Mi smo mračni ljudi, ali naš mrak plitak je i komičan

Za Nedeljnik razgovarao Branko Rosić; uz uvod i poveznice autora, intervju izašao u broju od 24.06.2021

 

Zašto si stao pa nastavio s pisanjem “Vjetrogonje Babukića i njegovog doba”? Nikada za tebe neću pomisliti da se mučiš sa inspiracijom. Da li je bilo prečih rukopisa ili je pandemija covid-19 doprinela razrešenju života ovog nesvakidašnjeg avanturiste?

– Nije se tu radilo o inspiraciji. Nego o tome da mi je tokom cijele 2012. u Sarajevu umirala majka. Bio sam jedino njezino dijete, nalazio sam se u Zagrebu, a ona je teret svoje smrti, možda i logično, pretovarila na mene. To nikako nije bila situacija u kojoj sam mogao pisati jedan apokaliptično vedar, ali narativno kompleksan roman, koji je, pored svega drugog, od mene zahtijevao i potpunu koncentraciju, i neko vrlo specifično raspoloženje. Mislio sam da nikad više neću moći da ugodim raspoloženje na Babukića, i da će roman ostati nedovršen. Ali onda su se oko mene počele događati stvari koje su pogodovale tekstu. Predsjednik Amerike postao je onaj narančasti gospodin, sa suprugom Slovenkom, plastificiranom manekenkom. A onda se svijetom raširila i srednjevjekovna epidemija. Vedra apokalipsa postala je neko trajno stanje, plitki ljudi zavladali su svijetom i sve je, uključujući i smrt, postalo nekako ozbiljno. Osim toga, već sam bio dovršio sve, kako ti kažeš, preče rukopise.

Ti si isticao politički kontekst čitave ove stvari sa covid-19, i paranodino isticanje fenomena zdravog života i opsesivno pranje ruku gde je kao primer izvučen Hitler. Onda si napisao kolumnu o svom vakcinisanju u Beogradu, pa da je paranoja covida-19 paranoja zapadnog sveta jer ga nisu interesovala pandemije Trećeg sveta. Kako tebi sve izgleda to sa zapadnim svetom i covidom-19? Ti si znao već predviđati stvari, recimo s “Herkulom”?

– Ništa ja nisam predvidio. Ne bavim se proricanjem i ne držim mnogo do proročanstava. Ali ono što umjereno poznajem i čime se bavim u književnosti, kao i u novinarstvu, moglo bi se nazvati dramaturgija svakodnevice. Kada se nešto počinje zbivati među ljudima, pa kada još postane kolektivni globalni fenomen, to se mora odviti prema vrlo sličnim ili barem jednako neumitnim pravilima kakva postoje i u pozorištu. To je onaj čuveni Čehovljev revolver, za koji već znaju i oni koji nisu ni čuli za nekakvu dramaturgiju. Recimo, kada se među narodima počinju širiti kolektivni gnjev, uvjerenje o pripadanju povlaštenom rodu i narodu, koji je pritom još i narod žrtve, koji su svi njegovi rođaci i poznanici iznevjerili, te legenda o velikoj i drevnoj povijesti rečenih naroda, tad se prema neumitnoj dramaturškoj logici rađa fašizam. Kada među narodima zavladaju glupost, neznanje, društvene mreže i politička korektnost, tada se rađa ovo u čemu danas živimo. Pobrkaju se činjenice i stavovi, pa onda antivakseri i ravnozemljaši, skupa s Donaldom Trumpom, imaju pravo na svoj stav i mišljenje o vakcinama, covidu-19 i svemu ostalom. Kako izgleda dramaturško finale takve kolektivne igre, o tome povremeno svjedoče Babukićeve avanture.

Babukić će sa Dinkom Mikuličićem, sinom najpoznatijeg ubice Udbe, na beogradskom aerodromu ćedočekati kraj sveta. Da li tebi ovo sa covdidom-19 jeste na neki način kraj nekog prošlog sveta ili to samo naklapaju sociolozi, filozofi, psiholozi i drugi teoretičari jer se moraju stalno izbacivati teorije, a sve će se vratiti u normalu kada svi budu vakcinisani. Ali s druge strane opet dolaze novi sojevi?

– Da bih ti na to odgovorio, trebao bi mi objasniti šta je zapravo normalno. Ono u čemu smo prije epidemije živjeli nije bilo normalno. I bili smo u stanju da se složimo kako nije normalno. Recimo, nije normalno da tabloidi zamijene ozbiljne novine. Nije normalno da se Wikipedia doživljava kao enciklopedija. Nisu normalne društvene mreže. Nije normalna Islamska država, ali nije normalno ni to da bilo koja vjerska zajednica ikome, osim svojim vjernicima, određuje pravila života. Nije normalno da Trump bude najmoćniji čovjek svijeta, ali nije normalno niti to da ga zamijeni senilni starac, pa još da onda dvije trećine zemljine kugle – ako je Zemlja kugla! – doživi olakšanje, jer je umjesto narančastoglavog čudaka stigao senilni starac. Također, nije normalno da ljudi o vakcinama razgovaraju kao o paštetama. Nije normalno da biraju kojom će se vakcinom vakcinisati. Kao što, u dubinskom smislu, nije normalno da biraju hoće li se vakcinisati. Ne, ja nipošto nisam za to da vakcinisanje bude obavezno i zakonom naređeno. Ja sam za to da vakcinisanje bude isto što i pranje ruku, brisanje dupeta, korištenje higijenskih uložaka… Ništa od svega toga ne treba biti obavezno ni naređeno. Ali ne mogu biti jednako društveno tretirani ljudi koji brišu dupe i ljudi koji ga ne brišu. Ali sve su to neki elementi normalnosti koji postoje danas, kao što su postojali i ranije. I onda ne razumijem zašto se toliko čudimo i zašto čeznemo za nekakvom “normalizacijom”. Pa sve je savršeno normalno, ako želimo biti normalni. A da bismo bili normalni, ne možemo živjeti na fejsbuku, vjerovati tabloidima i mahnitim diktatorima, i strahovati od vakcinacije.

Babukić ima prošlost civlnog lica u zagrebačkoj vojnoj oblasti, i Dinko Mikulčić ima prošlost Hrvata u srpskim četnicima. Hoće li nas prošlost uvek stizati ili kroz sentimente ili kao kazna?

– Nije tu riječ o prošlosti, nego o beskrajnoj sadašnjosti. Nama se ništa ne završava, ništa nam ne postaje prošlost. Svi ratovi koji su se ikad zbili na našim prostorima još uvijek traju nesmanjenom žestinom, kao i svi narodni ustanci. O tome se u Babukiću govori na neki, čini mi se, vedar i karnevaleskan način. Mi smo mračni ljudi, ali naš mrak plitak je i komičan. Mi živimo u nekom sasvim malom mraku. Zazidani smo u pingpong loptici.

Imamo i scenu onog hrvatskog zarobljenika koji kaže da je plakao na Maksimiru na utakmcici Jugoslavija – Holandija. Fudbal se uvek spominje u tim mesecima raspada, s druge strane ove 2021. je trideset godina kako nema te zemlje?

– Što sam stariji, sve su mi sumnjiviji, ustvari sve se više plašim ljudi koji plaču na fudbalskim utakmicama. Pazi, to govorim kao netko kome je pedeset svjesnih godina života prošlo u gledanju nogometa i memoriranju bezbroj suvišnih i besmislenih podataka o toj igri. Ali tamo gdje u nogometu počinju suze, tu prestaje igra, i počinje rat. Tamo gdje počinju suze, jedna se zgodna i zabavna metafora – jer fudbal je samo metafora – pretvara u bolesnu i nimalo metaforičnu stvarnost. Fudbal je u našem slučaju prije trideset godina bio simptom kolektivne duševne bolesti. To nikad ne mogu zaboraviti. I zato su mi uvijek milije utakmice u kojima ne igraju takozvani naši.

Ti si ovih godina imao i paralele Srbije i Hrvatske, analizu postjugoslovenskih država. Nekako se hranila srpska glupost hrvatskom, a hrvatska srpskom i nekako smo mislili ovde su stvari u ovome bolje ili gore u tom poređenju. Ali sad ovi izbori u Zagrebu i pobeda neke drugačije koalicije je kod dela Srba, prevashodno Beograđana, donela zaključak da mi u opozicionoj ponudi imamo islužene likove, bivše političare na vlasti, a nikako neku novu snagu kao što je “Možemo”?

– Da, vidiš Hrvati, tojest Zagrepčani na trenutak su se pokazali boljim i nekako svjetskijim od Srba, tojest Beograđana. Ali neka te to ne zavara. Sve je to splet okolnosti, koje su možda bile sretne, a možda i nisu. Kakve su bile te okolnosti, to ćemo tek saznati u daljem razvoju događaja. Prije desetak godina u Zagrebu je bilo vrlo malo biciklističkih staza, policija se prilično represivno odnosila prema biciklistima, koje su pritom maltretirali i vozači automobila i pješaci. Ja sam tada napisao nekakav novinski članak, u kojem sam podržao nešto što se zvalo Sindikat biciklista. Ustvari, podržao sam klince koji su biciklirali gradom, jer sam smatrao da oni nikome ne mogu smetati. Deset godina kasnije iz Sindikata biciklista i iz sličnih, formalnih i neformalnih nevladinih organizacija, formirala se grupa ljudi, koja je na zagrebačkim izborima pomela konkurenciju na način na koji to nije u ovom gradu uspjelo nikome u proteklih trideset godina. Ali da bi se to dogodilo morao je umrijeti višedesetljetni gradonačelnik Milan Bandić, državno-partijski i patriotski kriminal i korupcija morali su dosegnuti neviđene razmjere, a tradicionalne političke partije, naročito HDZ i SDP, morale su se na čudovišne načine iskompromitirati. Bez svega toga, biciklisti i ostali mladi i entuzijastični čudaci ne bi imali nikakve šanse. Osim toga, iza njih su godine kojekakvih građanskih protesta, sitnih pobuna i rovarenja protiv sistema. Iza njih je vrlo intenzivan rad po gradskim četvrtima. Iza njih je ozbiljan entuzijazam, koji se donedavno činio savršeno uzaludnim. Ako sad, kada su osvojili vlast, ne uspiju, sa Zagrebom će se dogoditi nešto što je gore od bilo čega što se dosad događalo. I to je dramaturška nužnost. Dogodit će se to da će na sljedećim izborima vlast osvojiti najgora zamisliva politička opcija. Tako to, naime, mora biti.

Kako si video čitave reakcije na Srbiju i srpsku politiku i ono što dolazi iz Srbije u prethodnom periodu. Od vakcinacije za region gde smo svi prijatelji, pa do reakcije na konačnu presudu Mladiću u kojoj se opet projektovalo da je to kazna i krivica za ceo narod?

– Mladić je Mladić, a narod je narod. Pritom, nije se Mladić dogodio mimo naroda. Ništa se nigdje ne događa mimo naroda. Ali da bismo Srbima kolektivno natovarili sve Mladićeve grijehe, morali bismo pripadati rodu pravednika. A takav rod na zemlji se, možda i srećom, ne rađa. Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu danas moj problem, premda su mi, sasvim lično, 1992. i 1993. u opkoljenom Sarajevu njih dvojica predstavljali ozbiljan, možda i najozbiljniji problem u životu. Mladić i Karadžić su problem svakog čestitog i lucidnog Srbina. Recimo, oni su tvoj problem, dragi moj Rosiću. Kao što su Ante Pavelić i mnogi iz ratova u devedesetima, moj nerješiv lični problem. Pritom, naravno da bi mi bilo puno lakše da ja sad tebe maltretiram da si isti kakvi su Karadžić i Mladić, kao što mnogi moji sunarodnicu na taj način maltretiraju svoje komšije Srbe, poznate ili nepoznate. Ali nije smisao da ti u životu bude lako. I ja uopće ne želim da mi bude lako. Ne bih se dobro osjećao da mi je lako. A što se vakcinacije tiče, lično sam zahvalan građanima Srbije, ali i vlastima tvoje zemlje, što su mi omogućili da se vakcinišem. Nisam imao strpljenja da čekam na ove svoje u Hrvatskoj. Srbima sam zahvalan ne samo na vakcini, nego i na tome što su me poštedjeli poniženja kakva bih doživljavao da sam bio osuđen na – hrvatsku vakcinu. Eto, to je ono idealno što Srbi mogu imati od Hrvata, i obrnuto. Kad god te tvoji žele poniziti, trebao bi imati na raspolaganju komšiju da te spašava od poniženja. To mi se kao ideja veoma sviđa.

Poslednji red u knjizi je “Započeo u proljeće 2010, dovršio na Mitrovdan 2020.” Srpska čuvena porodična slava Mitrovdan u velikom romanu savremnog hrvatskog pisca, a Dinko Mikulčić je rođeni Zagrepčanin koji se učlani u Srpsku radikalnu stranku i predstavlja se kao stari Beograđanin. Je li ti ova scena poslužila da još jednom iscrtaš granice naših apsurda? 

– E, vidiš, što se Mitrova dana tiče, tu nisi u pravu, kao ni neki hrvatski književni kritičari, koji su u dataciji Babukića detektirali staru moju navadu za kojekakvim srpskim i srpstvujušćim provokacijama. Roman sam zaista završio na Mitrovdan, ali ne 9. novembra, kad svetog Dimitrija Solunskog, mučenika vjere, slave pravoslavni hrišćani, nego je slučaj htio, i moja marljivost, da Vjetrogonju Babukića dovršim 26. oktobra, kada ga slave katolički kršćani. Istina, ne bih se ja Mitra, vjerojatno, ni spominjao, e da nije dva razloga. Prvi što je jedan od onih predraskolnih svetaca, koji su zajednički i kršćanima, i hrišćanima, i oko kojih se često pletu naše folklorne, narodske i zavičajne priče. Drugi razlog nešto je intimniji. U Konavlima, u rodnom kraju moje Ane, tamo gore u brdima, u jednome drevnom selu, na Donjim Mrcinama, malena je, vrlo stara crkvica, koju zovu Mitrova crkva. Nije potrebno da ti napominjem da je crkva katolička. Sveti Mitar u tih je nekoliko sela važan svetac. Bilo mi je nekako milo što sam roman završio baš na njegov spomendan, pa sam to i naglasio. Ni na kraj pameti mi nije bilo kako će to sve biti shvaćeno.

Imamo u knjizi lažni pasoš na ime Alana Simonsena, slavnog danskog fudbalera. Najslavniji danski fudbaler današnjice Eriksen je u jednoj skoro tragičnoj epizodi obeležio početak aktuelnog Evropskog prvensstva. Da li gledaš ovo Evropsko prvenstvo, kako ti danas izgleda savremeni fudbal i šta bih danas napisao u knjizi o fudbalu kako si nekad imao te redove navijača tvom pandanu Hornbijeve “Stadionske groznice”?

– Naravno da gledam Evropsko prvenstvo. Svako sam dosad gledao, još od onog koje se 1976. održalo u Beogradu i Zagrebu, kada smo na poluvremenu vodili protiv Nijemaca 2:0, a onda su, u nastavku igre, Nijemci izjednačili, a u produžetku Jugoslaviju rastavili na sastavne dijelove. Tada sam bio klinac, i navijao sam za naše. Bilo je to vrijeme, ako se sjećaš, kada su se na otplatu kupovali prvi kolor televizori, da se na njima ispraćaju sve narodne nade i pouzdanja. Ovo mi je prvenstvo mnogo draže od tog prvog. Osim što nisam pretjerano opterećen duhom vremena i navijačkim strastima, uživam u tom pogledu sa strane. Gledam Mbapea, divim se tom klincu, onako kako sam se divio mladom Mesiju. S tim da mi je Mbape i bliži i draži, jer je pristojan, vaspitan, dobar. Mbape je, ako mi je to dopušteno reći, moj idealni Evropljanin. Uzmi vrlo uslovno to što u jednom fudbaleru vidim idealnog Evropljanina. Za mene on je poput žonglera po zagrebačkim raskrsnicama, uglavnom stranaca, koji tko zna odakle stižu da za trajanja jednog crvenog svjetla demonstriraju sva svoja cirkuska znanja i tako zarade naše divljenje. Uvijek im dajem neku lovu. Oni su, sa svojim čudnim jezicima, naglascima, fizionomijama, skroz moji ljudi. Kao i Mbape, uostalom. On je moj čovjek.

Veljko Belivuk je kod tebe u kolumni, bez njegovog lika i dela već samo po imenu i prezimenu, potencijalni srpski naučnik iz Ženeve, koautor “cjepiva za koronu”, književnik i sledeći srpski dobitnik Nobelove nagrade, partizan u romanu Mihajla Lalića… I Slobodan Milošević je bio sjajan dok je bio “Dečko koji obećava”. Nekog odredi ime, a nekog delo?

– Čovjek ne nosi odgovornost za svoje ime. Ono nam je teret i muka. Na ime se jednako teško naviknuti kao i na svoj glas kad ga čuješ s magnetofonske trake ili telefonske sekretarice. Neki ljudi naprosto se dobro zovu. Taj Veljko Belivuk, recimo. Velja Nevolja. Trebao je biti puno odgovorniji prema tako dobrom i zvučnom imenu. A Slobodan Milošević, on se zvao vrlo obično. Toliko obično da je Miša Radivojević tako i nazvao svog novovalnog, omladinskog, beogradskog Svatkovića, Jedermana, Evrimena… I zamisli šta se onda dogodilo: Slobodan Milošević pretvorio se u ime koje nikad više neće biti obično, nepamtljivo, nevidljivo. Čudna je stvar s imenima, kao i s riječima općenito. Značenje, kao ni zvuk neke riječi, nisu trajno fiksirani. Riječi žive i mijenjaju se, kao i ljudi koji se riječima služe. Meni je žao imena Veljko Belivuk, što više nikad nikome neće tako dobro zvučati kao što je zvučalo prije nego što se doznalo tko to ime nosi. Čovjeka iza tog imena nije mi, međutim, žao. Ne bih ga volio sresti. Na kraju, imenovanje je božanska rabota. I silno je važno da pisac zna prava imena svojih likova. Andrić, Krleža, Dostojevski, spomenuti Mihajlo Lalić, bili su veliki majstori u imenovanju.

 

Miljenko Jergović 04. 07. 2021.