U Nevesinju ponad Mostara ljudi žive od prodaje drva
Kupusa i jarčeve plahe koju suše o zraku planinskome
Od sira izmjeha čije ovce pasu Morine, tamo gore I u novinama je Jugoslavije, vukova i lisičjih repova
U Nevesinju ljudi lome često kosti ključne ili one
Na rukama, nogama, lome i rebra, bedra, cjevanice
Omakne im se noga sa otvorene stranice kamiona
Pa padaju zajedno s balvanima na travu – ko ljubavnici
U Nevesinju kad nije bilo bolnice, danas je ima, išli smo
Put Trebinja, ja Bijeljine, daleko brate, da umreš u putu
S toga smo se počeli spuštati u Mostar kod muslimana Tamo ima doktora Juga – on je pola naše zakrpio opštine
U Nevesinju, u mene, ova moja od rođaka žena pala
Na nju topola debela ko noga vladičinog stola, doduše
Nerezbarena, slomila joj kost niz duž ruke desne ili lijeve
Da ne bi Mostara kozna šta bi bilo s njojzi i ono joj đece
U Nevesinju kad vjetar puše i kad lomi granje stare kruške
Od pucketanja se kosa ljudima diže sva naelektirsana i svi
Provjeravaju gdje im je broj od doktora, prstima prelaze
Preko mesa u koje zakopan je lom i s njim njegova bol
U Nevesinju ljudi lome kosti više nego iđe na svijetu
Jer su ljudi naši ovi vazda teško živjeli i morali se sa stablima
Hrvati, s njima se ljubiti, milovati, jedan je šumu i zalijevo
A onda ih pilati, tovariti, goniti i za njima se lomiti, a moliti
U Nevesinju zimi kad cesta smrzne i kad stisne ovo malo duše
Stabla su ruda koju iskopavamo iz mraza i u kuće ih pozivamo
Da nam dođu ko gosti i da ruke svoje s prstima grančičastim
Da ruke svoje ogriju košto se mi grijemo o njihov ples u vatri
U Nevesinju, kad pukne kost koda pukne led nad dušom ovom, tad
Životom potečemo ka Jugu koda je naš, i koda smo mi njegovi Kad isporavlja kosti, jest, boli, pojave se i plikovi oni rozi na nozi
Ali bože moj, ovom tijelu bude lašnje, a i vaše postane nekako našlje
Lomovi
Muameru Kodriću
U Nevesinju ponad Mostara ljudi žive od prodaje drva
Kupusa i jarčeve plahe koju suše o zraku planinskome
Od sira izmjeha čije ovce pasu Morine, tamo gore
I u novinama je Jugoslavije, vukova i lisičjih repova
U Nevesinju ljudi lome često kosti ključne ili one
Na rukama, nogama, lome i rebra, bedra, cjevanice
Omakne im se noga sa otvorene stranice kamiona
Pa padaju zajedno s balvanima na travu – ko ljubavnici
U Nevesinju kad nije bilo bolnice, danas je ima, išli smo
Put Trebinja, ja Bijeljine, daleko brate, da umreš u putu
S toga smo se počeli spuštati u Mostar kod muslimana
Tamo ima doktora Juga – on je pola naše zakrpio opštine
U Nevesinju, u mene, ova moja od rođaka žena pala
Na nju topola debela ko noga vladičinog stola, doduše
Nerezbarena, slomila joj kost niz duž ruke desne ili lijeve
Da ne bi Mostara kozna šta bi bilo s njojzi i ono joj đece
U Nevesinju kad vjetar puše i kad lomi granje stare kruške
Od pucketanja se kosa ljudima diže sva naelektirsana i svi
Provjeravaju gdje im je broj od doktora, prstima prelaze
Preko mesa u koje zakopan je lom i s njim njegova bol
U Nevesinju ljudi lome kosti više nego iđe na svijetu
Jer su ljudi naši ovi vazda teško živjeli i morali se sa stablima
Hrvati, s njima se ljubiti, milovati, jedan je šumu i zalijevo
A onda ih pilati, tovariti, goniti i za njima se lomiti, a moliti
U Nevesinju zimi kad cesta smrzne i kad stisne ovo malo duše
Stabla su ruda koju iskopavamo iz mraza i u kuće ih pozivamo
Da nam dođu ko gosti i da ruke svoje s prstima grančičastim
Da ruke svoje ogriju košto se mi grijemo o njihov ples u vatri
U Nevesinju, kad pukne kost koda pukne led nad dušom ovom, tad
Životom potečemo ka Jugu koda je naš, i koda smo mi njegovi
Kad isporavlja kosti, jest, boli, pojave se i plikovi oni rozi na nozi
Ali bože moj, ovom tijelu bude lašnje, a i vaše postane nekako našlje