Kockanje s Unom

Cijela je Jugoslavija bila sretna kada se saznalo da će se Zimska olimpijada 1984. održati u Sarajevu. Ali postojao je jedan problem, uvijek postoji barem jedan. Sarajevo je magičan grad, okružen planinama i brdima, s lijepim kvartovima u austrougarskom i otomanskom stilu, ali nema veliku i čistu rijeku. U samom Predsjedništvu SFRJ danima se vijećalo šta da se učini po ovom pitanju i nakon tri dana i tri noći sjednica iza zatvorenih vrata donesena je odluka: Sarajevo i Bosanski Novi će zamijeniti rijeke. Miljacka će u Novi, a Una u Sarajevo. Bio sam mlad, ali se dobro sjećam pogrebne atmosfere koja je zavladala u gradu tih dana. Dobro, ima i Miljacka svojih čari, ima kaskade, lijepe mostove, bogatu istoriju, ali plitka je i zagađena. Ne može se brate porediti s Unom.

Šta sa lađama, pitali su se vlasnici nadaleko čuvenih unskih lađa? Kako ploviti po tako plitkoj rijeci? Ribari su mrkla čela zamišljali pecanje u rijeci u kojoj nema mladica nego poneki klen, mren, možda koja zalutala pastrmka iz gornjeg toka. Ne okupi se ni jato zekica oko starog kruha kad ga baciš u vodu.

Novljani su znali da nemaju izbora nego povinovati se naređenju koje dolazi iz samog Predsjedništva. No, odlučiše ne baciti koplje u trnje prije bitke, pa se najmudriji i oni koji se nešto pitaju zatvoriše u Begovu kafanu. Vijećali su tri dana i tri noći iza zatvorenih vrata.

Elem, dođe i prođe Olimpijada, a gradovi ne zamijeniše rijeke. Govorkalo se da je sam drug Tito zaustavio razmjenu pošto se u Novom ribareći i kupajući se na Uni često odmarao od teških državničkih poslova. Ali nije to. Iza zatvorenih vrata Begove kafane donesena je odluka da probrana grupica iskusnih kartaroša ode u Sarajevo i namami nekoga iz Predsjedništva BiH na partiju. Dvojica će igrati, a jos dvojica  biti u rezervi, za svaki slučaj. Govorkalo se da je i moj stari bio među njima, ali nikad nisam zasigurno saznao da li je. Kad god bih se izokola pokušao dotaći te teme, on bi povukao dubok dim iz vječno goreće cigarete i dublje zaronio u široke listove Oslobođenja. Kako su uspjeli, ko god u toj grupici probranih bio, kako su uopšte došli do samoga vrha i namamili Branka Mikulića i Raifa Dizdarevića na partiju bridža, nikada nisam saznao. Raif i Branko su gubili i svoje i pare iz republičkih fondova dok konačno jedan od dvojice Novljana koji su igrali u istoriji Bosanskog Novog najvažniju partiju bridža ne predloži da igraju u razmjenu rijeka. Ako Novljani pobijede, Una ostaje u Novom, ako izgube, eto je Sarajevu nek se njome krasi tokom Olimpijade (a znali su svi da Unu ni poslije Olimpijade Sarajevo neće vratiti Novom). Igrali su košulja natopljenih znojem, cigar za cigarom, fildžan za fildžanom crne kafe. Jer kako se vratiti u Novi i reći: “Ode naša rijeka”, a kako izaći pred najviše funkcionere SFRJ i reći: “Mi izgubili rijeku, ništa od olimpijske rijeke Une.”

I pobijediše Novljani. A kako i ne bi, malo je ko imao toliko kartaroškog treninga za koji se toliko toga žrtvovalo – posao, porodični život, ljubavne veze – kao Novljani iz Begove kafane. Kako su se Raif i Branko sačuvali samo Bog zna. U Novom smo samo otpuhnuli sa olakšanjem, probudili se iz ružnog sna i izašli pecati, vozati se lađama, ili barem odigrati partiju bridža na keju uz rijeku.

Meho Bahtić 29. 08. 2022.