Inventarisanje mrtvih vodi do poraznog saznanja da su svi mrtvi osim onoga koji svodi spisak, sravnjuje preživjele, pomrle, ubijene…Vrativši se, ne zatiče žive roditelje. Šta još?
– A brat? Kako je brat stradao?
– Poginuo u borbi. Bio je komandant bataljona.
Poginuo, stradao, nestao, pogođen u jurišu, naletio na neprijateljsku zasjedu, ubijen minom, zaklan nožem, kao da je deset života imao pa ih gubio jedan po jedan. Javili su se i glasovi da su ga naši strijeljali, negdje na drugom kraju naše zemlje, zbog neke neposlušnosti, zbog svojeglavosti, jedva sam i čuo nesigurne razloge. Neću da vjerujem u to, ne mogu, bolji je od mene, i od hiljada drugih na ovoj našoj strani, ne, nikako, to je ludost, poginuo je u borbi, ili je još živ, naći ću ga, možda.
Bio je svojeglav, kažu. Da, to je on. Ali za to se ne strijelja. Naći ću ga ako je živ, naći ću mu grob ako je poginuo, u jurišu.
Meša Selimović, Tišine
Svako djelo vrijedi onoliko koliko svoje energije prenese primaocu, ma ko on bio. Stvaralac ma kog nivoa nije samo majstor upotrebnih predmeta, on je (su)tvorac djela koja zrače, čak i kada su crna, teška i mučna. Zračeći ona obilježavaju, ostaju na onome ko ih koristi, postaju dio njegovog svijeta, oblikuju njegove misli, smještaju se duboko u svijest. Davno mi se takva misao i pozicija uvukla pod kožu, smjestila na mjesto odakle će kasnije upravljati mojim životom i radom sve do današnjeg dana. Mnogi su prethodnici i savremenici uticali na mene, kao i na cijelu moju generaciju ondašnjih mladih sarajevskih pisaca, jedan od njih bio je i Meša Selimović, od vremena dok još nije bio slavan, nego se, bar meni, ukazao kao jugoslovenski kulturni incident.
Godinama gledam u mojoj ličnoj biblioteci Izabrana djela Meše Selimovića, koje je objavila sarajevska “Svjetlost” 1972. godine, povodom šezdesetogodišnjice života autora. Tu su njegova ključna djela, “Derviš i smrt”, “Tvrđava” i svakako “Za i protiv Vuka”. Ali tu su i djela koja su prethodila ovim bitnim za našu književnost a koja su u mom životu takođe odigrala značajnu ulogu, “Tišine” i “Magla i mjesečina”. Malo je, naravno, ispisati jedan tekst od desetak strana da bi se reklo sve o bilo kojem piscu, pa i o “našem” Meši. Sada govorim o onome što je ostalo u meni i što živi s mojim mislima već decenijama. A to je i dalje veoma značajno. Pri tome, bježim od svake rasprave koja govori o njegovoj pripadnosti.
Ime i djelo Meše Selimovića ušlo je u moj svijet posredno, iz tada tiražnog zagrebačkog nedjeljnika VUS, gdje je književnik Novak Simić, za koga sam bio čuo kao jednog od autora slavne „Knjige drugova“, iz koje jedva da mi se koja pjesma dopala, i za koga sam znao da je porijeklom iz Bosne, na do tada nečuven način doveo u pitanje izbor predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije. Nisam imao pojma da postoji neki Savez i da je on sastavljen od republičkih udruženja, iliti društava. Ako sam i mislio o tome, ta se misao vjerovatno kretala oko dva velika imena, Andrić i Krleža, koji su bili toliko veliki i moćni da je bilo prirodno da doživotno budu na čelu književničke bratije. Ali, nije bilo tako.
Novak Simić u tom tekstu o incidentnom izboru predsjednika Saveza, koji su uz komentar djelimično prenijele „Književne novine“, moje ondašnje obavezno štivo, govorio je o drugim piscima, lektirskim, dobrim, čak odličnim; na primjer, Mihailu Laliću, koji, eto, nije bio dobar bh. kolegama, nego oni hoće novi kriterijum, koji on smjelo imenuje povratkom kalajevštine, iliti famoznog bosanskog ključa. Osnovna teza Novaka Simića bila je da red nije po tome što i BiH imaju prava da daju predsjednika, uostalom odakle im dobar pisac, kad su svi dobri otišli a ostala boranija, nego bi trebalo da ubuduće red bude da se postavi najveći i najbolji, ma ko on bio. Već tada je bilo iznenađujuće da takav prijedlog, ili samo ideja, dolazi iz Zagreba.
Čitao sam tih mjeseci odreda sve, učlanivši se u malu ali odličnu biblioteku „Vaso Miskin Crni“ pokraj koje su šibali vozovi donoseći i odnoseći svijet. Išao sam redom, kao Sartrov mladalački samouki čitalac, od koga sam se jedva bio otresao, a koga će negdje u dubini svoga opredjeljenjnja preuzeti Borhes, ne slučajno bibliotekar, kao što ni sam nisam slučajno pola svoje profesionalne karijere posvetio bibliotekarstvu. Hajde, rekao sam sebi, da pročitam ovog pisca, koji živi tu negdje pokraj mene, a ja o njemu ne znam ništa. Kako je to moguće? Ako je tako dobar da se sarajevski pisci kunu u njega, trebalo bi da zaista vrijedi, inače bi to bila jalova rabota.
Nekako sam odmah odbacio pripovijetke, kratku i tada za mene kao čitaoca nezanimljivu formu, pitao sam se gdje su mu romani. I našao dva, „Tišine“ i „Magla i mjesečina“. Idući prema Grbavici, pročitao sam prvu, potom još jednu stranu romana „Tišine“. Uhvatio me je ritam i tama koja je bila iz slika prethodnog rata. Nastavio sam te noći i sutra koliko je trebalo da bih pročitao taj kratki roman. Ovo je dobar, čak odličan pisac, rekao sam sebi. Ovaj njegov junak, književni alter ego sam ja, u ovom Sarajevu. Jednako se ne snalazim, jednako dalje nešto tražim, jednako ću jednog dana pobjeći ko zna gdje, možda tamo gdje se gine i odakle se ne vraća. Nekim od vozova koji prolaze pokraj biblioteke „Vaso Miskin Crni“.
Bio sam dijete rata, bez oca, koji je ostao negdje na nekom prkosu, na nekoj kosi, ko zna gdje. Tražio sam ga, ma kakva bila ta moja potraga. Otac koga nema u tvom djetinjstvu, uvijek se traži kasnije. Da, da, ovo što piše Meša Selimović je i za mene suštinsko. Ni moj otac nije bio mekan. Volio je pravdu, onakvu kakvu je on zamišljao. Ljutio se na sve one što su zanemarivali zajedničko, narodno. Nije bio komunista, nego običan seljak, ali pravi borac. Da li je i on nekome zasmetao? Preda mnom se otvarao ogroman prostor sumnje.
Selimovićev junak bi volio da je bilo tako, da pogine u jurišu. Tu će pisac stati, ne ide dalje, još ne može, nije spreman, nije zapravo našao formu koja će biti starija od savremenika, od ovoga koji piše a koji nije samo pisar nego i onaj koji evocira. Kada prestane da evocira a postane pisar vremena i prostora, vratiće se, imaće formu, biće spreman da stvori remek djelo. U “Tišinama” junak ne vidi širi prostor svog kretanja, razoreni Beograd, opustošene ljude, iako on sam predstavlja sudar tog gradskog koje je bilo njegovo, izgubljenog, i ovog koje je preostalo, sa svojim ranama i svojim strahovima. Ratnik taj svijet vidi crno-bijelo: Imam osjećanje da živite u bezvazdušnom prostoru, okruženi starinskim sjenkama, starinskim stihovima, starinskom muzikom, bez mnogo veza sa stvarnim svijetom. Odgovor Olgin: Okružila sam se sjenkama, stihovima, bezvazdušnim prostorom da bih se odvojila od svijeta koji postoji na tako strašan način.
Ovaj pisac meni vrijedi više od bilo kojeg lektirskog savremenika koji nudi protekli rat kao heroiku koja me se ne prima. U poeziji toga nema, zato je dublja, moćnija, strašnija. Ovo Sarajevo, sa svojim surovim zimama ni ja ne mogu da sagledam u cjelini, nikada neću ni moći, bez obzira da li se penjao na okolna brda ili izgubljen lutao njegovim ulicama, mahalama i čikmama. Da, tu sam prvi put postavio pitanje gdje je zapravo vlast, gdje su oni koji vladaju i ocjenjuju šta se smije a šta se ne smije? Gdje je ta odvojena elita koju nikada nisam trpio kao ni moj otac, kao ni Selimovićev mlađahni junak koji će nastaviti da raste u svom tvorcu, dok ne dođe do junaka koji će se izmaknuti u daleku prošlost da bismo bolje vidjeli sadašnjost.
Tako je Meša Selimović postao moj pisac prije nego što je na njega došao lovorov vijenac NIN-ove nagrade za djelo koje će bivši sarajevski pisac Vuk Krnjević ocijeniti negativno. Jer, kako da neko ko je ostao tamo odakle je on otišao može biti dobar pisac? Nastavljala se mračna igra centara i periferije, stalna kao što je stalna negdje tamo ustanovljena hijerarhija, umjetnička nomenklatura. Prvo Novak Simić, onda V.K. Njima će se suprotstavljati sarajevska partijska škola nacionalnog i šta ja još znam čega sve ne, na koje ima pravo ne samo ovaj koji se napada nego i svi ostali. U svemu tome naš se pisac nije prepoznao, on nije htio tako strukturisan svijet.
Većinu Selimovićevih djela pročitao sam na brdu iznad “Željinog” igrališta na Grbavici, ispod pruge koja je vodila prema Višegradu, u Andrićev svijet. To je prostor što ti se ukazuje kao zaustavljeni vagon, koji će se uskoro otisnuti dalje, kada ćeš morati da mijenjaš lektiru i sve što uz to ide. Kao istinski ispit zrelosti pred tebe se postavljalo pitanje: Jesi li spreman na tu avanturu? Pogledaj grad što se stere dolje, šta ti imaš s njim? Ko zapravo zna taj grad? Mladi, iz moje generacije, ili stari, iz generacije koja je odjednom uzimala u odbranu Selimovića s čijim se djelom našalio ingeniozni i nesabrani Branko Čučak. Rođeni anarhista, Čučak, pokazao je samo svoj urođeni bunt prema gospodstvenom piscu i direktoru „Svjetlosti“, Meši Selimoviću, koji je mladim sarajevskim piscima, inače ko zna zašto i odakle bližim anarhizmu nego ondašnjem partijskom establišmentu, bio nepristupačan. Za nas pisce tu je bio Risto Trifković, neispavan i odsutan, prihvatao je i gubio rukopise, ali ih i objavljivao. Bio sam mu zahvalan, ali on ni po čemu, kao ni drugi u Sarajevu, nije mogao da mi bude uzor i pomoć. Meša je mogao. Njega sam jedinog i iščitavao pažljivo, upoređujući s velikim djelima svjetske književnosti. Kao i Krležinu esejistiku – s kojom vodiš stalni, kišovski dijalog, nema apsolutnog prihvatanja na neviđeno, niko za to nema kredit.
Sam pisac u „Sjećanjima“ umanjio je vrijednost svog romana „Tišine“, upetljavši se tako u ono što već ima svoj život, što je samostalno stvorilo oko sebe određen oreol značaja i kao takvo ispunilo svrhu i smisao. Za mnoge čitaoce taj roman je bio otkrovljenje, još jedan dašak u ostvarivanju slobode stvaralaštva, u prodor izvan kolektivnog uma prema ličnom, od vanjskog u unutrašnje, iz svijeta optimizma i zanosa u sumnju i pesimizam, iz zdravlja u PTSP sindrom.
Dvije godine poslije Kongresa u Titogradu, pa do kraja vremena, ljudi će se pitati ko su bili ti napadači na velikog pisca Mešu Selimovića. A on je ostao jednako dalek svemu tome, usamljeni aristokrata duha, odbojan prema pohvalama, neosjetljiv prema pokudama. Sav u sjećanjima, kroz koja se probijao kao kroz maglu uz pomoć ono malo mjesečine duha. Ali, u „Tišinama“ to nije formom autobiografsko, nego književno, romaneskno, koje se i u toj formi gradi kao svojevrsna riznica iz koje će se crpsti građa za pisanje. On piše: Gdje je početak sjećanja? i je li pisanje sjećanje? je li potreba ili htijenje? Stotine ljudi se zadržalo u mome pamćenju, mnogo događaja gamiže po mome mozgu, i svaki zaslužuje da se zabilježi istinito, to je dovoljno da zapis bude značajan. Bez mene, po njima. Ja ću biti posrednik, ljetopisac, ruka i sjećanje.
Ovo je bila značajna književna poruka-podrška mladim piscima koji su tražili sebe. Ona se prihvata ili odbija. Prihvatanjem uranja se u isti svijet, odbijanjem se taj svijet napada i mijenja. Poetski, metaforički svijet koji je bijeg od stvarnosti, povlačenje u zamišljeno, svoje, imaginarno koje će kad se napiše biti svačije i ničije, zavisno od mogućnosti identifikacije. Kad prođe vrijeme, čitalac će se pitati da li je takav svijet ikada postojao i, ako jeste, gdje? Razmicanje normi društva koje se traži, ali je to traganje i dalje u suštini dogmatsko: „…i mislim kako postajemo licemjerni u ime nekakvog višeg smisla, a ne znam da li je to dobro ako je i potrebno. Unakazićemo se u ime tog višeg smisla, stvarno ili prividno poštujući strogi ratni moral.
Svakako treba spomenuti i ne dopustiti da se zaboravi Oljačin junak Draško, iz „Molitve za moju braću“, kao opšti tip našeg poslijeratnog ratnika-intelektualca i nezadovoljnika. Teško da se nešto od njega nije prelilo i drugima, tako i Selimoviću, čije su „Tišine“ u određenoj, tihoj, korelaciji sa „Molitvama“.
Neugodno je, neudobno, hladno, tuđi je dah u ovoj tuđoj sobi… ispisuje Selimović u “Tišinama”. Nešto slično dešavalo se i u ovom minulom ratu, kada su mnogi voljno ili nevoljno ulazili u tuđe stanove prisvajajući ne samo imovinu nego i prošlost izbjeglih nesrećnika. Reći to u komunističkom vremenu, pred onima koji su živjeli a njihovi nasljednici žive i danas, u tuđim stanovima, bila je ipak hrabrost, dostojna bar sartrovskog uma. Iako komunista u duši, Selimović je bio sve samo ne režimski pisac. Kao mladom piscu, meni je to bilo ohrabrujuće.
Mrtvi i živi, jedni u drugima, jedni pored drugih, i jedni i drugi u roditeljima, roditelji u njima. Inventarisanje motiva, opsesija, onoga što ga se tiče, što ga se ne tiče, što će ga se ticati i čega se ne može osloboditi i iz čega će, iz te nemoći, stvoriti jedno od najmoćnijih djela naše i svjetske književnosti „Derviš i smrt“. Derviš jeste mir, kontemplacija, smrt je negacija svega toga, konačna nivelacija.
Kada se pojavio „Derviš i smrt“, genijalno djelo koje je sinulo književnim nebom kao senzacija poslije Andrićevih romana, mnogim se kritičarima činilo da je ono nastalo ni iz čega, kao da je pisac apsolutno anoniman i beznačajan čovjek stvaralac. Mnogi od njih nisu bili pročitali Selimovićeva ranija djela i moglo im se trenutno i oprostiti, ali oni to nisu uradili ni kasnije. Ljudski, unutar književnog života i zakulisnih borbi nacionalnih, odnosno republičkih književničkih asocijacija za prevlast u nekadašnjem Savezu književnika Jugoslavije, vidjeli smo, to je izgledalo povremeno sasvim karikaturalno.
S knjigom u rukama, na brdu iznad Željinog igrališta na Grbavici, gledao sam kukuruze pred branje na dijelu zemlje koji nije bio zauzet kućama, putevima, ko zna još čime, ispod džamije koju će “zarobiti” “novo” Sarajevo. Ti su me kukuruzi vezivali za drugi prostor koji je bio bliži mojoj duši, ali knjiga u rukama upućivala me je na svoj prostor, koji nije ovaj koji gledam, nego onaj koji mene gleda, kao grad što postoji i ne postoji, u bilo kom vremenu. Grad kao Mešina “Tvrđava”, grad kao tamnica, grad kao mir poslije rata. Tu nema mjesta za derviša skoljenog sumnjama, ili ga još ima sasvim malo, tako da se čini da treba negdje pobjeći ako se želi ostati svoj. Ali gdje? Možda jedino u roman, tamo je vjerovatno još uvijek toplo, ma koliko bilo neizvjesno.
Kompendijom mudrosti, „Tvrđava“, za mnoge čitaoce roman bolji i od “Derviša i smrti”, samotnom meni ,koji sam htio da se bavim pomalo pjesničkim zanatom, govorila je, poručivala:
Podsjetiću te. Kako bog kaže Muhamedu? ‘Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.’ A sjećaš li se poglavlja ‘Šuara’, o pjesnicima: ‘Pjesnike slijede zalutali i obijesni.’ Zar ne vidiš da pjesnici, lutaju dolinama, i govore ludosti. ‘Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.’ Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?
– Otkako sam se vratio iz rata.
– Pa da, „sjena slijedi bivšeg mene“, sjena rata, naravno. E pa, prijetelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kur’an u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.
Nasmijao sam se:
– Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?
– Nisam te ja osudio. Kur’an kaže: ‘U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.’ A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.
Moje knjige / 29
MEŠA SELIMOVIĆ – IZABRANA DJELA
Inventarisanje mrtvih vodi do poraznog saznanja da su svi mrtvi osim onoga koji svodi spisak, sravnjuje preživjele, pomrle, ubijene…Vrativši se, ne zatiče žive roditelje. Šta još?
– A brat? Kako je brat stradao?
– Poginuo u borbi. Bio je komandant bataljona.
Poginuo, stradao, nestao, pogođen u jurišu, naletio na neprijateljsku zasjedu, ubijen minom, zaklan nožem, kao da je deset života imao pa ih gubio jedan po jedan. Javili su se i glasovi da su ga naši strijeljali, negdje na drugom kraju naše zemlje, zbog neke neposlušnosti, zbog svojeglavosti, jedva sam i čuo nesigurne razloge. Neću da vjerujem u to, ne mogu, bolji je od mene, i od hiljada drugih na ovoj našoj strani, ne, nikako, to je ludost, poginuo je u borbi, ili je još živ, naći ću ga, možda.
Bio je svojeglav, kažu. Da, to je on. Ali za to se ne strijelja. Naći ću ga ako je živ, naći ću mu grob ako je poginuo, u jurišu.
Meša Selimović, Tišine
Svako djelo vrijedi onoliko koliko svoje energije prenese primaocu, ma ko on bio. Stvaralac ma kog nivoa nije samo majstor upotrebnih predmeta, on je (su)tvorac djela koja zrače, čak i kada su crna, teška i mučna. Zračeći ona obilježavaju, ostaju na onome ko ih koristi, postaju dio njegovog svijeta, oblikuju njegove misli, smještaju se duboko u svijest. Davno mi se takva misao i pozicija uvukla pod kožu, smjestila na mjesto odakle će kasnije upravljati mojim životom i radom sve do današnjeg dana. Mnogi su prethodnici i savremenici uticali na mene, kao i na cijelu moju generaciju ondašnjih mladih sarajevskih pisaca, jedan od njih bio je i Meša Selimović, od vremena dok još nije bio slavan, nego se, bar meni, ukazao kao jugoslovenski kulturni incident.
Godinama gledam u mojoj ličnoj biblioteci Izabrana djela Meše Selimovića, koje je objavila sarajevska “Svjetlost” 1972. godine, povodom šezdesetogodišnjice života autora. Tu su njegova ključna djela, “Derviš i smrt”, “Tvrđava” i svakako “Za i protiv Vuka”. Ali tu su i djela koja su prethodila ovim bitnim za našu književnost a koja su u mom životu takođe odigrala značajnu ulogu, “Tišine” i “Magla i mjesečina”. Malo je, naravno, ispisati jedan tekst od desetak strana da bi se reklo sve o bilo kojem piscu, pa i o “našem” Meši. Sada govorim o onome što je ostalo u meni i što živi s mojim mislima već decenijama. A to je i dalje veoma značajno. Pri tome, bježim od svake rasprave koja govori o njegovoj pripadnosti.
Ime i djelo Meše Selimovića ušlo je u moj svijet posredno, iz tada tiražnog zagrebačkog nedjeljnika VUS, gdje je književnik Novak Simić, za koga sam bio čuo kao jednog od autora slavne „Knjige drugova“, iz koje jedva da mi se koja pjesma dopala, i za koga sam znao da je porijeklom iz Bosne, na do tada nečuven način doveo u pitanje izbor predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije. Nisam imao pojma da postoji neki Savez i da je on sastavljen od republičkih udruženja, iliti društava. Ako sam i mislio o tome, ta se misao vjerovatno kretala oko dva velika imena, Andrić i Krleža, koji su bili toliko veliki i moćni da je bilo prirodno da doživotno budu na čelu književničke bratije. Ali, nije bilo tako.
Novak Simić u tom tekstu o incidentnom izboru predsjednika Saveza, koji su uz komentar djelimično prenijele „Književne novine“, moje ondašnje obavezno štivo, govorio je o drugim piscima, lektirskim, dobrim, čak odličnim; na primjer, Mihailu Laliću, koji, eto, nije bio dobar bh. kolegama, nego oni hoće novi kriterijum, koji on smjelo imenuje povratkom kalajevštine, iliti famoznog bosanskog ključa. Osnovna teza Novaka Simića bila je da red nije po tome što i BiH imaju prava da daju predsjednika, uostalom odakle im dobar pisac, kad su svi dobri otišli a ostala boranija, nego bi trebalo da ubuduće red bude da se postavi najveći i najbolji, ma ko on bio. Već tada je bilo iznenađujuće da takav prijedlog, ili samo ideja, dolazi iz Zagreba.
Čitao sam tih mjeseci odreda sve, učlanivši se u malu ali odličnu biblioteku „Vaso Miskin Crni“ pokraj koje su šibali vozovi donoseći i odnoseći svijet. Išao sam redom, kao Sartrov mladalački samouki čitalac, od koga sam se jedva bio otresao, a koga će negdje u dubini svoga opredjeljenjnja preuzeti Borhes, ne slučajno bibliotekar, kao što ni sam nisam slučajno pola svoje profesionalne karijere posvetio bibliotekarstvu. Hajde, rekao sam sebi, da pročitam ovog pisca, koji živi tu negdje pokraj mene, a ja o njemu ne znam ništa. Kako je to moguće? Ako je tako dobar da se sarajevski pisci kunu u njega, trebalo bi da zaista vrijedi, inače bi to bila jalova rabota.
Nekako sam odmah odbacio pripovijetke, kratku i tada za mene kao čitaoca nezanimljivu formu, pitao sam se gdje su mu romani. I našao dva, „Tišine“ i „Magla i mjesečina“. Idući prema Grbavici, pročitao sam prvu, potom još jednu stranu romana „Tišine“. Uhvatio me je ritam i tama koja je bila iz slika prethodnog rata. Nastavio sam te noći i sutra koliko je trebalo da bih pročitao taj kratki roman. Ovo je dobar, čak odličan pisac, rekao sam sebi. Ovaj njegov junak, književni alter ego sam ja, u ovom Sarajevu. Jednako se ne snalazim, jednako dalje nešto tražim, jednako ću jednog dana pobjeći ko zna gdje, možda tamo gdje se gine i odakle se ne vraća. Nekim od vozova koji prolaze pokraj biblioteke „Vaso Miskin Crni“.
Bio sam dijete rata, bez oca, koji je ostao negdje na nekom prkosu, na nekoj kosi, ko zna gdje. Tražio sam ga, ma kakva bila ta moja potraga. Otac koga nema u tvom djetinjstvu, uvijek se traži kasnije. Da, da, ovo što piše Meša Selimović je i za mene suštinsko. Ni moj otac nije bio mekan. Volio je pravdu, onakvu kakvu je on zamišljao. Ljutio se na sve one što su zanemarivali zajedničko, narodno. Nije bio komunista, nego običan seljak, ali pravi borac. Da li je i on nekome zasmetao? Preda mnom se otvarao ogroman prostor sumnje.
Selimovićev junak bi volio da je bilo tako, da pogine u jurišu. Tu će pisac stati, ne ide dalje, još ne može, nije spreman, nije zapravo našao formu koja će biti starija od savremenika, od ovoga koji piše a koji nije samo pisar nego i onaj koji evocira. Kada prestane da evocira a postane pisar vremena i prostora, vratiće se, imaće formu, biće spreman da stvori remek djelo. U “Tišinama” junak ne vidi širi prostor svog kretanja, razoreni Beograd, opustošene ljude, iako on sam predstavlja sudar tog gradskog koje je bilo njegovo, izgubljenog, i ovog koje je preostalo, sa svojim ranama i svojim strahovima. Ratnik taj svijet vidi crno-bijelo: Imam osjećanje da živite u bezvazdušnom prostoru, okruženi starinskim sjenkama, starinskim stihovima, starinskom muzikom, bez mnogo veza sa stvarnim svijetom. Odgovor Olgin: Okružila sam se sjenkama, stihovima, bezvazdušnim prostorom da bih se odvojila od svijeta koji postoji na tako strašan način.
Ovaj pisac meni vrijedi više od bilo kojeg lektirskog savremenika koji nudi protekli rat kao heroiku koja me se ne prima. U poeziji toga nema, zato je dublja, moćnija, strašnija. Ovo Sarajevo, sa svojim surovim zimama ni ja ne mogu da sagledam u cjelini, nikada neću ni moći, bez obzira da li se penjao na okolna brda ili izgubljen lutao njegovim ulicama, mahalama i čikmama. Da, tu sam prvi put postavio pitanje gdje je zapravo vlast, gdje su oni koji vladaju i ocjenjuju šta se smije a šta se ne smije? Gdje je ta odvojena elita koju nikada nisam trpio kao ni moj otac, kao ni Selimovićev mlađahni junak koji će nastaviti da raste u svom tvorcu, dok ne dođe do junaka koji će se izmaknuti u daleku prošlost da bismo bolje vidjeli sadašnjost.
Tako je Meša Selimović postao moj pisac prije nego što je na njega došao lovorov vijenac NIN-ove nagrade za djelo koje će bivši sarajevski pisac Vuk Krnjević ocijeniti negativno. Jer, kako da neko ko je ostao tamo odakle je on otišao može biti dobar pisac? Nastavljala se mračna igra centara i periferije, stalna kao što je stalna negdje tamo ustanovljena hijerarhija, umjetnička nomenklatura. Prvo Novak Simić, onda V.K. Njima će se suprotstavljati sarajevska partijska škola nacionalnog i šta ja još znam čega sve ne, na koje ima pravo ne samo ovaj koji se napada nego i svi ostali. U svemu tome naš se pisac nije prepoznao, on nije htio tako strukturisan svijet.
Većinu Selimovićevih djela pročitao sam na brdu iznad “Željinog” igrališta na Grbavici, ispod pruge koja je vodila prema Višegradu, u Andrićev svijet. To je prostor što ti se ukazuje kao zaustavljeni vagon, koji će se uskoro otisnuti dalje, kada ćeš morati da mijenjaš lektiru i sve što uz to ide. Kao istinski ispit zrelosti pred tebe se postavljalo pitanje: Jesi li spreman na tu avanturu? Pogledaj grad što se stere dolje, šta ti imaš s njim? Ko zapravo zna taj grad? Mladi, iz moje generacije, ili stari, iz generacije koja je odjednom uzimala u odbranu Selimovića s čijim se djelom našalio ingeniozni i nesabrani Branko Čučak. Rođeni anarhista, Čučak, pokazao je samo svoj urođeni bunt prema gospodstvenom piscu i direktoru „Svjetlosti“, Meši Selimoviću, koji je mladim sarajevskim piscima, inače ko zna zašto i odakle bližim anarhizmu nego ondašnjem partijskom establišmentu, bio nepristupačan. Za nas pisce tu je bio Risto Trifković, neispavan i odsutan, prihvatao je i gubio rukopise, ali ih i objavljivao. Bio sam mu zahvalan, ali on ni po čemu, kao ni drugi u Sarajevu, nije mogao da mi bude uzor i pomoć. Meša je mogao. Njega sam jedinog i iščitavao pažljivo, upoređujući s velikim djelima svjetske književnosti. Kao i Krležinu esejistiku – s kojom vodiš stalni, kišovski dijalog, nema apsolutnog prihvatanja na neviđeno, niko za to nema kredit.
Sam pisac u „Sjećanjima“ umanjio je vrijednost svog romana „Tišine“, upetljavši se tako u ono što već ima svoj život, što je samostalno stvorilo oko sebe određen oreol značaja i kao takvo ispunilo svrhu i smisao. Za mnoge čitaoce taj roman je bio otkrovljenje, još jedan dašak u ostvarivanju slobode stvaralaštva, u prodor izvan kolektivnog uma prema ličnom, od vanjskog u unutrašnje, iz svijeta optimizma i zanosa u sumnju i pesimizam, iz zdravlja u PTSP sindrom.
Dvije godine poslije Kongresa u Titogradu, pa do kraja vremena, ljudi će se pitati ko su bili ti napadači na velikog pisca Mešu Selimovića. A on je ostao jednako dalek svemu tome, usamljeni aristokrata duha, odbojan prema pohvalama, neosjetljiv prema pokudama. Sav u sjećanjima, kroz koja se probijao kao kroz maglu uz pomoć ono malo mjesečine duha. Ali, u „Tišinama“ to nije formom autobiografsko, nego književno, romaneskno, koje se i u toj formi gradi kao svojevrsna riznica iz koje će se crpsti građa za pisanje. On piše: Gdje je početak sjećanja? i je li pisanje sjećanje? je li potreba ili htijenje? Stotine ljudi se zadržalo u mome pamćenju, mnogo događaja gamiže po mome mozgu, i svaki zaslužuje da se zabilježi istinito, to je dovoljno da zapis bude značajan. Bez mene, po njima. Ja ću biti posrednik, ljetopisac, ruka i sjećanje.
Ovo je bila značajna književna poruka-podrška mladim piscima koji su tražili sebe. Ona se prihvata ili odbija. Prihvatanjem uranja se u isti svijet, odbijanjem se taj svijet napada i mijenja. Poetski, metaforički svijet koji je bijeg od stvarnosti, povlačenje u zamišljeno, svoje, imaginarno koje će kad se napiše biti svačije i ničije, zavisno od mogućnosti identifikacije. Kad prođe vrijeme, čitalac će se pitati da li je takav svijet ikada postojao i, ako jeste, gdje? Razmicanje normi društva koje se traži, ali je to traganje i dalje u suštini dogmatsko: „…i mislim kako postajemo licemjerni u ime nekakvog višeg smisla, a ne znam da li je to dobro ako je i potrebno. Unakazićemo se u ime tog višeg smisla, stvarno ili prividno poštujući strogi ratni moral.
Svakako treba spomenuti i ne dopustiti da se zaboravi Oljačin junak Draško, iz „Molitve za moju braću“, kao opšti tip našeg poslijeratnog ratnika-intelektualca i nezadovoljnika. Teško da se nešto od njega nije prelilo i drugima, tako i Selimoviću, čije su „Tišine“ u određenoj, tihoj, korelaciji sa „Molitvama“.
Neugodno je, neudobno, hladno, tuđi je dah u ovoj tuđoj sobi… ispisuje Selimović u “Tišinama”. Nešto slično dešavalo se i u ovom minulom ratu, kada su mnogi voljno ili nevoljno ulazili u tuđe stanove prisvajajući ne samo imovinu nego i prošlost izbjeglih nesrećnika. Reći to u komunističkom vremenu, pred onima koji su živjeli a njihovi nasljednici žive i danas, u tuđim stanovima, bila je ipak hrabrost, dostojna bar sartrovskog uma. Iako komunista u duši, Selimović je bio sve samo ne režimski pisac. Kao mladom piscu, meni je to bilo ohrabrujuće.
Mrtvi i živi, jedni u drugima, jedni pored drugih, i jedni i drugi u roditeljima, roditelji u njima. Inventarisanje motiva, opsesija, onoga što ga se tiče, što ga se ne tiče, što će ga se ticati i čega se ne može osloboditi i iz čega će, iz te nemoći, stvoriti jedno od najmoćnijih djela naše i svjetske književnosti „Derviš i smrt“. Derviš jeste mir, kontemplacija, smrt je negacija svega toga, konačna nivelacija.
Kada se pojavio „Derviš i smrt“, genijalno djelo koje je sinulo književnim nebom kao senzacija poslije Andrićevih romana, mnogim se kritičarima činilo da je ono nastalo ni iz čega, kao da je pisac apsolutno anoniman i beznačajan čovjek stvaralac. Mnogi od njih nisu bili pročitali Selimovićeva ranija djela i moglo im se trenutno i oprostiti, ali oni to nisu uradili ni kasnije. Ljudski, unutar književnog života i zakulisnih borbi nacionalnih, odnosno republičkih književničkih asocijacija za prevlast u nekadašnjem Savezu književnika Jugoslavije, vidjeli smo, to je izgledalo povremeno sasvim karikaturalno.
S knjigom u rukama, na brdu iznad Željinog igrališta na Grbavici, gledao sam kukuruze pred branje na dijelu zemlje koji nije bio zauzet kućama, putevima, ko zna još čime, ispod džamije koju će “zarobiti” “novo” Sarajevo. Ti su me kukuruzi vezivali za drugi prostor koji je bio bliži mojoj duši, ali knjiga u rukama upućivala me je na svoj prostor, koji nije ovaj koji gledam, nego onaj koji mene gleda, kao grad što postoji i ne postoji, u bilo kom vremenu. Grad kao Mešina “Tvrđava”, grad kao tamnica, grad kao mir poslije rata. Tu nema mjesta za derviša skoljenog sumnjama, ili ga još ima sasvim malo, tako da se čini da treba negdje pobjeći ako se želi ostati svoj. Ali gdje? Možda jedino u roman, tamo je vjerovatno još uvijek toplo, ma koliko bilo neizvjesno.
Kompendijom mudrosti, „Tvrđava“, za mnoge čitaoce roman bolji i od “Derviša i smrti”, samotnom meni ,koji sam htio da se bavim pomalo pjesničkim zanatom, govorila je, poručivala:
Podsjetiću te. Kako bog kaže Muhamedu? ‘Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.’ A sjećaš li se poglavlja ‘Šuara’, o pjesnicima: ‘Pjesnike slijede zalutali i obijesni.’ Zar ne vidiš da pjesnici, lutaju dolinama, i govore ludosti. ‘Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.’ Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?
– Otkako sam se vratio iz rata.
– Pa da, „sjena slijedi bivšeg mene“, sjena rata, naravno. E pa, prijetelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kur’an u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.
Nasmijao sam se:
– Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?
– Nisam te ja osudio. Kur’an kaže: ‘U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.’ A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.