U noći pred put u Sarajevo bio je pun mjesec, nisam mogao spavati, morilo me da ću sutra zaspati za volanom i završiti u rijeci Bosni ili pod kotačima teretnjaka, tamo negdje kod Dervente. Pokušavao sam se uspavati mislima o kuhinji, mrtvoj i nepotrebnoj nakon Nonine smrti. Niti se više što kuhalo, niti je imao tko kuhati. Na plinskom bi štednjaku majka zakuhala vodu za kavu ili bih, kada se kasno navečer vratim pijan kući, otvorio hladnjak, pa bi me zapahnuo vonj frižiderskih lešina. S vremenom se tako brisalo sjećanje na doba od kuhinje i od kuhanja, od spremanja zimnice i od mlijeka koje bi se zaboravljeno kuhalo na štednjaku, pa bi se nadiglo poput balona što hoće da izbije iz lonca i vine se iznad Seperevca, ali se onda prelije preko ruba i uzvonja teškim vonjem, koji se odmah razaznaje među svim drugim mirisima i vonjevima. To je ona ružnija strana Sepetarevca: vonj zagorjelog mlijeka. Kada je nestalo None, nestalo je i tog vonja. I više nikad u našoj kuhinji nije zagorjelo mlijeko.
Jesam li zbog toga bio sretan? I jesmo li općenito sretni kada ružne stvari iščezavaju iz naših života? Kao taj vonj zagorjelog mlijeka, koji nigdje više ne vonja tako, jer nitko više ne prokuhava mlijeko.
S njim je, sa tim vonjom, nestalo i sve drugo. Najprije, junetina a la wild, Nonina receptura, što ju je izmislila jednoga dana u septembru, godina je mogla biti 1975, kada se zatekla ispred polupraznog hladnjaka, a nije mogla do pijace, jer se čekalo majstora Fišekovića da popravlja televizor. I onda je od komada mesa iz zamrzivača, limuna, senfa, mrkve, celera, kiselih jabuka i tko zna još čega, izmajstorisala junetinu a la wild. Nije voljela kuhati, još manje je voljela izmišljati u kuhanju, ali, eto, tako se bilo potrefilo, i više nikada ne bi pripremala junetinu a la wild, jer više ne bi u polupraznom hladnjaku ostali baš isti komad junetine, senf, mrkva, celer, kisele jabuke, smežuran limun i tko zna što još, niti se tako često kvario televizor da bi se opet moralo čekati majstora Fišekovića, da se meni nije tako svidjela junetina a la wild, pa sam ju iskao svakoga drugog dana. A ona je ne bi spremala svakoga drugog dana, nego jednom tjedno, sve njorgajući što kuha to hohštaplersko jelo, jer tko je vidio miješati senf, mrkvu, celer i kisele jabuke, pa limun i tko zna što još.
Otkad je umrla, evo već trideset i dvije godine, nosim taj okus u sjećanju. Pod jezikom ga imam, čim pomislim. Sjećanje ima okus teletine a la wild. I ne bi njoj bilo drago što je tako. “Tebi će sve u životu proći kroz guzicu!”, govorila je razočarano, a ja bih se onda sramio. Danas se više ne sramim. Vjerojatno je bila u pravu, veći dio vremena mislim o hrani, samo što meni zbog toga nije krivo. Ali jest mi krivo što nije voljela svoju teletinu a la wild, nego ju je trpila kao Božju kaznu. Ili, da ne pretjerujemo, kao nešto čime će, istina sasvim nevoljko, ugoditi unuku. Draže bi joj bilo da je mogla ugoditi nečim drugim.
Bila je od onih, inače vrlo rijetkih i čudesno nesretnih ljudi koji iz nekog razloga osjećaju prezir prema svome najvećem talentu. Nona je prezirala svoj talent za kuhanje. Istina, ni prema drugim svojim talentima, a bilo ih je više, nije se mnogo bolje odnosila. Ali talent za kuhanje bio joj je baš najmrži. On ju je, više nego išta drugo, podsjećao na ono što je bila, a nije zapravo htjela biti.
Udala se mlada, sa sedamnaest i pol, jer ju je snubio osam godina stariji željezničar. Ako je njoj bilo sedamnaest, njemu je bilo dvadeset i pet, a u tim je godinama to prilična razlika. Preko glave je preturio jedan strašan rat, najstrašniji do tog vremena, sudjelovao je, kako sam to tek za vrijeme ove selidbe shvatio, u najtežim bitkama na ratištu koje je opjevao i sam Ernest Hamingway, upoznao je kao prevoditelj neke od osnivača zajedničke južnoslavenske države, pa iako se nedavno zaposlio i još nije stekao svoju obitelj, doživio je više toga nego što većina ljudi doživi za cijeli život. Ona je, opet, tek bila izronila iz svoga dubrovačkog djetinjstva, najmlađe dijete u obitelji i očeva mezimica, bila je dobra u svemu onom što je starome Karlu Stubleru imponiralo – svirala je citru, gitaru, pomalo i violinu – na Porporeli je sudjelovala u gradskim plivačkim natjecanjima, pa je i pobjeđivala, odlična je bila u školi, a onda se, zajedno s ocem, majkom i sestrom našla u Bosni, u progonstvu. Najstarija sestra ostala je u Dubrovniku, tek će se kasnije saznati i zašto: imala je mladića, to bi se onda reklo – ljubavnika ili prilježnika, petnaetak godina od sebe starijeg. A brat je od svega pobjegao na studije u Beč.
Karlo i njegovi su, kako smo to rekonstruirali u “Rodu”, a potvrđuje se i u “Selidbi”, najprije živjeli kao podstanari, negdje na gradskoj periferiji. On je izbačen sa željeznice, tako da je obitelj hranio novcima što ih je dobivao od sindikalne ispomoći. I onda se, u Doboju, spetljala s Franjom, koji je upravo počeo raditi na stanici u Usori.
Kada je došla kući s viješću da se udaje, to je za oca moralo biti grdno razočaranje. Od nje je očekivao nešto drugo. Bila je najčvršća i najbistrija od sve tri njegove kćeri, pameću se mogla mjeriti s Rudijem, ali je za razliku od njega bila – muško. Njemu se bilo lako rasplakati, bježao je od problema umjesto da ih rješava, glavom bez obzira je uzmakao čim je otac završio u zatvoru, i odmah zatim ostao bez posla. Olga nije bila takva, tokom ta tri dana koliko ga nije bilo, a zatim i tokom selidbe u Bosnu, u Doboj, ona je bila očeva desna ruka, njegovo životno uporište.
Jedna od rijetkih stvari koju je Olga Rejc govorila o sebi i o svom životu bila je ova: kada je kao sedamnaestogodišnjakinja došla ocu da mu kaže da se udaje, rekao joj je – možeš ići, neka ti je sretan put, ali moraš znati da ti u ovu kuću povratka više nema!
Zašto baš to, ako je o svemu drugom šutjela? U vrijeme kada sam ovu rečenicu čuo po prvi put, mislio sam da nam to Nona želi reći kako su se vremena u međuvremenu promijenila. I zaista, skoro da se i moglo čuti ono: a pogledajte samo kako je danas! Kasnije sam, malo-pomalo saznajući činjenice o Karlu Stubleru, a onda i sve dogodovštine s njegovim sinom Rudolfom, vječitim gracerskim i bečkim studentom, koji je promtno vraćen kući tek nakon što se čulo da izgleda po Beču ljubuje sa svojom, istina ne toliko bliskom, rodicom, shvatio da Karlo baš i nije bio starovremenski čovjek, tako da mu nije moglo biti strano ni odbojno da udate žene bježe od svojih muževa, razvode se i vraćaju u roditeljski dom, s djecom ili bez djece.
Nešto drugo je njega potreslo, a ne to što mu je najmlađa kći došla kući s viješću da se udaje. A šta bi ga u tim trenucima, kao čovjeka bez posla i bez izvjesnosti da će kao državni neprijatelj i Nijemac u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca posao više ikada dobiti, moglo tako i toliko potresti ako ne to da je drukčije zamišljao Olgin život. Nakon što više nije mogao maštati o vlastitom životu, jer je sve pošlo po zlu i sve je tako neslavno propalo, a on je završio u Doboju, ostala mu je samo mogućnost da sniva bolju budućnost svoje djece. Ona koja je po njemu dobila ime, Karla, zvana Lola i Lukre, bila je na svoju ruku, gnjevno se otrgnula od obitelji, a onda i od njegovih snova. Osim toga, bila je odveć žena i odveć luda da bi mogla biti po mjeri njegove mašte. Regina, zvana Rika, bila je dobra, čestita i požrtvovna, ali odveć slična majci, slabašnoj i bolešljivoj, da bi Karlo na nju mogao projicirati vlastite snove i planove. Rudi, jedini sin, jednom će ga, znao je, razočarati. Olga je, činilo mu se, bila najsavršenije njegovo dijete. Ona će učiniti nešto.
I onda je Olga učinila to da je došla kući s viješću da se udaje. Koliko je prošlo mjeseci od tog trenutka pa do Mladenova rođenja? Devet ili manje od devet? Nikada to nisam uspio saznati, koliko god da sam se raspitivao. Vjerojatno i zato što sam se prekasno počeo raspitivati. A možda i zato što se nitko tom okolnošću nije želio baviti. Neka to ostane na Olgi i njezinoj životnoj greški, njezinom posrnuću. Ako je prije Mladenova rođenja prošlo manje od devet mjeseci, tada je naša obitelj i sve što je od nje nastalo, uključujući i Sepetarevac, nastalo na grešnoj nevolji moje None. Na tome da je bilo dovoljno da jednom padne u zagrljaj lijepog željezničara i da se u njoj začme njihov sin, a moj stariji ujak Mladen. Da je bila malo opreznija, ili malo manje znatiželjna, bila bi sretnija u životu. Ili ne bi bila sretnija, nego bi život više bio u skladu s njezinim snovima i planovima, a onda i s talentima koje je u sebi voljela. Ne znam koji su to bili talenti.
Kuhala je savršeno, iako mnogo toga iz njene kuhinje nisam volio. Njezin je životni jelovnik bio spoj dvije do tri kulture u kojima je odrasla i formirala se. Prva je bila austrijska: šmarn, grenadirmarš, kupus flekice, a za sirotinjskih godina kiml-supa, kako joj se u našoj kući tepalo, juha od kima, dakle, koja, zapravo, nije bila nikakva juha od kima nego anjpren-supa. Strašna ratna čorba od brašna i, uglavnom, ni od čega drugog, koju je njezin mlađi sin Dragan tako omrznuo, da mu se želudac dizao već na sam miris kuće u kojoj se kuhala, a na Sepetarevcu se, bogme, kuhala, jer sam kao sasvim mali dječak veoma volio Noninu kiml-supu. Ali nisam volio ni grenadirmarš ni šmarn, i nisu mi se, uglavnom, sviđala Nonina austrijska jela. Ona ih je, međutim, uporno spremala. Koliko god joj bio važan, koliko god sam, barem dok majka ne bi došla s posla, u Noninom i u svom životu igrao ulogu princa od Sepetarevca, grenadirmarša i šmarna nije se mogla odreći. Pih, šmarn!, provocirao bih ju i namještao gadljive izraze lica. Nemoj za hranu govoriti pih!, strogo je uzvraćala. Osim toga, ovo nije šmarn, ovo je kajzer šmarn! E, to bi me najviše razbjesnilo, to kada bi rekla da šmarn nije šmarn nego je kajzer šmarn!
Druga kultura, ona koju sam, uz jedan jedini izuzetak, u Noninoj kuhinji obožavao bila je dalmatinska i dalmatinsko-dubrovačka. Na ribarnici bi, na Markalama, kupovala srdele, pa bi ih pržila u prastaroj crnoj tavi, namijenjenoj isključivo za prženje ribe, tavi za koju sam se nadao da ću je pri selidbi naći, ali je nisam našao: bit će da je to bila jedna od rijetkih stvari koju je majka iz kuće bacila. Te srdele nisu mogle biti baš onako svježe kao što su srdele koje danas kupujemo na utrinskoj tržnici u Zagrebu, niti ih je Nona frigala s onom pažnjom s kojom su to činili svi oni koji su mi poslije u životu pokušavali ugoditi, a među njima i neki s vrlo ozbiljnim kuharskim talentom i u čije su tave ravno iz mora iskakale polužive srdele, ali uzalud, sve je bilo uzalud, više nikad i nigdje nisam jeo frigane srdele koje bi se mogle usporediti s Noninim. I što je najneobičnije, miris koji bi se u vrijeme prženja širio iz kuhinje na Sepetarevcu nisam više nigdje nanjušio.
Princ je, međutim, od srdela više volio one sasvim male girice. I onda bi se, na užas i ljubomoru moje majke, a Nonine kćeri, na ribarnici kupovale srdele za njih dvije i girice samo za mene. Djetinjstvo je strašno doba, koje se jedva preživi, doba noćnih mora, strahova i gadnih dječjih bolesti, djetinjstvo je doba u kojem se svijet čini i mnogo strašnijim nego što svijet zapravo jest, ali miris i okus girica sa svježim bijelim sarajevskim kruhom takav je da mi se u času najednom rasprše svi užasi i strahovi djetinjstva, pa bih se vratio u neki od onih, uglavnom proljetnih ili jesenjih petkova 1975. ili 1978. ili 1983, kad mi je već bilo sedamnaest i oslobodio sam se bio djetinjstva, da bih jeo Nonine girice. Jednom sam, prije dvadesetak godina, u Dubravkinom putu, i još jednom, prije pet-šest godina, kod Kreše u Zatonu, okusio nešto što je bilo makar približno dobro. Samo što se nije zvalo girice nego riblja mliječ. I bilo je samo približno dobro.
U njezinoj kuhinji nije bilo priloga. Ono što je kod drugih bio prilog, kod None bi bilo glavno jelo. Tada me je to ojađivalo. Uz srdele ili girice bi se dobila krumpir salata, i gotovo. Istina, i ta krumpir salata bila je kakvu nitko ne zna napraviti. Recimo, nijedan krumpir u njezinoj salati ne bi se raskuhao niti razgniječio, nego bi ostali savršene strukture i arhitekture, ali taman onoliko mekani kakvi moraju biti krumpiri u krumpir salati, tako da kroz njih kvasina slobodno prođe, a da ih ulje ne zamasti. Njezino maslinovo ulje bilo je vulgarno onodobno, doneseno iz Drvenika ili kupljeno na makarskoj ili dubrovačkoj tržnici, od nekih poznatih ljudi. Da ga je bilo odnijeti u današnje laboratorije na analizu, ne samo da ne bi bilo djevičansko, nego bi, vjerujem, po svim kriterijima bilo neispravno. Ali u njezinoj krumpir salati, kao i u paradajz salati, a onda i u salati zelenoj, to čudno ulje imalo je savršen okus. (A, nisam to rekao, srdele i girice frigala je u običnom Zvijezdinom biljnom ulju, u koje bi samo nakapala onog svog maslinovog, čisto da zamiriše…)
Također, ako bi za ručak bila blitva, onda bi to bila samo blitva s krumpirom, bez ikakvih drugih dodataka. Meni je, kao i danas, milija bila raštika. Opet samo s krumpirom. I blitvu i raštiku i krumpire okolo njih zalivala je onim svojim čistim maslinovim uljem, pogotovu na svom tanjuru, tako da može močiti. I inače je na Sepetarevcu živ bio kult močenja: gdje god bi se pojavilo kakvog safta, udarilo bi se po močenju. Meni je od svih močenja bilo najdraže močenje u saft od njezinih telećih šnicli, što bi ih dinstala na bijelom vinu i luku, dok sam od močenja ulja prilično zazirao. Osim što u djetinjem imaginariju ulje, makar i maslinovo, ne može biti nešto dobro i ukusno, za razliku od None ja sam u ta vremena bio pravi Sarajlija, a do Sarajeva sedamdesetih i osamdesetih maslinovo ulje, djevičansko ili kurvanjsko – sasvim je svejedno, nije u pravom smislu ni doprlo. Njegov su kult gajili samo, i ne baš tako malobrojni, sarajevski Dalmatinci, dok mu se ostali, uključujući i dvanaestogodišnjeg mene, nisu tako lako dali.
Ali raštiku s krumpirom sam obožavao. Nona ju je kuhala tako da ostane malo žilava, malo čvrsta, čvršća od svih drugih kupusa, i sjećam se da je, kad smo se vraćali iz Dubrovnika, njorgala nad Lolinom, po njezinim kriterijima raskuhanom, kao duša mekanom raštikom. E, jebem ti dušu!, uzdahnula je dok smo se vozili kroz Popovo polje, rugajući se nekome tko je za ručkom rekao da je raštika meka k’o duša. Bio je to posljednji ručak kod tetke Lole. Sljedeći put ćemo se u njezinom stanu naći na žalosti poslije tetkinog pogreba.
Blitva je bila mekana – zato je nisam ni volio – i diskretno bi je prelila bijelim lukom, koji bi prepržila na mješavini biljnog i maslinovog ulja. Preko svega toga bi, svatko na svom tanjuru, mogao dodavati čisto maslinovo ulje. Ja nisam ništa dodavao. Ona je močila. A majka? Ona, zapravo, nije voljela ni blitvu ni raštiku, isto onako kako ja nisam volio šmarn i grenadirmarš.
Kad bismo došli kod drugih u goste, jeli bismo ribu s blitvom kao s prilogom. Ili, nešto rjeđe, raštiku na suhom mesu. Prvo mi se nije svidjelo, jer blitva nije bila kao na Sepetarevcu, a ni riba nije bila kao Nonina, i nekako se činilo da je u svemu tome previše loših okusa. Kao da je netko spravio jelo u kojem je izmiješao sva druga jela. Ali raštika sa suhim mesom mi se strašno svidjela, te je postala jedna od onih mojih gastronomskih čežnji, ispunjenih jelima koja se iz različitih razloga nisu mogla jesti na Sepetarevcu. Kasnije sam po Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, a onda i u Zagrebu, kao odrastao čovjek uživao u raštiki na suhoj ovčetini ili svinjetini, i valjda bih se svaki put sjetio one male kuhinje na Sepetarevcu, None i njezine asketski pripremljene raštike od vode, ulja, soli i krumpira, pa bi me hvatala tuga što sam je izdao jedući raštiku na način na koji ona ne samo da je nije pripremala, nego je nikad nije ni jela i gotovo da i nije skrivala prezir prema onima koji je tako jedu.
Osim što je zazirala od nečistoće, Olga je bila preosjetljiva na jake okuse i mirise. I često bi u mirise učitavala kulturna i identitetska značenja, pa bi lako i neosjetno propadala u rasizam i šovinizam. Prema svemu drugom je imala razumijevanja, prema zvukovima, glasovima, bojama i pripovijestima – voljela je pripovijesti drugih, osjećala je potrebu da se s njima srodi, ali čim bi se svijet svodio na mirise i okuse, kao da je bivala druga osoba. Iz nje bi progovarala neka do tada neprisutna mržnja, ljudi najednom više ne bi bili dobri ili zli, ne bi više bili osobeni, nego su se pretvarali u narode i konfesije, u primitivne horde od kojih joj se dizao želudac, nagonili bi je na povraćanje, tjerali je da odmah izađe na zrak.
Istovremeno je, za svoje kakanjske mladosti, naokolo hodala u dimijama, i grozila se što muslimani jedu ovčetinu, jedu bravetinu. Tu riječ, bravetina, izgovarala je tako da mi je u govoru i u sjećanju – a svaki je govor oblik sjećanja i svako je govorenje sjećanje i manipuliranje alatom sjećanja – ostala kao jedna od onih odvratnih, nečistih riječi, koje mogu udijevati i izgovarati samo na ružnom mjestu u rečenici, u negativnom kontekstu, među drugim ružnim, nečistim i odurnim riječima. Ona o okusu nije govorila kao o nečemu što je, ipak, pitanje ukusa. Nastupala je kao apsolutist, nespremna da prihvati i samu mogućnost da na tuđem nepcu ovčetina ima drukčiji okus nego na njenom. Ili da se nekome taj okus može svidjeti. Ako je takvo što moguće, onda to nije pitanje ukusa, nego civiliziranosti, profinjenosti, inteligencije. Neinteligentno je, necivilizirano i primitivno jesti bravetinu. Jele su je istočnjačke horde, Mongoli, Afganci, Tatari i kako se već ne zovu svi ti Indijanci, kojima ona ne odriče pravo na različitost, ali ne želi s njima imati ništa. Naprosto zato što joj se diže želudac od vonja kuhane ili pečene ovčetine, od teške i slatkaste ovčje masnoće koja se, prema njenom prikazu njušnog i okusnog svijeta, širila iz baščaršijskih ćevabdžinica i aščinica, i zbog koje ona nije voljela taj dio grada.
Od bravetine još gora bila je sušena bravetina, jer je njezin vonj bio intenzivniji. Ali Olga nije podnosila ni ina sušena mesa, govedinu ili svinjetinu, nije voljela dalmatinski pršut, dizala je obrve na pomisao da bi se raštika ili grah mogli kuhati na kosti od pršuta, sušeno svinjsko meso bilo joj je premasno, imalo je prejak okus, koji bi kvario sve druge okuse, jer zašto jesti grah, raštiku ili kupus, ako se kuhaju na kosti od pršuta, pa onda preuzmu njezin okus?
Na Sepetarevcu se tako kuhao posni grah, po kojem bi zaplivala pokoja mrkvica, celer, lovorov list, ali u njemu nije bilo mesa. Iako je znala ugađati drugima, pa da kuha jela koja sama ne jede, to su bile granice preko kojih nije prelazila. Granice njezina identiteta i tolerancije. Civilizacijske granice. Netolerantna po pitanjima mirisa i okusa, moja Nona bila je dvostruka, trostruka, četverostruka ličnost. Nije voljela kuhati, iako je za kuhanje imala dara, i to dara koji je graničio s genijalnošću, pritom je bila vrlo pedantna, apotekarski precizna, a neusporediva u improvizacijama. Upravo su improvizacije najpouzdaniji znak talenta u kuhinji. Istinske velike kuharice i kuhari moga života, s kojima sam živio, dolazio im u goste ili ih sretao po kafanama i restoranima, bili su poput džezista. U njihovim bi kuhinjama redovito nečega zafalilo, a dućani i samoposluge bi bili zatvoreni, ili bi frižider i špajza bili prazni, ili bi nam nakon noći pjančevanja na um palo da bi da jedemo, ili je bio rat, ničega za jesti nije bilo, pa je nešto trebalo izmisliti. Nona je bila prvak u tom izmišljanju. Pored teletine a la wild, izmislila je cijeli jedan vrlo raskošni jelovnik moga djetinjstva. Formirala je moj ukus, onaj prvi i početni, što se kreće od nepca do trbuha, na čemu su onda nadograđeni i sagrađeni svi drugi moji ukusi, u životu i u umjetnosti. U ove trideset i dvije godine otkako je umrla ja tragam za Noninim okusima, i uglavnom ih ne nalazim. Pa onda opisujem svijet koji je otišao s njom u grob.
U rijetkim je prilikama mijesila i pekla kruh: težak, vlažan i čvrst, debele seljačke kore, kruh i bijel i crn, velik kao tepsija, obično praznički kruh, u vrijeme kada nisu radili dućani, pa nije bilo kupovnog kruha. Mijesila je bišofsbrot i spremala kuglof, pekla ih u luksuznim engleskim modlima. Žutilo se tijesto prošarano grožđicama, ah grožđicama za koje je Nona govorila da su jevrejske, jer grožđice su uvijek jevrejske, pa podsjećaju na one kojih više nema, ali zar nije čudno jesti s tugom i zar nije čudno da jedemo bišofsbrot i mislimo na mrtve Jevreje, a pomalo i na svoju odgovornost u tome što su oni mrtvi, a mi smo živi? I zar nije čudno ni to da su Jevreji u biskupskom kolaču, kad nijedan biskup nije Jevrej?
Pekla je patišpanju i govorila da je to španjolski kruh. Mislio sam da Španjolci stvarno jedu takav kruh, i to mi se činilo nekako šašavim. Zamisli, jedeš grah sa patišpanjom! Ili pečeno pile s patišpanjom! Onda mi je jednom rekla da Španjolci ne samo što ne jedu pečeno pile s patišpanjom, nego da Španjolci uopće ne jedu španjolski kruh. I da, vjerojatno, i ne znaju za njega. Kako može biti španjolski kruh, a da Španjolci o tome nemaju pojma? Tako što su i to izmislili Jevreji. Kad su ih kralj i kraljica protjerali iz njihove zemlje Španjolske, Jevreji su došli u Bosnu, došli su na Balkan i u Tursku. Rađali su se i umirali sa sjećanjem na Španjolsku. A kada se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sam nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prababe. Tako su se Jevreji, govorila je Nona, sjećali Španjolske i španjolskog kruha, koji je bio slađi od svih drugih kruhova, i onda su od tih sjećanja izmislili patišpanju. I tako onda španjolski kruh nema nikakve veze sa Španolskom. A kako se čovjek može sjećati nečega što nije bilo? To ćeš tek vidjeti, rekla je. Kad odrasteš kaz’će ti se samo, rekla je.
Samo jedno jelo za ručak. Možda još i juha, ali samo ako je nakon juhe meso. A meso se jede jednom, najviše dvaput tjedno. Nismo milioneri da jedemo meso svaki dan! Nismo primitivci da jedemo meso svaki dan! Nekad bi rekla jedno, nekad drugo, ali, barem što se hrane tiče, milioneri i primitivci bili su jedno te isto. A meso bi bilo ovo: pečeno pile, obično nedjeljom, šnicle u vinu, teletina a la wild, polpete… To je još jedan okus za kojim bezuspješno tragam: Nonine polpete. Uz kuhinjski stol bi montirala našu staru, vrlo tešku mašinu za meso – koju sam spakirao za selidbu, iako sumnjam da ćemo je koristiti – i onda bi mljela meso za polpete, tako što bi uz meso u ždrijelo mašine gurala komadiće bijelog kruha – obično starog, da se ne baci – i onda bi kroz okrugle proreze na mašini, kojih je, čini mi se, dvanaest, izlazila smjesa za polpete, koju bi onda posolila i začinila nekim svojim začinima o kojima, na žalost, u to vrijeme nisam vodio računa, zamijesila bi polpete, i onda ih pržila u jednoj od svojih tava. Osim što je imala posebnu tavu za ribu, onu crnu, ružnu, izobličenu, imale je i tavu za palačinke, tavu za meso, tavu za jaja, tavu za krumpir – ili za pomfri – i tavu za sve drugo.
Ja sam, bit će kao i svako pravo dijete dvadesetog vijeka, volio prženi krumpir. Nekima, nekad i negdje bila je to frigana krtola, a meni je bio pomfri. Tojest, pomfrit. Tako sam govorio. Razlika je bila samo u rezanju, dok je sve drugo uglavnom isto. Nona je krumpir pržila na nekoliko načina, ovisno o tome za koga ga je pržila. Moj pomfirt, koji je i izgledao kao pomfrit, pržila je u biljnom ulju, tako da ostane hrskav. A za Javorku i sebe malo veće polumjesece krumpira pržila je na svinjskoj masti. (Iako se krajnje delikatno odnosila prema suhome mesu bilo koje vrste, pa onda i prema najfinijoj sušenoj svinjetini, Olga je cijenila svinjsku mast, a u čvarcima je uživala kao što neki današnji ljudi uživaju u tartufima.)
Miris i okus krumpira prženog na svinjskoj masti, koji jedva da sam u životu i probao, jer sam insistirao na svom pomfritu, snažan su i prepoznatljiv znak epohe. Volio bih im se vratiti, ali prekasno je i za to.
Kuhinja/1
Iz “Selidbe”
U noći pred put u Sarajevo bio je pun mjesec, nisam mogao spavati, morilo me da ću sutra zaspati za volanom i završiti u rijeci Bosni ili pod kotačima teretnjaka, tamo negdje kod Dervente. Pokušavao sam se uspavati mislima o kuhinji, mrtvoj i nepotrebnoj nakon Nonine smrti. Niti se više što kuhalo, niti je imao tko kuhati. Na plinskom bi štednjaku majka zakuhala vodu za kavu ili bih, kada se kasno navečer vratim pijan kući, otvorio hladnjak, pa bi me zapahnuo vonj frižiderskih lešina. S vremenom se tako brisalo sjećanje na doba od kuhinje i od kuhanja, od spremanja zimnice i od mlijeka koje bi se zaboravljeno kuhalo na štednjaku, pa bi se nadiglo poput balona što hoće da izbije iz lonca i vine se iznad Seperevca, ali se onda prelije preko ruba i uzvonja teškim vonjem, koji se odmah razaznaje među svim drugim mirisima i vonjevima. To je ona ružnija strana Sepetarevca: vonj zagorjelog mlijeka. Kada je nestalo None, nestalo je i tog vonja. I više nikad u našoj kuhinji nije zagorjelo mlijeko.
Jesam li zbog toga bio sretan? I jesmo li općenito sretni kada ružne stvari iščezavaju iz naših života? Kao taj vonj zagorjelog mlijeka, koji nigdje više ne vonja tako, jer nitko više ne prokuhava mlijeko.
S njim je, sa tim vonjom, nestalo i sve drugo. Najprije, junetina a la wild, Nonina receptura, što ju je izmislila jednoga dana u septembru, godina je mogla biti 1975, kada se zatekla ispred polupraznog hladnjaka, a nije mogla do pijace, jer se čekalo majstora Fišekovića da popravlja televizor. I onda je od komada mesa iz zamrzivača, limuna, senfa, mrkve, celera, kiselih jabuka i tko zna još čega, izmajstorisala junetinu a la wild. Nije voljela kuhati, još manje je voljela izmišljati u kuhanju, ali, eto, tako se bilo potrefilo, i više nikada ne bi pripremala junetinu a la wild, jer više ne bi u polupraznom hladnjaku ostali baš isti komad junetine, senf, mrkva, celer, kisele jabuke, smežuran limun i tko zna što još, niti se tako često kvario televizor da bi se opet moralo čekati majstora Fišekovića, da se meni nije tako svidjela junetina a la wild, pa sam ju iskao svakoga drugog dana. A ona je ne bi spremala svakoga drugog dana, nego jednom tjedno, sve njorgajući što kuha to hohštaplersko jelo, jer tko je vidio miješati senf, mrkvu, celer i kisele jabuke, pa limun i tko zna što još.
Otkad je umrla, evo već trideset i dvije godine, nosim taj okus u sjećanju. Pod jezikom ga imam, čim pomislim. Sjećanje ima okus teletine a la wild. I ne bi njoj bilo drago što je tako. “Tebi će sve u životu proći kroz guzicu!”, govorila je razočarano, a ja bih se onda sramio. Danas se više ne sramim. Vjerojatno je bila u pravu, veći dio vremena mislim o hrani, samo što meni zbog toga nije krivo. Ali jest mi krivo što nije voljela svoju teletinu a la wild, nego ju je trpila kao Božju kaznu. Ili, da ne pretjerujemo, kao nešto čime će, istina sasvim nevoljko, ugoditi unuku. Draže bi joj bilo da je mogla ugoditi nečim drugim.
Bila je od onih, inače vrlo rijetkih i čudesno nesretnih ljudi koji iz nekog razloga osjećaju prezir prema svome najvećem talentu. Nona je prezirala svoj talent za kuhanje. Istina, ni prema drugim svojim talentima, a bilo ih je više, nije se mnogo bolje odnosila. Ali talent za kuhanje bio joj je baš najmrži. On ju je, više nego išta drugo, podsjećao na ono što je bila, a nije zapravo htjela biti.
Udala se mlada, sa sedamnaest i pol, jer ju je snubio osam godina stariji željezničar. Ako je njoj bilo sedamnaest, njemu je bilo dvadeset i pet, a u tim je godinama to prilična razlika. Preko glave je preturio jedan strašan rat, najstrašniji do tog vremena, sudjelovao je, kako sam to tek za vrijeme ove selidbe shvatio, u najtežim bitkama na ratištu koje je opjevao i sam Ernest Hamingway, upoznao je kao prevoditelj neke od osnivača zajedničke južnoslavenske države, pa iako se nedavno zaposlio i još nije stekao svoju obitelj, doživio je više toga nego što većina ljudi doživi za cijeli život. Ona je, opet, tek bila izronila iz svoga dubrovačkog djetinjstva, najmlađe dijete u obitelji i očeva mezimica, bila je dobra u svemu onom što je starome Karlu Stubleru imponiralo – svirala je citru, gitaru, pomalo i violinu – na Porporeli je sudjelovala u gradskim plivačkim natjecanjima, pa je i pobjeđivala, odlična je bila u školi, a onda se, zajedno s ocem, majkom i sestrom našla u Bosni, u progonstvu. Najstarija sestra ostala je u Dubrovniku, tek će se kasnije saznati i zašto: imala je mladića, to bi se onda reklo – ljubavnika ili prilježnika, petnaetak godina od sebe starijeg. A brat je od svega pobjegao na studije u Beč.
Karlo i njegovi su, kako smo to rekonstruirali u “Rodu”, a potvrđuje se i u “Selidbi”, najprije živjeli kao podstanari, negdje na gradskoj periferiji. On je izbačen sa željeznice, tako da je obitelj hranio novcima što ih je dobivao od sindikalne ispomoći. I onda se, u Doboju, spetljala s Franjom, koji je upravo počeo raditi na stanici u Usori.
Kada je došla kući s viješću da se udaje, to je za oca moralo biti grdno razočaranje. Od nje je očekivao nešto drugo. Bila je najčvršća i najbistrija od sve tri njegove kćeri, pameću se mogla mjeriti s Rudijem, ali je za razliku od njega bila – muško. Njemu se bilo lako rasplakati, bježao je od problema umjesto da ih rješava, glavom bez obzira je uzmakao čim je otac završio u zatvoru, i odmah zatim ostao bez posla. Olga nije bila takva, tokom ta tri dana koliko ga nije bilo, a zatim i tokom selidbe u Bosnu, u Doboj, ona je bila očeva desna ruka, njegovo životno uporište.
Jedna od rijetkih stvari koju je Olga Rejc govorila o sebi i o svom životu bila je ova: kada je kao sedamnaestogodišnjakinja došla ocu da mu kaže da se udaje, rekao joj je – možeš ići, neka ti je sretan put, ali moraš znati da ti u ovu kuću povratka više nema!
Zašto baš to, ako je o svemu drugom šutjela? U vrijeme kada sam ovu rečenicu čuo po prvi put, mislio sam da nam to Nona želi reći kako su se vremena u međuvremenu promijenila. I zaista, skoro da se i moglo čuti ono: a pogledajte samo kako je danas! Kasnije sam, malo-pomalo saznajući činjenice o Karlu Stubleru, a onda i sve dogodovštine s njegovim sinom Rudolfom, vječitim gracerskim i bečkim studentom, koji je promtno vraćen kući tek nakon što se čulo da izgleda po Beču ljubuje sa svojom, istina ne toliko bliskom, rodicom, shvatio da Karlo baš i nije bio starovremenski čovjek, tako da mu nije moglo biti strano ni odbojno da udate žene bježe od svojih muževa, razvode se i vraćaju u roditeljski dom, s djecom ili bez djece.
Nešto drugo je njega potreslo, a ne to što mu je najmlađa kći došla kući s viješću da se udaje. A šta bi ga u tim trenucima, kao čovjeka bez posla i bez izvjesnosti da će kao državni neprijatelj i Nijemac u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca posao više ikada dobiti, moglo tako i toliko potresti ako ne to da je drukčije zamišljao Olgin život. Nakon što više nije mogao maštati o vlastitom životu, jer je sve pošlo po zlu i sve je tako neslavno propalo, a on je završio u Doboju, ostala mu je samo mogućnost da sniva bolju budućnost svoje djece. Ona koja je po njemu dobila ime, Karla, zvana Lola i Lukre, bila je na svoju ruku, gnjevno se otrgnula od obitelji, a onda i od njegovih snova. Osim toga, bila je odveć žena i odveć luda da bi mogla biti po mjeri njegove mašte. Regina, zvana Rika, bila je dobra, čestita i požrtvovna, ali odveć slična majci, slabašnoj i bolešljivoj, da bi Karlo na nju mogao projicirati vlastite snove i planove. Rudi, jedini sin, jednom će ga, znao je, razočarati. Olga je, činilo mu se, bila najsavršenije njegovo dijete. Ona će učiniti nešto.
I onda je Olga učinila to da je došla kući s viješću da se udaje. Koliko je prošlo mjeseci od tog trenutka pa do Mladenova rođenja? Devet ili manje od devet? Nikada to nisam uspio saznati, koliko god da sam se raspitivao. Vjerojatno i zato što sam se prekasno počeo raspitivati. A možda i zato što se nitko tom okolnošću nije želio baviti. Neka to ostane na Olgi i njezinoj životnoj greški, njezinom posrnuću. Ako je prije Mladenova rođenja prošlo manje od devet mjeseci, tada je naša obitelj i sve što je od nje nastalo, uključujući i Sepetarevac, nastalo na grešnoj nevolji moje None. Na tome da je bilo dovoljno da jednom padne u zagrljaj lijepog željezničara i da se u njoj začme njihov sin, a moj stariji ujak Mladen. Da je bila malo opreznija, ili malo manje znatiželjna, bila bi sretnija u životu. Ili ne bi bila sretnija, nego bi život više bio u skladu s njezinim snovima i planovima, a onda i s talentima koje je u sebi voljela. Ne znam koji su to bili talenti.
Kuhala je savršeno, iako mnogo toga iz njene kuhinje nisam volio. Njezin je životni jelovnik bio spoj dvije do tri kulture u kojima je odrasla i formirala se. Prva je bila austrijska: šmarn, grenadirmarš, kupus flekice, a za sirotinjskih godina kiml-supa, kako joj se u našoj kući tepalo, juha od kima, dakle, koja, zapravo, nije bila nikakva juha od kima nego anjpren-supa. Strašna ratna čorba od brašna i, uglavnom, ni od čega drugog, koju je njezin mlađi sin Dragan tako omrznuo, da mu se želudac dizao već na sam miris kuće u kojoj se kuhala, a na Sepetarevcu se, bogme, kuhala, jer sam kao sasvim mali dječak veoma volio Noninu kiml-supu. Ali nisam volio ni grenadirmarš ni šmarn, i nisu mi se, uglavnom, sviđala Nonina austrijska jela. Ona ih je, međutim, uporno spremala. Koliko god joj bio važan, koliko god sam, barem dok majka ne bi došla s posla, u Noninom i u svom životu igrao ulogu princa od Sepetarevca, grenadirmarša i šmarna nije se mogla odreći. Pih, šmarn!, provocirao bih ju i namještao gadljive izraze lica. Nemoj za hranu govoriti pih!, strogo je uzvraćala. Osim toga, ovo nije šmarn, ovo je kajzer šmarn! E, to bi me najviše razbjesnilo, to kada bi rekla da šmarn nije šmarn nego je kajzer šmarn!
Druga kultura, ona koju sam, uz jedan jedini izuzetak, u Noninoj kuhinji obožavao bila je dalmatinska i dalmatinsko-dubrovačka. Na ribarnici bi, na Markalama, kupovala srdele, pa bi ih pržila u prastaroj crnoj tavi, namijenjenoj isključivo za prženje ribe, tavi za koju sam se nadao da ću je pri selidbi naći, ali je nisam našao: bit će da je to bila jedna od rijetkih stvari koju je majka iz kuće bacila. Te srdele nisu mogle biti baš onako svježe kao što su srdele koje danas kupujemo na utrinskoj tržnici u Zagrebu, niti ih je Nona frigala s onom pažnjom s kojom su to činili svi oni koji su mi poslije u životu pokušavali ugoditi, a među njima i neki s vrlo ozbiljnim kuharskim talentom i u čije su tave ravno iz mora iskakale polužive srdele, ali uzalud, sve je bilo uzalud, više nikad i nigdje nisam jeo frigane srdele koje bi se mogle usporediti s Noninim. I što je najneobičnije, miris koji bi se u vrijeme prženja širio iz kuhinje na Sepetarevcu nisam više nigdje nanjušio.
Princ je, međutim, od srdela više volio one sasvim male girice. I onda bi se, na užas i ljubomoru moje majke, a Nonine kćeri, na ribarnici kupovale srdele za njih dvije i girice samo za mene. Djetinjstvo je strašno doba, koje se jedva preživi, doba noćnih mora, strahova i gadnih dječjih bolesti, djetinjstvo je doba u kojem se svijet čini i mnogo strašnijim nego što svijet zapravo jest, ali miris i okus girica sa svježim bijelim sarajevskim kruhom takav je da mi se u času najednom rasprše svi užasi i strahovi djetinjstva, pa bih se vratio u neki od onih, uglavnom proljetnih ili jesenjih petkova 1975. ili 1978. ili 1983, kad mi je već bilo sedamnaest i oslobodio sam se bio djetinjstva, da bih jeo Nonine girice. Jednom sam, prije dvadesetak godina, u Dubravkinom putu, i još jednom, prije pet-šest godina, kod Kreše u Zatonu, okusio nešto što je bilo makar približno dobro. Samo što se nije zvalo girice nego riblja mliječ. I bilo je samo približno dobro.
U njezinoj kuhinji nije bilo priloga. Ono što je kod drugih bio prilog, kod None bi bilo glavno jelo. Tada me je to ojađivalo. Uz srdele ili girice bi se dobila krumpir salata, i gotovo. Istina, i ta krumpir salata bila je kakvu nitko ne zna napraviti. Recimo, nijedan krumpir u njezinoj salati ne bi se raskuhao niti razgniječio, nego bi ostali savršene strukture i arhitekture, ali taman onoliko mekani kakvi moraju biti krumpiri u krumpir salati, tako da kroz njih kvasina slobodno prođe, a da ih ulje ne zamasti. Njezino maslinovo ulje bilo je vulgarno onodobno, doneseno iz Drvenika ili kupljeno na makarskoj ili dubrovačkoj tržnici, od nekih poznatih ljudi. Da ga je bilo odnijeti u današnje laboratorije na analizu, ne samo da ne bi bilo djevičansko, nego bi, vjerujem, po svim kriterijima bilo neispravno. Ali u njezinoj krumpir salati, kao i u paradajz salati, a onda i u salati zelenoj, to čudno ulje imalo je savršen okus. (A, nisam to rekao, srdele i girice frigala je u običnom Zvijezdinom biljnom ulju, u koje bi samo nakapala onog svog maslinovog, čisto da zamiriše…)
Također, ako bi za ručak bila blitva, onda bi to bila samo blitva s krumpirom, bez ikakvih drugih dodataka. Meni je, kao i danas, milija bila raštika. Opet samo s krumpirom. I blitvu i raštiku i krumpire okolo njih zalivala je onim svojim čistim maslinovim uljem, pogotovu na svom tanjuru, tako da može močiti. I inače je na Sepetarevcu živ bio kult močenja: gdje god bi se pojavilo kakvog safta, udarilo bi se po močenju. Meni je od svih močenja bilo najdraže močenje u saft od njezinih telećih šnicli, što bi ih dinstala na bijelom vinu i luku, dok sam od močenja ulja prilično zazirao. Osim što u djetinjem imaginariju ulje, makar i maslinovo, ne može biti nešto dobro i ukusno, za razliku od None ja sam u ta vremena bio pravi Sarajlija, a do Sarajeva sedamdesetih i osamdesetih maslinovo ulje, djevičansko ili kurvanjsko – sasvim je svejedno, nije u pravom smislu ni doprlo. Njegov su kult gajili samo, i ne baš tako malobrojni, sarajevski Dalmatinci, dok mu se ostali, uključujući i dvanaestogodišnjeg mene, nisu tako lako dali.
Ali raštiku s krumpirom sam obožavao. Nona ju je kuhala tako da ostane malo žilava, malo čvrsta, čvršća od svih drugih kupusa, i sjećam se da je, kad smo se vraćali iz Dubrovnika, njorgala nad Lolinom, po njezinim kriterijima raskuhanom, kao duša mekanom raštikom. E, jebem ti dušu!, uzdahnula je dok smo se vozili kroz Popovo polje, rugajući se nekome tko je za ručkom rekao da je raštika meka k’o duša. Bio je to posljednji ručak kod tetke Lole. Sljedeći put ćemo se u njezinom stanu naći na žalosti poslije tetkinog pogreba.
Blitva je bila mekana – zato je nisam ni volio – i diskretno bi je prelila bijelim lukom, koji bi prepržila na mješavini biljnog i maslinovog ulja. Preko svega toga bi, svatko na svom tanjuru, mogao dodavati čisto maslinovo ulje. Ja nisam ništa dodavao. Ona je močila. A majka? Ona, zapravo, nije voljela ni blitvu ni raštiku, isto onako kako ja nisam volio šmarn i grenadirmarš.
Kad bismo došli kod drugih u goste, jeli bismo ribu s blitvom kao s prilogom. Ili, nešto rjeđe, raštiku na suhom mesu. Prvo mi se nije svidjelo, jer blitva nije bila kao na Sepetarevcu, a ni riba nije bila kao Nonina, i nekako se činilo da je u svemu tome previše loših okusa. Kao da je netko spravio jelo u kojem je izmiješao sva druga jela. Ali raštika sa suhim mesom mi se strašno svidjela, te je postala jedna od onih mojih gastronomskih čežnji, ispunjenih jelima koja se iz različitih razloga nisu mogla jesti na Sepetarevcu. Kasnije sam po Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, a onda i u Zagrebu, kao odrastao čovjek uživao u raštiki na suhoj ovčetini ili svinjetini, i valjda bih se svaki put sjetio one male kuhinje na Sepetarevcu, None i njezine asketski pripremljene raštike od vode, ulja, soli i krumpira, pa bi me hvatala tuga što sam je izdao jedući raštiku na način na koji ona ne samo da je nije pripremala, nego je nikad nije ni jela i gotovo da i nije skrivala prezir prema onima koji je tako jedu.
Osim što je zazirala od nečistoće, Olga je bila preosjetljiva na jake okuse i mirise. I često bi u mirise učitavala kulturna i identitetska značenja, pa bi lako i neosjetno propadala u rasizam i šovinizam. Prema svemu drugom je imala razumijevanja, prema zvukovima, glasovima, bojama i pripovijestima – voljela je pripovijesti drugih, osjećala je potrebu da se s njima srodi, ali čim bi se svijet svodio na mirise i okuse, kao da je bivala druga osoba. Iz nje bi progovarala neka do tada neprisutna mržnja, ljudi najednom više ne bi bili dobri ili zli, ne bi više bili osobeni, nego su se pretvarali u narode i konfesije, u primitivne horde od kojih joj se dizao želudac, nagonili bi je na povraćanje, tjerali je da odmah izađe na zrak.
Istovremeno je, za svoje kakanjske mladosti, naokolo hodala u dimijama, i grozila se što muslimani jedu ovčetinu, jedu bravetinu. Tu riječ, bravetina, izgovarala je tako da mi je u govoru i u sjećanju – a svaki je govor oblik sjećanja i svako je govorenje sjećanje i manipuliranje alatom sjećanja – ostala kao jedna od onih odvratnih, nečistih riječi, koje mogu udijevati i izgovarati samo na ružnom mjestu u rečenici, u negativnom kontekstu, među drugim ružnim, nečistim i odurnim riječima. Ona o okusu nije govorila kao o nečemu što je, ipak, pitanje ukusa. Nastupala je kao apsolutist, nespremna da prihvati i samu mogućnost da na tuđem nepcu ovčetina ima drukčiji okus nego na njenom. Ili da se nekome taj okus može svidjeti. Ako je takvo što moguće, onda to nije pitanje ukusa, nego civiliziranosti, profinjenosti, inteligencije. Neinteligentno je, necivilizirano i primitivno jesti bravetinu. Jele su je istočnjačke horde, Mongoli, Afganci, Tatari i kako se već ne zovu svi ti Indijanci, kojima ona ne odriče pravo na različitost, ali ne želi s njima imati ništa. Naprosto zato što joj se diže želudac od vonja kuhane ili pečene ovčetine, od teške i slatkaste ovčje masnoće koja se, prema njenom prikazu njušnog i okusnog svijeta, širila iz baščaršijskih ćevabdžinica i aščinica, i zbog koje ona nije voljela taj dio grada.
Od bravetine još gora bila je sušena bravetina, jer je njezin vonj bio intenzivniji. Ali Olga nije podnosila ni ina sušena mesa, govedinu ili svinjetinu, nije voljela dalmatinski pršut, dizala je obrve na pomisao da bi se raštika ili grah mogli kuhati na kosti od pršuta, sušeno svinjsko meso bilo joj je premasno, imalo je prejak okus, koji bi kvario sve druge okuse, jer zašto jesti grah, raštiku ili kupus, ako se kuhaju na kosti od pršuta, pa onda preuzmu njezin okus?
Na Sepetarevcu se tako kuhao posni grah, po kojem bi zaplivala pokoja mrkvica, celer, lovorov list, ali u njemu nije bilo mesa. Iako je znala ugađati drugima, pa da kuha jela koja sama ne jede, to su bile granice preko kojih nije prelazila. Granice njezina identiteta i tolerancije. Civilizacijske granice. Netolerantna po pitanjima mirisa i okusa, moja Nona bila je dvostruka, trostruka, četverostruka ličnost. Nije voljela kuhati, iako je za kuhanje imala dara, i to dara koji je graničio s genijalnošću, pritom je bila vrlo pedantna, apotekarski precizna, a neusporediva u improvizacijama. Upravo su improvizacije najpouzdaniji znak talenta u kuhinji. Istinske velike kuharice i kuhari moga života, s kojima sam živio, dolazio im u goste ili ih sretao po kafanama i restoranima, bili su poput džezista. U njihovim bi kuhinjama redovito nečega zafalilo, a dućani i samoposluge bi bili zatvoreni, ili bi frižider i špajza bili prazni, ili bi nam nakon noći pjančevanja na um palo da bi da jedemo, ili je bio rat, ničega za jesti nije bilo, pa je nešto trebalo izmisliti. Nona je bila prvak u tom izmišljanju. Pored teletine a la wild, izmislila je cijeli jedan vrlo raskošni jelovnik moga djetinjstva. Formirala je moj ukus, onaj prvi i početni, što se kreće od nepca do trbuha, na čemu su onda nadograđeni i sagrađeni svi drugi moji ukusi, u životu i u umjetnosti. U ove trideset i dvije godine otkako je umrla ja tragam za Noninim okusima, i uglavnom ih ne nalazim. Pa onda opisujem svijet koji je otišao s njom u grob.
U rijetkim je prilikama mijesila i pekla kruh: težak, vlažan i čvrst, debele seljačke kore, kruh i bijel i crn, velik kao tepsija, obično praznički kruh, u vrijeme kada nisu radili dućani, pa nije bilo kupovnog kruha. Mijesila je bišofsbrot i spremala kuglof, pekla ih u luksuznim engleskim modlima. Žutilo se tijesto prošarano grožđicama, ah grožđicama za koje je Nona govorila da su jevrejske, jer grožđice su uvijek jevrejske, pa podsjećaju na one kojih više nema, ali zar nije čudno jesti s tugom i zar nije čudno da jedemo bišofsbrot i mislimo na mrtve Jevreje, a pomalo i na svoju odgovornost u tome što su oni mrtvi, a mi smo živi? I zar nije čudno ni to da su Jevreji u biskupskom kolaču, kad nijedan biskup nije Jevrej?
Pekla je patišpanju i govorila da je to španjolski kruh. Mislio sam da Španjolci stvarno jedu takav kruh, i to mi se činilo nekako šašavim. Zamisli, jedeš grah sa patišpanjom! Ili pečeno pile s patišpanjom! Onda mi je jednom rekla da Španjolci ne samo što ne jedu pečeno pile s patišpanjom, nego da Španjolci uopće ne jedu španjolski kruh. I da, vjerojatno, i ne znaju za njega. Kako može biti španjolski kruh, a da Španjolci o tome nemaju pojma? Tako što su i to izmislili Jevreji. Kad su ih kralj i kraljica protjerali iz njihove zemlje Španjolske, Jevreji su došli u Bosnu, došli su na Balkan i u Tursku. Rađali su se i umirali sa sjećanjem na Španjolsku. A kada se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sam nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prababe. Tako su se Jevreji, govorila je Nona, sjećali Španjolske i španjolskog kruha, koji je bio slađi od svih drugih kruhova, i onda su od tih sjećanja izmislili patišpanju. I tako onda španjolski kruh nema nikakve veze sa Španolskom. A kako se čovjek može sjećati nečega što nije bilo? To ćeš tek vidjeti, rekla je. Kad odrasteš kaz’će ti se samo, rekla je.
Samo jedno jelo za ručak. Možda još i juha, ali samo ako je nakon juhe meso. A meso se jede jednom, najviše dvaput tjedno. Nismo milioneri da jedemo meso svaki dan! Nismo primitivci da jedemo meso svaki dan! Nekad bi rekla jedno, nekad drugo, ali, barem što se hrane tiče, milioneri i primitivci bili su jedno te isto. A meso bi bilo ovo: pečeno pile, obično nedjeljom, šnicle u vinu, teletina a la wild, polpete… To je još jedan okus za kojim bezuspješno tragam: Nonine polpete. Uz kuhinjski stol bi montirala našu staru, vrlo tešku mašinu za meso – koju sam spakirao za selidbu, iako sumnjam da ćemo je koristiti – i onda bi mljela meso za polpete, tako što bi uz meso u ždrijelo mašine gurala komadiće bijelog kruha – obično starog, da se ne baci – i onda bi kroz okrugle proreze na mašini, kojih je, čini mi se, dvanaest, izlazila smjesa za polpete, koju bi onda posolila i začinila nekim svojim začinima o kojima, na žalost, u to vrijeme nisam vodio računa, zamijesila bi polpete, i onda ih pržila u jednoj od svojih tava. Osim što je imala posebnu tavu za ribu, onu crnu, ružnu, izobličenu, imale je i tavu za palačinke, tavu za meso, tavu za jaja, tavu za krumpir – ili za pomfri – i tavu za sve drugo.
Ja sam, bit će kao i svako pravo dijete dvadesetog vijeka, volio prženi krumpir. Nekima, nekad i negdje bila je to frigana krtola, a meni je bio pomfri. Tojest, pomfrit. Tako sam govorio. Razlika je bila samo u rezanju, dok je sve drugo uglavnom isto. Nona je krumpir pržila na nekoliko načina, ovisno o tome za koga ga je pržila. Moj pomfirt, koji je i izgledao kao pomfrit, pržila je u biljnom ulju, tako da ostane hrskav. A za Javorku i sebe malo veće polumjesece krumpira pržila je na svinjskoj masti. (Iako se krajnje delikatno odnosila prema suhome mesu bilo koje vrste, pa onda i prema najfinijoj sušenoj svinjetini, Olga je cijenila svinjsku mast, a u čvarcima je uživala kao što neki današnji ljudi uživaju u tartufima.)
Miris i okus krumpira prženog na svinjskoj masti, koji jedva da sam u životu i probao, jer sam insistirao na svom pomfritu, snažan su i prepoznatljiv znak epohe. Volio bih im se vratiti, ali prekasno je i za to.