Popodne sam sreo Danka. Iz mojeg romana “Schindlerov lift”. U knjizi sam pisao kako je proveo čitav rat sakriven u stanu, kako je na kraju rata izašao sijed u 29. godini. I danas je posve sam, novih 24 godine. Kosu je ofarbao u crno, mršav poput sjenke leptira. Ne zna da mi je i u romanu sav rat bio samozaključan u stanu. Nemam snage reći mu. Brzo diše, kratkim udisajima. Time ne bi ni smrzlu pticu uspio prigrijati. Šutimo sjedeći na klupi pored solitera. Pored stablo brezice. Pod njim strpljuju se buduće hladovine i naguravaju se u nas.
“Pišeš?” pita me. “Pomalo”, kažem. “I najveća zdanja počinju jednom lopatom”, kaže. Valjda sam se osmjehnuo. “Od ovoga svijeta, bog se izmaknuo i gleda nas iz daljine. Mi smo mu gubitak, izostanak. Kao neuspjelo nišanjenje”, dodaje.
Na klupi do nas mlada majka s četvorogodišnjom curicom. Djevojčica tepa gumenoj bebi u naručju i češlja je sporim potezima. Žena miluje tetovažu na listu lijeve noge. Danko me tiho pita šta mislim zašto je istetovirala jednouhog kunića? “Valjda da kunić ne čuje lovca”, još tiše mu odgovaram. Nasmije se.
“U tvom romanu mi je toplo”, iznenada kaže. “Čitao si?” jedva prozborim skamenjen. “Ne, ne, sestra mi je pričala. Zgodno ti je to da čitav rat nisam izašao iz stana i da sam potpuno posijedio za tri i pol godine.”
“Zar si izlazio?”, pitam ga šokiran. “Nisam, ne, ja sam gumena lutka ovog djeteta, crno počešljan, a ti tatoo majstor bez tinte, koji zečeve ostavlja gluhe”, kaže.
Lovac
Popodne sam sreo Danka. Iz mojeg romana “Schindlerov lift”. U knjizi sam pisao kako je proveo čitav rat sakriven u stanu, kako je na kraju rata izašao sijed u 29. godini. I danas je posve sam, novih 24 godine. Kosu je ofarbao u crno, mršav poput sjenke leptira. Ne zna da mi je i u romanu sav rat bio samozaključan u stanu. Nemam snage reći mu. Brzo diše, kratkim udisajima. Time ne bi ni smrzlu pticu uspio prigrijati. Šutimo sjedeći na klupi pored solitera. Pored stablo brezice. Pod njim strpljuju se buduće hladovine i naguravaju se u nas.
“Pišeš?” pita me. “Pomalo”, kažem. “I najveća zdanja počinju jednom lopatom”, kaže. Valjda sam se osmjehnuo. “Od ovoga svijeta, bog se izmaknuo i gleda nas iz daljine. Mi smo mu gubitak, izostanak. Kao neuspjelo nišanjenje”, dodaje.
Na klupi do nas mlada majka s četvorogodišnjom curicom. Djevojčica tepa gumenoj bebi u naručju i češlja je sporim potezima. Žena miluje tetovažu na listu lijeve noge. Danko me tiho pita šta mislim zašto je istetovirala jednouhog kunića? “Valjda da kunić ne čuje lovca”, još tiše mu odgovaram. Nasmije se.
“U tvom romanu mi je toplo”, iznenada kaže. “Čitao si?” jedva prozborim skamenjen. “Ne, ne, sestra mi je pričala. Zgodno ti je to da čitav rat nisam izašao iz stana i da sam potpuno posijedio za tri i pol godine.”
“Zar si izlazio?”, pitam ga šokiran. “Nisam, ne, ja sam gumena lutka ovog djeteta, crno počešljan, a ti tatoo majstor bez tinte, koji zečeve ostavlja gluhe”, kaže.