlo nepraktičnih fromata. Ima kemp razglednica na sasvim ozbiljne teme, kao 3D razglednica Varšave koja pod određenim uglom prikazuje srušenu Varšavu za vreme 2. svjetskog rata, dok u drugom vidimo obnovljen i dotjeran grad.
Razglednice barataju klišejima, što je sasvim na mjestu jer je klišej dobar jedino da ga se proda.
Najdraža mi pjesma s razglednicom Postcard from Italy genijalnog benda koji se zove Beirut. Kad sam ih čula kod Džulsa Holanda, pjesmu Nantes, nisam mogla to veče da spavam
I što je takođe dobro, pjesmu su jednako kvalitetno obradili genijalni Florence&The Machine.
Ove su godine Beirut svirali na Exitu, i to Đurđevdan. Vokal Beiruta je inače (pojavom) nešto između Oskara Vajlda i Gorana Bregovića. Ili, još bolje, to je glas operskog pjevača u tijelu dečka koji može da pripada i Hogwartsu, ali i vanvremenskom romanu Tomasa Mana o Veneciji. U Parizu je svirao i sa makedonskim limenim bendom Kočani i kad je glavnom čovjeku Beiruta ispala truba, neki je Makedonac, koji nije govorio ni riječi engleskog ali su se sporazumjeli mimikom, uzeo trubu i izravnao je pivskom flašom. Živjeli stari zanati.
Razglednica iz Cvijićeve
Ljeto je i ljudi ljeti šalju razglednice.
Sad ima tviter i fejsbuk gdje možeš reći evo me na Paliću ili evo me u Grčkoj i, što prijateljima što provalnicima, dati informacije o svojoj lokaciji.
U svakom slučaju, slanje razglednica je stvar ukusa a ne godina. Kad sam mu spomenula razglednice, jedan mi je 40-godišnji poznanik nedavno rekao: Zar to iko sad radi?, dok je prijateljica čije godište počinje sa 9 rekla da s ljetovanja uvijek pošalje desetak razglednica.
Pozdravi iz ….. (popunite prazninu) sa odgovarajućim slikama vise prikačeni na plutane table barova i iznad ponekog uredskog stola. Neko nema ni ured ni sto, ali ima e-cards. Ja, recimo, takve razglednice obično brišem. Nije isto virtuelna razglednica i papirna.
Razglednice i njihov dizajn danas su ljepši nego ikad i neke su vrlo nepraktičnih fromata. Ima kemp razglednica na sasvim ozbiljne teme, kao 3D razglednica Varšave koja pod određenim uglom prikazuje srušenu Varšavu za vreme 2. svjetskog rata, dok u drugom vidimo obnovljen i dotjeran grad.
Razglednice barataju klišejima, što je sasvim na mjestu jer je klišej dobar jedino da ga se proda.
Najdraža mi pjesma s razglednicom Postcard from Italy genijalnog benda koji se zove Beirut. Kad sam ih čula kod Džulsa Holanda, pjesmu Nantes, nisam mogla to veče da spavam
http://www.youtube.com/watch?v=X61BVv6pLtw&NR=1
I što je takođe dobro, pjesmu su jednako kvalitetno obradili genijalni Florence&The Machine.
Ove su godine Beirut svirali na Exitu, i to Đurđevdan. Vokal Beiruta je inače (pojavom) nešto između Oskara Vajlda i Gorana Bregovića. Ili, još bolje, to je glas operskog pjevača u tijelu dečka koji može da pripada i Hogwartsu, ali i vanvremenskom romanu Tomasa Mana o Veneciji. U Parizu je svirao i sa makedonskim limenim bendom Kočani i kad je glavnom čovjeku Beiruta ispala truba, neki je Makedonac, koji nije govorio ni riječi engleskog ali su se sporazumjeli mimikom, uzeo trubu i izravnao je pivskom flašom. Živjeli stari zanati.