Da se može provesti sveobuhvatna anketa među filozofima, profesorima filozofije, poznavateljima filozofije i drugim ljubiteljima mudroljublja koje bi se priupitalo tko je najznačajniji filozof svih vremena, vjerujem da bi pri vrhu ili čak na samom vrhu rezultatske liste bio Immanuel Kant. On bi vjerojatno „pobijedio“ i trolist najvećih antičkih grčkih filozofa – Sokrata, Platona i Aristotela – koji su se, na ovaj ili onaj način, bavili najboljim i dobrim životom, pa ih se može grupno nazvati „SPA & wellness“. A sigurno je da bi u takvoj utakmici „pobijedio“ i druge kandidate kao što su kršćanski i islamski filozofski sveci poput Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ibn Sine i Ibn Rušda, klasični francuski, njemački i britanski filozofi poput Descartesa, Rousseaua, Fichtea, Schellinga, Hegela, Hobbesa, Lockea i Humea, „otkačenjaci“ poput Spinoze, Schopenhauera i Nietzschea, da i ne govorimo o filozofima krupnijeg i sitnijeg zuba u 20. i 21. stoljeću.
Kant je rođen godine 1724., a preminuo je 1804. godine u tada pruskom, odnosno njemačkom gradu Königsbergu, koji se od 1945. godine nalazi u Sovjetskom Savezu, otkad se rusificira i naziva Kalinjingrad, prema komunističkom revolucionaru Mihailu Kalinjinu, a od 1991. godine i raspada SSSR-a eksklava je Ruske Federacije. U tom gradu – koji je za njegova života imao pedesetak tisuća stanovnika, ali je bio važno ekonomsko, političko, kulturno, pa i univerzitetsko središte – Kant se nije samo rodio i u njemu umro, nego je tamo također proživio cijeli život, ali bukvalno: nikad ne napuštajući Königsberg i njegovu neposrednu okolicu, čak ni kao turist.
Kako to da je taj izrazito lokalni profesor filozofije postao globalno najznačajniji filozof? Kako to da je taj rastom sitan i tjelesno slab čovjek postao najveći čovjek u tisućljeće i pol dugoj povijesti filozofije? O tome su napisane biblioteke knjiga, o kojima ovdje – kao ni o Kantovom, kako je jednom rečeno, „spektakularno monotonom životu“ – neću govoriti. Ovdje bih o nečemu drugom i dosad, čini se, nepoznatom ili premalo poznatom.
Naime, premda je Kantov obimni opus prilično dobro istražen, kao i njegova biografija, a istraživanja ne jenjavaju, nego se, štoviše, čini da su sve intenzivnija – osobito u godini kada se obilježava 300. obljetnica njegova rođenja i 220. obljetnica njegove smrti – još uvijek postoje neki zakuci Kantova života i djela koji su nepoznati ne samo široj (akademskoj) javnosti nego i predanim istraživačima Kanta. Jedan od tih sjenovitih zakutaka sada bih rado osvijetlio. Riječ je o šest pjesama koje je Kant napisao u čast svojih preminulih kolega. One umnogome mijenjaju sliku o Kantu kod onih koji ga smatraju ekstremno i nepogrešivo racionalnim, logički strogim, strasti i općenito osjećaja lišenim, pa i hladnim i naposljetku dosadnim filozofom. Oni koji pažljivije čitaju Kantova djela znaju da tome nije tako, ali ove su pjesme svakako korisna relativizacija takvih predrasuda.
Na te sam pjesme nabasao prošle, 2023. godine, kada smo pod okriljem Hrvatskog filozofskog društva organizirali simpozij o Kantu, uoči njegovih obljetničkih godina, i kada sam s Igorom Eterovićem, ponajboljim našim poznavateljem Kantove filozofije i glavnim organizatorom rečenog skupa, odlučio da malo „razmrdamo“ i „očudimo“ uobičajenu strukturu i sadržaj simpozijskih publikacija, te da (uz program skupa, sažetke izlaganja, adresar sudionika i slične materijale) objavimo i nešto što će biti iznenađujuće, a zanimljivo i korisno, sudionicima skupa i drugim zainteresiranima.
Tako smo u publikaciji simpozija Immanuel Kant: uz 300. obljetnicu rođenja königsberškog filozofa (Zagreb, 23.–25. 11. 2023.) objavili Kantov testament, koji se povremeno spominje u literaturi, ali dotad nije bio preveden na hrvatski jezik, kao i neke još neobičnije materijale, a to je, uz spomenutih šest Kantovih pjesama (u mom prepjevu), niz pjesama inspiriranih Kantom, koje su ranije objavljene na hrvatskom jeziku: „Temelj svake metafizike“ američkog pjesnika Walta Whitmana u prepjevu Marija Suška, „Kant. Posljednji dan“ poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta u prepjevu Pere Mioča, „Pjesma o dubinama svijeta, dubinama oka i težini života“ švedskog pjesnika Larsa Gustafssona u prepjevu Nataše Govedić s engleskoga, te tri pjesme kanadske pjesnikinje Anne Carson, „Oda uzvišenome Monice Vitti“, „Prema van život mu bješe uredan“ i „Kantovo pitanje o Monici Vitti“, u prepjevu Miroslava Kirina. Povrh toga, donijeli smo i jednu ranije neprevedenu, a duhovitu pjesmu njemačkoga pjesnika Roberta Gernhardta u mom prepjevu, koja mi je posebno draga zato što se vrlo ozbiljno zeza s Kantom:
Jedan Kantov doživljaj
Evo što se Kantu jednog dana zbilo: u njegovim ustima riječi nije bilo.
Satima bez glasa sjedio je tupo, što je njemu bio razlog drugima bje glupo:
naprosto mu na pamet ništa nije palo i zato je njegovo govorenje stalo.
Tek kada na ručak pozvaše ga ljudi, kreativnost u njemu opet se probudi
te pronađe riječi filozofske sorte: „Ima li na kraju možda još i torte?“
(Robert Gernhardt, „Ein Erlebnis Kants“, u: Robert Gernhardt, Reim und Zeit: Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2017., str. 10.)
No, vratimo se pjesmama samoga Kanta, koje su objavljene u trećem dijelu drugog odjeljka dvanaestog sveska Kantovih zastrašujuće opsežnih sabranih djela (Immanuel Kant, „Denkverse zu Ehren verstorbener Collegen“, u: Kant’s gesammelte Schriften. Herausgegeben von der Königlich Preußischen Akademie der Wissenschaften. Band XII. Zweite Abteilung: Briefwechsel. Dritter Band, Berlin, Leipzig: Vereinigung wissenschaftlicher Verleger, 1922., str. 393–397.).
Ovih šest pjesama nastalo je u rasponu od dvanaest godina, kad je Kant već bio priznati i cijenjeni filozof, kad nastaju njegove famozne kritike (Kritika čistog uma, 1781.; Kritika praktičkog uma, 1788.; Kritika moći suđenja, 1790.)i objavljuje se prva od njih, te kad je on već bio dobio svoje prvo svoje stalno radno mjesto, ono pomoćnog knjižničara u kenigsberškoj kraljevskoj Dvorskoj biblioteci (gdje je radio od 1766. do 1772. godine), a također i mjesto redovitog profesora logike i metafizike na Sveučilištu u Königsbergu (1770. godine).
Ovo potonje uključilo ga je u profesorski zbor Sveučilišta te mu je omogućilo da i on, kao i drugi profesori, posvećuje epigrame ili pjesme preminulim kolegama-profesorima. A to je, u ono vrijeme, bio običaj na njemačkim sveučilištima. Kada bi neki profesor umro, objavili bi mu spomenicu, sa crnim koricama, koja bi sadržavala prikaz njegova života i nekrologe, kao i ovakve pjesme-tužaljke.
Kako kažu priređivači Kantovih sabranih djela, „Kantove prigodne pjesme karakterizira Kantov način mišljenja, a prema svojoj formi mogu se mjeriti s najboljim što se u to vrijeme stvaralo u sličnim okolnostima“. Koliko mi je poznato, pjesme su dosad prevedene samo na talijanski jezik (radi se o prijevodu Vittorija Imbrianija, talijanskog folklorista, pisca i povjesničara književnosti, objavljenom 1889. godine u Napulju), ali lako je moguće da mi je promaknuo prijevod na neki drugi jezik, bio to engleski, kineski, ruski, španjolski, arapski, hindi ili pak mičif, bahing, jevanski.
Kako god bilo, prva je Kantova pjesma objavljena 1770. godine i posvećena je Christophu Langhansenu (1691.–1770.), redovitom profesoru matematike i teologije na Sveučilištu u Königsbergu te višem dvorskom propovjedniku i članu najviših tijela evangeličke crkve. U pjesmi Kant povezuje i na istu razinu dovodi Langhansenovu matematiku i teologiju te, gotovo pitagorejski, hvali matematiku, ali zaključuje da se konačna i potpuna mudrost ipak stječe „na onom svijetu“.
Onaj koji vanjski sv’jet _____shvaća kroz mjeru i brojem
I nutarnje, skriveno, _____ima u shvaćanju svojem.
Što ovdje drčna znanost _____zalud pokušava steći
Prostoj mudrosti, smrću, _____tamo sâmo će se reći.
Druga je Kantova pjesma objavljena 1771. godine, kad je umro Cölestin Kowalewski (1700.–1771.), redoviti profesor prava na Sveučilištu u Königsbergu te kancelar i rektor Sveučilišta. U pjesmi Kant pomiruje razumsko i osjećajno, znanost i moral, a naposljetku i pravo i etiku, ukazujući na nužnost zasnivanja prava na etici, potpuno u duhu njegove praktičke filozofije, etike i filozofije prava, pa čak i kao jedno njihovo sažeto objašnjenje, pri čemu se posebno ističe zaključak pjesme: „Dann darf kein schwülstig Lob, kein Marmor ihn erheben, / Er wird auch unberühmt, in ihren Sitten leben.“
Nauk bez primjerā _____koji nam znanje šire
U nastavi vene _____i isprazan umire.
Mozak se nadima _____od fraza i zakonja,
A za ljudsko pravo _____mladić nema štovanja;
Tek kad, dogme lišen, _____biva dobrohotan,
Učitelju liči, _____njega je dostojan.
Kad učitelj sâm nam _____uzor dužnosti nudi,
U srcu vrlinu _____razumski uvid budi:
Državi si sluga, _____čovjeku prijatelj,
Čisto je poštenje _____znanosti pratitelj;
Takvoga ne kvari _____kad javnost mu se divi,
I kad je nepoznat, _____on ćudoredno živi.
Treća pjesma objavljena je 1779. godine i posvećena preminulom Johannu Ludwigu l’Estocqu (1712.–1779.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu, prorektoru i rektoru Sveučilišta, ratnom i gradskom savjetniku te francuskom višem sucu. Zanimljivo je da Johann George Scheffner (Kantov i L’Estocqov učenik) kaže kako L’Estocq nije baš volio Kanta i nikad ga nije pozivao u svoj dom; štoviše, Scheffneru je L’Estocq branio da pohađa Kantova predavanja. A Kant mu je ipak posvetio lijepu pjesmu (ili je pak bila ironična?), gdje je, kao i u prethodnoj pjesmi, naglasio prednost etike pred pravom te nastojao ukazati na prave životne vrijednosti.
Svakome se oku _____svjetske stvari kazuju
Kako ih zrcala _____prirode pokazuju.
Nekom je ta varka _____za sm’jeh, nekom za tugu,
Ovom okus važan, _____izgled njegovu drugu.
Sl’jepi su i glupi, _____život im je gluma;
Dok ka smrti trče _____pomračenog uma.
Tek na jedan zakon _____srce se može svesti:
Čovjek budi pošten _____i nevin u savjesti!
(Tako kaže l’Estocq!) _____lako će bit’ za grobom,
Valja živjet’ mudro _____ovdje, smrtan, sa sobom.
Četvrta Kantova pjesma objavljena je 1780. godine, u čast Carla Andreasa Christianija (1707.–1780.), profesora praktičke filozofije i prirodnog prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektora Sveučilišta. Kant se u pjesmi, očigledno, osvrće na činjenicu da je Christiani podučavao prirodno pravo, pa suprotstavlja prirodno (i vječno) pravo, kao i pravednost, umjetnom (i prolaznom, odnosno manje vrijednom) pravu.
Što tribun i pravnik _____pričaju nam vazda
Nije važno kao _____zakon što je gazda,
Taj zakon u nama, _____što dužnost nalaže,
I o ljudskom pravu _____nikada ne laže,
A o njemu uči _____priroda najprije,
Te ga svaki narod _____u sebi već krije,
Pa i svakom sucu, _____zadaća je glavna
Da se u svom poslu _____prema njemu ravna.
Christiani, rektor, _____tog zakona sjena,
Držao se Vječnog _____sve do zadnjeg trena.
Sad on živi tamo _____gdje Pravednost živi,
Jer umjetno pravo _____njezin progon skrivi.
Peta pjesma posvećena je Christianu Renatusu Braunu (1714.– 1782.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektoru Sveučilišta. I u njoj Kant ponovno varira svoje misli o pravu i etici, razumskom i afektivnom, o znanstvenom pristupu i ljudskoj prirodi, o znanju i životnoj mudrosti.
Što nas vodit’ može _____kada pravo grca,
Jel’ to možda znanje _____il’ poštenje srca?
Pravednost – vještina _____koju stalno učim;
Kako do tog dođe _____da se s njome mučim?
Kad se zbude tako _____da osjećaj pravi
Nemam kao pravac, _____usmjerenje glavi,
Prosudba je slaba, _____činim to tek s mukom,
Utječem se pravu, _____al’ pravu neukom.
Jedino poštenjem _____(Braun je primjer pravi)
Vještina se spaja _____sa ljudskom naravi.
Zadnja, šesta pjesma objavljena je 1782. godine, premda je umrli kolega preminuo prethodne, 1781. godine, a to je bio Theodor Christoph Lilienthal (1717.–1781.), profesor teologije i crkvenog prava na Sveučilištu u Königsbergu te župnik katedralne luteranske crkve. Ova kratka, ali efektna pjesma može se smatrati sažetkom nekih Kantovih meditacija o onostranosti (i, konzekventno, ovostranosti), tj. o pogledu na ovostranost iz onostranosti, što ima i svoje etičke implikacije.
Što sl’jedi životu _____skriva teška tama;
Što činiti ovdje _____nejasno je nama.
Lilienthal onaj _____bio je u gradu
Kojem ni smrt nije _____oduzela nadu.
Tko vjeruje čvrsto _____pa prȁvo djeluje
Sve ispravno čini _____pa sretno vjeruje.
U istome svesku Kantovih sabranih djela, onome iz kojega su preuzete i prepjevane prethodne pjesme, nalaze se i četiri pjesme koje su profesoru Kantu posvetili njegovi učenici (studenti ili „slušači“, Zuhörer). Njih ću javnosti koja razumije hrvatski i srodne jezike predstaviti drugom prilikom. Za sada ću reći samo da su i te pjesme vrlo zanimljive, i to ne samo zato što je među njegovim studentima bilo zanimljivih ličnosti (kao što je utjecajni njemački filozof Johann Georg Hamann, 1730.–1788.) i ne samo zato što one dopunjavaju njegovu biografiju u činjeničnom smislu, nego i zato što u njima nalazimo – vjerujem, iskrene – iskaze njegovih učenika o njegovoj ličnosti. Tako tu vidimo da je Kant svojim studentima bio ne samo filozofijski, teorijski i intelektualni uzor, nego i uzor u pogledu ljudskosti: strog u pogledu mišljenja, a blag, dobrohotan, susretljiv, brižan i topao u odnosu sa mladima. U počasnoj pjesmi iz 1797. godine, a povodom 50. obljetnice Kantova spisateljstva (tj. objave spisa Gedanken von der wahren Schätzung der lebendigen Kräfte 1746. godine), naredne stihove, među ostalima, „poklanjaju svi studenti mjesnoga univerziteta poštovanja dostojnom gospodinu profesoru I. Kantu, s golemim poštovanjem i ljubavlju“, pjevajući:
Stolz mit Recht sind wir auf dieses Glük! – Auf uns sieht die Welt mit Neid im Blik, Und wünscht sehnlich sich in unsre Kreise! – In der Zukunft späten, fernen Tagen, Werden rühmend Enkel von uns sagen: „Diese lebten bey dem weisen Greise!“
odnosno, u prepjevu:
Na sreću se svoju studenti ponose! – Kako li se drugi sa zavišću nose, dok čeznu da budu dijelom našeg kruga? – Budućnost će reći kroz unuke naše, kad u slavu Kanta i nas dignu čaše: „Onog mudrog starca imahu za druga!“
Immanuel Kant, pjesnik
Da se može provesti sveobuhvatna anketa među filozofima, profesorima filozofije, poznavateljima filozofije i drugim ljubiteljima mudroljublja koje bi se priupitalo tko je najznačajniji filozof svih vremena, vjerujem da bi pri vrhu ili čak na samom vrhu rezultatske liste bio Immanuel Kant. On bi vjerojatno „pobijedio“ i trolist najvećih antičkih grčkih filozofa – Sokrata, Platona i Aristotela – koji su se, na ovaj ili onaj način, bavili najboljim i dobrim životom, pa ih se može grupno nazvati „SPA & wellness“. A sigurno je da bi u takvoj utakmici „pobijedio“ i druge kandidate kao što su kršćanski i islamski filozofski sveci poput Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ibn Sine i Ibn Rušda, klasični francuski, njemački i britanski filozofi poput Descartesa, Rousseaua, Fichtea, Schellinga, Hegela, Hobbesa, Lockea i Humea, „otkačenjaci“ poput Spinoze, Schopenhauera i Nietzschea, da i ne govorimo o filozofima krupnijeg i sitnijeg zuba u 20. i 21. stoljeću.
Kant je rođen godine 1724., a preminuo je 1804. godine u tada pruskom, odnosno njemačkom gradu Königsbergu, koji se od 1945. godine nalazi u Sovjetskom Savezu, otkad se rusificira i naziva Kalinjingrad, prema komunističkom revolucionaru Mihailu Kalinjinu, a od 1991. godine i raspada SSSR-a eksklava je Ruske Federacije. U tom gradu – koji je za njegova života imao pedesetak tisuća stanovnika, ali je bio važno ekonomsko, političko, kulturno, pa i univerzitetsko središte – Kant se nije samo rodio i u njemu umro, nego je tamo također proživio cijeli život, ali bukvalno: nikad ne napuštajući Königsberg i njegovu neposrednu okolicu, čak ni kao turist.
Kako to da je taj izrazito lokalni profesor filozofije postao globalno najznačajniji filozof? Kako to da je taj rastom sitan i tjelesno slab čovjek postao najveći čovjek u tisućljeće i pol dugoj povijesti filozofije? O tome su napisane biblioteke knjiga, o kojima ovdje – kao ni o Kantovom, kako je jednom rečeno, „spektakularno monotonom životu“ – neću govoriti. Ovdje bih o nečemu drugom i dosad, čini se, nepoznatom ili premalo poznatom.
Naime, premda je Kantov obimni opus prilično dobro istražen, kao i njegova biografija, a istraživanja ne jenjavaju, nego se, štoviše, čini da su sve intenzivnija – osobito u godini kada se obilježava 300. obljetnica njegova rođenja i 220. obljetnica njegove smrti – još uvijek postoje neki zakuci Kantova života i djela koji su nepoznati ne samo široj (akademskoj) javnosti nego i predanim istraživačima Kanta. Jedan od tih sjenovitih zakutaka sada bih rado osvijetlio. Riječ je o šest pjesama koje je Kant napisao u čast svojih preminulih kolega. One umnogome mijenjaju sliku o Kantu kod onih koji ga smatraju ekstremno i nepogrešivo racionalnim, logički strogim, strasti i općenito osjećaja lišenim, pa i hladnim i naposljetku dosadnim filozofom. Oni koji pažljivije čitaju Kantova djela znaju da tome nije tako, ali ove su pjesme svakako korisna relativizacija takvih predrasuda.
Na te sam pjesme nabasao prošle, 2023. godine, kada smo pod okriljem Hrvatskog filozofskog društva organizirali simpozij o Kantu, uoči njegovih obljetničkih godina, i kada sam s Igorom Eterovićem, ponajboljim našim poznavateljem Kantove filozofije i glavnim organizatorom rečenog skupa, odlučio da malo „razmrdamo“ i „očudimo“ uobičajenu strukturu i sadržaj simpozijskih publikacija, te da (uz program skupa, sažetke izlaganja, adresar sudionika i slične materijale) objavimo i nešto što će biti iznenađujuće, a zanimljivo i korisno, sudionicima skupa i drugim zainteresiranima.
Tako smo u publikaciji simpozija Immanuel Kant: uz 300. obljetnicu rođenja königsberškog filozofa (Zagreb, 23.–25. 11. 2023.) objavili Kantov testament, koji se povremeno spominje u literaturi, ali dotad nije bio preveden na hrvatski jezik, kao i neke još neobičnije materijale, a to je, uz spomenutih šest Kantovih pjesama (u mom prepjevu), niz pjesama inspiriranih Kantom, koje su ranije objavljene na hrvatskom jeziku: „Temelj svake metafizike“ američkog pjesnika Walta Whitmana u prepjevu Marija Suška, „Kant. Posljednji dan“ poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta u prepjevu Pere Mioča, „Pjesma o dubinama svijeta, dubinama oka i težini života“ švedskog pjesnika Larsa Gustafssona u prepjevu Nataše Govedić s engleskoga, te tri pjesme kanadske pjesnikinje Anne Carson, „Oda uzvišenome Monice Vitti“, „Prema van život mu bješe uredan“ i „Kantovo pitanje o Monici Vitti“, u prepjevu Miroslava Kirina. Povrh toga, donijeli smo i jednu ranije neprevedenu, a duhovitu pjesmu njemačkoga pjesnika Roberta Gernhardta u mom prepjevu, koja mi je posebno draga zato što se vrlo ozbiljno zeza s Kantom:
Jedan Kantov doživljaj
Evo što se Kantu jednog dana zbilo:
u njegovim ustima riječi nije bilo.
Satima bez glasa sjedio je tupo,
što je njemu bio razlog drugima bje glupo:
naprosto mu na pamet ništa nije palo
i zato je njegovo govorenje stalo.
Tek kada na ručak pozvaše ga ljudi,
kreativnost u njemu opet se probudi
te pronađe riječi filozofske sorte:
„Ima li na kraju možda još i torte?“
(Robert Gernhardt, „Ein Erlebnis Kants“, u: Robert Gernhardt, Reim und Zeit: Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2017., str. 10.)
No, vratimo se pjesmama samoga Kanta, koje su objavljene u trećem dijelu drugog odjeljka dvanaestog sveska Kantovih zastrašujuće opsežnih sabranih djela (Immanuel Kant, „Denkverse zu Ehren verstorbener Collegen“, u: Kant’s gesammelte Schriften. Herausgegeben von der Königlich Preußischen Akademie der Wissenschaften. Band XII. Zweite Abteilung: Briefwechsel. Dritter Band, Berlin, Leipzig: Vereinigung wissenschaftlicher Verleger, 1922., str. 393–397.).
Ovih šest pjesama nastalo je u rasponu od dvanaest godina, kad je Kant već bio priznati i cijenjeni filozof, kad nastaju njegove famozne kritike (Kritika čistog uma, 1781.; Kritika praktičkog uma, 1788.; Kritika moći suđenja, 1790.) i objavljuje se prva od njih, te kad je on već bio dobio svoje prvo svoje stalno radno mjesto, ono pomoćnog knjižničara u kenigsberškoj kraljevskoj Dvorskoj biblioteci (gdje je radio od 1766. do 1772. godine), a također i mjesto redovitog profesora logike i metafizike na Sveučilištu u Königsbergu (1770. godine).
Ovo potonje uključilo ga je u profesorski zbor Sveučilišta te mu je omogućilo da i on, kao i drugi profesori, posvećuje epigrame ili pjesme preminulim kolegama-profesorima. A to je, u ono vrijeme, bio običaj na njemačkim sveučilištima. Kada bi neki profesor umro, objavili bi mu spomenicu, sa crnim koricama, koja bi sadržavala prikaz njegova života i nekrologe, kao i ovakve pjesme-tužaljke.
Kako kažu priređivači Kantovih sabranih djela, „Kantove prigodne pjesme karakterizira Kantov način mišljenja, a prema svojoj formi mogu se mjeriti s najboljim što se u to vrijeme stvaralo u sličnim okolnostima“. Koliko mi je poznato, pjesme su dosad prevedene samo na talijanski jezik (radi se o prijevodu Vittorija Imbrianija, talijanskog folklorista, pisca i povjesničara književnosti, objavljenom 1889. godine u Napulju), ali lako je moguće da mi je promaknuo prijevod na neki drugi jezik, bio to engleski, kineski, ruski, španjolski, arapski, hindi ili pak mičif, bahing, jevanski.
Kako god bilo, prva je Kantova pjesma objavljena 1770. godine i posvećena je Christophu Langhansenu (1691.–1770.), redovitom profesoru matematike i teologije na Sveučilištu u Königsbergu te višem dvorskom propovjedniku i članu najviših tijela evangeličke crkve. U pjesmi Kant povezuje i na istu razinu dovodi Langhansenovu matematiku i teologiju te, gotovo pitagorejski, hvali matematiku, ali zaključuje da se konačna i potpuna mudrost ipak stječe „na onom svijetu“.
Onaj koji vanjski sv’jet
_____shvaća kroz mjeru i brojem
I nutarnje, skriveno,
_____ima u shvaćanju svojem.
Što ovdje drčna znanost
_____zalud pokušava steći
Prostoj mudrosti, smrću,
_____tamo sâmo će se reći.
Druga je Kantova pjesma objavljena 1771. godine, kad je umro Cölestin Kowalewski (1700.–1771.), redoviti profesor prava na Sveučilištu u Königsbergu te kancelar i rektor Sveučilišta. U pjesmi Kant pomiruje razumsko i osjećajno, znanost i moral, a naposljetku i pravo i etiku, ukazujući na nužnost zasnivanja prava na etici, potpuno u duhu njegove praktičke filozofije, etike i filozofije prava, pa čak i kao jedno njihovo sažeto objašnjenje, pri čemu se posebno ističe zaključak pjesme: „Dann darf kein schwülstig Lob, kein Marmor ihn erheben, / Er wird auch unberühmt, in ihren Sitten leben.“
Nauk bez primjerā
_____koji nam znanje šire
U nastavi vene
_____i isprazan umire.
Mozak se nadima
_____od fraza i zakonja,
A za ljudsko pravo
_____mladić nema štovanja;
Tek kad, dogme lišen,
_____biva dobrohotan,
Učitelju liči,
_____njega je dostojan.
Kad učitelj sâm nam
_____uzor dužnosti nudi,
U srcu vrlinu
_____razumski uvid budi:
Državi si sluga,
_____čovjeku prijatelj,
Čisto je poštenje
_____znanosti pratitelj;
Takvoga ne kvari
_____kad javnost mu se divi,
I kad je nepoznat,
_____on ćudoredno živi.
Treća pjesma objavljena je 1779. godine i posvećena preminulom Johannu Ludwigu l’Estocqu (1712.–1779.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu, prorektoru i rektoru Sveučilišta, ratnom i gradskom savjetniku te francuskom višem sucu. Zanimljivo je da Johann George Scheffner (Kantov i L’Estocqov učenik) kaže kako L’Estocq nije baš volio Kanta i nikad ga nije pozivao u svoj dom; štoviše, Scheffneru je L’Estocq branio da pohađa Kantova predavanja. A Kant mu je ipak posvetio lijepu pjesmu (ili je pak bila ironična?), gdje je, kao i u prethodnoj pjesmi, naglasio prednost etike pred pravom te nastojao ukazati na prave životne vrijednosti.
Svakome se oku
_____svjetske stvari kazuju
Kako ih zrcala
_____prirode pokazuju.
Nekom je ta varka
_____za sm’jeh, nekom za tugu,
Ovom okus važan,
_____izgled njegovu drugu.
Sl’jepi su i glupi,
_____život im je gluma;
Dok ka smrti trče
_____pomračenog uma.
Tek na jedan zakon
_____srce se može svesti:
Čovjek budi pošten
_____i nevin u savjesti!
(Tako kaže l’Estocq!)
_____lako će bit’ za grobom,
Valja živjet’ mudro
_____ovdje, smrtan, sa sobom.
Četvrta Kantova pjesma objavljena je 1780. godine, u čast Carla Andreasa Christianija (1707.–1780.), profesora praktičke filozofije i prirodnog prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektora Sveučilišta. Kant se u pjesmi, očigledno, osvrće na činjenicu da je Christiani podučavao prirodno pravo, pa suprotstavlja prirodno (i vječno) pravo, kao i pravednost, umjetnom (i prolaznom, odnosno manje vrijednom) pravu.
Što tribun i pravnik
_____pričaju nam vazda
Nije važno kao
_____zakon što je gazda,
Taj zakon u nama,
_____što dužnost nalaže,
I o ljudskom pravu
_____nikada ne laže,
A o njemu uči
_____priroda najprije,
Te ga svaki narod
_____u sebi već krije,
Pa i svakom sucu,
_____zadaća je glavna
Da se u svom poslu
_____prema njemu ravna.
Christiani, rektor,
_____tog zakona sjena,
Držao se Vječnog
_____sve do zadnjeg trena.
Sad on živi tamo
_____gdje Pravednost živi,
Jer umjetno pravo
_____njezin progon skrivi.
Peta pjesma posvećena je Christianu Renatusu Braunu (1714.– 1782.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektoru Sveučilišta. I u njoj Kant ponovno varira svoje misli o pravu i etici, razumskom i afektivnom, o znanstvenom pristupu i ljudskoj prirodi, o znanju i životnoj mudrosti.
Što nas vodit’ može
_____kada pravo grca,
Jel’ to možda znanje
_____il’ poštenje srca?
Pravednost – vještina
_____koju stalno učim;
Kako do tog dođe
_____da se s njome mučim?
Kad se zbude tako
_____da osjećaj pravi
Nemam kao pravac,
_____usmjerenje glavi,
Prosudba je slaba,
_____činim to tek s mukom,
Utječem se pravu,
_____al’ pravu neukom.
Jedino poštenjem
_____(Braun je primjer pravi)
Vještina se spaja
_____sa ljudskom naravi.
Zadnja, šesta pjesma objavljena je 1782. godine, premda je umrli kolega preminuo prethodne, 1781. godine, a to je bio Theodor Christoph Lilienthal (1717.–1781.), profesor teologije i crkvenog prava na Sveučilištu u Königsbergu te župnik katedralne luteranske crkve. Ova kratka, ali efektna pjesma može se smatrati sažetkom nekih Kantovih meditacija o onostranosti (i, konzekventno, ovostranosti), tj. o pogledu na ovostranost iz onostranosti, što ima i svoje etičke implikacije.
Što sl’jedi životu
_____skriva teška tama;
Što činiti ovdje
_____nejasno je nama.
Lilienthal onaj
_____bio je u gradu
Kojem ni smrt nije
_____oduzela nadu.
Tko vjeruje čvrsto
_____pa prȁvo djeluje
Sve ispravno čini
_____pa sretno vjeruje.
U istome svesku Kantovih sabranih djela, onome iz kojega su preuzete i prepjevane prethodne pjesme, nalaze se i četiri pjesme koje su profesoru Kantu posvetili njegovi učenici (studenti ili „slušači“, Zuhörer). Njih ću javnosti koja razumije hrvatski i srodne jezike predstaviti drugom prilikom. Za sada ću reći samo da su i te pjesme vrlo zanimljive, i to ne samo zato što je među njegovim studentima bilo zanimljivih ličnosti (kao što je utjecajni njemački filozof Johann Georg Hamann, 1730.–1788.) i ne samo zato što one dopunjavaju njegovu biografiju u činjeničnom smislu, nego i zato što u njima nalazimo – vjerujem, iskrene – iskaze njegovih učenika o njegovoj ličnosti. Tako tu vidimo da je Kant svojim studentima bio ne samo filozofijski, teorijski i intelektualni uzor, nego i uzor u pogledu ljudskosti: strog u pogledu mišljenja, a blag, dobrohotan, susretljiv, brižan i topao u odnosu sa mladima. U počasnoj pjesmi iz 1797. godine, a povodom 50. obljetnice Kantova spisateljstva (tj. objave spisa Gedanken von der wahren Schätzung der lebendigen Kräfte 1746. godine), naredne stihove, među ostalima, „poklanjaju svi studenti mjesnoga univerziteta poštovanja dostojnom gospodinu profesoru I. Kantu, s golemim poštovanjem i ljubavlju“, pjevajući:
Stolz mit Recht sind wir auf dieses Glük! –
Auf uns sieht die Welt mit Neid im Blik,
Und wünscht sehnlich sich in unsre Kreise! –
In der Zukunft späten, fernen Tagen,
Werden rühmend Enkel von uns sagen:
„Diese lebten bey dem weisen Greise!“
odnosno, u prepjevu:
Na sreću se svoju studenti ponose! –
Kako li se drugi sa zavišću nose,
dok čeznu da budu dijelom našeg kruga? –
Budućnost će reći kroz unuke naše,
kad u slavu Kanta i nas dignu čaše:
„Onog mudrog starca imahu za druga!“