(O prašnjavim knjigama sa mojih bibliotečkih polica) Bibliotečke police duž zidova u dvije sobe mog stana već godinama su poluprazne ili polupopunjene, ovisno od toga kako ko voli da kaže. Teška srca odlučio sam da se rastanem s knjigama koje sam cijelog života skupljao i, uz pomoć kćerki, razvrstavao po dekatnoj klasifikaciji, ali pomisao da više neće samovati pomogla mi je da ih razdijelim bibliotekama. Najviše ih je otišlo u Teslić, grad moga djetinjstva, gdje je jedna prostorija Doma „Prosvjete“ uređema u moj legat, zatim u Narodnu biblioteko „Ivo Andrić“ u Čelincu i Narodnu biblioteku „Veselin Masleša“ u Laktašima. Tada sam napisao i u zbirci soneta „Kroz iglene uši“ objavio pjesmu:
OSIPA SE KUĆNA BIBLIOTEKA
Dok na policama čame godinama, Ja pored njih spavam, one dežuraju. Kad god nova stigne, nameće se sama: Uzmi me! Stare već idu svome kraju.
Knjige što svjedoče o danima mladim, što čekahu da ih u starosti čitam, poklanjam; mlađim se u osami sladim, iluzijom hrane posustali ritam
mog životnog puta. Te na policama sa mnom mladovale. Noćima smo skupa brojali zvijezde. Sad ih grize tama.
Paučina, moljci, okovi prašine… Drage stare knjige iz samoće čupam, sad će neko drugi o njima da brine.
Na policama kućne biblioteke ostale su samo one knjige bez kojih ne mogu, a s njima i one za koje sam emotivno vezan, koje su oblikovale moj čitalački ukus i uvodile me u vlastitu književnu radionicu. Neke su mnogo starije od jednog vijeka, a neke od onih s mirisom patine imaju „tek“ sedam ili osam decenija. Čim ih spomenem, javlja mi se jedna neizbrisiva slika.
Godina je, mislim, 1958. U čitaonici Narodne biblioteke „Edo Blažek“ u Tesliću, na četiri sastavljena stola nasred prostorije čiji je pod namazan pregorjelim uljem iz kamionskih motora – gmila knjiga. Bio sam poslije, bilo kao zainteresovan čitalac, pisac ili urednik u izdavaštvu, mnogo puta na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, na zagrebačkom „Interliberu“, novosadskom „Salonu knjige“, na sličnim svetkovinama u Nišu, Prištini, Peći, Podgorici, Budvi, Herceg Novom, Sarajevu, Banjaluci, pa i u Frankfurtu, gdje se od paviljona do paviljenoba ide autobusam, ali nikada nigdje nisam na jednom mjestu vidio TOLIKO knjiga kao tada u Tesliću.
Otkud takav osjećaj? Valjda otud što su na izložbi izdanja sarajevske „Svjetlosti“ (koja se prije toga zvala „Džepna knjiga“) bile – nepročitane knjige. Do tada sam u mjesnoj biblioteci pročitao sve knjige primjerene mom uzrastu, čak i one objavljene u edicijama „Vjeverica“ zagrebačke „Mladosti“ i „Lastavica“ sarajevskog „Veselina Masleše“ (i ne sluteći tada da će se u tim eletitnim edicijama kasnije naći i moja djela), a sada je na ta četriri stola bila gomila NEPROČITANIH knjiga.
Bio sam tada učenik osmog razreda. Obilazeći oko stolova, desnom šakom u džepu sam stiskao nekoliko kovanica, zarađenih prodajom metalnog otpada kakvog je uvijek bilo oko teretne željezničke stanice Prometna. U izlogu kina „Proleter“ plakati su najavljivali zanimljive vestern filmove, valjalo je dobro čuvati te sitne novčanice, glave okrenute na drugu stranu prilikom prolaska kraj dviju poslastičarnica.
Moj pogled tada u čitaonici privukla je gomilica tankih knjižica formata manjeg od uobičajenog. Posebno zamimljive začuđenom dječaku kada je te knjige uzeo u ruke bile su prednje strane korica. Na samom dnu pisalo je HORIZONTI, a iznad toga crtež izlazećeg sunca. Zatim, naslov knjige, ime autora i – sasvim neobičan, savremen crtež, do tada (bar meni) neviđen na knjigama. Čitam na koricama: Husein Tahmiščić „Preludij za neimare“, Dara Sekulić „Otsanjani dom“, Duško Trifunović „Zlatni kuršum“…
Sitniš u džepu pržio mi je dlan. Ma, neka oproste Džon Vejn, Bert Lankaster, Kirk Daglas, Vajat Erp, Dok Holidej, kauboji i Indijanci! S knjižuljcima u ruci žurio sam u pretrpan sobičak dvorišne zgradice (u mom selu nije bilo viših razreda osnovne, pa sam poslije četvrtog razreda morao otići od kuće i zaploviti u podstanarske vode). A tamo, ispod škiljave svjetiljke bez lustera, otvarao se nov, dotad mi sasvim nepoznat svijet. Naslovom me prvo privukao Duško Trifunović. Kakav li je to kuršum, pa još zlatan?! I, počeo sam da čitam. Prvo mi ništa nije bilo jasno (kakve li su to „tek kuće niz uzbrdicu“!), a onda mi se, iz pjesme u pjesmi, smisao stihovane misli razvedravao. Pa drugo, pa treće čitanje. Pjesme su mi se, jedna za drugom, otvarale. Postajale mi bliske, MOJE! Negdje pred zoru vidio sam sebe, već dobrano zamomčenog, u ešalonu gdje sam bio „čelni i levokrilni“, a tamo negdje „na stotom kilometru“ smiješila mi se Fani.
Radivoje Marinković, koji mi se poslije svoje prve zbirke „Dnevnik moje slutnje“ negdje sasvim izgubio, ne znam da li je više objavljivao, mada je u zbirci imao i dosta rimovanih pjesama, nije me toliko za sebe vezao kao Duško, mada su, kako sam to tada doživio, njegovi stihovi izlazili iz duše. Kada sam pročitao pjesme Dare Sekulić učinilo mi se da ih piše mojom rukom i znao sam da ću sve njene knjige ubuduće čitati.
Bilo je to vrijeme kada su u knjižare stizale (i kupovale se, što znači i čitale) i zbirke poezije. Gdje god sam naišao na neku novu knjigu iz edicije „Horizonti“ uzimao sam je za svoju zbirku. Sve ih je brižljivo uređivao neumorni Risto Trifković, a likovno i grafički sjajno opremao Željko Marjanović. Zahvaljujući tim knjižuljcima moju pjesničku lektiru više nisu činili samo Zmaj, Vojislav Ilić, Đura Jakšić, Aleksa Šantić, Silvije Strahimir Kranjčević, Branko Ćopić, Skender Kulenović, Dušan Kostić i drugi romantičari, realisti i partizanski pisci, nego sam sve upornije odgonetao kako to kod Vuka Krnjevića može biti „sudbina očeva u našim je rukama“, a kod Huseina Tahmiščića, u dugom i izlomljenim stihovima, kako može da „nebo šara i linija svesti“ i da tako „zatvara nedovršen krug“.
Među autorim prvih deset zbirki pjesama u ediciji „Horizonti“, pored već spomenutih, našli su se još S. (Aleksandar, Saša, kantautor?) Kabiljo, Tomislav Šipovac, Bisera Alikadić, Ljubomir Cvijetić i Izet Sarajlić. Moglo bi se figurativno reći da su se već tada iza horizonata (i „Horizonata“) nazirala široka prostranstva poezije. (Od svih tih zbirki u kućnoj biblioteci ostale su mi samo dvije, čijom fotografijom ilustrujem ovaj tekst.)
S mirisom patine (1)
HORIZONTI BESKRAJA
(O prašnjavim knjigama sa mojih bibliotečkih polica)
Bibliotečke police duž zidova u dvije sobe mog stana već godinama su poluprazne ili polupopunjene, ovisno od toga kako ko voli da kaže. Teška srca odlučio sam da se rastanem s knjigama koje sam cijelog života skupljao i, uz pomoć kćerki, razvrstavao po dekatnoj klasifikaciji, ali pomisao da više neće samovati pomogla mi je da ih razdijelim bibliotekama. Najviše ih je otišlo u Teslić, grad moga djetinjstva, gdje je jedna prostorija Doma „Prosvjete“ uređema u moj legat, zatim u Narodnu biblioteko „Ivo Andrić“ u Čelincu i Narodnu biblioteku „Veselin Masleša“ u Laktašima. Tada sam napisao i u zbirci soneta „Kroz iglene uši“ objavio pjesmu:
OSIPA SE KUĆNA BIBLIOTEKA
Dok na policama čame godinama,
Ja pored njih spavam, one dežuraju.
Kad god nova stigne, nameće se sama:
Uzmi me! Stare već idu svome kraju.
Knjige što svjedoče o danima mladim,
što čekahu da ih u starosti čitam,
poklanjam; mlađim se u osami sladim,
iluzijom hrane posustali ritam
mog životnog puta. Te na policama
sa mnom mladovale. Noćima smo skupa
brojali zvijezde. Sad ih grize tama.
Paučina, moljci, okovi prašine…
Drage stare knjige iz samoće čupam,
sad će neko drugi o njima da brine.
Na policama kućne biblioteke ostale su samo one knjige bez kojih ne mogu, a s njima i one za koje sam emotivno vezan, koje su oblikovale moj čitalački ukus i uvodile me u vlastitu književnu radionicu. Neke su mnogo starije od jednog vijeka, a neke od onih s mirisom patine imaju „tek“ sedam ili osam decenija. Čim ih spomenem, javlja mi se jedna neizbrisiva slika.
Godina je, mislim, 1958. U čitaonici Narodne biblioteke „Edo Blažek“ u Tesliću, na četiri sastavljena stola nasred prostorije čiji je pod namazan pregorjelim uljem iz kamionskih motora – gmila knjiga. Bio sam poslije, bilo kao zainteresovan čitalac, pisac ili urednik u izdavaštvu, mnogo puta na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, na zagrebačkom „Interliberu“, novosadskom „Salonu knjige“, na sličnim svetkovinama u Nišu, Prištini, Peći, Podgorici, Budvi, Herceg Novom, Sarajevu, Banjaluci, pa i u Frankfurtu, gdje se od paviljona do paviljenoba ide autobusam, ali nikada nigdje nisam na jednom mjestu vidio TOLIKO knjiga kao tada u Tesliću.
Otkud takav osjećaj? Valjda otud što su na izložbi izdanja sarajevske „Svjetlosti“ (koja se prije toga zvala „Džepna knjiga“) bile – nepročitane knjige. Do tada sam u mjesnoj biblioteci pročitao sve knjige primjerene mom uzrastu, čak i one objavljene u edicijama „Vjeverica“ zagrebačke „Mladosti“ i „Lastavica“ sarajevskog „Veselina Masleše“ (i ne sluteći tada da će se u tim eletitnim edicijama kasnije naći i moja djela), a sada je na ta četriri stola bila gomila NEPROČITANIH knjiga.
Bio sam tada učenik osmog razreda. Obilazeći oko stolova, desnom šakom u džepu sam stiskao nekoliko kovanica, zarađenih prodajom metalnog otpada kakvog je uvijek bilo oko teretne željezničke stanice Prometna. U izlogu kina „Proleter“ plakati su najavljivali zanimljive vestern filmove, valjalo je dobro čuvati te sitne novčanice, glave okrenute na drugu stranu prilikom prolaska kraj dviju poslastičarnica.
Moj pogled tada u čitaonici privukla je gomilica tankih knjižica formata manjeg od uobičajenog. Posebno zamimljive začuđenom dječaku kada je te knjige uzeo u ruke bile su prednje strane korica. Na samom dnu pisalo je HORIZONTI, a iznad toga crtež izlazećeg sunca. Zatim, naslov knjige, ime autora i – sasvim neobičan, savremen crtež, do tada (bar meni) neviđen na knjigama. Čitam na koricama: Husein Tahmiščić „Preludij za neimare“, Dara Sekulić „Otsanjani dom“, Duško Trifunović „Zlatni kuršum“…
Sitniš u džepu pržio mi je dlan. Ma, neka oproste Džon Vejn, Bert Lankaster, Kirk Daglas, Vajat Erp, Dok Holidej, kauboji i Indijanci! S knjižuljcima u ruci žurio sam u pretrpan sobičak dvorišne zgradice (u mom selu nije bilo viših razreda osnovne, pa sam poslije četvrtog razreda morao otići od kuće i zaploviti u podstanarske vode). A tamo, ispod škiljave svjetiljke bez lustera, otvarao se nov, dotad mi sasvim nepoznat svijet. Naslovom me prvo privukao Duško Trifunović. Kakav li je to kuršum, pa još zlatan?! I, počeo sam da čitam. Prvo mi ništa nije bilo jasno (kakve li su to „tek kuće niz uzbrdicu“!), a onda mi se, iz pjesme u pjesmi, smisao stihovane misli razvedravao. Pa drugo, pa treće čitanje. Pjesme su mi se, jedna za drugom, otvarale. Postajale mi bliske, MOJE! Negdje pred zoru vidio sam sebe, već dobrano zamomčenog, u ešalonu gdje sam bio „čelni i levokrilni“, a tamo negdje „na stotom kilometru“ smiješila mi se Fani.
Radivoje Marinković, koji mi se poslije svoje prve zbirke „Dnevnik moje slutnje“ negdje sasvim izgubio, ne znam da li je više objavljivao, mada je u zbirci imao i dosta rimovanih pjesama, nije me toliko za sebe vezao kao Duško, mada su, kako sam to tada doživio, njegovi stihovi izlazili iz duše. Kada sam pročitao pjesme Dare Sekulić učinilo mi se da ih piše mojom rukom i znao sam da ću sve njene knjige ubuduće čitati.
Bilo je to vrijeme kada su u knjižare stizale (i kupovale se, što znači i čitale) i zbirke poezije. Gdje god sam naišao na neku novu knjigu iz edicije „Horizonti“ uzimao sam je za svoju zbirku. Sve ih je brižljivo uređivao neumorni Risto Trifković, a likovno i grafički sjajno opremao Željko Marjanović. Zahvaljujući tim knjižuljcima moju pjesničku lektiru više nisu činili samo Zmaj, Vojislav Ilić, Đura Jakšić, Aleksa Šantić, Silvije Strahimir Kranjčević, Branko Ćopić, Skender Kulenović, Dušan Kostić i drugi romantičari, realisti i partizanski pisci, nego sam sve upornije odgonetao kako to kod Vuka Krnjevića može biti „sudbina očeva u našim je rukama“, a kod Huseina Tahmiščića, u dugom i izlomljenim stihovima, kako može da „nebo šara i linija svesti“ i da tako „zatvara nedovršen krug“.
Među autorim prvih deset zbirki pjesama u ediciji „Horizonti“, pored već spomenutih, našli su se još S. (Aleksandar, Saša, kantautor?) Kabiljo, Tomislav Šipovac, Bisera Alikadić, Ljubomir Cvijetić i Izet Sarajlić. Moglo bi se figurativno reći da su se već tada iza horizonata (i „Horizonata“) nazirala široka prostranstva poezije. (Od svih tih zbirki u kućnoj biblioteci ostale su mi samo dvije, čijom fotografijom ilustrujem ovaj tekst.)