Znaš li zašto se ljudi nikada ne pokapaju u dolini? Svako pravo groblje je na nekom obronku iznad grada, pa kada se popneš gore da odmoriš pogled ili da, u šetnji od mezara do mezara, prelistaš album podzemnih fotografija, te u hodu kroz duboku travu sretneš nekoga nepoznatog i on se zainteresira za životnu priču nepoznatog mu pokojnika, da mu možeš ispričati i prstom pokazati njegov put kroz mahale i čaršiju, od radnje do birtije, pa sve do groba. Popneš se tako na Alifakovac, presretne te neki, neka to bude Talijan koji bi čuo kako je živio, recimo rahmetli Rasim, a ti mu kažeš, Rasim je rođen na Kovačima, pokažeš prstom i čovjek zna, školu je završio tamo kod onoga mosta i pokažeš mu Drveniju, kada mu je bilo sedamnaest zaljubio se u lijepu Maru koja je živjela na Bjelavama, i Bjelave se vide s Alifakovca, ali mu otac nije dao da za nju pođe, te je pobjegao od kuće, noću banuo na Marina vrata, tri mjeseca su se skrivali na Ilidži, a Ilidža ti je ono što se jedva vidi u magli, ali se ipak vidi, otac ga je pronašao i molio ga da se vrati na Kovače, Rasim mu je rekao da bez Mare neće, stari je vidio da je ozbiljna stvar u pitanju, poveo Rasima i Maru na Kovače, ali ona nije smjela izlaziti iz kuće niti je itko od komšija smio znati za nju, obnoć bi je, da je duša mine, Rasim vodio na stijene iznad kasarne Jajce, otamo bi, kada joj se oči naviknu, vidjela Bjelave, ili je samo mislila da ih vidi, i onda bi plakala, trajalo je to i godinu dana, sve dok otac za mlade nije sagradio kuću na Bistriku, a ono ti je Bistrik, vidiš Pivaru, džamiju i komandu grada, Rasim i Mara su se uselili u kuću, objavljeno je vjenčanje, i taman kada si mislio da će život potvrditi ljubav Mara umrije, sahranili su je iznad Širokače, ono ti je Širokača, mezar joj je malo izdvojen od drugih jer nitko pouzdano nije znao je li Mara ostala Mara ili je postala, recimo, Mejrema, Rasima nisu mogli pitati jer onako lud od tuge ništa nije govorio, sve mahale od Kovača do Širokače bile su mu krive za njezinu smrt, prodao je kuću i odselio na Vrbanju, ono ti je Vrbanja, gdje mu je amidža imao pekaru, noću bi pekao kruh, a danju tugovao, ljudi su govorili da stari Edhem i ne mora soliti tijesto, dosta su mu Rasimove suze, a kada je počeo drugi rat Rasim se javio u Glavni ustaški stan, to ti je tamo niz Miljacku, prije Skenderije, vidiš gdje su one dvije topole, i prijavio se kao ustaša, odmah je dobio čin, po gradu hodao crvenih očiju, svi ga se plašili mada se ne zna da je nekome učinio zlo, a kada su partizani ušli u grad odmah su Rasima zatvorili u podrum Landes banke, to ti je tamo, htjeli ga strijeljati, ali se, kao iz zemlje, pojavi Salamon Finci, trgovac s Bjelava, koji je tri dana uvjeravao neke komesare da je ustaša Rasim pet židovskih obitelji izvukao iz belaja i poslao u Mostar, pa dalje Talijanima, povjerovaše na koncu starome Finciju i osudiše Rasima, tek reda radi, na tri mjeseca zatvora, odležao ih je, eno tamo, podno one šume iznad Skenderije, a kada se pojavio opet je nastavio po istom, danju tuguje, noću soli tijesto, jednog su ga dana pronašli s glavom u naćvama, ležao mrtav cijelu noć, u tijestu ostao otisak lica, onda su ga vratili u očevu kuću na Kovačima i sahranili evo tu, ispod trave u kojoj stojiš. Cijeli mu je život s ovoga mjesta moguće pogledati i pregledati. Samo se lopovi, djeca i oni koji nešto kriju pokapaju u dolinama. U dolini od života ne ostane više ništa jer se ništa iz doline ne vidi.
Jednom mi tako, dok sam kopao Salema Bičakćiju što ga je snajper stigao u avliji, došao neki američki novinar, čuo za mene da sam dugo živio u Kaliforniji, da sam vidio svijeta, da znam jezik i ljude, a sada eto opet radim kao grobar, pa mu se učinilo kako mu ja mogu reći što je to bilo s ljudima u Sarajevu. Kopam ja tako, a on stoji i pita, kaže da ga zanima sve, a ja onda pitam njega — sve o živima, ili sve o mrtvima, on kaže — i o jednima i o drugima, a ja njemu govorim da se o živima i mrtvima ne može pričati u isto vrijeme jer mrtvi imaju život za sobom, a živi ne znaju šta ih još čeka i čime još mogu pokvariti i uniziti ono što su živjeli, živima je teže, govorim mu, jer tko zna gdje će im mezar biti, u dolini ili na obronku, i hoće li tko upamtiti kako su, pognuti ili radosni, išli dunjalukom. Pita mene Amerikanac šta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam naći neku englesku riječ, nasmijem se i kažem mu — to ti je, moj novinaru, nešto kao: all over the world. Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle. A sretan, kao i nesretan, može biti i jedan i drugi. Klima on glavom, vidim niti shvaća što mu govorim, niti ga to baš i zanima, ali meni svejedno dobro, prija mi što imam s kim govoriti dok kopam. Pitao on mene da li mi je žao što sam nakon što tri puta obiđoh svijet završio u opkoljenom Sarajevu, a ja mu kažem da nisam tu završio nego sam se tu rodio i ne daj Bože da sam glavu ostavio negdje drugdje, niti bi me se tko spomenuo niti bi kome bio važan, a osim toga, ni groblja u svijetu, pogotovo u Americi, nisu kao sarajevska, poredaju se mrtvaci kao vojnici u stroju, svi isti pod jednakim kamenovima, kao da su im i duše iz štanc–mašine izašle. Klima Amerikanac i dalje, ja mu kažem da mi ne zamjeri ako sam o njegovoj domovini nešto ružno rekao, a on me onda, budala, pita jesam li ovoga časa spreman umrijeti. Domislio sam se ja, kažem mu, stotinama načina da ostanem živ i svaki mi je jednako drag, svaki me podsjeti na milinu i radost, nitko sretniji od mene kada pobjegnem granati, pa onda još svojim mrtvima, na najljepšemu mjestu s najljepšim pogledom kopam ove jame i znam da su i oni kao i ja slavili život i da im je smrt došla kao kada ti pobjegne kuglica u fliperu nakon što si osvojio sto puta po stotinu bodova, mogao si i još, ali, eto, nisi. Život vrijedi samo kada znaš da ga imaš, smrt te inače zatekne nespremnoga, niti znaš da si živio, niti si sebi i drugima valjao, žena i djeca te oplakuju jer znaju da si bez pameti potrošio godine, kao kokoš što ne zna crknuti niti kada joj odsiječeš glavu. Pita Amerikanac što se to promijenilo na licima ljudi, a ja mu kažem da ne znam, ali sam i ja to primijetio, nekako su mi ljepši i svečaniji, a on onda pita zašto se ubijaju ako su tako svečani. Vidim ja, njemu fali tema za tekst, a ne može ga napisati jer već zna kako bi ga napisao. Kažem mu neka manje zagleda lica ljudi ako ih ne razumije, neka gleda stvari, kao što sam ja kada sam došao u Ameriku gledao neonske reklame pa zaključivao kakva je to zemlja. Izvadim iz džepa cigarete, vidiš ti ovo, kažem mu, ovo su ti cigarete koje se proizvode u Sarajevu, a znaš li zašto im je kutija potpuno bijela, on odmahne glavom, bijela je zato što se više nemaju gdje štampati natpisi na kutijama. Ti ćeš sada zaključiti kako smo mi jadni i nesretni jer nam ni na cigaretama ništa ne piše, zaključit ćeš to jer ne znaš gledati. Uzmem ja da razvaljujem onu kutiju, znam da iznutra nije bijela, nego može biti da je to prevrnuta omotnica dječjeg sapuna, može biti da je to dio plakata za kino–predstavu, može biti da je dio reklame za cipele. Zanima i mene što je unutra, uvijek to pogledam i iznenadim se, a zanima i Amerikanca, mada pojma nema što to radim. Razmotam ja tako kutiju i umalo se ne sruših. Unutra sijevnu omotnica Marlbora, onoga starog sarajevskog 1, blenu Amerikanac, ja opsovah, ne znam što bi mu više rekao. Što mu god kažem mislit će, onakav kakav je, ja luda naroda, okreću omotnice od cigareta naopako, pa onda razvaljuju kutije da vide koje su cigarete kupili. Kako su im naopake kutije cigareta, tako im je sve naopako, i ono što govore i ono što misle i ono što rade. Pokajah se ja što sam Amerikancu išta govorio, ili što mu barem nisam rekao da smo mi nesretni goloruki narod na koji pucaju četničke zvijeri i da smo od nesreće svi pomahnitali. On bi to tako napisao, a ja ne bih ni pred sobom ni pred njim ispao blesav.
U Americi se ljudi liftovima spuštaju u grobove, pa im zato i jest sve tako. Kada bi četnici napali Pittsburgh ili neki drugi grad, oni bi se svi zajedno liftom spustili pod zemlju. Niti bi znali koja ih je muka snašla ni što su gore ostavili. Kad gledaš sve one reklame od po deset metara ni ne možeš znati šta sarajevski Marlboro jest a šta nije, niti možeš znati koja je muka rahmetli Rasima otjerala pod zemlju, ni zašto je spašavao one Židove, ni zašto je Salamon Finci spasio njega, ni što je bilo s njegovim licem u tijestu, u pekari rahmetli Edhema na Vrbanji, koja se vidi s kojeg god groblja je tražio.
1 Sarajevski Marlboro — cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i udrugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.
Grob
Iz Sarajevskog Marlbora
Znaš li zašto se ljudi nikada ne pokapaju u dolini? Svako pravo groblje je na nekom obronku iznad grada, pa kada se popneš gore da odmoriš pogled ili da, u šetnji od mezara do mezara, prelistaš album podzemnih fotografija, te u hodu kroz duboku travu sretneš nekoga nepoznatog i on se zainteresira za životnu priču nepoznatog mu pokojnika, da mu možeš ispričati i prstom pokazati njegov put kroz mahale i čaršiju, od radnje do birtije, pa sve do groba. Popneš se tako na Alifakovac, presretne te neki, neka to bude Talijan koji bi čuo kako je živio, recimo rahmetli Rasim, a ti mu kažeš, Rasim je rođen na Kovačima, pokažeš prstom i čovjek zna, školu je završio tamo kod onoga mosta i pokažeš mu Drveniju, kada mu je bilo sedamnaest zaljubio se u lijepu Maru koja je živjela na Bjelavama, i Bjelave se vide s Alifakovca, ali mu otac nije dao da za nju pođe, te je pobjegao od kuće, noću banuo na Marina vrata, tri mjeseca su se skrivali na Ilidži, a Ilidža ti je ono što se jedva vidi u magli, ali se ipak vidi, otac ga je pronašao i molio ga da se vrati na Kovače, Rasim mu je rekao da bez Mare neće, stari je vidio da je ozbiljna stvar u pitanju, poveo Rasima i Maru na Kovače, ali ona nije smjela izlaziti iz kuće niti je itko od komšija smio znati za nju, obnoć bi je, da je duša mine, Rasim vodio na stijene iznad kasarne Jajce, otamo bi, kada joj se oči naviknu, vidjela Bjelave, ili je samo mislila da ih vidi, i onda bi plakala, trajalo je to i godinu dana, sve dok otac za mlade nije sagradio kuću na Bistriku, a ono ti je Bistrik, vidiš Pivaru, džamiju i komandu grada, Rasim i Mara su se uselili u kuću, objavljeno je vjenčanje, i taman kada si mislio da će život potvrditi ljubav Mara umrije, sahranili su je iznad Širokače, ono ti je Širokača, mezar joj je malo izdvojen od drugih jer nitko pouzdano nije znao je li Mara ostala Mara ili je postala, recimo, Mejrema, Rasima nisu mogli pitati jer onako lud od tuge ništa nije govorio, sve mahale od Kovača do Širokače bile su mu krive za njezinu smrt, prodao je kuću i odselio na Vrbanju, ono ti je Vrbanja, gdje mu je amidža imao pekaru, noću bi pekao kruh, a danju tugovao, ljudi su govorili da stari Edhem i ne mora soliti tijesto, dosta su mu Rasimove suze, a kada je počeo drugi rat Rasim se javio u Glavni ustaški stan, to ti je tamo niz Miljacku, prije Skenderije, vidiš gdje su one dvije topole, i prijavio se kao ustaša, odmah je dobio čin, po gradu hodao crvenih očiju, svi ga se plašili mada se ne zna da je nekome učinio zlo, a kada su partizani ušli u grad odmah su Rasima zatvorili u podrum Landes banke, to ti je tamo, htjeli ga strijeljati, ali se, kao iz zemlje, pojavi Salamon Finci, trgovac s Bjelava, koji je tri dana uvjeravao neke komesare da je ustaša Rasim pet židovskih obitelji izvukao iz belaja i poslao u Mostar, pa dalje Talijanima, povjerovaše na koncu starome Finciju i osudiše Rasima, tek reda radi, na tri mjeseca zatvora, odležao ih je, eno tamo, podno one šume iznad Skenderije, a kada se pojavio opet je nastavio po istom, danju tuguje, noću soli tijesto, jednog su ga dana pronašli s glavom u naćvama, ležao mrtav cijelu noć, u tijestu ostao otisak lica, onda su ga vratili u očevu kuću na Kovačima i sahranili evo tu, ispod trave u kojoj stojiš. Cijeli mu je život s ovoga mjesta moguće pogledati i pregledati. Samo se lopovi, djeca i oni koji nešto kriju pokapaju u dolinama. U dolini od života ne ostane više ništa jer se ništa iz doline ne vidi.
Jednom mi tako, dok sam kopao Salema Bičakćiju što ga je snajper stigao u avliji, došao neki američki novinar, čuo za mene da sam dugo živio u Kaliforniji, da sam vidio svijeta, da znam jezik i ljude, a sada eto opet radim kao grobar, pa mu se učinilo kako mu ja mogu reći što je to bilo s ljudima u Sarajevu. Kopam ja tako, a on stoji i pita, kaže da ga zanima sve, a ja onda pitam njega — sve o živima, ili sve o mrtvima, on kaže — i o jednima i o drugima, a ja njemu govorim da se o živima i mrtvima ne može pričati u isto vrijeme jer mrtvi imaju život za sobom, a živi ne znaju šta ih još čeka i čime još mogu pokvariti i uniziti ono što su živjeli, živima je teže, govorim mu, jer tko zna gdje će im mezar biti, u dolini ili na obronku, i hoće li tko upamtiti kako su, pognuti ili radosni, išli dunjalukom. Pita mene Amerikanac šta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam naći neku englesku riječ, nasmijem se i kažem mu — to ti je, moj novinaru, nešto kao: all over the world. Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle. A sretan, kao i nesretan, može biti i jedan i drugi. Klima on glavom, vidim niti shvaća što mu govorim, niti ga to baš i zanima, ali meni svejedno dobro, prija mi što imam s kim govoriti dok kopam. Pitao on mene da li mi je žao što sam nakon što tri puta obiđoh svijet završio u opkoljenom Sarajevu, a ja mu kažem da nisam tu završio nego sam se tu rodio i ne daj Bože da sam glavu ostavio negdje drugdje, niti bi me se tko spomenuo niti bi kome bio važan, a osim toga, ni groblja u svijetu, pogotovo u Americi, nisu kao sarajevska, poredaju se mrtvaci kao vojnici u stroju, svi isti pod jednakim kamenovima, kao da su im i duše iz štanc–mašine izašle. Klima Amerikanac i dalje, ja mu kažem da mi ne zamjeri ako sam o njegovoj domovini nešto ružno rekao, a on me onda, budala, pita jesam li ovoga časa spreman umrijeti. Domislio sam se ja, kažem mu, stotinama načina da ostanem živ i svaki mi je jednako drag, svaki me podsjeti na milinu i radost, nitko sretniji od mene kada pobjegnem granati, pa onda još svojim mrtvima, na najljepšemu mjestu s najljepšim pogledom kopam ove jame i znam da su i oni kao i ja slavili život i da im je smrt došla kao kada ti pobjegne kuglica u fliperu nakon što si osvojio sto puta po stotinu bodova, mogao si i još, ali, eto, nisi. Život vrijedi samo kada znaš da ga imaš, smrt te inače zatekne nespremnoga, niti znaš da si živio, niti si sebi i drugima valjao, žena i djeca te oplakuju jer znaju da si bez pameti potrošio godine, kao kokoš što ne zna crknuti niti kada joj odsiječeš glavu. Pita Amerikanac što se to promijenilo na licima ljudi, a ja mu kažem da ne znam, ali sam i ja to primijetio, nekako su mi ljepši i svečaniji, a on onda pita zašto se ubijaju ako su tako svečani. Vidim ja, njemu fali tema za tekst, a ne može ga napisati jer već zna kako bi ga napisao. Kažem mu neka manje zagleda lica ljudi ako ih ne razumije, neka gleda stvari, kao što sam ja kada sam došao u Ameriku gledao neonske reklame pa zaključivao kakva je to zemlja. Izvadim iz džepa cigarete, vidiš ti ovo, kažem mu, ovo su ti cigarete koje se proizvode u Sarajevu, a znaš li zašto im je kutija potpuno bijela, on odmahne glavom, bijela je zato što se više nemaju gdje štampati natpisi na kutijama. Ti ćeš sada zaključiti kako smo mi jadni i nesretni jer nam ni na cigaretama ništa ne piše, zaključit ćeš to jer ne znaš gledati. Uzmem ja da razvaljujem onu kutiju, znam da iznutra nije bijela, nego može biti da je to prevrnuta omotnica dječjeg sapuna, može biti da je to dio plakata za kino–predstavu, može biti da je dio reklame za cipele. Zanima i mene što je unutra, uvijek to pogledam i iznenadim se, a zanima i Amerikanca, mada pojma nema što to radim. Razmotam ja tako kutiju i umalo se ne sruših. Unutra sijevnu omotnica Marlbora, onoga starog sarajevskog 1, blenu Amerikanac, ja opsovah, ne znam što bi mu više rekao. Što mu god kažem mislit će, onakav kakav je, ja luda naroda, okreću omotnice od cigareta naopako, pa onda razvaljuju kutije da vide koje su cigarete kupili. Kako su im naopake kutije cigareta, tako im je sve naopako, i ono što govore i ono što misle i ono što rade. Pokajah se ja što sam Amerikancu išta govorio, ili što mu barem nisam rekao da smo mi nesretni goloruki narod na koji pucaju četničke zvijeri i da smo od nesreće svi pomahnitali. On bi to tako napisao, a ja ne bih ni pred sobom ni pred njim ispao blesav.
U Americi se ljudi liftovima spuštaju u grobove, pa im zato i jest sve tako. Kada bi četnici napali Pittsburgh ili neki drugi grad, oni bi se svi zajedno liftom spustili pod zemlju. Niti bi znali koja ih je muka snašla ni što su gore ostavili. Kad gledaš sve one reklame od po deset metara ni ne možeš znati šta sarajevski Marlboro jest a šta nije, niti možeš znati koja je muka rahmetli Rasima otjerala pod zemlju, ni zašto je spašavao one Židove, ni zašto je Salamon Finci spasio njega, ni što je bilo s njegovim licem u tijestu, u pekari rahmetli Edhema na Vrbanji, koja se vidi s kojeg god groblja je tražio.
1 Sarajevski Marlboro — cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i udrugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.