Kuća

                                  za Emira Buzaljka

Pomalo sam već umoran, od pokušaja
da ukažem ljudima, na ljepotu
tvojih kuća

Na ono, tačnije, što od njih ostade

Da pokažem tvoje prozore, na spratu
Do kojih se, s bašte, možeš uskočiti

Prozore na ćošku, doksate, po kojima
poput deke, brižno naliježe krov

I onaj čempres, kojeg sačuvao si i
pustio, da kroz prepuštenu
strehu, prođe

Uništene su, dragi daidža, tvoje
kuće, po svemu ljudske, plemenite

Nespokojni, sada, u njima prebivaju

Pregažen je, naš ušuškani svijet
Koji, gradio si, s ljubavlju

I zanosom