Kuhinja

Treća kultura u Noninoj kuhinji, a onda i u njezinoj duši i glavi, u njezinom pogledu na svijet, bila je ona tursko-orijentalna, bosanska. Iako je se ona samo rubno ticala, jer je, eto, bila okužena mirisom bravetine, ipak je bila važna i prisutna. Najprije, kroz sarme i filovane paprike, te japrak, što ga je savijala u listove vinove loze, radije nego u raštiku, a onda i kroz kupusnu kalju, to invazivno i mirisom sveprožimajuće bosansko jelo, od kojega mi je i sad evo malo muka. Ona i Javorka su, međutim, voljele kalju. Javorka ju je toliko voljela da je najsretnija bila kada bi Nona nakuhala kalje za tri dana. Za mene to su bili dani meditacije, isposništva i gladovanja.

Svaki stan ima svoj miris. To znaju svi koji su nekim poslom mnogima zvonili na vrata, kao inkasatori televizijske pretplate, propagandisti Greenpeace pokreta, Jehovini svjedoci, skupljači dobrovoljnih priloga ili prevaranti, iza svakih je vrata drukčiji miris, koji ukućani odavno već i ne osjećaju, niti ga prepoznaju oni koji često u tu kuću zalaze. Kao što se navikneš na svoj parfem, pa ga više i ne osjetiš, tako ne osjetiš ni miris svoga stana. Poslijeratni miris Sepetarevca dobro poznajem, osjetio bih ga kad god bih došao iz Zagreba: miris ustajale prašine, znoja i vlage, duhanskog dima kojim je impregniran svaka poroznija stvar, sve što nije od kamena ili od drveta, i opet miris prašine što sagorijeva na tek uključenoj grijalici, na užarenoj ploči na štednjaku, na žaru cigarete… Taj miris bio je tužan, budio je u meni strah, bio je prijeteći. Slutio je ružan kraj Sepetarevca i nje koja je, ništa ne primjećujući, živjela u tom mirisu.

Često sam, strepeći od tog mirisa, a osjetio bih ga baš svaki put kada bih ušao u kuću, i nikad se na njega nisam uspio naviknuti, pokušavao zamisliti, pokušavao sam se sjetiti kakav je bio miris onog Sepeterevca, onog dok je Nona bila živa. Osnova mirisa kuće je u onom što se zbiva u kuhinji – to sam još od nje naučio ili naslutio, jer bi problijedjela čim bi iz nečije kuće osjetila vonj bravetine – pa tako stanovi vonjaju po zaprški, po preprženom luku, po bijelom luku, ulju u kojem se pržila riba, vanili šećeru, zagorjelom mlijeku, a temeljni miris kuće obično svjedoči o onome što se u kuhinji najčešće zbiva, što je okosnica kuhinjskog života i prehrane ukućana. Po mirisu koji se osjeti s vrata može se znati žive li tu sretni ili nesretni ljudi, je li glavna kuharica darovita ili je nedarovita, kuha li iz moranja ili iz zadovoljstva…

Nona je kuhala iz gorke navike. Ili iz onoga temeljnog životnog promašaja, vjerojatno nastalog iz viška znatiželje i životne odvažnosti. Da nije s Franjom prvi put pala u postelju, vjerojatno ne bi kuhala. I ne bi bilo Sepetarevca. Niti bi postojala potreba da se Sepetarevac opisuje, a ne bi bilo ni onog koji ga opisuje. Sve je to, i koješta drugo, nastalo iz lakomislenosti Olge Stubler, kojom je njezin otac bio tako strašno razočaran da joj je rekao: “Možeš ići, neka ti je sretan put, ali moraš znati da ti u ovu kuću povratka više nema!” Da je malo zavlačila zgodnog plavokosnog i plavookog željezničara, da se nije dala impresionirati njegovom zrelošću ili da nije tako mistificirala vlastitu nevinost i intaktnost, ili barem da se plašila, kao što se plaši većina cura, Olga Stubler vjerojatno nikada ne bi postala Rejc, i njezin bi život potekao drugim tokom, o kojem, možda, još može biti riječi, jer ga je do određene razine moguće rekonstruirati na osnovu postojećih izvještaja o Olginom djetinjstvu, te o Karlovom odnosu prema njoj. Da nije u Doboju pala u postelju s Franjom Rejcom, da nije pala na dekicu prostrtu na nekoj malo zaklonjenijoj usorskoj ledinici, da se nije dogodilo ono što nikada nećemo saznati, jer bi s povijesnog stanovišta bilo neprimjereno da znamo, netko bi se drugi uselio u stan što ga je Obrad Trklja prodao Energoinvestu, pa bi povijest kuće na Sepetarevcu krenula nekim drugim, neočekivanim tokom, ali je malo vjerojatno da bi bila zapisivana. A još je manje vjerojatno da bi bili analizirani mirisi jednog od dva stana u toj kući.

Ali, i to odranije znamo, nije to bila jedina velika Olgina greška. Drugu bismo locirali u kolovoz 1941. Nijemci su okupirali Kraljevinu Jugoslaviju, ustaše su uspostavile svoju vlast u Sarajevu i Jevreje te uglednije Srbe već odvode na likvidaciju. Ubijaju ih na Vracama ili po padinama Trebevića, gdje se već i po nekoj tradiciji ubijaju manjinci, ili ih šalju u Jasenovac, gdje će biti likvidirani po receptima što ih nova država nastoji preuzeti od Trećeg Reicha. Nekoliko dana ili tjedana ranije komunisti su pokrenuli ustanak, najprije u Hrvatskoj i Srbiji, onda i u Sloveniji te Bosni i Hercegovini, ali o tome se ništa ne zna, kao što se o povijesnim događajima općenito ništa ne zna, sve do trenutka kada bivaju interpretirani. Olga i Franjo će, kao i svi drugi, tek nakon rata postati svjesni interpretacije i saznati da je 27. srpnja 1941. pokrenut ustanak u Bosni i Hercegovini. Nakon što od tog datuma isteknu devet mjeseci i još dva tjedna, Olga će roditi kćer. Javorka – to ime dobiva od svoga starijeg brata Mladena, devetnaestogodišnjaka – prvo je Olgino i Franjino dijete rođeno u bolnici, prvo i jedino rođeno u Sarajevu.

Usred žarkog ljeta 1941. oni imaju dvojicu sinova, učenika Prve gimnazije. Stariji je briljantan, mlađi se trudi. Između roditelja postoji neka vrsta dogovornog sklada. Franjo ima dobro namještenje u Direkciji željeznica, koju će ustaše preimenovati. Olga je kod kuće, ona je, kako će se to kasnije govoriti, domaćica, ali ima dovoljno vremena da se bavi onim što ju zanima. Recimo, da čita. Odavno mu je stavila do znanja da više ne želi rađati. Trideset i šest joj je godina, njemu je osam više, solidno žive od njegove plaće, ali nemaju nikoga tko bi im pomagao, slao im hranu sa sela, čuvao djecu. Osim toga, hvala dragom Bogu – u kojeg Olga na svoj švapski način vjeruje – pa su obojica sinova zdravo izrasli. Franjo se sa svim tim slaže, iako previše i ne misli. Kada mu je rekla da ne želi više djece, bila joj je dvadeset i jedna, njemu dvadeset i devet. Od tada se paze. Ali u tom paženju mu se dvaput omaklo. (Majka mi je rekla da je to bilo dvaput. A njoj je to povjerila tetka Lola. Od None se o tome ništa, naravno, nije moglo saznati.) I oba puta je morala tražiti liječnika koji će je, naravno ilegalno, riješiti neželjenog ploda. Priča o njemu, o tom liječniku, bila bi za knjigu nakon Selidbe!.

To je bilo u vrijeme kada je coitus interruptus bio način na koji su Olga i Franjo planirali obitelj. Jednom bi mu uspjelo, drugi put, eto, ne bi. Čudna je to stvar s muškarcima u svim epohama: zanesu se, ponese ih, i rađaju se tako neželjena djeca. Moj djed je inače bio odgovoran i pažljiv muž. Ali su, izgleda, postojale situacije u kojima bi se našao izvan kontrole. Uvijek iste situacije.

Nakon drugog abortusa Olga je prešla na prezervative. A Franjo je bio nepodnošljivo jebežljiv. Jer kome bi u kolovozu 1941, u sumornom Sarajevu, dok su naokolo odvodili ljude i dok je on, Franjo, imao ozbiljnih razloga vjerovati da će odvesti i njega, jer je bio Slovenac i jer je surađivao sa slovenskim teroristima, protivnicima ustaškog pokrovitelja Mussolinija, kome bi u takvim trenucima bilo do seksa? I čega se on rješavao seksom, protiv kakvih se nemani borio, koga je u sebi tješio, dok je kao mutav i nakon drugog abortusa jednako živahno navaljivao na Olgu? Ne, nije on bio dominantna figura u toj kući i tom braku, niti je ona bila podčinjena. U svemu, osim u postelji.

Ono što se zbilo kolovoza 1941. zbilo se s prezervativom. Pretpostavljam da se ona svome jadu dosjetila dva, najviše tri mjeseca kasnije. Bio je, dakle, listopad ili početak studenog kad joj je ginekolog – je li to bio onaj isti?, ne nije, jer njega više nije bilo – rekao da je trudna.

Olga je bila odvažna žena. To govorim s ponosom, baš kao da će njezina hrabrost tako preći na mene, ali na kraju i s tugom, jer ju je ta odvažnost skupo koštala. Prvi put se odvažila, i završilo je loše. Drugi put se nije odvažila, i sad vidimo kako je završilo. Naime, naravno da je ponovo željela pobaciti, bez obzira na to što je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, onaj koji će napisati slavnu narodsku Odu Poglavniku, i koji će imati najveće moguće razumijevanje za tretman Srba i Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, propovijedao da će u paklu završiti svaka majka koja ubije svoje nerođeno dijete. Iako je tad bila vjernica, Olga nije vjerovala da bi takvi kakav je Ivan Evanđelist mogli imati veze s Bogom. Mislila je da će se s Njim nagoditi. Njezin je Bog imao razumijevanja za ljude, a naročito za žene. Ali ono pred čime je premrla bila je jasno izrečena prijetnja novih vlasti da će se abortus kažnjavati smrću, o čemu će, kao i o koječemu drugom, odlučivati prijeki sud. I nije se odvažila. Osim toga, nije više bilo onog koji ju je dvaput oslobodio neželjenog ploda, nego bi sad morala tražiti Ciganku, koja će pobačaj izvršiti pletaćom iglom. Ili nešto tomu slično. Ipak je lakše bilo roditi. Tako je 10. svibnja 1942. na svijet došla moja majka. I tako sam 28. svibnja 1966. na svijet došao ja.

Mladen joj je dao ime Javorka. Župnik je rekao da je to srpsko ime, da ga nema u crkvenim kalendarima, pa da moraju izabrati neko katoličko ime. Franjo mu se usprotivio. Bila je to njegova tema, nešto u čemu je jak i principijelan. Ni po koju cijenu nije dopuštao da mu politički pravovjeran katolički pop djetetu nameće ime. Iz tog je natezanja djevojčica ponijela dva imena. Zvala se Regina Javorka. Kraljica Javorka. Da je bilo po imenu, bio bi to veličanstven početak.

Otpočetka bila je ona neželjeno, slučajno dijete, posljedica činjenice što je prezervativ bio šupalj. Ali to bi se, vjerojatno, zaliječilo, većinu čovječanstva čine neplanirana ili neželjena djeca, ali onda je u rujnu 1943. Mladen ubijen. I tada je sveden saldo Olgina života: umjesto onakvog sina, lijepog, požrtvovnog i vječnog, dobila je malu, musavu djevojčicu. Nikakvih šansi ona nije imala da ga nadmaši i da bude u životu voljena. Između roditeljskih krivnji i optuživanja udjenuo se Javorkin život.

Za njih dvoje bio je to kraj: u trideset i osmoj i četrdeset i šestoj godini Olga i Franjo posvršavali su sve što su imali. Slijedila je duga starost, a zatim smrt. Slijedila je ona etapa koja se živjela samo zbog nemogućnosti da se savlada strah od smrti.

Sepetarevac je došao na posljetku. Još jedna, posljednja selidba, i to će biti kraj. Tih godina ona je neočekivano dugo vrijeme provela u kuhinji. Kuhala je rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. Usred spremanja ručka, recimo kuhanja sataraša – sataraš je bio još jedno od jela koja sam volio, pa ga je trebalo često pripremati – prilegla bi na kauč i udubila se u knjigu koju je upravo čitala. U našoj kućnoj biblioteci bilo je na stotine knjiga, većinom domaćih i nešto njemačkih – koje smo tokom ove priče već preseljavali – koje je ona čitala po nekome svom redu i interesu. Knjige koje je voljela, čitala bi više puta, a čitala je brzo i vrlo temeljito. Imala je dobru koncentraciju, tako da se u pola ručka mogla vratiti Zoli, Maksimu Gorkom ili Buddenbrockovima, i nekoliko minuta ili cijelih pola sata, ako bi se, recimo, kuhao grah, čitati, a onda se dići da promiješa jelo ili da ga začini. Danas mi se čini da tokom kuhanja nikada nije kušala ono što sprema, da provjeri je li gotovo, je li dovoljno slano, treba li još nešto dodati, kao što to rade drugi kuhari i kuharice. Sve bi se nekako samo po sebi dovršavalo i sve bi po nekom višem kosmičkom zalogu i znanju bilo savršeno začinjeno. Ona je, čini mi se, za štednjakom sve unaprijed znala, jer su sva njezina jela bila već jako davno naučena i pripremljena. Kada bi, uglavnom zbog mene, trebalo izmisliti nešto novo, samo bi malo usporila stvar, pa bi poput bubnjara s metlicama u nekoj laganoj kompoziciji, odsvirala pjesmu koja nije postojala prije nje, ali koja, na moju žalost, neće postojati ni nakon nje. Njezin život u kuhinji bio je poput kazališne predstave za jednog gledatelja, koja je na Sepetarevcu igrala od ljeta 1969. do kasnog proljeća 1986. O tom džez teatru daljnjih svjedočanstvava nema.

Između kuhinje i trpezarije bio je dvodijelni zastor. To da se para i mirisi kuhanja ne šire po stanu. Ali nije ispunjavao svrhu. Umjesto toga zastor služio je kao dodatni element kazališnog predstavljanja. Sjedio sam za trpezarijskim stolom, listao enciklopediju, crtao ili na zelenom igralištu stolnog fudbala sam protiv sebe igrao uzbudljivu nogometnu utakmicu, i pogledivao prema zastoru iza kojeg se, u dubini prizora, kretala Nona, pripremajući ručak. Nisam joj se divio, divljenje će uslijediti kada već bude prekasno, nakon što predstava dođe kraju, nego sam je krajem oka kontrolirao, da slučajno u jelo ne zakuha nešto što ne volim. To je bio moj vječni strah, strah princa od Sepetarevca da ga ne otruju. Ali ni taj strah nije baš bio bez osnova: jedna od Noninih velikih zamisli, na kojoj je svih tih godina vrijedno radila, kao na nekoj zavjeri protiv princa, bila je da mi podvali jaje, špinat ili poriluk. A ja ništa nisam tako nevolio kao jaja, špinat i poriluk. Istina, nisam volio ni većinu drugih jestiva – do danas je ostalo tako: iako volim jesti, većinu hrane ne jedem – ali te su mi tri stvari, ipak, bile najgore. Ona je vjerovala da mi može podvaliti. Zapravo, vjerovala je u nešto što mi se činilo još nevjerojatnije: nema tog sastojka u kuhanju, pa tako ni tih jaja, špinata i poriluka, koji ne bi mogao biti po čovjekovu ukusu. A ukus je, istina, delikatna stvar, različita od čovjeka do čovjeka, pa bi svaki taj sastojak trebalo prilagođavati svakome pojedinačno, u ovom slučaju meni. Njezina ambicija bila je vrlo plemenita, ali ja sam je doživljavao kao pokušaj prevare. Tek nedavno sam, kao uveliko sredovječan čovjek, tridesetak godina udaljen od njezine kuharske predstave, shvatio da je pokušavala ono što rade slavni kuhari, pa kad uspiju svi im se onda dive. Ali nije uspjela, nije me navela da jedem jaja, špinat i poriluk. Ili to ja samo mislim da nije…

Pozornica je bila duboka tri, a široka jedan korak. Kuhinja u kojoj si se, kako se govorilo, jedva mogao okrenuti. S lijeve je strane bio ormarić s policama na kojima su stajali lonci i ladicama s priborom za jelo, kuhačama i zaimačama, čistim kuhinjskim krpama, bilježnicama u kojima su zapisani prastari recepti… Na tom je ormariću bio prostor koji je Javorka stručno nazivala radnom plohom – majka je na Sepetarevac donosila imena bezimenim pojmovima, ali ta su imena u pravilu zvučala krajnje administrativno. Tu je, na radnoj plohi, Nona mijesila kruh i kolače, filovala paprike, pripremala pile za pečenje, bavila se malim i jednostavnim čarolijama na kojima se zasnivao okus i miris Sepetarevca. Kaže se da je za svaki posao važno da je rađen s ljubavlju, te, ako je moguće, iz uvjerenja. Nona nije kuhala s ljubavlju, još manje iz uvjerenja. Kuhala je iz gorčine duše i iz svoga prvog i posljednjeg životnog poraza, ali je kuhala savršeno. To kuhanje sam ja, ti okusi i mirisi moj su izgubljeni svijet. Ja sam gorčina njezine duše.

Iznad ormarića bio je prozor koji gleda na ulicu i na Milenkino dvorište. Dok radi, Nona ne poglediva kroz prozor. Ne zanima je komšiluk.

U kutu, uz ormarić s radnom plohom, bio je frižider. U njezino vrijeme vrlo funkcionalno namješten i uredan. U frižideru je bio bokal, i u bokalu nenačeta bibava vrećica nepasteriziranog mlijeka. Zašto ju je, iako nenačetu, držala u bokalu? Ne znam.

U vratima jednolitarska je staklena boca Coca cole, na kojoj je bijelim pisanim slovima, onim slavnim logom, ispisan naziv pića. Ali ne na crvenoj pozadini. Ona će se, kao dizajnerski dodatak, pojaviti godinama kasnije. Od svoje desete godine dnevno sam ispijao litru Coca cole. To je nezdravo, govorili su, pa su mi zabranjivali, pa su me kažnjavali zabranom Coca cole na tri, pet, sedam, deset dana, ali nije bilo koristi. Jednom u životu, u nekoj tada neshvatljivo dalekoj budućnosti, sam ću od sebe prestati da pijem Coca colu.

Koječega drugog bilo je u tom frižideru, ali ja se sad sjećam samo bokala s vrećicom mlijeka i boce Coca cole. Zato što ta dva predmeta danas ne postoje. Odavno više nema neprokuhanog mlijeka u vrećicama, boce za Coca colu drukčije su dizajnirane i nisu od stakla.

Ispred frižidera kanta je za smeće, koja se jednom dnevno prazni. To je moj posao. Istresam je u veliku kantu, koja stoji na terasi, i koju iznosimo pred odvoz smeća, ponedjeljkom i četvrtkom.

Do kante je, nasuprot frižideru, sudoper, koji se na Sepetarevcu zove pilo. Kao što nitko banju nikad nije nazvao kupaonicom ili kupatilom, tako ni pilo nije nazvao sudoperom. Te riječi su Nonine, ali ipak će je nadživjeti. Sve do majčine smrti bili su banja i pilo.

Iznad pila su dva ormarića za suđe. Majka za njih kaže – viseći elementi. Nona i ja govorimo – kredenca. Iako u kuhinji nikakve kredence nema, u toj riječi je uspomena na kredencu koja je bila u svim prethodnim kuhinjama. Takav je Nonin jezik: u njemu nema visećih elemenata i ormarića. Riječ može biti i netačna, kao što je u ovom slučaju netačna kredenca, ali ona mora u zvuku biti precizna i u nekom dubljem, suštinskom smislu istinita.

U Noninoj životnoj eri – koja kao i svaka druga era postoji samo nakon što prođe, era je riječ koja postoji samo u prošlosti, i što je prošlost udaljenija to je era izvjesnija – kredence u kuhinjama bile su poput oltara u crkvi. Sve drugo je moglo biti i ovako i onako, ali kredenca je bila središte ceremonijala, sve je započinjalo od nje, u kredenci je bila duša svake kuhinje, a s kuhinjom i kuće. Kuhinjska je kredenca bila kućni oltar.

Sepetarevac je bio prvo i posljednje mjesto, prva i posljednja kuhinja bez kredence. Lako je to u stvarnosti podnijela – jednako je kuhala i s kredencom i bez nje – ali nije podnosila nestanak važne riječi iz govora. Njezin jezik bio je bogat, za svaku je stvar u njemu bilo više riječi, ali je svaka od njih zavisila od stanja stvari, od raspoloženja i dnevnih prilika. Sinonimi su bili poput polutonova u glazbi: iako ih većina ljudi ne čuje, za nju su toliko važni da ih nikada ne bi krivo izgovarala. Postojale su, međutim, i riječi bez sinonima. Recimo, kredenca. Koja bi samo ponekad, u rijetkim trenucima zanesenosti, iz ženskoga prelazila u muški rod i bivala kredenac.

Do pila bio je valoviti limeni okvir za sušenje suđa, pa štednjak, kombinirani, plinsko-električni, s električnom pećnicom koju je Nona vazda hvalila. U životu nisam bolje imala. Još od kakanjskih vremena, kada smo imali štednjak na drva, pa bi Franjo sjedio uz njega, rješavao križaljku i ložio štednjak, dok se unutra pekao kruh. Mislila sam da struja nikako ne može biti kao drva, sve dok nam ova pećnica nije ušla u kuću. Rerna ti je, draga moja, u životu lutrija!

Tako je govorila, a meni se čini da joj i dalje mogu čuti glas. Glasovi mrtvih brzo se zaboravljaju, nisam siguran pamtim li majčin glas, ali Nonim kao da mi je ostao u uhu. Znam njezine naglaske, precizne štokavske, i onu starinsku bosansko-dubrovačku intonaciju, iz koje je, prema potrebi, lako prelazila u njemački i u talijanski. Na njemačkom bi razgovarala s Javorkom, kad god ja ne bih smio nešto čuti, te s kućnim prijateljima, kada bi baš bili dobro raspoloženi – kad god su se baš jako smijali, smijali su se na njemačkom – a na talijanskom je, također samo u dobrom raspoloženju, izgovarala poslovice i uzrečice od kojih nisam zapamtio nijednu jedinu riječ. A nisam, jer sam na to njezino govorenje nerazumljivih jezika bio na čudan način ljubomoran.

Do štednjaka je, sve do nekih godina, bila peć naftarica, a poslije dugo nije bilo ništa. Tu bi, u vrijeme priprema kupusa za kiseljenje, stajala plastična kaca, koju ćemo poslije snositi u podrum.

U podrumu je, pored kace, bila i vreća od pedeset kila, s glamočkim krumpirom koji smo svake godine dovlačili s pijace na Stupu, gdje bi ga kupili kod čovjeka koji se zvao Vuko Rađenović. Tolika sam imena u međuvremenu zaboravio, tolika su se, za Sepetarevac važnija i sudbinskija, trajno zagubila, iako, znam, negdje u glavi postoje, pa bi me, da se spomene neko od njih, sjećanje na njega iznutra svog obasjalo, ali, eto, nisam zaboravio ime čovjeka koji je negdje od Glamoča dolazio na stupsku pijacu i kod kojeg smo svake godine kupovali po pedeset kila krumpira.

Inače, taj običaj bio je i štetan i besmislen, ali se na njemu insistiralo, kao što se i inače insistira na štetnim i besmislenim tradicijama. Naime, kod tog Vuke Rađenovića krumpir se kupovao još od početka pedesetih, od nekih siromašnih i gladnih vremena, kada je vreća krumpira u podrumu predstavljala neku životnu sigurnost. Ako je imaš, znao si da nećeš umrijeti od gladi. Osim toga, godinama je, možda i desetljećima, krumpir što bi dolazio na Markale bio loš, zimi bi od smrzavanja brzo istrunuo – a ništa tako strašno ne zaudara kao truli krumpir – i zaista je najbolje bilo pred zimu od Vuke Rađenovića kupiti vreću krumpira, koji bi nam, ako ga se dobro pazilo i obilazilo, dotrajao do proljeća.

Kada su se šezdesetih vremena promijenila, i kada se krumpir iz Glamoča dovozio u modernim kamionima, Vuki i starim običajima ostajalo se vjerno najviše zbog uštede – kod njega je, naime, uvijek i zauvijek bilo jeftinije – a onda, je li i to bio mit ili je stvarno bilo tako?, i zato što je njegov krumpir bio kvalitetniji i ukusniji. Možda bi najtačnije bilo reći da su se već tada izmišljali razlozi samo da se ne bi odustalo od nečega što je postalo tradicija.

S preseljenjem na Sepetarevac stvar je postala i štetna i besmislena. Najprije, onih godina dok je Nono još bio živ, kada smo devet mjeseci provodili u Drveniku, a Javorka bi u stanu samovala, dio Vukinog krumpira putovao je s nama u Drvenik – ako bi nas netko vozio autom, ako nismo išli vlakom – majka bi dio podijelila po komšiluku, a većina bi proklijala i istrunula, pa bi se na proljeće ostatak vreće istresao u bašču. Kasnije, nakon što je Nono umro, a mi se vratili, najednom se pokazalo da se u našoj kući više ne jede ni upola onoliko krumpira koliko ga se nekad jelo. Osim toga, više nije bilo ni one nekadašnje brige za krumpir, da ga se pregledava i zagledava, prevrće po podrumu i štiti od klijanja i truleži, tako da bi već do veljače propalo pola Vukine vreće.

Ali ni Noni ni Javorki izgleda da nije na um palo da se prestaju kupovati vreće krumpira kod Vuke Rađenovića na Stupu. I jednoj i drugoj je, možda i iz različitih razloga, ova tradicija bila životno važna. Javorki, vjerujem, više iz psiholoških razloga: nije mogla podnijeti da se vremena mijenjaju, da na njezina pleća liježe svijet koji su nekad na svojim leđima vukli Nona i Nono, a da je ona savršeno nesposobna i nespremna da se s tim svijetom nosi. Nego, ako su oni i svoja vremena imali svog Vuku Rađenovića, Stupsku pijacu i vreću krumpira, htjela ga je imati i ona.

Nona, pak, koja je, ipak, bila praktičnija, i bila je u stanju pregorjeti i veće gubitke, životne promjene i diskontinuitete u tradiciji, u tim je vrećama krumpira nalazila sigurnost pred mogućom gladi, ali i garanciju da je Sepetarevac ozbiljna i odgovorna kuća.

Pitanje gladi u njezinom je slučaju bilo zanimljivo: naime, iako je s prezirom govorila o onima kojima sva sreća u životu i svi novci koje zarade moraju kroz guzicu proći – sumnjičeći me, ne bez razloga, da ću i sam biti takav – iako nije bila poguzija, više je, barem što se hrane tiče, bila asket, Nona se plašila gladi. Taj strah bio je za nju netipičan, jer niti je bila plašljiva žena, niti bi se dala da ju ponesu kolektivne emocije. Kao obrazovano i načitano čeljade, prava kći svoga oca, racionalnog Švabe, nastojala je da svaku stvar i svaki životni problem privede razumu. Ali pitanje gladi bilo je izvan mjerila njezina razuma.

Biografski gledano, možda je imala za to razloga. Bilo joj je devet godina kada je započeo Veliki rat, a trinaest kad je rat završio. Dubrovnik, vjerojatno, i nije bio najbolje mjesto za podnošenje ratne oskudice. Ubrzo zatim, kada je otac ostao bez posla i kada su potjerani u Bosnu, živjelo se od sindikalne pomoći. Kada je Karlo Stubler, milošću Željeznice, primljen natrag u službu, istina na mnogo niži, ponižavajući položaj, živjelo se po tuđim kućama i u oskudici. Nakon što se udala, uslijedila su vremena kućenja i skromnosti, ali više nije bilo gladi. I neće je biti negdje sve do zime 1942. na 1943, nakon koje će uslijediti još dvije, sve gora od gore. S oslobođenjem nastupila je epoha racionaliziranog snabdjevanja i života na tačkice, koja će potrajati negdje sve do Staljinove smrti. Ako se i nije bilo gladno, moralo se voditi svakodnevnog računa o tome da se život tako udesi i novci tako rasporede, da se u kuhinji tako kuha da jedan zalogaj nahrani sve ukućane.

Krumpir se kod Vuke Rađenovića na Stupu počeo kupovati u vrijeme kada je jedna vreća bila dvije trećine Franjine plaće. Samo jednom je to ispričala, sve da naglasi kako se u to vrijeme dobro vodilo računa o tome da nijedan krumpir ne isklija ili, ne daj Bože, istrune. Nakon toga je, iz godine u godinu, vreća krumpira bila sve jeftinija i jeftinija. U početku se dobro preračunavalo kako će se i kada krumpir kupovati, da bi se uskoro o tome prestalo misliti. Zajednica je neprimjetno izlazila iz siromaštva, a sa zajednicom i naša mala obitelj. Međutim, nitko se nikada nije usudio reći, a vjerojatno ni pomisliti, da su istekle godine siromaštva i da sad živimo u nekom drugom vremenu, u kojem smo zaštićeni od gladi. Svo to vrijeme godine sitosti činile su se sretnim izuzetkom i povijesnim incidentom u epohi gladi. I to je onda bio razlog zašto se pred svaku zimu morala kupovati vreća krumpira.

Kada je primijećeno da se na Sepetarevcu krumpir nedovoljno jede, Nona je započela kampanju pripravljanja krumpira na sto načina, koja je, opet, u meni nailazila na najdelikatniju tačku otpora. Javorki je u načelu bilo svejedno što jede, samoj Noni savršeno je odgovarala asketska ishrana – neka se ne jede ništa osim raštike i blitve s krumpirom, grenadirmarša s krumpirom, krumpir pirea sa šniclom u lovačkom saftu i krumpirove čorbe – ali ja, kao što smo već rekli, većinu jestiva nisam volio ni želio jesti. I bilo me je jako teško, a zapravo nikako, na to nagovoriti ili natjerati.

Pire krumpir nisam jeo, restovani krumpir također, kuhani krumpir nikakav. Osim krumpir salate i pomfrita nisam, zapravo, jeo krumpir. Čak ni onaj što bi se pekao uz pečeno pile. Umjesto njega jeo sam fil iz pileta, budući da sam insistirao da se pile svaki put filuje. (I to je još jedna od životnih zagonetki što ih je Nona ostavila za sobom: njezin je fil bio od kruha natopljenog u mlijeku, ali što je još bilo u tom filu, pa da takav okus više nikad ne pronađem?)

Ali te godine kada se krumpir svakodnevno morao jesti da bi tradicija Vuke Rađenovića bila potvrđena u zbilji, a onda i sačuvana, Nona je od krumpira počela spravljati i pripremati i ono što nikada prije nije. Mijesila je kruh od krumpirova tijesta, kuhala knedle, slatke i slane, knedle sa šljivama, marelicama, sirom, knedle bez ičega, šufnudle, krokete, krumpirove njoke. Nagla provala entuzijazma, izazvana brigom za tradiciju, proizvela je niz gastronomskih inovacija na Sepetarevcu, među kojima su neke ostale i za buduće. Recimo, dorađena krumpirova čorba, s dodatkom octa i gorušice, zamijenila je onu tradicionalnu, tupu i praznu sirotinjsku čorbu, što se u Noninoj kuhinji pripremala još od pradavnih vremena kada je otata ostao bez posla i kad se živjelo na sindikalnoj pomoći.

Kampanja je s vremenom minula, kuhinja se već sljedeće sezone vratila normalnim tokovima, pa su se svi već pomalo i navikli na to da većina od onih pedeset kilograma Vukinog glamočkog krumpira proklija i istrune, te da se njime na proljeće nagnoji bašča. Ali to nije bio razlog da se odustane od kupovine, pogotovu nakon što smo u jesen 1978. kupili fiću, pa se na Stup u veliku godišnju kupovinu odlazilo mnogo komfornije nego ranije. Od tog vremena na Stupu su se osim krumpira kupovali i kupus za kiseljenje, kao i makedonske paprike roge od kojih se pekao ajvar, paprike babure koje su se za zimu punile ribanim kupusom, zatim patlidžani, paradajz za kuhanje koncentrata, te dunje za kitnkez i sulc. Mali bijeli autić legao bi pod svim tim teretom što bi ga majka i ja preraspoređivali na zadnje sjedište, a ono što bi preostalo, vreće s dunjama i patlidžanima, stale bi meni u krilo i zaklonile mi pogled, tako da bih se sve do Sepeterevca vozio s pogledom na patlidžan, koji se iza plastične rupičaste vreće sjajio kao čizma esesovskog oficira u filmu o Auschwitzu, i slušao majčine jadikovke oko vremena što ga je uvijek malo i kako će onda ona bez ičije pomoći i sa starom majkom na grbači da nakuha svu tu zimnicu. Nervirala me je ta cjeloživotna, svakodnevna fikcija, iako mi danas već djeluje zabavno: naime, kad dođemo kući majka će, umjesto da krene s kuhanjem zimnice, prileći da se odmori, pa će ju u tom odmaranju stići teška migrena, a stara će majka, ne silazeći joj s grbače, posve sama ili uz minimalnu moju pomoć, krenuti s pečenjem ajvara. Najprije će u onoj savršenoj pećnici peći paprike. Onda će ih, jednu po jednu, guliti sa staloženošću budističkog monaha, dok će mene već i od samog pogleda na tu crveno-crnu gomilu hvatati strah i zebnja, obuzimat će me mračne misli i dojmovi da do Sudnjega dana neće biti oguljene sve te paprike – po takvim sam mislima, vjerujem, pravi sin svoje matere.

Nona se, međutim, nije dala impresionirati ni planinom od makedonskih paprika roga. Bila je strpljiva i ustrajna, beskrajno dugo bila je u stanju ponavljati istu radnju, i svemu je, svakom poslu i procesu, svakom životnom stanju, već pri početku znala vidjeti kraj. Po tome se razlikovala od svih nas, od Noneta, majke i mene, jer dok smo mi očajavali, pokrivali se dekom preko glave i spavali dok nas užasno ne zaboli glava, dok smo se mi gušili od srčane slabosti i od astme, dok smo govorili – e, lijepa smrt! – dok smo mudro odustajali od svake ozbiljnije životne ambicije, uvjereni da je neostvariva u vremenu što nam je na raspolaganju, ona je svemu tome vidjela kraj, i nije mu se baš radovala. Otkako je prestala vjerovati u Boga, užasan bio je njezin strah od smrti. Dok je Njega bilo, pred njom se pružao beskraj, bodrila ju je utjeha vječnosti, a sad je, guleći paprike, mirno i dostojanstveno koračala svome kraju.

Prije nego što smo kupili fiću na Stup smo išli tramvajem, a još prije toga vlakom. Je li postojao vlak u vrijeme kada smo počeli kupovati glamočki krumpir kod Vuke Rađenovića? Ne znam i ne bih volio provjeravati. Kada zamišljam što se zbivalo prije mene, ili prije vremena u kojem iz fikcije izranjam u zbilju, volim vidjeti ono čega u zbilji više nije bilo. Recimo, nije bilo tog vlaka što je od Ilidže vozio do Čengić vile i do Marijin dvora, u kojem su na drvenim klupama sjedili Olga i Franjo Rejc, dok je on između nogu držao jutenu vreću na kojoj je pisalo Cafe brasileiro, a u kojoj je bio krumpir Vuke Rađenovića. Možda se u zbilji to nikad nije dogodilo, i vjerojatno nije, jer 1953. više nije bilo tog vlaka, ali se trebalo dogoditi, moralo se dogoditi, tako da je istina, istinitija od onog što se u zbilji dogodilo, da su njih dvoje tako sjedili na drvenoj klupi vlaka što se sa Stupa spuštao prema gradu, da je on među nogama čuvao vreću da se ne prevali i da se, ne daj Bože, ne rastvori pa da se krumpiri raspu po vagonu, te da je na vreći crvenom bojom bio utisnut natpis Cafe brasileiro i da je ta crvena bila jedina živa boja u toj crno-bijeloj slici gladnoga sarajevskog vremena.

Veći dio života Olga Rejc provela je u kuhinji. To nije bio njezin izbor, nego su se okolnosti tako stekle. Radila je ono što nije voljela, ali u tome je bila dobra. U kuhinji je i u trpezariji, preko nepca i želudaca svoje djece i unuka, ostavila uspomenu na sebe, kroz koju su se onda, kao ornamenti u kaleidoskopu, formirale njihove ćudi. Ovisno o snazi svjetla i unutrašnjem zakrivljenju duše, ta ćud se razlikovala, u Dragana, u Javorke, u mene. Ali sve troje smo formirani prema njezinom osjećaju za mjeru. Dragan je bio dobar prema svijetu, velikodušan i površan u hrani, bio je dijete gladnih godina. Javorka je bila opsjednuta sobom i svojim mjestom u svijetu, prema hrani ravnodušna, kao i prema ljudima, ravnodušna i tuđa. Njezina povrijeđenost nije imala mjere. A ja? Kakav sam ja mogao biti? I kakav sam na Sepetarevcu, u njezinoj kuhinji postao?

I u onom što nisam volio, čemu sam se opirao i uz što sam radije ostajao gladan, osjećao sam se kao u svojoj koži, u glavi svojoj i u želucu. Sepetarevac je, sve dok nisam odozgor potjeran, pa nisam završio u Zagrebu, bio je moja glava i moj želudac. Ta kuća bio sam ja, kuhinja je bila moja svijest. Kada se jednom kuća bude urušavala i nestajala, kuhinja će ostati zadnja. Trebalo mi je godina i godina da u Zagrebu prestanem biti hodajući Sepetarevac, kuća na četiri vode umjesto čovjeka s dvije ruke i dvije noge, koja se naokolo kreće i svi je gledaju kao živo čeljade, drago ili mrsko, iako je ona ustvari kuća. Trebao sam zaboraviti kuhinju, pa da konačno opet postanem čovjek. Onaj koji sam bio prije nego što je počeo rat ili onaj koji sam bio prije nego što je umrla Nona? Na tu dvojbu nemam odgovora, ali njezina smrt za mene je bila dramatičniji, prevratniji događaj od rata. Rat je samo osvijestio tu smrt.

Kada bismo se krajem kolovoza sa Sepetarevca spuštali na more, u Drvenik, i kada bi Nona napuštala jednu kuhinju i prelazila u drugu, ta promjena bi se i u jeziku poznala. Naime, kuhinja je bila samo jedna – ona u Sarajevu. U Drveniku bila je konoba. U konobi je bio trpezarijski stol sa stolicama, bila je kuhinjska kredenca, štednjak i frižider po imenu Moskva, iz čije je kvake tresla struja, pa je ubrzo zamijenjen frižiderom Obodin. Bila je i ribarska mreža, koja je kao ukras, kao draperija, razapeta u uglu konobe. Bili su i kuhinjski mirisi, intenzivniji nego u Sarajevu, ali nije bilo kuhinje. Nije bilo mjesta koje se tako zove i koje bi bilo obuhvaćeno tom riječju. Da smo u školi, u prvom razredu koji sam pohađao u Drveniku, dobili zadatak da opišemo kuhinju, ja bih opisivao kuhinju na Sepetarevcu. I onda bih učiteljici Nadi Kostanić morao objašnjavati da druge kuhinje kod nas nema.

Sve čega na svijetu ima, i što bi trebalo opisati za školu, postoji samo na jednom mjestu i u jednom obliku. Svaka riječ označava samo po jednu stvar. Samo jedna je kuća, ona na Sepetarevcu, jedna kuhinja i jedna konoba, ona u Drveniku, koju jednom godišnje napuštamo, da bi joj se onda vratili. Dugo je takav ostao moj doživljaj jezika. Vremena mi je trebalo da se naviknem da svaka stvar postoji u bezbroj različitih varijanti, ali svejedno za svaku od njih postoji samo jedna riječ. Bio sam uvjeren da za svaku od tih varijanti, za svaki pojedinačni predmet, negdje postoji neka druga riječ. Razočaranje je nastupalo svaki put kad bi me jezik opovrgao i dugo sam se navikavao na svijet u kojem to nije tako. I danas mi bude čudno kada shvatim da se nešto nepoznato i tuđe zove isto onako kako se zove ovo moje.

U konobi Nona bi obično kuhala isto ono što je kuhala i u kuhinji, ali svejedno je sve bilo drukčije. Raštika je imala intenzivniji okus, ulje je bilo gušće, ja sam bio gladniji, i osjećao sam se kao da smo na izletu. Tog bi osjećaja nestalo kada bih nakon nekoliko tjedana pomalo zaboravio na Sarajevo i kada bi se moj govor skroz promijenio i od sarajevskog postao drvenički, od bosanskog dalmatinski. Nisam razmišljao o tome kako govorim, niti sam ove riječi namjerno zamjenjivao onima, nego se to događalo samo od sebe, tako što bi se oko mene promijenio svijet, a sa svijetom i jezik, njegove riječi, sintaksa i melodija. Uskoro bih govorio kao da nikada nisam bio Bosanac. A onda bi se, po povratku u Sarajevo, na jednak način sve mijenjalo i iznova preobražavalo. Tako je to bivalo dvaput godišnje, sve do Nonetove smrti i našeg konačnog povratka u Sarajevo. Odvijalo se mimo moje volje, iako nisam bio ravnodušan. Slušao sam ih kako govore – vidi malog Sarajlije kako se preko noći pretvorio u Dalmatinca, i – vidi ga, nije prošlo ni sedam dana, a govori kao da se nije micao sa Sepetarevca, ali mi je uvijek draža i bliža bila prva uloga. Htio sam biti Dalmatinac i Drveničanin, i to preko cijele godine i zauvijek, što se ne bi mijenjalo ni onih mjeseci kada smo živjeli na Sepetarevcu, a ja govorio kao Sarajlija. To je bio prvi moj identitet: dalmatinsko-drvenički. I moja prva nacija i prvo životno manjinstvo, pri kojemu sam ostajao godinama još nakon konačnog povratka u Sarajevo.

Ali kuhinja mi je bila draža od konobe. Iz kuhinje nije prijetila nikakva opasnost, Nona mi je bila saveznik i zaštitnica. Razumjela je kad bih joj rekao da nešto ne volim, i to bi zapamtila. U konobi više nije bilo tako. Tamo je Nona bila druga osoba, divlja avanturistkinja, koja me plaši i mimo koje strašni neprijateljski svijet, svijet iz noćnih mora iz mora i iz mraka, slobodno ulazi u kuću, kuha se u loncu i peče u pećnici. Koja nije bila dobra kao ona sepetarevačka.

Jednom je iz cekera izvadila hobotnicu, pa je podigla visoko u zrak. Uz dreku sam pobjegao iz kuće, tako da su me morali loviti po Drveniku i na silu me vraćati natrag. Strah nije minuo ni kad sam vidio razrezanu hobotnicu, a pravi je užas nastupio kada je malo kasnije Nona iz rerne izvadila tepsiju i kada sam među krumpirima ugledao hobotničje krakove. Bili su kao živi, i činilo se da će izgmizati van i razmiliti se po konobi. U tom času nisam vjerovao da bi Nona i Nono, makar i u šali, makar i da mene isprepadaju, mogli jesti hobotnicu. Ako ona već ne pojede sve nas i ako je zaista mrtva, kao što njih dvoje govore, a ja im i dalje ne vjerujem, čak ni tada nije moguće da ljudi takvo što jedu. I naravno da nije bilo te prijetnje kojom bi me se natjeralo da stavim komadić hobotnice u usta. Ni tada, ni sljedeći put, ni godinama poslije. Kada smo se zauvijek vratili u Sarajevo, više nije bilo hobotnica. Možda bi se kadikoja u ribarnici na Markalama i pojavila, iako sumnjam, pošto vjerujem da su birvaktilski Sarajlije kao i ja zazirali od hobotnica, tek nikada nije donijela hobotnicu iz grada. Osim što je znala da ju ja ne bih jeo i da ni Javorka baš ne luduje za hobotnicama, vjerojatno je, što se nje tiče, gošćenje hobotnicama završilo Nonetovom smrću. Iako ni o toj priči ništa ne znam i više nemam koga pitati, čini mi se da mogu rekonstruirati kako je to moglo izgledati i zašto im je oboma bilo tako stalo do hobotnica. (Nakon prvog incidenta u konobi i mog bježanja po selu, te nakon još dva-tri pokušaja da me se privede razumu i gastronomskoj normi, kad god bi se za njih dvoje pekla hobotnica, za mene bi se frigale girice. A to bi bila takva milina da me više nije bila briga što će Nono i Nona te zmajeve papke i pipke stavljati usta i žvakati ih, nego bih bio izvan sebe od oduševljenja. Evo, i sad sam pomalo izvan sebe, jer mi kao nekom starom psu cure sline od pomisli na okus što ga desetljećima nisam osjetio…)

Nono nije bio veliki poguzija. Mršav po prirodi i koliko god da jede, nije pretjerano uživao u hrani, a cijeloga je života stvarno volio onih nekoliko jela koja je, valjda, još od djetinjstva pamtio kao veliku i iznimnu čast i čašćenje, kao nešto što se jede samo u bogatim kućama i u dobra vremena. Recimo, govedsku juhu, i nakon toga kuhanu govedinu s hrenom. Dušu bi za to dao, pa ako mimo očekivanja njegove puste i bezbožničke duše, ipak, postoji raj, on je sigurno u tom raju – jer ne može biti raja u kojem Nono nije – onda on tamo barem dvaput tjedno ruča govedsku juhu, a poslije meso sa hrenom. Volio je on i pečenu kokoš, a navečer bi, pogotovo kad bismo bili u Drveniku, u konobi, pa kad bi zapuhala bura, često poželio da mu Nona u rernu ubaci nekoliko krumpira u kori, pa bi ih onda onako vruće jednog po jednog gulio za stolom, mazao maslacem i jeo, dok bih mu je ja divio. Kada odrasteš, mislio sam, i kada si baš jako, jako hrabar, onda guliš koru s tek ispečenih krumpira, a da ti prsti ne zadrhte.

Volio je, možda, još i kupus flekice, a za drugo ga nije bilo briga. Jeo je, jer se moralo jesti. Ali i u tome je bio vrlo konzervativan. Recimo, odbijao je pašticadu, jer mu nije išlo u glavu da se meso priprema sa suhim šljivama. Vjerovao je da to onda mora biti slatko. A ako i nije slatko, ne može biti ukusno. Što se hrane i pića tiče, bio je krajnje konzervativan. Općenito je on bio konzervativan u življenju, a slobodouman i radoznao u mišljenju. Zanimali su ga drugi ljudi i narodi, ali ne i njihova kuhinja. Neka oni jedu ono što njima godi i što im čini dobro, a on će govedsku supu i meso sa hrenom.

I kako je onda moguće da jede hobotnicu s krumpirom?

Nono do dvadeset i sedme nije znao plivati. Onda ga je ona odvela kod Lole i Andrije u Dubrovnik, i Franjo je uz nju proplivao. Naučila ga je. Umio joj se prepustiti. Je li prvi put tada vidio more? Ne znam, ali vjerojatno jest. Ako ga je prije i vidio, moglo je to biti samo iz daljine, iz vlaka, dok je bio vojnik ili ratni zarobljenik, ali je u Dubrovniku prvi put zagazio u more.

Prije toga nije imao gdje da nauči plivati. U Kneži nije bilo rijeke, a poslije u Zenici i Travniku nije bilo vremena. Dok su se drugi kupali, on je radio. Ali more je za njega, kao i za većinu Bosanaca, bilo daleki, strani predio.

Ona je, pak, bila žena s mora. Kako to kod Švaba često biva, Karlo Stubler ne samo da je odmah prihvatio Dubrovnik i dubrovačke običaje, i to onako kako Bosnu nikad neće prihvatiti, nego je ubrzo postao čovjek s mora. Išao je na peskariju u luku, koja je bila na istom onom mjestu na kojemu će biti za moga djetinjstva, pa sve do posljednjeg rata, odakle bi donosio ne samo ribe, nego i školjke, rakove, čudnovata i čudovišna morska stvorenja što su tom svijetu zamjenjivala prasad i telad. Kao rođenom Banaćaninu nije mu nimalo smetala ta iznenadna i vrlo radikalna promjena u ishrani, nego je još i insistirao na njoj. Otata je dok smo bili u Dubrovniku jeo samo ribu! Govorilo se tako sa čuđenjem, a govorili su to i oni koji se za dubrovačkih vremena još nisu bili ni rodili. Ali tko je tu ribu pripravljao? Omama? To nekako i nije vjerojatno. Ili je i ona u ta vremena bila drukčija. Ako ništa drugo, bila je mlada.

Iz Dubrovnika Olga je ponijela i strast za hobotnicama. Kao djevojčica ronila je oko Porporele i golim rukama hvatala hobotnice. Ljudi su se po mulu i po luci čudili tom djetetu. Za gladnih i pustih bosanskih godina, dok su se seljakali duž željezničke pruge, a onda i kada su došli u Sarajevo, u kuću gospođi Heim-Peserle, nije bilo morske ribe, školjki, rakova i hobotnica. Nije bilo hrane koju je otata tako volio, a koja je u Dubrovniku početkom stoljeća prihvaćana i doživljavana kao hrane najgore sirotinje. Svi koji su imalo bolje stajali jeli su meso: siromašniji piletinu, a bogatiji svinjetinu, kobasice i pršute. Samo oni koji nisu imali baš ništa išli su u ribu i tako prehranjivali obitelj.

Šef željezničke stanice na Gružu bio je među uglednijim i plaćenijim državnim činovnicima u Dubrovniku, pa zašto se onda on tako navukao i navikao na morsku hranu? Možda upravo zato što je to bila zazorna i pomalo prezrena, a on je bio Švabo i ljevičar, po redu stvari znatiželjan i otvoren.

I onda su 1965. zbog Franjine astme došli u Drvenik, da tu u Draganovoj vikendici provedu zimu, i Nona se opet susrela s hobotnicama. Mogla ih je vidjeti u Donjoj Vali ili u Zaostrogu, na dva mjesta na koja su ribari prodavali ulov, te u Makarskoj i Gracu, gdje su postojale prave ribarnice. Kako ga je nagovorila na hobotnicu i je li Franjo ikad prije toga jeo hobotnicu? Možda i jest, kod Lole i Andrije u Dubrovniku, ali je vjerojatnije da nije. U Čurlinovoj se kući morska hrana slabo jela. Tem je dundo Andrija bio dobrostojeći gospar, tem ni tetka Lola nije bila poput None.

Bit će da je Franju, koji samo što nije bio navršio sedamdesetu, srčanog bolesnika i astmatičara, s kojim je dijelila život i od kojeg ju je udaljavala tragična sinovljeva ratna smrt i uloge što su ih njih dvoje u toj smrti imali, na hobotnicu nagovorila isto onako kako ga je na Banjama 1923. učila da pliva. On joj se nekim čudom prepustio, a ona ga je vodila. Iako je bio muško, još uvijek u patrijarhalna vremena, i prošao je rat i ratnu klaonicu na Soškoj fronti i na rijeci Piave, ratno zarobljeništvo, a sa zarobljeništvom i veliku europsku avanturu, među ljudima i narodima, iako je njegovo iskustvo bilo i veće i obuhvatnije od njezinoga, Franjo joj je vjerovao, kao što dijete vjeruje materi, i ona ga je naučila plivati. A sljedeći put, nakon što je već skoro prošao život, i nakon što su jedno drugome postali grdan teret na savjesti, pa nikakvog razloga ni mogućnosti za ljubav više bilo nije, prepustio joj se kada je trebalo okusiti ono što živ čovjek u Bosni ne jede – hobotnicu. Umjesto govedske supe, kuhanog mesa i hrena – hobotnicu.

Od tog bi se motiva, od hobotnica što su ih Olga i Franjo tih godina u Drveniku izjeli, sve se smijuljeći unuku koji ih zgađeno i prestravljeno gleda, mogla napisati lijepa ljubavna priča. Ali ne napisah je, zato što mi je u Selidbi stalo do činjenica i do onog što je mogući materijal za priče i romane, a ne do budućih priča i romana. Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije.

Bile su mi dvadeset i tri, kada sam 1989. na Korčuli, u jednoj dalmatinskoj krčmi, prvi put okusio hobotnicu. Gumenasta i žilava, odbojnog, prijekog i tuđeg okusa, bila je upravo onakva kakvom sam ju kao mali zamišljao. Bila je odvratna.

Bilo je ljeto, podigli smo u kampu šator, ona je uživala u divljini, u onome što nije njezin život i nije Sarajevo, a ja sam pokušavao uživati skupa s njom. Tako sam se, pokušavajući uživati, odvažio i na hobotnicu. Nisam joj, naravno, priznao da je nikada prije nisam jeo, niti mi je na um padalo ispričati joj historijat hobotnice na Sepetarevcu. Bila je to jedna od onih tajni, od onih sramotnih mjesta osobne intime, koje prešućujemo sve do kraja života ili sve dok na njih ne zaboravimo. Vjerojatno bih i sad šutio da nije Selidbe i da u selidbi nije kuhinje na Sepetarevcu, i da u toj kuhinji nije None čiji bi se život u kuhanju trebao dopričati.

Nakon prvog zalogaja umalo što nisam povratio. Izbio mi je leden znoj po čelu, ona me je punih usta pitala kakva ti je, genijalna rekoh, samo da ne moram više ništa govoriti, a onda sam zatvorio oči, sabrao se, pa razrezao sljedeći komadić hobotničina kraka i hrabro ga prinio ustima. Htio sam da pred njom ne ispadnem jadov i pravi bošnjo, pa da se ne razotkrije moj odnos prema hobotnici, a onda su mi na umu bili i njih dvoje: Nona, koja je umrla dvije godine ranije, i Nono kojeg već šesnaest godina nije bilo; oni su tako uživali u hobotnicama, a ja, koji toliko želim biti njihov, mučim se s ovom prvom u životu, baš kao da nikakve veze sa njima nemam.

Morao sam pojesti tu hobotnicu: da bih mogao biti njezin, i da bih mogao biti njihov. I junački sam je pojeo.

Slijedila je druga, treća, peta i deseta hobotnica u mom životu. Najprije iz pećnice ili ispod peke, pa onda salate od hobotnice, gulaši od hobotnice… Ne znam koliko sam se još puta mučio, ni kad sam hobotnicu počeo jesti kao što jedem sve drugo, ali s guštom sam je s apetitom jeo tek godinama poslije rata. Nje tada više nije bilo, živjela je u Kanadi, gdje nema jadranskih hobotnica i gdje se, vjerujem, živi daleko od svega što čini ovu selidbu i što je problem u njoj, a Nona i Nono bili su i dalje jednako mrtvi, samo što sam ih ja bolje razumio, jer sam razumio okus hobotnice. Zbližio sam se s njim, s gumenastom strukturom tvari i s onim na nepcu nelijepim u čemu je sadržana neka viša ljepota. Najljepši okusi dolaze iz gađenja, iz nelagode i bola, kada je nešto ljuto, kada je gorko, oporo i smrdljivo. Kad jedem, ne bih da to bude kao da žvačem ljubičice.

Sličnu nelagodu u konobi stvarale su mi lignje, sipe i rakovi. Lignje su izgledale kao male hobotnice. Sipe nije bilo razumno jesti jer se činilo da su zalivene tintom i katranom. Ako sipa nije otrovna, onda stvarno ne znam što je otrovno. A rakove nije ni Nono jeo. Samo bi Nona, da ju želja mine, jednom-dvaput godišnje odnekle donosila rakove grmalje, koje su Drveničani zvali kosmeji, dok ih je Nona zvala granci-poveri (toga sam se sjetio kada sam jednom listao novine i naišao na članak o grmaljima, gdje je pisalo da ih stari Puležani još zovu i granci-poveri; bio sam ozaren tim dvorječjem koje mi se nakon duga vremena bilo vratilo, a onda i načas zbunjen, jer Nona u životu nije bila u Puli, niti je govorila jezikom toga grada…). I onda bi si kuhala rakove, jednog, dva, tri, a dok bi to činila, i pogotovo poslije, dok bi ih jela, izgledala mi je kao vještica. Ne sjećam se da je, osim grmalja, išta drugo tako sama jela, niti da joj je išta drugo od hrane tako voljela. Rekao sam da je po svemu, osim, eto, po granci-poverima, u hrani bila asket i da se grozila onih kojima će, kao meni, sve što u životu zarade, ali i sve što prožive, proći kroz guzicu.

O, kako bi samo bila zgrožena kada bi znala da njezin život pričam kroz kuhinju i kroz kuhanje! Istina, zgrožena bi bila već i time što pričam o njezinu životu, umjesto da šutim i njezino postojanje na Zemlji prepuštam blagoslovu zaborava.

I možda bih to i učinio iz ljubavi prema njoj. Ali u tom bih slučaju oštetio sebe. Oduzeo bih si ono najvažnije što imam i što je jedino pravo mjerilo života. Sjećanje. Manji dio sjećanja tiče se onog što mi se dogodilo i što je od dogođenog ostalo u svijesti i pri jeziku. Veći dio su njihova sjećanja, a zatim i sjećanja na njih, najprije na nju, i u tim sjećanjima njihovi dovršeni, ali nesređeni životopisi, koje i u Selidbi sređujem i dovršavam. Njezin je životopis najvažniji.

Ne obazirući se na mene, koji sjedim za stolom i igram se sa starim radioaparatom, otvaram njegovu utrobu i kobagaji ga popravljam, Nona jede granci-povere. Krckalicom za orahe lomi im kliješta, razbija oklope i vadi iz njih upravo skuhano meso. Slušam kako krckaju čvrste račje kosti, i to je zvuk koji pamtim. Zvuk Auschwitza, zvuk Jadovna, zvuk Srebrenice i onih ubavih bosanskih livada na kojima počiva zamišljen pogled stranca. Jedan od zvukova kojih ću se sjećati i koji će mi služiti za usporedbu s drugim novim zvukovima. Zvuk lomljenja rakovih kliješta i oklopa identičan je zvuku lomljenja ljudskih kostiju. Kao da je bager zagrabio u masovnu grobnicu, da je naokolo raznese. Pokušaj da se svijet prestane sjećati. Ali u tom trenutku ja to ne znam. Slušam ga, taj zvuk, tek prvi put, i drugi put, i treći put. I dalje ne znam. Saznat ću kad None više ne bude, a ja već zaboravim dvorječje granci-poveri, što će mi se u sjećanje vratiti tek kada jednom budem listao novine. Kad ponovo čujem za granci-povere, bit će to vrijeme da pomislim kako lomljenje njihovih kliješta i oklopa isto zvuči kao lomljenje ljudskih kostiju. Kako stari, čovjeku se unatrag objašnjava i bistri svijet. Ali više nema nikog koga bi mogao pitati oko zaboravljenih detalja.

Nakon što je izgubila sina, ili nakon što ju je obuzeo doživotni osjećaj krivnje zbog njegove smrti, Olga Rejc se promijenila. Ustvari, nije se promijenila, nego je činila sve što je bilo u njezinoj moći pokušavajući da se promjeni, da najednom postane neka druga žena, koja nema nikakve veze sa ženom čija joj je pogrešna odluka ubila sina. Ali upravo u toj tački, u mrtvome sinu i u činjenici da mu je i ona prethodna i ova sadašnja bila ista jedina mater, svaki put se rušio, propadao je Olgin plan, da bi ona nakon svake propasti tvrdoglavo započinjala ispočetka.

Najprije je zamrzila svoju malu kćer, onu koja se nije ni trebala roditi, ali su joj ustaše i njegova eminencija, presvijetli Ivan Evanđelist, zaprijetili kaznom smrti ako abortira, pa se, djevojčica, ipak rodila, a Mladen je nazvao Javorkom. I to ime će je zauvijek podsjećati na njega, a Olga ne podnosi upravo ta podsjećanja. Htjela bi zaboraviti, ali ne može.

Više nikada nije svirala gitaru. Pravila se da ne zna. Nikad više nije pjevala. Ova druga za razliku od one prve niti je znala pjevati, niti je svirala gitaru. Ali u bilo je u tome i samosažaljenja: kako će mater koja je pokopala sina svirati i pjevati?

Je li više ikad legla s njim? Ovo je još jedno važno pitanje, na koje neće biti odgovora. Prvo lijeganje s njim usmjerilo je njezin život. Rodio se genijalni, dobri, prelijepi sin, po svemu neusporediv ne samo s drugom djecom, nego i s jednim drugim ljudskim stvorenjem. On je trebao poslužiti kao utjeha i kao nadoknada za najveću životnu grešku. Bog ju je kaznio najvećim blagom. Nakon toga je Franjo nastavio navaljivati – onako kako je to muškarcu određeno i dopušteno još u Starome zavjetu – pa se rodio Dragan, pa je dvaput pobacila, pa se rodila Javorka. I onda je poginuo Mladen? Je li mu se nakon toga dala? Je li još Franjo ikada više prišao.

Ne znam, iako bih volio znati. Ali abortusa nije više bilo. Došlo je oslobođenje, i ona je prvi put u životu radila izvan kuće. Najprije na izgradnji stadiona na Koševu – ne znam što je tu mogla raditi, je li vozila kariolu i lopatala ili se bavila administracijom – a onda pri rejonskoj upravi: raznosila je tačkice i obavljala administrativne poslove s Nijemcima iz baraka. Barake su se nalazile tamo iza templa – opisivao sam ih u „Rodu“ – a Olgi su dali taj posao, jer je znala njemački, pa su joj ti ljudi makar malo vjerovali.

Poslije više nije radila. Bila je domaćica, brinula se o kući i o djetetu, uzalud se trudeći da nadvlada svoju životnu krivnju ili da se pretvori u nekog drugog. Izokrenula je svu svoju ljepotu i pretvorila je u ružnoći. Odrekla se gitare i pjevanja, a onda i svakoga svog dara i talenta. Ni u čemu više nije tražila zadovoljstvo i sreću. Oblilo bi ju ogorčenje, a zatim bijes, čim bi se odnekle ukazala sreća, čim bi nešto opet bilo lijepo i bezazleno. I tako je podizala dijete.

Godine 1951. rodila joj se unuka. Ime Vesna tih je godina bilo vrlo moderno. U njemu je bila melodija epohe, a mogli su ga svojoj kćeri dati i oni koji su vjerovali i oni koji nisu vjerovali, bez obzira na sve konfesionalne i nacionalne razlike. Dvije godine kasnije rodio joj se i unuk. Nazvali su ga Mladen, u spomen na onoga mrtvog Mladena. Mislili su da će joj biti drago. Ali to je bilo još jedno podsjećanje na njezin životni grijeh.

Mladena je, međutim, zavoljela. Pružala mu je sve što je prethodno uskratila svojoj tada jedanaestogodišnjoj kćeri. On joj više nije mogao biti kriv za ono za što je bila kriva ona. Iako se novi Mladen zvao kao i stari, nije ga prezrela zbog krađe imena. Kako će dijete biti krivo za ime koje su mu dali? Takvo pitanje mogu postaviti samo oni koji su u svojim životima ostali savršeno nevini. Mogu ga, dakle, postaviti samo glupi ljudi. A u ovoj priči i ovom životu nije, na žalost, bilo glupih. Olga je bila inteligentna i naobražena žena, bila je mudra u svemu, osim u vlastitom životu. Bilo joj je tek četrdeset i osam kada se rodio Mladen. Postala je nona, pa Nona, s velikim N.

I tada je već sve bilo pripremljeno za moje rođenje. Za dolazak princa od Sepetarevca. (Čuje li se u ovom ironija? Da, ali ironija nikad ne ide sama. U tom će prinčevstvu biti i nečega iz žanra bajke, fantasyja, priče za djecu koju mogu razumjeti i odrasli. Da bi Sepetarevac bio dovršen, trebalo bi i to napisati…)

Mladen je bio šestogodišnjak kada se Nona razboljela. Naglo je smršala, imala je četrdeset kila, što je na njenu visinu bilo zastrašujuće malo. Na dvije fotografije iz tog vremena, obje za ličnu kartu, fizionomija joj se sasvim izmijenila, oči kao da će joj iskočiti iz glave, izgleda kao da je upravo pobjegla sa zatvorenog odjeljenja kakve austrougarske psihijatrijske ustanove. A zapravo izgleda kao tipični bolesnik od hipertireoze.

Na papiru što sam ga u godinama nakon što je umrla pronašao u jednom od njezinih novčanika – svi stanovnici Sepetarevca, uključujući i mene, oduvijek su imali mnoštvo novčanika – pronašao sam ispresavijan stari papir, i na njemu nalivperom prepisanu pjesmu Edith Piaf, u francuskom originalu pa u prijevodu: “Non, je ne regrette rien”. “Pometene ljubavi / s njihovim tremolom / pometene zauvijek / dok ja iznova počinjem od nule”, otprilike je tako u tom prijevodu zvučala strofa pjesme, naslova “Ničeg mi žao nije”.

O, Bože, kako to da je nisam ovako sentimentalnu znao!

Jer zaista nikad nije bila tako sentimentalna. Štoviše, sramila se jednostavnih osjećaja, proste muško-ženske žalosti i tuge, a sve na što bi pristajala bilo je složeno, dvosmisleno, uvijek pomalo ironično, kao iz knjiga, ili kao da je tu u blizini netko tko će ismijati njezine osjećaje.

Zatim sam okrenuo papir, i s njegove druge, iako ustvari prve strane, bio je formular bolničke otpusnice s postavljenom dijagnozom, kratkim hladnim zaključkom da medikamentozna terapija nije dala rezultata, a da operativni zahvat trenutno nije moguć, pa se preporučuje terapija radioaktivnim jodom.

Bolovala je od difuzne hipertireoze. Štitna žlijezda joj je u kratkom vremenu tako podivljala da su se stari koševski profesori švapskih prezimena živim čudom čudili što se dogodilo s tom ženom. Njezin slučaj ne bi sam po sebi bio tako atipičan da tiroida nije tako žestoko agirala i da se odmah zatim nije pokazala savršeno otporna na sve onodobne lijekove. Ne znam zašto je nisu mogli operirati, pretpostavke o tom vjerojatno bi mogao iznijeti neki današnji endokrinolog.

Radioaktivni jod (I-131) primala je u koševskoj bolnici, liječenje je trajalo tokom 1960, a terapija je morala biti pojačana i ponovljena nakon što tokom prve kure nije bilo rezultata. I kada se već činilo da bi Olga prije vremena mogla poći Bogu na istinu, štitnjača se pod naletom radioaktivnog joda konačno smirila. Ne pamtim kakva je na kraju bila klinička slika, ni je li se o tome na Sepetarevcu razgovaralo – a, vjerojatno, jest, jer se o bolestima barem na Sepetarevcu otvoreno, sadržajno i u pravilu vrlo upućeno pripovijedalo – ali koliko se sjećam Nona nije poslije pila nikakve lijekove za štitnjaču.

Osim naglog mršavljenja i očiju koje samo što ne iskoče iz glave, Olga nije imala drugih simptoma hipertireoze. Nije bila nervozna i razdražljiva, nije joj lupalo srce, niti bi je shrvao umor. Sve je to, i razdražljivost, i nervoza, i umor, ostalo ispod njezinih dominantnih osjećaja i nagona, nagona za grizodušjem, gnjeva na vlastitu nečistu savjest, traženja sukrivaca vlastitoj bezmjernoj krivnji… Kemija u organizmu utječe na čovjekove osjećaje, na njegove misli i raspoloženja, ali koliko osjećaji, misli i raspoloženja utječu na kemiju organizma? To pitanje danas je vrlo moderno, mondeno, pa onda samim tim i vrlo iritantno. U Olgino vrijeme nije bilo tako. Nije se vjerovalo – jer: u vjerovanju obično i jest sva istina epohe – da bismo svojim osjećajima mogli pomjerati planine u nama, izazivati na taj način bolesti, ili ih liječiti.

Iako je Nona, vjerojatno, iz nekih zakavkaskih ili švarcvaldskih genetskih tmina i dubina baštinila sklonost poremećajima tiroidne žlijezde, meni bi bilo potrebno da vjerujem kako si je tu bolest, to neobično stanje, svojevrsno izbezumljenje organizma, izazvala neizdržljivom grižnjom savjesti. Štitnjača je poludjela od njezinog prevelikog grijeha.

U trenucima kada se, zahvaljujući radioaktivnom jodu, konačno izliječila, ostalo joj je dvadeset i pet godina života. Ali priča sa štitnjačom nije bila gotova.

Nakon što smo se iz Drvenika zauvijek vratili u Sarajevo, Nona se silom prilika morala odreći hobotnica, lignji i rakova. Ili to nije bilo silom prilika, nego sarajevski krajolik nije bio u skladu s morskom hranom. Kuhinja na Sepeterevcu živjela je u skladu s kalendarom i po zakonima godišnjih doba: s Markala se cekerima donosilo ono čemu je upravo došlo vrijeme i što je dozrilo po zemaljskim i nebeskim pravilima zapisanim i potvrđenim još u svetim knjigama kršćanstva. Naravno, već se u ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, na pijacama moglo naći povrća i voća sazrelog mimo naših kalendara. Ali takvo što se, dok je žive Olge Rejc, nije smjelo kupovati niti unositi u kuhinju, kao što se, recimo, nije smjela kupovati ni roba od nakupaca. Od uvoznih paradajza i paprike, što bi se u nedoba pojavili, da bolesnome utaže želju, a obijesnome potrebu da se živi mimo kalendara, gori su bili samo paradajzi i paprike iz staklenika.

Njezini traktati protiv staklenika, te voća i povrća iz uvoza, a onda i protiv bolesne čovjekove navade da se iznevjere kalendari, bili su tako upečatljivi i snažni, zvučali su poput antirasističkih govora Martina Luthera Kinga, da sam trebao dobrano odrasti i ostariti, pa da se njihovog utjecaja oslobodim. Ali i danas, kada u siječnju 2018. po zagrebačkim trgovačkim centrima tragam za crnim grožđem uvezenim iz Namibije, ukusnijim od svakog dalmatinskog grožđa što sam ga u životu jeo ili za tek malo lošijim rozeom krupnih boba, uvezenim iz Perua, sjetim se None, pa zamišljam njezinu sablaznutost, zatim i retorički gnjev s kojim bi popratila i latinoameričko i afričko januarsko grožđe, a onda i mene koji ga kupujem i jedem.

Grah se na Sepetarevcu jeo samo preko zime, jer bi za ljetnih vrućina teško padao na želudac. A grašak samo u onom kratkom razdoblju kad bi ga se moglo kupiti na tržnici. Ne sjećam se da je Nona ikad kuhala konzervirani grašak, ali zato pamtim da je Javorka negdje krajem sedamdesetih, kada se u našim krajevima pojavilo smrznuto povrće, odnekle jednom donijelo vrećicu zamrznutog graška, i Nonu koja joj govori: “Ali, ja ti ne znam što bih s tim?” Uzaludno je bilo majčino nagovarane. Nona je ustrajala na tome da ne umije skuhati zamrznuti grašak ili ne umije grašak kuhati mimo kalendara. Ili je, možda, to zaista bilo tako, možda Nona i nije znala kuhati izvan kalendara i godišnjih doba?

Tako je, vjerojatno, bilo i s hobotnicama, lignjama i rakovima, pokraj kojih je savršeno ravnodušno prolazila na ribarnici na Markalama. Taman i da nisu bili iz leda, taman da su iz Dalmacije jutros stigli nakon što su sinoć ulovljeni – što bi, naravno, ustvrdio svaki prodavač, samo da ga je upitala – ona ih ne bi u svojoj kuhinji kuhala. Ako već nisu iznevjerili kalendare, onda jesu zemljopisne i biografske činjenice kojih se ona u svojoj kuhinji držala i koje joj nisu bile važne samo u kuhanju, nego i u ostalom životu.

Za razliku od mene koji bez prestanka za nečim čeznem i nikako mi i nikad nije dobro na mjestu na kojem živim niti u vremenu u kojem živim, Nona je izbjegavala da u mislima bude tamo gdje više nije i živjela je u skladu s godinama i s godišnjim dobima. Sarajevo nije bilo Dubrovnik ili Drvenik, pa da se u Sarajevu love hobotnice ili da se krckaju kosti sirotim granci-poverima, tim racima siromasima, čiju je uspomenu čuvala iz djetinjstva i uopće joj nije bilo mrsko što je ni sa kim ne mora dijeliti.

Živeći u skladu s kalendarima i nastojeći da izbjegne svako domotužje i život na daljinu, osim što se u Sarajevu više nije obazirala na plodove mora – s izuzetkom srdela, girica i jeftine plave ribe – Nona je, recimo, zazirala i od tropskog voća. S ananasom, koji bi Javorka povremeno donosila iz grada, nije htjela imati ništa, pa je u tome ostajala krajnje nepopustljiva, koliko god ja volio ananas. Jedva bih je izmolio da mi kupi banane, i to samo onih mjeseci kada na Markalama nije bilo drugog voća. Zašto ne jedeš jabuke, pitala bi, pa bi razvijala teorije po kojima nemamo dovoljno novca da svakog dana kupujemo banane. To svakog dana zapravo je bilo jednom mjesečno, a banane jedva da su u ono vrijeme bile malo skuplje od jabuka. Da, čujem ju kako mi odgovara, ali jabuke su zdrave, a čega ima u bananama? Vitamina sigurno nema, samo čisti škrob! (Trebalo je da ona umre, da istekne cijela jedna epoha, da padne Berlinski zid, da Sarajevo dopadne triipolgodišnje opsade i da u Bosni izgine skoro sto tisuća ljudi, pa da konačno u nekom naučnopopularnom tekstu u novinama pronađem čega ima u bananama, da u njima nema škroba i da su zdrave, i da se u mislima opet posvađam s njom, i da joj kažem da će se odsele – riječ koju je rado koristila umjesto riječi odsad – na Sepetarevcu jesti samo banane…)

Odbijalo ju je sve što je došlo izdaleka, a argumenti su joj bili, u najmanju ruku, čudni. Recimo: to je dobro za ljude čiji su želuci na takvo voće i povrće naviknuti, naši su želuci navikli na drukčiju hranu. Ili: ja ti to naprosto ne znam skuhati, a malo me je i strah, jer znaš šta može biti kad se pomiješaju stvari koje se nikad nisu miješale? Ili, što je bilo najgore: je li ti znaš tko je to brao, je li oprao ruke prije nego što je pošao u berbu, i kakve nam sve afričke i azijske bolesti mogu doći preko toga?

U svemu drugom bila je znatiželjna i zainteresirana. Čitala je stranu književnost, voljela je putopisa, svakih nekoliko godina bi ispočetka iščitavala izabrana djela Pearl Buck, sa zanimanjem je pratila dokumentarne serije o dalekim zemljama, ali kada bi se do hrane došlo, u njoj bi se probudile sve moguće kulturološke i rasne predrasude. Ili su, možda, te predrasude služile samo tome da obrani kuhinju, taj svoj neprikosnoveni teritorij, od mojih (češće) i Javorkinih (mnogo rjeđe) nasrtaja, a da su njezini pravi razlozi mnogo kompleksniji od prostih i svima razumljivih šovinističkih predrasuda?

Trebalo bi to nekako razbistriti: Nona je mogla jesti samo ono što nije došlo izdaleka, nešto što je rodilo i ubrano je sad i ovdje. Nije podnosila da se ono drugo, ono što je sazrijevalo po staklenicima ili se mrznulo u zamrzivačima, unosi u kuhinju na Sepeterevcu. Ako nam je baš i bilo do ananasa i banana, kao i do ćevapa ili kineske hrane, mogli smo sve to jesti izvan kuće. Ali u kući baš i ne. Ili uz veliki otpor i neprijateljstvo, koje bi se u njezinim lošijim izdanjima svodilo na rasističke parole o neopranim crnačkim rukama, a u boljim, inspiriranim, izdanjima na duže traktate i predavanja o tome da je hohštapleraj jesti takvu hranu, da je to nedostojno pameti i obrazovanja, te da je, općenito, prezira vrijedno toliko materijalno, emocionalno i intelektualno ulaganje u prehranu. Životinjama se smisao života svodi na žderanje i sranje, a čovjekov život je nešto drugo! Evo, i sad jasno čujem intonaciju i sve naglaske te njezine rečenice, čujem mjesto na kojem udahne zrak, a nakon toga i mjesto na kojem načini dramsku pauzu.

Životinjama se smisao života svodi na žderanje i sranje, a čovjekov život je nešto drugo!

Kakav je to bio verbalni trud, kakva samouvjerenost, koja samo sugestivnost da bi se došlo do tako pompoznog iskaza, koji je, očito, stvorio dojam u onih kojima je bio upućen, tako da ga je poslije ponavljala.

Bila je to jedna od onih Noninih rečenica koje su se utisnule u moju svijest i koje značajno određuju pravce kojima se krećem. Te riječi me vode ili čine otpor u kretanju, uragan su koji mi puše u prsa, i ne zna se što je od to dvoje važnije. U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći.

Nakon što je izliječena njezina hipertireoza, Nona nikad nije do kraja povratila izgubljene kilograme. Bila je vrlo mršava – ona i Nono bili su par mršavih, neobično naočitih staraca, čije su figure i fizionomije više pripadale svijetu umjetnosti, nego zbilje; vidim ih oboje na slikama i skulpturama Ljube Ivančića i Alberta Giacomettija – pušila je kutiju i pol cigareta dnevno, budila se u četiri, pola pet, svakoga jutra, uživala u crnoj kavi i zapravo je bila probirljiva u hrani. Iako je s prezirom otpisivala one kojima je u hrani smisao života, tojest one za koje bi ona procijenila da su takvi, iako je insistirala na asketizmu u kuhinji, pa na Sepetarevcu uz glavno jelo nije bilo priloga, a predjela su smatrana hohštaplerajem najgore vrste, te nečim što je nedostojno razgovora, a kamoli ručka, Nona je pristajala samo fino jesti. Iako je govorila da joj je svejedno šta jede, iako je znala provesti dan na dva lista kuhane blitve ili na cušpajzu od tikvica (meni groznom, nejestivom), kada bismo išli kod nekog u goste, ili, recimo, onog ljeta kada nas je Javorka poslala da provedemo deset dana u radničkom odmaralištu na Bistričaku kod Zenice, Nona bi radije ostala gladna, radije bi ispala nepristojna, nego da pojede ono što je nedovoljno dobro pripravljeno. O, kako se samo užasavala raskuhane riže i ulijepljene tjestenine, i s kakvim je sažaljivim tonom govorila o onima koji ne umiju skuhati rižu! Možda smisao života nije u jedenju, ali jest u umijeću preciznog kuhanja riže.

Bilo je to vrijeme kada su se pojavile moderne kuhinje i kada su u samo nekoliko godina iz naših kuća nestali starinski kuhinjski kredenci, teški orahovi i hrastovi stolovi, po kojima se rezalo sve i svašta, dugovječni električni štednjaci kupovani još pedesetih godina, na kojim nikad ne bi pregorjela ploča, i Obodinovi frižideri, prva serija, koji bi, da ih se pustilo, glasno brundali i hladili sve do kraja Jugoslavije, a zamijenio ih je šareni, izdizajnirani kuhinjski namještaj od iverice, zasnovan na visećim ormarićima s besmisleno raspoređenim stalažama, i niskim kredencima niz koje se pružala prostrana, besmislena i nesretna, radna površina, s furnirom koji bi se nepopravljivo oštetilo prvi put kad bi se po njemu prešlo nožem.

Nonu ta moda nije privukla. A majka je čeznula za baš takvom kuhinjom. Čeznula je, a da uopće nije kuhala. Ali je o kuhanju uvijek govorila u prvom licu: Pa, Viola draga, ja se u ovoj kuhinji nemam gdje okrenuti, nemam gdje mlijeko pristaviti, a kamoli što drugo! Gdje ću zamijesiti kolač? – pitala bi se, ponesena vlastitim riječima – u pizdi materinoj, eto gdje! – zaključila bi, i to je bio pouzdan znak da će uslijediti modernizacija kuhinje na Sepetarevcu.

I za nevolju, događalo se to u isto vrijeme kada je Zvonko Šiklić renovirao banju.

Javorki je predložio da usput sredi i kuhinju, ali tako da u nju umjesto pločica, jer Javorka je, kako je i red, planirala kuhinju obložiti pločicama, pa je u gradu – u mondenom trgovačkom centru u Skenderiji – već bila pronašla dezen i zakaparisala potrebnu količinu, na zidove i strop prikuca lamperiju.      

Ideja o lamperiji bila je skroz nova i originalna za tadašnje, a bogme i današnje standarde uređivanja kuhinje, a Javorka baš i nije bila osoba koja je lako odustajala od vlastitih ideja, pogotovu kada su tako mondene i kada svi koji do sebe drže po podovima i zidovima lijepe pločice. Osim toga, koliko god često bila i šašava i samoživa, koliko god u mnogo čemu vodila život izvan zbilje, imala je razvijenu praktičnu inteligenciju. Tako je znala i da se lamperija teško čisti, pločice se po kuhinji i lijepe upravo zato da bi se lako čistile, moralo joj je biti jasno i da se ionako uzak kuhinjski prostor dodatno sužava i smanjuje ako se po zidovima i stropu prikuca lamperija, a na kraju krajeva: lamperija u kuhinji, usred grada i jedne gradske mahale, naprosto izgleda ružno.

E, ali Zvonko Šiklić je i nakon nevolja sa zatvorom bio onaj stari gimnazijski Zvonko, mio i šarmantan, lijep i fatalno sugestivan. Ne znam kako ju ne nagovorio da odustane od pločica i prihvati lamperiju, ali mora da su u pitanju bili neki baš veliki, prevratnički i sudbinski argumenti, jer joj je propala i kapara što ju je u Skenderiji već dala za pločice, dezena koji joj se tako silno svidio da bi crkla od jada da se rasprodaju, pa je, eto, dala kaparu.

Za razliku od banje, na kojoj će tek raditi punih pet dana i gdje će njegovo keramičarsko umijeće završiti debaklom, kuhinju je završio u tri popodneva. Prvog je popodneva otišao s Javorkom u kupovinu kuhinjskih elemenata, frižidera i štednjaka, koje, ipak, nije mogao dovesti fićom, nego su sljedeće jutro dopremljeni kombijem, a drugog je popodneva na taracu iznosio stari namještaj, štednjak i frižider, i prikucavao, a zatim i lakirao lamperiju.

Kako mu je ostalo viška dasaka, udrvenio je i onaj komadić trpezarijskog zida uz kuhinju, a zatim je prikucao i niz uskih dasaka oko trpezarijskog stropa. Naravno, sve je to učinjeno iz estetskih razloga, uz Javorkin veseli pristanak. Poput šiparice skakutala je naokolo, radovala se novoj kuhinji i komplimentirala Zvonka. Iskreno se divila njegovom umijeću, ali od toga još više bila je sretna što se on tako brzo uklopio u život na slobodi. Javorka je žudila za sretnim završecima, raznježila bi se nad robijašem koji se pretvorio u vrijednog i odgovornog građanina, sretna je bila ako bi se pročulo da se nepoznat netko čudom izliječio od neizlječive bolesti, ispunilo bi je neko neobično, skroz budalasto oduševljenje kada bi se pokazalo da je netko za koga se mislilo da je gadan i zao ustvari narodni dobrotvor i duša od čovjeka. Naslijedio sam od nje tu žudnju za hepiendom, pa je uzalud pokušavam u sebi suzbiti i nekako racionalizirati. (U fikciji je, začudo, drukčije: niti ispisujem priče sa sretnim završecima, niti ih volim kod drugih.)

Nona je sve to gledala sa strane, nemoćno se snebivala, i naokolo seljakala kuhinjsko posuđe što je čekalo na novi razmještaj. Za nju je, kao i za mene, nova kuhinja bila živa katastrofa. Kao što je, uostalom, većina građevinskih zahvata s ciljem modernizacije života i renoviranja nečega što je po općem mišljenju zastarjelo, na Sepetarevcu završavala katastrofom. I to je, možda, jedan od razloga zašto ću se kao odrastao čovjek plašiti dolaska majstora, desetljećima odbijati ideju da se okreči stan i radije se seliti, nego dopustiti da mi se u kući nešto popravlja.

Zvonko je kuhinjsku lamperiju lakirao svijetlim prozirnim lakom, a onaj zid u trpezariji, kao i lajsne oko stropa, tamnim, isto prozirnim lakom, tako da je i trpezarija djelovala nekako uže i tješnje. Ali Javorki se sviđalo, bila je sretna. Nakon što je Zvonko prije završenog posla nestao sa Sepetarevca, i nakon što se danima poslije ispod onog novinskog papira zalijepljenog na banjski zid razotkrio debakl Zvonkova keramičarenja, ona bi znala reći: E, jest da je banju zasr’o, ali za kuhinju mu alal vjera! Nema takve u Saraj’vu!

U to vrijeme se, samo nakratko, da nas zabrine i uznemiri, odnekud javila priča o lamperiji. Ne sjećam se kako je došla na Sepetarevac, bit će da ju je Javorka donijela odnekle iz grada, tek čulo se da je Zvonko Šiklić opet završio u zatvoru, jer da je negdje, sa skladišta nekog poduzeća na Jahorini, pokrao građevinski materijal namijenjen za renoviranje nekog hotela. Priča kaže da je dovezao kamiončić i do vrha ga natovario budućom hotelskom lamperijom. Dasaka je bilo previše, da se njima iznutra oblože i tri hotela, jer se, bit će, nečiji lopovluk već ugradio u investiciju, pa je Zvonko mudro računao da nikome neće zatrebati daske koje on odnese. Samo nije računao na portira koji ga je prijavio.

Ova priča javila se samo jednom i nikad više, ali mi smo, svatko iz svojih razloga, mjesecima strepili da će nam jednoga dana netko doći i poskidati lamperiju sa zidova i oštemati pločice iz banje. Dugoročno govoreći, to vjerojatno i ne bi baš bila neka šteta, jer su pločice loše postavljene, a lamperija je naprosto groteskna, ali kako bi tek tad izgledao Sepetarevac? I koliko bi vremena, a onda i novca, trebalo da se nadoknadi šteta?

Ali očito je da se narodna milicija nije bavila daskama za lamperiju. Ili je priča bila izmišljena samo da nas uznemiri? Nepoznat netko Javorki je prisjeo na muku što je uzela bivšeg robijaša i nepopravljivog kriminalca, jer svi kriminalci su po raširenom narodnom vjerovanju bili nepopravljivi, da joj renovira banju i kuhinju? Zapravo, vrlo je moguće da se dogodilo upravo to. Ljudi u Sarajevu nikako nisu voljeli kada bi ih netko, makar i slučajno, moralno nadmašivao. A u unajmljivanju nesretnog Zvonka Šiklića morali su vidjeti moralno nadmašivanje, čudačku naivnost i bolećivost, koje ponekad djeluju kao čista ljudska dobrota, čega je u majci bilo u obilju i za još dva-tri jednako nesretna života.

Mjesecima je još, diveći se Zvonkovom stolarsko-lamperijskom umijeću i djelu, nagovještavala svoju kuhinjsku i kulinarsku budućnost. Kupovala je ukoričene kuharice, priručnike i gastronomske bedekere, odnekud donosila bočice sa začinima – većinom onim koji se ni za što i nikad ne koriste – sređivala je fascikle s receptima što ih je godinama izrezivala iz novina, baš kao da se Sepetarevac priprema za isplovljavanje, kao da će se naši dvori pretvoriti u drveni brod, iskovan od Šiklićeve lamperije, a onda će na tom brodu biti glavna kuharica, dok ćemo Nona i ja, valjda, biti obični mornari. Isplovit ćemo prema gradu, pa niz Miljacku i Sarajevsko polje, ravno u svijet. I dalje ćemo ploviti, sve do ove, 2017. i 2018. godine, njih dvije će prevariti i nadploviti svoje smrti, a ja ću propustiti da postanem pisac i sve ovo napišem o njima. I neće biti nikakve selidbe sa Sepetarevca.

A onda se naviknula na novu kuhinju i zaboravila sve. Ustvari, ništa nije zaboravila, nego je samo odložila svoj plan preuzimanja kuhinje od None. Iako, ni to nije baš sasvim tačno. Iako je o svom kuhanju, kulinarstvu i kuhinjarenju govorila kao o nečemu što će se zbiti u nekoj vrlo izvjesnoj budućnosti, Javorka je, već u sljedećem treptaju, u novoj priči, o svemu tome, pogotovu pred strancima ili pred ljudima koji nas rijetko viđaju, govorila kao o nečemu što već sada postoji. Zanijela bi se tako pred gostima iz Beča, našim dalekim, u „Rodu“ opisivanim rođacima, pa bi im objašnjavala šta i kako ona u toj kuhinji kuha, peče, sprema.

Nona bi je samo slušala i gledala, i tražila bi način da nekako promijeni temu. Za razliku od njenog, Javorkin njemački nije baš bio savršen, pa bi je pokušavala vikom nadglasati, jer je naprosto morala Erwinu ispričati kako to ona kuha na Sepetarevcu.

Ma, nije meni do toga što laže, nego mi se učini kao da, božemiprosti, nije normalna!

Tako je Nona rekla jednom i nikad više. Ja sam se na majku ljutio, prezirao je što tako laže, osjećao mržnju, po svemu neprimjerenu, sanjao je u nedostojnim situacijama koje su potekle iz stvarnosti, ali onda sam, odrastavši, ostarivši, i sve više živeći među ljudima, muškarcima i ženama, čiji su životi svedeni na kojekakve porodične, kućne i kuhinjske okolnosti i priče, shvatio da toliki među njima pripovijedaju o jednom životu, a žive i drugi, na način na koji je to u slučaju kuhinje činila moja majka.

Ali već nekoliko mjeseci kasnije Nona ju je, istina nenamjerno, uspjela istinski ojaditi.

Najprije je, kuhajući marmeladu od drenjaka i pekući bestilj od šljiva i jabuka, isprskala lamperiju, tako da ju je bilo nemoguće oprati. Onda je, naviknuta da slobodno reže po hrastovini i orahoviti, u samo nekoliko mjeseci upropastila furnir na svetoj Javorkinoj radnoj plohi. I tako se nova kuhinja ubrzo pretvorila u onu staru kuhinju, samo tješnju, ružniju i nepraktičniju.

Ona je stara, govorila je Javorka, i ja stvarno ne znam koliko će još dugo moći. Evo, već dvije-tri godine osjećam kako pomalo hlapi, govorila je Javorka, ajde, reci i ti, obratila bi mi se, ne bi li potvrdio njezine riječi, na što bih ja samo slegnuo ramenima. E, vidite, nastavljala bi Javorka, takav je on, samo je brani, i nije realan, razmažen je, a nije ga ni briga, jer neće on preuzimati kuhinju, nego ja. On će samo k’o beg da jede i pije. A ne može to tako, govorila je kao da nisam više tu, morao bi on znati da sam ja radna žena, i da je jedno imati mater koja sjedi kod kuće, pa kuha, pere i sprema, a drugo je kad ja moram i nakuhati, i naprati, i naspremati, i svakoga jutra u sedam ujutro ići na posao. I još sa starom majkom na grbači!

Međutim, Olga Rejc niti je ishlapila, niti je zaboravljala. Radila je, mislila, kuhala i čitala isto kao i prije. Godinama je, desetljećima bila zaustavljena u vremenu, koje je oko nje prolazilo. Drugi su se mijenjali, ja sam rastao, Javorka se preobražavala u skladu sa svojim strahovima i frustracijama, a ona je ostajala ista. Posljednja velika promjena u njenom životu bila je Mladenova smrt. Nakon nje se niz život spuštala kao niz kaskade na Miljacki, bez velikih promjena, pravolinijski, ravno, davno odživivši svoj život.

Postojali su samo događaji koji bi joj mijenjali fizionomiju, vajali joj i oblikovali lice u skladu s epohom, onom javnom, društvenom i svjetskopolitičkom, i onom privatnom, porodičnom i unutrašnjom, metaboličkom. Hipertireoza, a jedanaest godina zatim i Nonetova smrt, to je Noninom licu dalo oštrinu i preciznost židovskog portreta. Prvi put to spominjem: da, pričalo se, znalo se da je netko od baba i prabama u Bosowitzu bio Židov. Stubleri nisu bili čisti, niti je Karlo bilo stalo do takve čistoće. Zato je i otišao tako daleko od Banata i od Vršca, gdje je učio škole.

Kada je umro Franjo, bili su već četrdeset i devet godina u braku. Umro je početkom listopada, pedeset godina nakon što su začeli Mladena. Ona je za mjeseci njegova bolovanja opet pala na manje od četrdeset i pet kila. Bila je siva kao Guernica. Moj otac joj je tih dana slušao srce – kucalo je rijetko i pravilno, jesam li od nje naslijedio rijetke otkucaje srca? – poslao ju je da izvadi krv, u krvi ničega što bi objasnilo zašto je tako siva. Bila je zdrava, ali to je zdravlje bilo samrtničko.

Hranila se dvopekom i crnom kavom. Dnevno bi popušila i dvije kutije cigareta.

A onda se, u crnini, vratila k meni u Drvenik. Dok je nije bilo, išao sam u školu i čuvala me je tetka Lola. Nisam je ništa pitao, ona mi ništa nije rekla. Znala je da znam, a ja sam bio zahvalan što mi ništa ne govori. Bilo mi je sedam, umro mi je djed.

Tog prvog dana sjele su za stol u konobi, Lola je zapalila cigaretu. Ona je pogledala oko sebe, bit će da joj se pušilo, ali nije zapalila. Ni tada, ni više ikad. Bilo je nečega u toj atmosferi, u sobama, stubama i taracama gdje više nije bilo njega što ju je navelo da odbaci duhanski dim.

Uskoro više nije bila siva, vratila je izgubljene kile, odbacila crninu, ali fizionomija je ostala trajno preoblikovana.

Hoće li ju nakon toga još nešto tako mijenjati u licu?

Sad se ne mogu sjetiti, ne mogu pred oči dozvati njezino lice u svim njegovim mijenama. Za to mi treba mira, i slike, mnogo slika, uglavnom crno-bijelih, da mi se nižu pred očima, najbolje ujutro, dok je glava još uvijek prazna od usputnih senzacija.

Nova pećnica nije bila onako dobra kao stara. Ali uspjela se i na nju naviknuti. Razgovarala je s pećnicom onako kako seoske udovice razgovaraju sa životinjama. Nagađala se s njom, pratila joj sva raspoloženja, ulazila u ritam, učila – študirala – koliko joj za što treba, kada je treba raspaliti na najviše, kada krenuti od sto stepeni, i onda pomalo dizati, ali uskoro je već nova pećnica pekla kao stara.

Šiklićevu će lamperiju gledati i podnositi sve do kraja života. Uskoro su daske promijenile boju od prljavštine, smeđe i upljuvane, kao da na njih nasrću jata divovskih muha. Uzalud ih je brisati, ribati, čistiti. Drvo upija prljavštinu, i tu ni lak ne pomaže. Kada None više nije bilo, i kada se kuhinja zapravo više i nije koristila, te daske su se pretvorile u kroniku jedne mrtve kuhinje. Zurio sam u njih kada bih došao da natočim vode, pa se prisjećao od čega su koje mrlje, i više to nije bila prljavština, nego tekst, ispisan alfabetom i jezikom koje nitko osim mene više nije znao. Da sam tad uzeo olovku i bilježnicu, i da sam u ovo pismo i jezik preveo ono što je pisalo na lamperiji, da sam prepisao i precrtao kroniku kuhinje na Sepetarevcu, danas bi se i ova Selidba i poglavlje o Noninom životu u kuhinji mogli preciznije izvesti. Nisam znao da će mrlje biti tako važne.

Lamperija će dočekati i rat, i konačno će je nestati druge ili treće godine novoga stoljeća, kada je Javorka zbog uvođenja plina u kuću morala da skine lamperiju i malo sredi kuhinju. Ostao je samo onaj tamnosmeđi fragment u trpezariji, koji nestaje u proljeće 2018, kada ga je iz zida izvalio, otukao onaj koji danas živi na Sepetarevcu. Ime mu još uvijek ne spominjem, i možda ga do kraja neću ni spomenuti, da ga ne bih ovom pričom sudbinski obavezao. Iako živi tu i iznutra ruši i preoblikuje Sepetarevac, on je slobodan dok god nije lik u ovoj već dovršenoj porodičnoj priči. Kada se doseljavao, rekao sam mu da sam u selidbi, pakiram kutije, spremam stvari koje su za selidbu, bacam one koje su za baciti, a da on, po vlastitom nahođenju, stan može preuređivati, adaptirati, mijenjati namještaj, intervenirati u prostoru. On je ovo dopuštenje i vrlo ozbiljno shvatio, ali do toga u priči tek trebamo doći…

Sredinom sedamdesetih Nona je osjetila prve probleme sa srcem. Doktor Dobroslav Jergović, moj otac i naš zajednički kućni liječnik, poslao ju je na pretrage. Dijagnosticirani su joj stenokardija i nervoza srčanog mišića, uz povremene napadaje što su se manifestirali bolom u lijevoj ruci i grudima, i podsjećali su na anginu pectoris. Nona je imala vrlo visok prag boli, znala je trpjeti, ali ju je bol u ruci i grudima izbezumljivao. Nije bio neizdržljiv, gore je nju u životu boljelo, ali je postojalo nešto u toj boli što nikad prije nije osjetila. Način na koji bi se pojavio, najprije u nadlaktici, bezazlen i jedva osjetan, i zatim se širio prema ramenu, i tu dugo ostajao, tup i temeljit, kao bol brda koje će uskoro zahvatiti razorni zemljotres, Nonu je plašio i preoblikovao njezinu svijest. Prvi put to više nije bila ona – mlada, odvažna i pomalo cinična, svemoćna kći svoga njemačkog oca, šefa stanice u Gružu Karla Stublera, koja bi, kao jedina ženska, s momcima plivala od Porporele do Lokruma, dok ju je ponosni otac ispraćao pogledom – nego se najednom pretvarala u staricu, u bolesnu, krhku i iznemoglu staricu, nad čijim srcem svi trepere. Između djevojčice i starice kao da i nije bilo skoro šezdeset godina života.

Dok su joj ranije nevolje vajale i preobražavale fizionomiju, iznenadna bolest srca promijenila joj je figuru.

Smanjila se, usitnila, utišala, iz uspravne, koščate đakometijevske figure, pretvarala se u jesenjinovsku figuru stare majke.

A što je najgore, Javorka se još i više uplašila njezine srčane bolesti. Zapravo uplašila se toga da bi Nona mogla umrijeti. Imao sam jedanaest, dvanaest godina. I majku koja nije znala što bi sa mnom ako Nona umre.

I tako se pojavila još jedna neprilika, među brojnim drugim neprilikama, traumama i frustracijama, da unese trajni nemir, tjeskobu i strepnju na Sepetarevac.

Godinama kasnije, kada Nona stvarno dođe kraju, shvatit ćemo da smo se bez potrebe brinuli i da je sve to vrijeme njeno srce bilo u boljem stanju nego što se mislilo. Ali tako je sa srcem, ono ima svoj javni i svoj tajni ritam, tako da ni najbolji kardiolog u pravilu ne može biti siguran koliko mu je otkucaja još ostalo i što je sve spremno da izdrži.

Doktor Jergović joj je prepisao lijekove, ona ih je vrlo uredno pila, s vremenom je nestalo i zastrašujućih napada bola u ruci i u ramenu, ali su bez stvarnih medicinskih razloga, samo iz straha, uvedena neka nova životna pravila i ograničenja:

– Nona više nikad nije zaplivala u moru. Biva, da je ne presiječe dok ulazi u vodu.

– Sa Sepetarevca se spuštala i na Sepetarevac penjala samo pod strogo kontroliranim uvjetima; morao sam je pratiti pri odlasku na tržnicu, odakle smo se obično vraćali taksijem; i sve to bez potrebe, jer niti bi se zadihala, niti bi pokazivala simptome i reakcije uobičajene za srčanog bolesnika.

– Spavala je samo na desnoj strani; legne li na lijevu, mislila je, pritišće, opterećuje srce.

I sva ta nova životna pravila, uključujući i ona na koja sam u međuvremenu zaboravio, redefinirala su i izmijenila njezinu svakodnevicu. Kao da je iz jednog života prešla u drugi. Takvo što nikada poslije nisam vidio, čak ni kod ljudi koji su se zbilja razboljeli i morali su zbog toga živjeti drukčije nego što su živjeli.

Bolest srca utjecala je da Mladenova smrt bude malo manje živa.

Između None i Javorke je, zahvaljujući bolesti srca, nastupilo primirje, koje bi majka povremeno prekršila, na što bi se Nona uhvatila za lijevu stranu grudi. Nije to bio jako teatralan pokret. Lijepa koreografija, nekoga tko ima dara za pokret, za balet, za ritam i za glazbu.

Ali naravno da nije pomagalo. Ako je Javorka naumila da bjesni i gnjevi se nad svojim mučeništvom, protiv toga se ništa nije moglo argumentima srca, stvarnog ili metaforičnog, bilo je svejedno.

Kuhala je, međutim, kao i prije. U oba čarobnjačka registra, u registru svakodnevne rutine, dok bi u isto vrijeme čitala knjigu i spremala pašticadu, kao i u registru džez improvizacije, kojoj bi, kao što smo već ustvrdili, pristupala ili zato što bi joj usfalio sastojak što ga je na pijaci ili u samoposluzi zaboravila kupiti, ili zašto što bih ja opet nešto izvolijevao.

Možda je nakon bolesti srca i više improvizirala nego ranije. Dok je bila u snazi, ili prije nego što se uplašila smrti, koja joj je dolazila kao potmula bol u ramenu, imala je gotovo savršenu kontrolu nad kupovinom, tako da se samo iznimno moglo dogoditi da nešto zaboravi kupiti, nakon što je uveden novi režim, pa sam je morao pratiti na pijacu i u samoposlugu, na Markale smo, obično, išli samo petkom, i bilo je nemoguće da svega kao i ranije bude u frižideru i špajzi. Tako je svako malo morala improvizirati, džezirati i izmišljati, pa bi se jelo što nikad ranije nije.

Prisjećala se jela iz vrlo davnih, kakanjskih i usorskih vremena, pa bi, s preciznošću kakve forenzičarke iz televizijske serije u produkciji HBO, rekonstruirala nešto što se u njezinoj kući zadnji put jelo trideset i neke. Ili bi se sjetila nečega što je još za dubrovačkih vremena skuhala njezina mater, a moja prababa, Johanna, pa bi tako po sjećanju, prateći glas svoga nepca, pokušavala skuhati nešto čemu odavno više nije bilo živih svjedoka. I sve to samo zato što joj je frižider ostao prazan i što u špajzi nije bilo onog čega je trebalo biti.

Naravno da u to vrijeme nisam bio svjestan što to Nona radi. Mislio sam da je takav način kuhanja normalan i običan, da se i u drugim kuhinjama upravo tako kuha i da je sve to samo stvar iskustva. Tek ću mnogo godina nakon njezine smrti, živeći u Zagrebu i seleći se iz jednog u drugi podstanarski stan, te pomalo kuhajući i bivajući svakodnevni prinudni kušač tuđih kulinarija, shvatiti da ne samo što to što je Nona radila nije bilo normalno i obično, nego je vrlo vjerojatno da takvo što u životu više neću doživjeti.

Za nenadarene ljude, a takvih je većina i među profesionalnim kuharima, kuhinja treba biti mjesto vojničke discipline, gdje se sve radi prema receptima i u skladu s davno ustanovljenim pravilima. Svako odstupanje vodi u propast. Improvizacije i džeziranja u dopušteni su samo takvima koji imaju dar. Njih je malo, a u kuhanju ih nije ništa više nego u pisanju i u pripovijedanju.

Kada sam se vratio iz vojske, bilo je to u jesen 1985, tačno se sjećam i datuma, bio je 20. rujan, zatekao sam ju malo tišu i sitniju nego što je bila. Ili je to bila varka, posljedica toga što je Javorka bila glasnija i bješnja nego ikad.

Uskoro će joj se u dnu vrata ukazati jedva vidljiva, zlokobna oteklina.

Nije više odlazila na pijacu. O voću, povrću i mesu trebala se brinuti majka, ali ona bi u kupovinu odlazila svakih petnaestak dana, tako da je frižider uglavnom bio prazan, a Nona bi se svako jutro zavlačila u špajzu, pa bi prekopavala po zamrzivaču, tražeći što da skuha.

Tako je pronašla teleće kotlete, koji su tu tko zna otkad ležali, možda od vremena prije nego što sam krenuo u vojsku. Ostavila ih je u kuhinji da se odmrznu, pa je nastavila da traži što bi se s tim kotletima mogla napraviti. Ali u kući zaista nije bilo ničega. Da odem do samoposluge? Odmahnula je, ne pogledavši me, i nastavila da traži.

Gledao sam je kako se kreće po kuhinji, vraća se u špajzu, penje se na štoklicu i po gornjim policama nešto traži, zatim glasno uzdahne, i opet odlazi u kuhinju. Gledao sam je očima koje ju petnaest mjeseci nisu vidjele, tražio razlike, strepeći od njezina dotrajavanja, divio se toj savršenoj rutini, preciznosti, dovršenosti tih bezbroj puta ponovljenih kretnji.

Zatim se činilo da je odustala, da je zaboravila i na ručak i na kotlete koji su se odmrzavali na osunčanoj prozorskoj dasci, pa je dugo čitala neku od onih svojih vječnih knjiga, „Sagu o Forsyteima“, predratno njemačko izdanje, zadubila se kao da će svakog trenutka zaspati, da bi onda ustala, vratila se u kuhinju i poluodmrznute kotlete potopila u pac. Od čega je bio taj njezin pac? Toga se ne sjećam. Nisam znao da bi moglo biti važno.

Pa se opet vratila „Sagi o Forsyteima“, a onda je stvarno zadrijemala.

Spavala je onako kako spavaju starci, u polusjedećem položaju, rastvorenih usta, ušpičenog nosa, kao da je umrla.

Probudila se i bez trenutka rasanjivanja pošla u kuhinju, do košare s voćem, natrulim jabukama, kruškama i nekakvim šugavim i smežuranim, kasnim marelicama, koje bi svaka bolja domaćica odmah bacila u smeće.

Šta će ti to?

Opet je samo odmahnula rukom. Očito danas nije od velike priče.

Ajde ti meni pođi do Alje, i kupi mrkve i korijena celera. Korijena, rekla sam, a ne lišća!

Aljo je vječni poslovođa piljare na Mejtašu, koja je, naravno, bila u društvenom vlasništvu. Titular je bila, čini mi se, neka tvrtka iz Kiseljaka.

Našao sam mrkvu i celer, nakon čega sam nekako izgubio interes za njezine poslove. Otišao sam u sobu, gdje sam, bit će, nešto čitao, slušao ploče, gledao u zrak…

Javorka je došla oko pet, pa smo svi zajedno sjeli za ručak.

Inače bismo rijetko tako ručavali. Obično je svako za sebe i u svoje vrijeme jeo, čime su se izbjegavali nepotrebni razgovori i svađe.

Šta ti je to?

Majka je bila zbunjena čudnim jelom. Znalo se da Nona cijeloga života kuha deset istih jela, a samo je neka nevolja, prazan frižider ili neodlazak na pijacu, mogu netjerati da nešto izmišlja.

Izgovorila je neku vrlo dugu njemačku riječ. A možda su to bile i tri riječi.

To je, moja baba, stara Štublerovka, spremala sinu kad bi dolazio na ferije.

Otprilike to.

Zapamtila si recept?

Kakav recept, ženska glavo, kome je onda bilo do recepata. Rekla sam otprilike to, a ne to. Sigurno je drukčije bilo. Ovo je samo otprilike, i da se ne bace ove marelice.

Teleći kotleti s marelicama samo su se tada, i nikada više, na Sepetarevcu jeli. I vjerojatno je samo tada izgovorena vrlo duga njemačka riječ, koja je, možda, bila i tri riječi.

Noni je bilo ostalo devet mjeseci života. Toliko je trebalo demonu koji se ugnijezdio oko njezine tiroidne žljezde, prethodno tretirane radioaktivnim jodom, da pritisne njezin dušnik, onemogući protok zraka i udavi je.

Volio bih da pišem onako kako je Nona kuhala.