Otkako je i mene onomad stvorio, nehajno prolaze njegovi dani, do neumitnoga susreta sa mnom, i već bih se osmjelio da zaključim kako mu se i ne žuri baš previše, kao da je, dokon, naumio pričekati dok taj čemer sav iz sebe ne izbacim i u beslovesne riječi ne izlijem gorčinu zbog jada u kojemu me je dao, kako pred njeg prispio bih sasvim prazan i kao leš hladan
On ima napretek vremena, a ja se svojski trudim, jer samoga sebe sve teže podnosim i s godinama koje promiču sve mrži mi je odraz u zrcalu, pomisao na se dovodi me do očaja (ne gledam ni ruku koja ovo zapisuje), a u isto vrijeme biva mi jasnije da sam, kad već jesam, to što jedino sam i mogao biti
I ne sumnjam da se s ostalima identično zbiva, da ni oni besmisao i jed vlastitoga postojanja ne mogu trpjeti, pa, štaviše, jedni druge za to okrivljuju i osvetu ostrašćeno pripremaju, mržnjom beznadežno, do srčike zadojeni, kao svrhom nadnaravnom
Posmatram ih: profesori, naučnici, filozofi, politički djelatnici, i protuhe, domaćice, pijanice i klošari, a pizmom su iznad svega opsjednuti svećenici, zaljubljeni, i pjesnici; mogao bih patetičnu konkluziju da izvedem, pa i ove nesuvisle verse time da okončam: što je čovjek više u prividu stao, zapravo je dublje u suštinsko ništavilo pao
(A On, dobrohotan neka bude, pa neka mi, skrušen molim, ne zamjeri što ga zaboravih u poenti ove ionako nepotrebne pjesme, ili neka mi oprosti što ga ljudski obesvetih na njenu početku, ali bar mu ime, u paklu njegovu niti jednom uzaludno ne spomenuh)
Izlišna pjesma
Otkako je i mene onomad stvorio, nehajno
prolaze njegovi dani, do neumitnoga susreta
sa mnom, i već bih se osmjelio da zaključim
kako mu se i ne žuri baš previše, kao da je,
dokon, naumio pričekati dok taj čemer sav
iz sebe ne izbacim i u beslovesne riječi ne
izlijem gorčinu zbog jada u kojemu me je
dao, kako pred njeg prispio bih sasvim
prazan i kao leš hladan
On ima napretek vremena, a ja se svojski
trudim, jer samoga sebe sve teže podnosim
i s godinama koje promiču sve mrži mi je
odraz u zrcalu, pomisao na se dovodi me do
očaja (ne gledam ni ruku koja ovo zapisuje),
a u isto vrijeme biva mi jasnije da sam, kad
već jesam, to što jedino sam i mogao biti
I ne sumnjam da se s ostalima identično
zbiva, da ni oni besmisao i jed vlastitoga
postojanja ne mogu trpjeti, pa, štaviše, jedni
druge za to okrivljuju i osvetu ostrašćeno
pripremaju, mržnjom beznadežno, do srčike
zadojeni, kao svrhom nadnaravnom
Posmatram ih: profesori, naučnici, filozofi,
politički djelatnici, i protuhe, domaćice,
pijanice i klošari, a pizmom su iznad svega
opsjednuti svećenici, zaljubljeni, i pjesnici;
mogao bih patetičnu konkluziju da izvedem,
pa i ove nesuvisle verse time da okončam:
što je čovjek više u prividu stao, zapravo je
dublje u suštinsko ništavilo pao
(A On, dobrohotan neka bude, pa neka mi,
skrušen molim, ne zamjeri što ga zaboravih
u poenti ove ionako nepotrebne pjesme,
ili neka mi oprosti što ga ljudski obesvetih
na njenu početku, ali bar mu ime, u paklu
njegovu niti jednom uzaludno ne spomenuh)