Nisam povjerovao da mu je, kako kaže, svejedno dok rijetke velike kapi, poput umjetnih suza za oči padaju noćnim rubom na kojem sjedi: umjesto da prihvatim njegove razloge, vratio sam se u sebi korak unazad, prema Damjanu Judi kojega je maločas spomenuo, pa povukao. – Zove se tako nekako – hinio je nesigurnost, kao da se knez Damjan Juda mogao zvati drukčije. Rekao bih da su sva ona duga popodneva poslije jutarnje smjene, a kada bi satnica pala ujutro značilo je to i subotom, protjecala između kapi, no ako to i nije posve točno sigurno bi u sumrak u Ulici kneza Damjana Jude pod iza prolaznika bio prošaran stopama Drugoga, ma kako preskakao prazninu zatečeni je ostavljao dvostruku sjenu. Kada bih o tome pričao kao Neni, a bilo je to u Engleskom parku u Muenchenu, strepio sam od odmaka, ali vraćali smo se iz piljarnice gdje je kupovala šampinjone na komad: makar je Černobilj netom eruptirao, svijet se još činio održivim kao vlastiti izbor.
Ne znam jesu li Nenu u Grad poslali iz korporacije za koju dizajnira tuđe poglede ili je sama predložila da se jave na poziv što ga je gradsko vijeće raspisalo za idejno rješenje pristupa kompleksu Pustijerne, tek me nije začudilo što se javila sa skalina za koje sam joj onda rekao da su ostavljeni kao privremeni, od Katedrale do Damjanove kuće u pustinji u pravilu se prolazilo privremenim usponom. Začudila se što sam pristao doći, nije mogla znati da joj želim pomoći tako da odustane, zaboravi priču o ulici kroz koju se ulazi u kuću kneza Damjana Jude, premda je ta ulica koja još nosi i njegovo ime slijepa i bez kućnih brojeva.
Napor je, objektivno uzevši, bio suvišan. Nena a ni njezina korporacija na pozivu ionako ne bi prošli i to nije bilo teško dokučiti. Nisu njihovi slabi izgledi dolazili od posebnog stjecaja ili pogodovanja, zapravo je bilo dovoljno i površno poznavati motive naručitelja. Upitno je tada bilo čak i to raspisuje li novi gradonačelnik Pustijernu kako bi se odabrano rješenje izvelo ili mu je stalo tek do stapanja pogleda. Pothvat je doduše izveden, ali na predvidiv način, da tragovi ostanu nevidljivi a staza povratna, takva s koje se uvijek može vratiti, kako se ne bi moralo stići. Grad se u sastavljanju poziva nije potrudio ni toliko da točno navede ime arhitekta čije su temeljno, zaboravljeno rješenje s polustoljetnom patinom prijavljeni trebali konzultirati, a nije se zvao Damjan Glanz, nego Vinko Glanz. Ako činovnike uopće treba zbunjivati, bilo je na malom prostoru ionako odveć Damjana: uz nesretnog kneza Damjana Judu i crkva niskoga svoda čuvala je uspomenu na sveca koji bar u molitvenim zazivima nije sam, Kuzmu i Damjana. To nije naša tema, pa tek usput, da bi priča bila prohodna, spominjemo kako gradonačelnik nije imao loše namjere, gradska su mu društva i procedure išli na živce, u Glanzovu projektu je odmah uočio privremenost te naručio konstrukciju za koju ne trebaju studije ni dopuštenja, do Pustijerne je trebalo doći montažnim prijelazima kakvi ne zadiru u sjećanje.
Prolazeći poslije tunelom od sitno pletene mreže – kojim se od onih stuba odakle se Nena javila duž Ulice kneza Damjana Jude ide do tvrđave Sv. Ivana, pa onda sve više da bi se izmaklo rubu što ga postavljaju zidine, ne bi li se nadomak Pustijerne njima ovladalo opet mi, nad ponorom – nije bilo žao što sam Nenu odvratio. Naime ne što sam ju odvratio, jer sam se zbog toga i vratio u prostor nedovršene priče, nego okrutnog načina na koji sam to učinio.
Problem je – rekao sam joj – što nitko ne može dizajnirati uzvodnu rijeku. Što ćeš s vodom kada je dovedeš do izvora, kako u istoj točki osmisliti izlaz i ulaz. Knez Damjan Juda izašao je iz Pustjerne i otkad ga nema nitko se više odande nije vratio sam.
Dok bismo hodali do Pustijerne, Nena je snimala, u Ulici od Pustijerne to je išlo rutinski, ali u Ulici kneza Damjana Jude morala je tražiti kutove i birati svjetlo iz donje, žablje perspektive. Jest, jednom se popela na skelu uz Biskupovu palaču pa joj se opet nije otkrilo. No kada bi se vraćali, bez obzira na pravac, Nena nije snimala. Prvo sam tražio da to učini, a onda i namjerno usporavao povratak, najposlije se uopće nije htjela sama vratiti. Čuo sam da je poslije govorila o uhodi: Stegne je u prsima kada ga osjeti, u potiljku. Najgore je bilo to što su joj skice bile dobre pa je sve više prijetilo da joj se dogodi, zapravo da se opet dogodi isto što se zbilo s Vinkom Glanzom, kojega su preimenovali u Damjana, da to nedovršeno dobro postane novo pravo, a ne montažno Privremeno, bez Damjana, kneza Jude. Plah i svoj, kaže legenda, knez iz Epidaura, s granice nije se dao birati ispočetka. Držao je, možda pogrešno, da su mu dali riječ. A oni su to, što su smatrali tek osobnim doživljajem, razriješili izdajom. Prepričali su ga Drugome. Na tuđu galiju knez je došao sam, oni su ostali, pa je sve što su o tome što se na galiji dogodilo poslije pričali, najblaže rečeno, tek doživljaj usporediv s knezovim shvaćanjem riječi. U njegovoj priči nema uhoda sve do broda koji naglo isplovi kada on stane na palubu. Prema njihovoj priči Damjan Juda se trgnuo na zvuk lanaca i umjesto tame odabrao svjetlo, prasak glave o jarbol. Udarao je glavom sve dok se nije rasprsla što je teško ispričati, i u priči u koju bi onaj tko priča vjerovao, pa još i da je dobar pisac.
Ne vjerujem u priču o knezu koji lupa glavom u zid iz dva razloga. Takva glava ne puca, a Damjan Juda nije naknadno nestao. Osvrnuo se tek na galiji i u praznom pogledu s kojim se sreo postalo je svejedno gdje će ga iskrcati. Po svoj prilici učinjeno je to odmah na Lokrumu, između dvije ćelave masline. Dizajn uhode u Ulici kneza Damjana Jude, plastični utori stopa s brojevima u očekivanim i neočekivanim veličinama zrcalio bi toga izgubljenog i privremenog Damjana Judu pa sam grozničavo tražio sve žešće nijanse krvavih kapi koje su se cijedile kroz staklene niti prolaza što će ga dizajner japanskih kućica za ptice tek postaviti, a da to nisam mogao znati, te ih unatoč Neninim odgovorima da više ni ne otvara moju poštu a potom i šutnji uporno emajlirao: – Da – u pravu ste, to je težak prizor – odgovorio je pisac scene nabijanja na kolac u romanu o mostu s jarbolom. Samo da znate: nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovome svijetu. Postojala su dva opisa nabijanja na kolac. Po savjetu sam napokon uvrstio nešto blažu, privremenu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam, ni da jedem, pa sam ostao pri svome.
Ne znam, samo sam uvjeren da je pisac a ne ja preveo Nenu u zaborav, ono što je važno ionako znamo, na poziv se nije javila. Društvene su se mreže na otvaranju krletke uglavnom bavile bosonogom pratiljom projektanta, dizajniranu cipelu dovoljno velikoga broja nisu mogli naći. Žuljale su je, ali u podljevima nije bilo krvi, dok je hodala po žici iznad Ulice kneza Damjana Jude cijedila se tek slana voda.
Uhoda u Ulici kneza Damjana Jude
__________________________________________Aleksandri Mudrovčić
Nisam povjerovao da mu je, kako kaže, svejedno dok rijetke velike kapi, poput umjetnih suza za oči padaju noćnim rubom na kojem sjedi: umjesto da prihvatim njegove razloge, vratio sam se u sebi korak unazad, prema Damjanu Judi kojega je maločas spomenuo, pa povukao. – Zove se tako nekako – hinio je nesigurnost, kao da se knez Damjan Juda mogao zvati drukčije. Rekao bih da su sva ona duga popodneva poslije jutarnje smjene, a kada bi satnica pala ujutro značilo je to i subotom, protjecala između kapi, no ako to i nije posve točno sigurno bi u sumrak u Ulici kneza Damjana Jude pod iza prolaznika bio prošaran stopama Drugoga, ma kako preskakao prazninu zatečeni je ostavljao dvostruku sjenu. Kada bih o tome pričao kao Neni, a bilo je to u Engleskom parku u Muenchenu, strepio sam od odmaka, ali vraćali smo se iz piljarnice gdje je kupovala šampinjone na komad: makar je Černobilj netom eruptirao, svijet se još činio održivim kao vlastiti izbor.
Ne znam jesu li Nenu u Grad poslali iz korporacije za koju dizajnira tuđe poglede ili je sama predložila da se jave na poziv što ga je gradsko vijeće raspisalo za idejno rješenje pristupa kompleksu Pustijerne, tek me nije začudilo što se javila sa skalina za koje sam joj onda rekao da su ostavljeni kao privremeni, od Katedrale do Damjanove kuće u pustinji u pravilu se prolazilo privremenim usponom. Začudila se što sam pristao doći, nije mogla znati da joj želim pomoći tako da odustane, zaboravi priču o ulici kroz koju se ulazi u kuću kneza Damjana Jude, premda je ta ulica koja još nosi i njegovo ime slijepa i bez kućnih brojeva.
Napor je, objektivno uzevši, bio suvišan. Nena a ni njezina korporacija na pozivu ionako ne bi prošli i to nije bilo teško dokučiti. Nisu njihovi slabi izgledi dolazili od posebnog stjecaja ili pogodovanja, zapravo je bilo dovoljno i površno poznavati motive naručitelja. Upitno je tada bilo čak i to raspisuje li novi gradonačelnik Pustijernu kako bi se odabrano rješenje izvelo ili mu je stalo tek do stapanja pogleda. Pothvat je doduše izveden, ali na predvidiv način, da tragovi ostanu nevidljivi a staza povratna, takva s koje se uvijek može vratiti, kako se ne bi moralo stići. Grad se u sastavljanju poziva nije potrudio ni toliko da točno navede ime arhitekta čije su temeljno, zaboravljeno rješenje s polustoljetnom patinom prijavljeni trebali konzultirati, a nije se zvao Damjan Glanz, nego Vinko Glanz. Ako činovnike uopće treba zbunjivati, bilo je na malom prostoru ionako odveć Damjana: uz nesretnog kneza Damjana Judu i crkva niskoga svoda čuvala je uspomenu na sveca koji bar u molitvenim zazivima nije sam, Kuzmu i Damjana. To nije naša tema, pa tek usput, da bi priča bila prohodna, spominjemo kako gradonačelnik nije imao loše namjere, gradska su mu društva i procedure išli na živce, u Glanzovu projektu je odmah uočio privremenost te naručio konstrukciju za koju ne trebaju studije ni dopuštenja, do Pustijerne je trebalo doći montažnim prijelazima kakvi ne zadiru u sjećanje.
Prolazeći poslije tunelom od sitno pletene mreže – kojim se od onih stuba odakle se Nena javila duž Ulice kneza Damjana Jude ide do tvrđave Sv. Ivana, pa onda sve više da bi se izmaklo rubu što ga postavljaju zidine, ne bi li se nadomak Pustijerne njima ovladalo opet mi, nad ponorom – nije bilo žao što sam Nenu odvratio. Naime ne što sam ju odvratio, jer sam se zbog toga i vratio u prostor nedovršene priče, nego okrutnog načina na koji sam to učinio.
Problem je – rekao sam joj – što nitko ne može dizajnirati uzvodnu rijeku. Što ćeš s vodom kada je dovedeš do izvora, kako u istoj točki osmisliti izlaz i ulaz. Knez Damjan Juda izašao je iz Pustjerne i otkad ga nema nitko se više odande nije vratio sam.
Dok bismo hodali do Pustijerne, Nena je snimala, u Ulici od Pustijerne to je išlo rutinski, ali u Ulici kneza Damjana Jude morala je tražiti kutove i birati svjetlo iz donje, žablje perspektive. Jest, jednom se popela na skelu uz Biskupovu palaču pa joj se opet nije otkrilo. No kada bi se vraćali, bez obzira na pravac, Nena nije snimala. Prvo sam tražio da to učini, a onda i namjerno usporavao povratak, najposlije se uopće nije htjela sama vratiti. Čuo sam da je poslije govorila o uhodi: Stegne je u prsima kada ga osjeti, u potiljku. Najgore je bilo to što su joj skice bile dobre pa je sve više prijetilo da joj se dogodi, zapravo da se opet dogodi isto što se zbilo s Vinkom Glanzom, kojega su preimenovali u Damjana, da to nedovršeno dobro postane novo pravo, a ne montažno Privremeno, bez Damjana, kneza Jude. Plah i svoj, kaže legenda, knez iz Epidaura, s granice nije se dao birati ispočetka. Držao je, možda pogrešno, da su mu dali riječ. A oni su to, što su smatrali tek osobnim doživljajem, razriješili izdajom. Prepričali su ga Drugome. Na tuđu galiju knez je došao sam, oni su ostali, pa je sve što su o tome što se na galiji dogodilo poslije pričali, najblaže rečeno, tek doživljaj usporediv s knezovim shvaćanjem riječi. U njegovoj priči nema uhoda sve do broda koji naglo isplovi kada on stane na palubu. Prema njihovoj priči Damjan Juda se trgnuo na zvuk lanaca i umjesto tame odabrao svjetlo, prasak glave o jarbol. Udarao je glavom sve dok se nije rasprsla što je teško ispričati, i u priči u koju bi onaj tko priča vjerovao, pa još i da je dobar pisac.
Ne vjerujem u priču o knezu koji lupa glavom u zid iz dva razloga. Takva glava ne puca, a Damjan Juda nije naknadno nestao. Osvrnuo se tek na galiji i u praznom pogledu s kojim se sreo postalo je svejedno gdje će ga iskrcati. Po svoj prilici učinjeno je to odmah na Lokrumu, između dvije ćelave masline. Dizajn uhode u Ulici kneza Damjana Jude, plastični utori stopa s brojevima u očekivanim i neočekivanim veličinama zrcalio bi toga izgubljenog i privremenog Damjana Judu pa sam grozničavo tražio sve žešće nijanse krvavih kapi koje su se cijedile kroz staklene niti prolaza što će ga dizajner japanskih kućica za ptice tek postaviti, a da to nisam mogao znati, te ih unatoč Neninim odgovorima da više ni ne otvara moju poštu a potom i šutnji uporno emajlirao: – Da – u pravu ste, to je težak prizor – odgovorio je pisac scene nabijanja na kolac u romanu o mostu s jarbolom. Samo da znate: nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovome svijetu. Postojala su dva opisa nabijanja na kolac. Po savjetu sam napokon uvrstio nešto blažu, privremenu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam, ni da jedem, pa sam ostao pri svome.
Ne znam, samo sam uvjeren da je pisac a ne ja preveo Nenu u zaborav, ono što je važno ionako znamo, na poziv se nije javila. Društvene su se mreže na otvaranju krletke uglavnom bavile bosonogom pratiljom projektanta, dizajniranu cipelu dovoljno velikoga broja nisu mogli naći. Žuljale su je, ali u podljevima nije bilo krvi, dok je hodala po žici iznad Ulice kneza Damjana Jude cijedila se tek slana voda.