Vozim u jedno seoce, tamo imam kućicu bez struje i vode, u toj kućici odlažem stvari, naslanjam ih uz prazne zidove, na ispucale smeđe pločice koje je po podu pobacao bivši vlasnik. Jedan susjed za tog pokojnika mi reče da je bio alkoholičar. Nasred prostorije velika je kaljeva peć, hladna je. U automobilu je moj radni stol, kupio sam ga na dug, nikad na njemu nisam ništa napisao, tek neke popise stvari koje trebam učiniti. Lijep je, oštrih rubova, s metalnom nogom na jednoj i drvenoj na drugoj strani. Zgodna plitka ladica za tek napisane pjesme, rupa kuda se može provući kabel kompjutera, tako da ne smeta dok povlačiš šalicu s čajem, sve vrlo odmjereno, a praktično, stol koji poziva na pisanje. U njemu, u ladici tek je nekoliko cedea koji su se pomaknuli kako sam ušao u zavoj, lagano lupnuli, ionako su izgrebani i kad ih gurnem u onu rupu u automobilu, oni ne sviraju, samo se vrte i vrte, pokušavaju. Kad sam prije nekoliko dana bio u kućici, oko koje je voćnjak, kraj koje je duboka šuma, iz te šume dotrčao je žuto bijeli pas, stajao je nasred putića i odmjeravao me, onako kao što se po zabitim mjestima odmjeravaju stranci. Nije mi prišao i ja ga nisam potjerao. Kad sam otišao ubrati jabuku, nije ga više bilo. Sad, dok vozim svoj radni stol na mjesto u koje odlažem stvari, u gluhoću netrebanja, u kućicu bez struje i vode, s hladnom kaljevom peći na sredini prostorije, sunce se uvlači u vozilo, prelazi preko mojih ruku na volanu, osvjetljava praznu limenku pive ispred suvozačke stolice. U zavoju, gdje se račvaju uske ceste, posebno blješti, kao da me netko zlatnim lančićem grebe po očima. Još malo pomislim, do žutog psa i šume, do moje kućice koju bih volio zateći u vrlo gustoj, neprozirnoj magli. Da onda kroz to sivo mlijeko iznesem svoj radni stol iz automobila, naprtim ga na leđa i nabadajući, poput slijepca, ponesem uz uske stepenice na kat, do one peći. Neka ne znam što činim, i gdje sam, neka se nešto, pa makar i nebo smiluje nada mnom, uvalja me u brašno, učini me posve samim dok ostavljam radni stol na kojem nisam pisao na mjestu na kojem neću pisati i na kojem se ništa više sa mnom i s mojim pisanjem, psom duhom, stolom, suncem i maglom, nikada i neće dogoditi.
Traženje magle u sunčanom jutru
Vozim u jedno seoce, tamo imam kućicu bez struje i vode, u toj kućici odlažem stvari, naslanjam ih uz prazne zidove, na ispucale smeđe pločice koje je po podu pobacao bivši vlasnik. Jedan susjed za tog pokojnika mi reče da je bio alkoholičar. Nasred prostorije velika je kaljeva peć, hladna je. U automobilu je moj radni stol, kupio sam ga na dug, nikad na njemu nisam ništa napisao, tek neke popise stvari koje trebam učiniti. Lijep je, oštrih rubova, s metalnom nogom na jednoj i drvenoj na drugoj strani. Zgodna plitka ladica za tek napisane pjesme, rupa kuda se može provući kabel kompjutera, tako da ne smeta dok povlačiš šalicu s čajem, sve vrlo odmjereno, a praktično, stol koji poziva na pisanje. U njemu, u ladici tek je nekoliko cedea koji su se pomaknuli kako sam ušao u zavoj, lagano lupnuli, ionako su izgrebani i kad ih gurnem u onu rupu u automobilu, oni ne sviraju, samo se vrte i vrte, pokušavaju. Kad sam prije nekoliko dana bio u kućici, oko koje je voćnjak, kraj koje je duboka šuma, iz te šume dotrčao je žuto bijeli pas, stajao je nasred putića i odmjeravao me, onako kao što se po zabitim mjestima odmjeravaju stranci. Nije mi prišao i ja ga nisam potjerao. Kad sam otišao ubrati jabuku, nije ga više bilo. Sad, dok vozim svoj radni stol na mjesto u koje odlažem stvari, u gluhoću netrebanja, u kućicu bez struje i vode, s hladnom kaljevom peći na sredini prostorije, sunce se uvlači u vozilo, prelazi preko mojih ruku na volanu, osvjetljava praznu limenku pive ispred suvozačke stolice. U zavoju, gdje se račvaju uske ceste, posebno blješti, kao da me netko zlatnim lančićem grebe po očima. Još malo pomislim, do žutog psa i šume, do moje kućice koju bih volio zateći u vrlo gustoj, neprozirnoj magli. Da onda kroz to sivo mlijeko iznesem svoj radni stol iz automobila, naprtim ga na leđa i nabadajući, poput slijepca, ponesem uz uske stepenice na kat, do one peći. Neka ne znam što činim, i gdje sam, neka se nešto, pa makar i nebo smiluje nada mnom, uvalja me u brašno, učini me posve samim dok ostavljam radni stol na kojem nisam pisao na mjestu na kojem neću pisati i na kojem se ništa više sa mnom i s mojim pisanjem, psom duhom, stolom, suncem i maglom, nikada i neće dogoditi.