Komentar Bate Rafajlovića na neke tvdnje u knjizi PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA, autora, njegova sportskog kolege iz iste ekipe, profesora dr. Manojla ČALIJE, s nadimkom Čaljo.
Kad god sam i gde god sam naišao na ljude, koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i naograničen um, nerazvijene sposobnosti,tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost” IVO ANDRIĆ
Lični doživljaj i “promišljanje”
Napisati knjigu nije baš lako, pogotovo ako u tome nisi profesionalac – književnik, novinar isl. Tebi je to, Čaljo, pošlo za rukom. Napisa ti knjigu i to s namjerom “da sarajevska događanja ne bi ostala čista i časna, za jedne, a ponižavajuća za druge.” – kakao kažeš na str. 7 u uvodnom obraćanju uvaženom čitaocu.
Pročitah i ja tu knjigu zvučnog i asocirajućeg naslova PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA s posebnim zanimanjem, rekao bih u jednom dahu, od korica do korica. Prvo, zato što prvi put imam pred sobom knjigu domaćeg autora, koji iz prve ruke opisuje kako je, iz ugla zatočenog Srbina u ratnom Sarajevu, izgledala druga strana sarajevske ratne medalje, čije naličje, ne samo muslimani, nego gotovo cijeli zapadni svijet, nisu željeli da vide. Drugo, što je autor te knjige „moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“ (ovim riječima si me, na str. 110 svoje knjige, predstavio u pasusu koji si meni posvetio).
Na blogu Ivana Lovrenovića nalazi se vrlo lijep tekst pod naslovom „Miljenko Jergović, Sarajevski dnevnik Dragomira Ubiparipovića“ u kome, u prepisci sa svojim prijateljem, Svetislavom Basarom, Jergović piše:
”O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno. Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stradanju. Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija. Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima. Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere. Mi drugi – uključujući nas Hrvate – sitni smo u toj priči, jer su sva naša stradanja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.)
Dakle, i gornjim redovima jednog od najpriznatijih književnika današnjice sa prostora bivše Jugoslavije, Miljenka Jergovića, kome je nacionalna nepristrasnost njegov znak raspoznavanja, potvrđuje se sva tragika Srba i njihovo stradanje u opkoljenom Sarajevu, čiji si, Čaljo, i ti svjedok i hroničar i u to nema nikakve sumnje. Ono što si ti dživio i – na veliku sreću – preživio, vrijedno je svakog saosjećanja i razumijevanja i nije moguće da ni na tebi i u tebi nije ostavilo post-traumatske tegobe (PTSD – Post Traumatic Stress Disorder), karateristične za one koji su nešto tako strašno preživjeli. I vjeruj mi, Čaljo, da, i dok ovo sve pišem, imam to na umu. Jer, i jedan od tvoja dva recenzenta, Dušan M. Zurovac, na str. 236 tvoje knjige, ističe:
„U ovom rukopisu ima nedorečenosti ima formulacija koje su nesretno formulisane, ima i dosta jednostavnog promišljanja (podvukao BR), ali … se postavlja pitanje može li čovjek iz tog košmara govoriti i pisati tako drugačije nego sa prizvukom tog košmara.“
Na dvadesetak stranica tvoje knjige, pod podnaslovom KAKO JE ALIJA UBIO CACU, opisao si taj košmar i trajnu traumu, koju je na tebe i tvoju Gordanu ostavio tadašnji bistrički „bog rata“ Mušan Topalović – Caco. A, kako i neće kad si, kao komšija sa stanom nasuprot njegovog i samo dvorištem između njih, iz prve ruke svjedočio, ne samo njegve koljačke egzibicije pri likvidaciji nevinog srpskog življa, nego i likvidaciju nenaoružane, nacionalno mješovite ekipe MUP-a, poslate da ga privede na „informativni razgovor“. Nakon tog pokolja vlastitih suboraca protiv zajedničkog neprijatelja, biti u grupi talaca Cacinih – koji je očekivao svoje hapšenje i najavljivao njihovo smaknuće prije nego što ga živa uhvate – teško se može i zamisliti, a kamoli doživjeti, kao što ste to ti i Gordana doživjeli.
Ja nisam čovjek ”od pera”, a nemam ni kvalifikacija za ocjenu literarne vrijednosti knjiga, ali, kao i svaki čitalac, imam svoj ukus i svoj lični doživljaj prilikom čitanja i nakon pročitane knjige. Tvoju knjigu su (pr)ocijenili i za štampanje preporučili mjerodavni recenzenti, valjda po tvom izboru. Tako isti recenzent kaže (str. 234):
„…Odmah treba istaći da je pisac mnogo uvjerljiviji kada bilježi same događaje, međutim, kada promišlja (podvukao B.R.) te događaje kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti i rukopis gubi onu gustoću…“
Dakle, osim svoje lične golgote, koju si u svojoj knjizi dosta detaljno i uvjerljivo zabilježio kao svoje lično iskustvo, upustio si se u promišljanja, kada si se dotakao i nekih imena iz tadašnjeg javnog života Sarajeva; prosvjete, politike, medija i sporta, od kojih veliku većinu lično poznajem, a ostale znam po imenu. Tako je, uz njih, i mene zapala ”čast” da mi posvetiš jedan pasus. A meni se ne dešava baš svaki dan da mi se ime nađe u nekoj knjizi,koja još ima i časnu namjeru da pokaže istinu i da barem pokuša da otvori oči onima koji tada nisu željeli da vide i čuju ono što se dešavalo Srbima u opkoljenom Sarajevu izvana, a zablindiranom iznutra, a što si ti vidio i čuo pa i doživio.
Vase Miskina
Tako, jedno od tvojih „bilježenja samih događaja“, izneseno u poglavlju ”Masakr građana u redu za hljeb” ima svoju potvrdu u iskustvu jednog mog jarana, kojeg sam viđao u ratnom Sarajevu, prije nego što ga je u jesen 1992. uspio napustiti.
Naime, prije nekoliko godina doveo sam svoje momke koje treniram na gimnastičko prvenstvo Kanade u Vancouver. Tu me pronađe taj moj drugar i ispunjavajući uzajamnim pričama prazninu dugu petnaestak-dvajes’ godina, ja mu tako spomenuh i tvoju „Prokletu čaršiju” i nevolje koje su te pratile u opsjednutom Sarajevu. Kad mu spomenuh da si bio očevidac masakra u Vase Miskina i način na koji si ga ti dživio, on, nakon što me sasluša, reče:
”Pa, znaš, i ja sam se tu našao kad se je to desilo”.
”Znači, i ti si mogao biti bivši…” – velim.
”Bome, Toba, umalo…” – odgovori pa, pošto sam izrazio jaku znatiželju za njegovu priču, on reče da o tome nerado priča jer se boji za vlastitu i sigurnost svoje familije. Dao sam mu uvjeravanja da ga zbog mene neće zaboljeti glava i on, nakon malo oklijevanja, kao da i sam osjeća potrebu da iskaže ono što je doživio, a što ga u tuđini još više tišti, nastavi.
Kaže, kako taj, 27. maj 1992. dan masakra u Vase Miskina, neće nikad zaboraviti jer mu je starija kćerka samo dan ranije napunila 6 godina. Tog dana, idući da posjeti svoju ostarjelu tetku na Čaršiji, prošao je pored kina „Romanija“ pa „Vječne vatre“, a zatim pored JAT-ovog nebodera gdje je naišao na dugački red građana, koji se protezao od opustošenog ”Bosnafolklora” do prodavnice Feroelektra. Tu je, ustvari, red počinjao, pa je oko tog ulaza bila i najveća gužva. Jedan od prvih u redu za hljeb bio je neki njegov jaran, kojeg je pantomimom zamolio da i za njega kupi jedan hljeb. Međutim, čekanje se, kaže, toliko oduljilo da je odlučio da odustane i kada je odmakao blizu prodavnice Peko, stresla ga je strašna eksplozija. Ne mogu da se sjetim imena koja je spominjao niti svih detalja njegove priče, ali sam stekao utisak da se u dobroj mjeri podudarila s tvojim opisom tog događaja. Doduše, on je svjedočio tom masakru sa stotinjak metara udaljenosti, uplašen i ko zna šta je u tom košmaru straha mogao vidjeti i kako to doživjeti.
Nakon ovog njegovog kazivanja, ja ga pitam:
”Pa, dobro, zašto se ti, makar i nakon toliko godina, ne bi, kao i Čalija, oglasio i javno posvjedočio sve ovako kako si i meni ispričao?” On me pogleda, kao da sam izvalio veliku glupost, pa odgovori:
”Ma, jel’ ti to ozbiljno? Imam ja, ba, familiju. A znaš li ti da oni i danas imaju udbaše, a zna se šta su oni u stanju; našli bi oni mene i na kraju svijeta. Ti znaš da taj tvoj drugar Čalija i ja nismo u istim cipelama.”Nakon kratke stanke, još dodade:
”Da je u tom masakru, ned’o bog, neko od moje familije stradao ili kad bi se barem pokrenula detaljnija međunarodna i neutralna istraga pa tražili svjedoke, možda bih se tada i ja oglasio.”
Sigurno je, Čaljo, da, osim vas dvojice, postoji još poneki očevidac, koji bi slično posvjedočio. Ali, vrlo je teško, pogotovo s ove vremenske distance, povjerovati u takvu interpretaciju tog groznog masakra, pogotovo stoga, što nikada nije izvršena stručna i neutralna analiza tog događaja. Upravo ovakvi “neriješeni” događaji su “dušu dali” za kreiranje teorija zavjere. Jer, u tako dramatičnim situacijama, pojavljuju se različita svjedočenja, u kojima ljudi vide, ono što očekuju da bi mogli vidjeti, ono što žele vidjeti, ono što moraju vidjeti, jer ako ne vide upravo to, njihov život neće dalje imati smisla.
Mnogi događaji, koji su već bili ”kovertirani” i kao takvi već zagazili u kvazi-istoriju, čekajući svoj istinski epilog, polako izlaze iz ”koverte” i dobijaju pravo ime i stvarne nosioce. Dovoljno je „zaguglati“ i „prelistati“ youtube pa saznati ko je i po čijem naređenju izvršio neuspjeli atentat na Sefera Halilovića, ko je u Velikom parku ispod Doma milicije pobio zarobljene vojnike iz Dobrovoljačke, ko je ubio sarajevske ”Romea i Juliju”, ko je ubio francuskog unproforca i po Sarajevu odrađivao mnoge druge „prljave poslove“ za tadašnje vlasti, a sve njihove ”podvige” pripisivali srpskoj strani. Rekao bih – „Ševa je propjevala.“Samo, taj se pjev nerado sluša.
Strah životu kalja obraz često…
Ono što si vidio svojim očima i doživio na svojoj koži ne može biti sporno. A, da li si ti, Čaljo, u spomenutom košmaru, baš sve što si čuo pa napisao, zaista dobro čuo ili dobrozapamtio? E, u to se ja ne bih baš zakleo. Da li si, možda, zbog ”umjetničkog dojma” tvoje knjige, štogod i dodao ili izmijenio? Pogađaš već; upravo se počešah gdje me zasvrbilo.
Nego, prije no što nastavim da se „češem“ tj. komentarišem, uglavnom dijelove knjige u kojima promišljaš, pa i sam pasus kojim si mene počastio, moram navesti u kom kontekstu si mi tu čast ukazao. Pa, na strani 109 ovako zapisuješ:
„Za mnoge Srbe moglo bi se reći da su opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima. One Njegoševe: – Strah životu kalja obraz često – mogli bi se mnogi postidjeti“.
Pa, nakon ovog veoma snažnog, potcjenjivačkog i nadasve optužujućeg „šlagvorta“, „s gađenjem”(drugi tvoj recenzent Veljko Kojović: “…ponajviše zato o svojim bivšim prijateljima i o svom gradu piše mnogo više s gađenjem nego mržnjom“) nabrajaš:
-Prof. Dragu Kovača – tvoj daljnji rod, tvoja zamjerka: što je bio šef Kriznog štaba Mjesne zajednice Koševo. Ne razumijem, čega bi se to on trebao (po)stidjeti. Ta, to je njegova Mjesna zajednica, tu je njegov stan, njegova familija, njegove komšije i prijatelji…
-Sinišu Kovača, Draginog sina – tvoja zamjerka: sposobnost upravljanja tenkom u Armiji BiH. Zašto da čovjek ne brani svoj prag, ma ko da mu ga ugrožava?
– Prof. Bogdana Maksimovića – ovdje moram citirati čitav pasus koji si mu posvetio:
«Uvaženi profesor DIF-a i sportski velikan Bogdan Maksimović zadrža predratnu funkciju predsjednika Udruženja Invalida BiH. U rijetkim susretima znao bi se pohvaliti kako uspješno radi na omasovljenju orgaizacije: ”Dok se u drugim organizacijama članstvo osipa, kod mene ono stalno narasta”. Usput bi mi savjetovao da se čuvam Srba, pa i njegovog kuma Đorđa Radojevića i Miša Pedala, saradnika iz Zavoda za fizičku kulturu, jer su uključeni u sve informacione sisteme Predsjedništva i ministarstava muslimanskih vlasti».
Ovdje uopšte ne vidim bilo šta što bi Srbin, naročito tvojih svjetonazora, mogao zamjeriti ovom sportskom velikanu. Pa zar nije cilj granatiranja s Trebevića bio da u Sarajevu bude što više mrtvih pa, kao „nuz-produkt“, i invalida? I, zar za tebe, kao Srbina – koji se nije ponižavao, nego prkosio i ipak opstajao – nije bio od koristi savjet profesora Maksimovića da se čuvaš Srba koji ”nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka”sarajevske čaršije i koji su ”opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima”? Stvarno, ne kontam, zašto bi to za tebe, kao srpskog rodoljuba, njegov obraz bio ukaljan? Valjda, udarivši na velikana, želiš pokazati da si mu, u najmanju ruku, ravan. Jedna etiopska poslovica kaže: „Što je manji gušter, to je veća njegova želja da bude krokodil.“
Jednom prilikom, u to vrijeme, prof. Maksimović me je poveo da mi pokaže gdje, kako ti kažeš, ”radi na omasovljenju orgaizacije”. U podrumskom dijelu FISa, spajanjem nekadašnjih svlačionica 1 i 2, napravljena je povelika prostorija, koja je bila oskudno opremljena kao ”trim-kabinet”. U njoj nije bilo nikoga – valjda nije bilo ”radno vrijeme”. Ne znam kako i zašto je propustio da i mene upozori kojih Srba bih se trebao čuvati.
– Đorđa Radojevića i Mišu Pedala – koji su, po tebi, ukaljali obraz jer su osnovali redakciju novog časopisa fizičke kulture ”Sport”, ali – avaj! –zelene boje… i da su uredniku Sabahudinu napisali doktorat i pomogli mu da ga odbrani.
To s doktoratom, ako je istina, stvarno nije u redu, ali si i ti, prema tvom kazivanju u samoj knjizi, a u cilju ostvarivanja povoljnijeg statusa u ratnoj čaršiji, činio autorske usluge. A ti znaš da, upirući prstom u nekoga, tri ostala prsta su uprta u tebe.
– Branu Crnogorca – poznatog džudistu (ne karatistu, kako navodiš) – čiji je „grijeh“ što ”postade Sekretar Sportskog saveza BiH zahvaljujući brzini učenja ‘bosanskog jezika’ i sopstvenom prešaltavanju sa maternjeg ‘nivoa’ na novokomponovanu ‘razinu’“.
Brani, pored njegovih rezultata rada i drugih relevantnih referenci, zaista nisu bili potrebni nikakvi „nivoi“ i „razine“ da bi postao Sekretar SS BiH. U ratu sam u Fisu proveo 9 mjeseci sa Branom, ali ne primjetih ama baš nikakve promjene u njegovom govoru ili upotrebi jezika kojim se uvijek služio. Lično, ne vidim nikakav razlog zašto jezik, kojim se u BiH govori, Srbi ne bi zvali srpski, Hrvati hrvatski, jedino zamjeram što Bošnjaci taj isti jezik nazivaju bosanski, i to zamjeram samo iz razloga što istovremeno ne priznaju nacionalno opredjeljenje Bosanac. Bitno je, a i tačno, da svi žitelji BiH – pa i Hrvatske, Srbije i Crne Gore – govore istim jezikom, a kako će ga ko zvati – na volju im.
– Dr Milana Babića – koji se ”ponizi”, jer ga ”Dragan Vikić promovisa u predsjednika stručne komisije Olimpijskog komiteta BiH”. Ti, Čaljo, jedini znaš, a mi – čitaoci tvoje knjige – možemo samo, s velikim procentom tačnosti, da nagađamo, da li bi ti odbio ponudu Dragana Vikića da te, u ono guravo vrijeme, promoviše u prdsjednika Stručne komisije OK BiH. Jer, ne zaboravomo; junački si se borio da te Azra Jaganjac, kao Srbina, ne otjera sa funkcije savjetnika Pedagoškog zavoda, a još si i „ratnu obavezu“ imao da rovove kopaš. A predsjednik Stručne komisije, znaš i sam, jedna je od najviših funkcija u Olimpijskom komitetu jedne zemlje, pa tako iBiH. S ove vremenske distance, bilo bi iluzorno, a i nefer s moje strane da špekulišem, šta bi, hipotetički uzeto, nakon Vikićeve ponude, bilo s tvojim nacionalnim ponosom i dostojanstvom. Priznajem, teško mi je povjerovati da bi ti tu ponudu odbio, ali nemam pravo da to kategorički tvrdim. Ostatak tvoje ”optužbe” za Milana Babića, meni je nejasan, jer je pisan najvjerovatnije pod uticajem tvog, već pomenutog, košmara i glasi (str. 110):
“… Za ukazanu čast on (M. Babić – BR) uzvrati programom rada koga na kraju završi sa, do tada neviđenom ponudom i kod muslimanskog stručnog življa, „Bujrum“ za sve trenere sportskih ekipa, koji namjeravaju stvarati olimpijce.“
– Momu Dragičevića, humoristu – koji je, putem sarajevskih medija, dizao na trehu Srbe, koji su sa okolnih brda granatama i snajperima terorisali Sarajevo.
Tebi, Čaljo (i ne samo tebi), nije smetao Risto Đogo, koji je sa tv kanala RS svojim humorističkim bravurama i gestikulacijama ismijavao i iritirao muslimane u blokiranom Sarajevu i tako uveliko doprinio da ostali zatečeni Srbi imaju upravo onakav tretman kako ga u knjizi opisuješ.
Ne smeta ti ni to što je Kusturica, svojom slobodnom voljom, napravio svoj izbor i kao zreo čovjek i svjetski priznat umjetnik, prigrlio pravoslavlje kao vjeru svojih pradjedova, ali grdno zamjeraš Momi, a i Jovi Divjaku, na njihovom slobodnom izboru. Mene ako pitaš, svi su pravo postupili, jer su im odluke bazirane na njihovoj čistoj savjesti, slobodnom izboru i jednoj od osnovnih ljudskih sloboda sadržanih u Članu 9 EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA, a to je Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti. Taj član počinje:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja…
„Moj vrsni gimnastički drug…“
Svoju listu Srba, koje „optužuješ da su u opsjednutom Sarajevu izgubili dostojanstvo pred sobom i drugima, k’o biber po pilavu, zaključuješ mojim imenom i posvećuješ mi ovaj pasus:
“Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Božo Rafajlović, okiti se svim mogućim gradskim akreditacijama: bedžom policije, Armije BiH(podvukao: BR), Hrvatskog vijeća obrane, Sportskog saveza BiH. Zaštitio se tako od svih samo ne od Srba, kojima će jednom morati da objasni mnoge okolnosti snajperisanja(podvukao BR) sa aerodromskog naselja a i značenje riječi koje mu izreče u pohvalu i priznanje Nalo Mehmed: Ti si, Božo, pravi.”
Dakle, istina je da sam bio vlasnik akreditacija: Policije BiH (gdje sam, uostalom, zaradio penziju), koju mi je obezbjedio tadašnji ministar MUPa Juka Pušina, a koga poznajem još kao inspektora za opšti kriminal iz bivšeg Gradskog SUPa; Hrvatskog vijeća obrane (dobio od mojih hrvatskih prijatelja) i Sportskog saveza (po prirodi posla), ali je blatantna LAŽ da sam posjedovao ili se, kako ti, Čaljo, kažeš, “okitio” akreditacijom Armije BiH. A da sam i do nje mogao doći, ne bih se ni časa dvoumio. Ali, imao je NISAM! Uz nju si mi u ruke stavio i snajper, kako bi me naši zajednički prijatelji i, uopšte, Srbi kao i ti sam, definitivno i bez tračka sumnje vidjeli kao izdajnika, poturicu, antisrbina i šta sve ne. I tu akreditaciju i snajper prikačio si mi k’o dva čička na leđa, jer one imaju najveću težinu i njih Srbin najteže može oprostiti drugom Srbinu. A čičak, pa još na leđima, zna se kako se teško skida.
Nakon što sam ih pribavio, meni, na sreću, ni jedna od tih akreditacija u Sarajevu nije zetrebala. Ali, kada su me, nakon godinu i po dana, na Braču – što sam mogao i očekivati – uhapsili kao “pripadnika srpskih posebnih postrojbi“ (biva, srpskih specijalnih jedinica), ona ista akreditacija Hrvatskog vijeća obrane (HVO) mi jeomogućila da izbjegnem siguran zatvor, mnoga maltretiranja i neugodnosti, ako ne i glavu spasila. Ipak bila je to 1994. u BiH još uvijek ratna godina.
Spominješ nekakve Srbe kojima ću u neka doba morati “polagati račune” za ovo ili ono. Ma, bogati, Čaljo, po kom osnovu su to oni, koji su ustvari samo imaginarna zbirna imenica, nadležni i ovlašteni da ocjenjuju moje postupke i donose o njima presudu? Kojim to, konkretno, Srbima ja treba da se pravdam? Jesu li to neki pojedinci, grupa, nečiji predstavnici, udruženje, srpske vlasti, srpski državni, sudski organi… gdje, na kom području…??? Nemoj mi samo reći: pa, srpskom narodu; tek tada nisi ništa rekao.
Iz tvoje “optužbe” jedino jasno vidim da si pokušao, bez mog pitanja, da me strpaš u neki tor s određenom nomenklaturom, a pošto sam ti ja , Čaljo, bez tih nomenklatura – jalov ti pos’o. Po rođenju i nacionalnosti sam Bosanac i ništa drugo ne mogu biti. Po vjeroispovijesti sam kršteni agnostik; kršten, a da me niko nije pitao, a agnostik po vlastitom uvjerenju.
Isti oni, kojima vratne žile popucaše vrišteći kako žele jedinstvenu Bosnu, ne priznaju upravo naciju koja nosi njeno ime – Bosanac. Niko mi još nije dao odgovor na pitanje, kakva to Bosna može biti, pa još “jedinstvena”, bez njenih vlastitih žitelja u njoj – Bosanaca. Kao rođeni, a nepriznati Bosanac, sada sam BiH kopile, koje nema niti jedan BiH identifikacioni dokument (lična, pasoš, zdravstvena, penzionerska, mjesečna GSP-a i sl). Dugo sam dušom bio i dalje Bosanac, a tijelom Kanađanin sa svim potrebnim pismenim dokazima, pravima i obavezama. S godinama, duša mi stalno tražila svoje prirodno stanište i napokon u tijelu zauzela svoje staro mjesto.
Dakle, kad je u pitanju moja moralna odgovornost, ja – kao etnik i/ili kao vjernik, gdje me ti trpaš po nekakvom difoltu (by default) – nemam kome polagati račune. Kao ontološka jedinka, moralno (za šta me optužuješ) odgovaram samo svojoj familiji, prijateljima i onima s kojima dijelim zajedničke poglede na moralne i etičke standarde.
Pa, evo, što može kraće, da objasnim tebi, Čaljo, lično, a ne – kao što sugerišeš – tamo nekim imaginarnim Srbima – “mnoge okolnosti snajperisanja sa aerodromskog naselja”:
Prije nego što su niški specijalci, u saradnji sa domaćim Srbima iz srpskog dijela Neđarića, nakon dva dana otpora, osvojili Naselje, u njemu je postojala kakva-takva “teritorijalna odbrana” sa svega nekoliko pušaka M-47 i dva-tri automata. Jednog je posjedovao neki bivši sitni kriminalac, nije mogao imati više od 20 godina, bez roditelja i, glumeći Ramba u maskirnoj uniformi, u više je navrata, zaklonjen iza kuća, ispaljivao rafale prema aerodromu. Srbi bi iz tog pravca svaki put uzvratili minobacačima na Naselje; naravno – uz mrtve i ranjene. Dvojica, stradalih na taj način, bili su sahranjeni na travnjaku ispod mog kuhinjskog balkona. ‘’Rambo” je nekoliko puta upozoravan od domaće Teritotijalne odbrane, a kad je nastavio i prekardašio, domaći su ga jednostavno – upucali.
Eto, to je jedino “snajperisanje” tj. ‘’pucanje’’ iz Aerodromskog naselja, za koje ja znam. Ostaje jedino da mi kao ”grijeh” možeš uzeti to što sam, za vrijeme napada niških specijalaca na moje Aerodromsko naselje, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Naselja, s prve linije iznio nekoliko ubijenih i ranjenih. Nas dvojicu, koji smo to radili, kao i kolone žitelja Naselja, koji su praznih ruku ili samo s nekom kesom ili torbicom, u dugačkoj koloni, bježali u susjednu Dobrinju, niški profesionalci su imali k’o na dlanu i mogli su većinu nas pobiti kako su htjeli, ali očito nisu imali interesa. To sam shvatio kada sam ostao nepogođen prilikom iznošenja prvog ranjenika na nosilima zajedno sa još jednim teritorijalcem. Trčali smo pognuti sa ranjenikom preko čistine, leđima okrenuti napadačima. Od straha da možemo svaki čas biti pogođeni, nismo ni osjetili težinu čovjeka od bar 90 kila. U jednom trenutku, dok je pucnjava treštala, moj drugar, koji je nosila držao pozadi, pao je, a i ranjenik skupa s njim. Bio sam uvjeren da su ga strefili. Samo što sam, ležeći u travi, zaustio da ga pitam da li je pogođen, on tako sočno opsova svece i nebesa i ko postavi žicu provučenu kroz kočiće, koja nije visočija od 20-ak centimetara a služi kao ograda travnjaka. Pošto sam bio naprijed, ja sam žicu, mada je bila prekrivena nepokošenom travom, lako prekoračio, ali je on nije vidio. Ostale smo iznijeli gotovo bez straha. Očito, važno im je samo bilo da, zbog blizine aerodroma i strateškog značaja, osvoje Naselje i da pritom oni nemaju gubitaka u ljudstvu. Osim toga, u interesu im je bilo da mi iznesemo mrtve i ranjene, kako oni ne bi morali s njima deverati. Uzgred da napomenem, od devet poginulih u odbrani Naselja, kako sam čuo, četvorica su bili Srbi i jedan Hrvat – pokoj im duši! Da li je neko poginuo na strani napadača – ne znam.
Što se tiče Naline pohvale; fakat, kad smo se sreli negdje na Čengić Vili u ljeto 92, prilazi mi raširenih ruku, zagrli me i reče otprilike: ”Čuo sam da si bio k’o lav, noseći ranjenike, kad su vas četnici napali”. Imajući na umu kako je do tada u kafiću ”Bokačo” i svugdje okolo, uz moje ime, izgovarao isključivo – četnik, ja sam mu odgovorio: ”Ne vjeruj u te priče, Nalo, jer češće se o meni govori da sam četnik…” i produžio.
Uskoro, nakon toga, Čaljo, kad smo se ti i ja sreli ispred FISa, ja sam ti rekao za moje angažovanje u iznošenju ranjenika prilikom odbrane Naselja, kao i za moj susret s Nalom. Rekao sam ti i za moje akreditacije. Dakle, osnovne informacije za inkriminisani pasus o meni, dobio si upravo od mene. I samo na osnovu toga, naknadno, u svojoj knjizi si mi ”podario” još jednu akreditaciju (onu najjaču, Armije BiH) i u svom „promišljanju“ napravio scenario, u kojem si mi dodjelio ulogu snajperiste. Možda si znao da sam ranih 80-ih bio republički prvak Organa unutrašnjih poslova u gađanju vojničkim pištoljem, pa ne mogu ni biti ništa drugo nego ”snajperista”. No, ni po’ jada, da sam to bio na srpskoj strani. Sreća je da ovo moje dostignuće u streljaštvu u Naselju nije bilo poznato.
“Pokojnik”
Tvoja “optužba”, Čaljo, da sam “odgovoran za snajperisanje” iz Aerodromskog naselja, kod jednog broja “Crnaca” (članovi ekipe gimnastičara trenera V. Peleksća-Kekea) učvrstila je mišljenje da sam nekakav “antisrbin” koji je bio na ‘’muslimanskoj strani’’ i “pucao” (valjda se podrazumijeva na Srbe). Tako se, slično, kao što su se i za Josipa Pejakovića i Davorina Popovića pričale budalaštine, i o meni, među našim zajedničkim prijateljima u Beogradu, govorilo da sam vojnike JNA, zarobljene u Dobrovoljačkoj prilikom povlačenja iz kasarne na Bistriku i privremeno smještene u gimnastičkoj sali FISa, “isljeđivao“, “maltretirao“ i “slao“ u kasarnu ”Viktor Bubanj”. Kako je to moguće kad, u vrijeme kada sam, početkom jula 1992., iz Dobrinje prešao u grad, tačnije u FIS, u gimnastičkoj Sali, od koje sam imao ključ, tih vojnika više nije ni bilo; ja ih ni očima nisam vidio, jer „Dobrovoljačka“ se desila početkom maja te godine, dok sam još bio „hermetički“ zakovan u Aerodromskom naselju.
U podnaslovu svoje knjige MASAKR GRAĐANA U REDU ZA HLJEB, na str. 43, kažeš:
„Optužiše tako Srbe, a ne ponudiše ni jedan dokaz da je granata srpska. Niti jedan. Samo rekoše, a svijet izrečeno prihvati ‘Granata je srpska’. I to bi dovoljno.“
Kakav si to ti dokaz ponudio, da sam ja imao akreditaciju Armije BiH i da sam snajperisao sa aerodromskog naselja? Niti jedan. Ti „samo“ napisa, a raja napisano (a i izrečeno) prihvati „Bato je pucao na svoje“. I to bi dovoljno.
A, pazi sad ovo, Čaljo!:
Godina je 1992. u ratnom Sarajevu. Jesen je i ja se predvečer biciklom vraćam sa Otoke iz posjete mojoj mami. Vraćam se u prostorije Gimnastičkog kluba Bosna u Miss Irbinoj (FIS), gdje sam našao utočište i smještaj kao „izbjeglica“. Pored prostorija kluba je kafić Bordo i ja sam tu sa vlasnicima, Mirsadom i Branom Crnogorcem, praktično stalni „član posade“. Mirsada mi kaže, da me je
„…danas tražio neki čovjek, ne sjećam se kako reče da se zove… uglavnom, nekako oprezno pita, jesi li tu. Ja ne znam čovjeka pa i ja oprezno velim da nisi. ‘A, kad ste ga zadnji put vidjeli?’ pita, a ja velim, ‘Jutros, a zašto pitate?’ On, s očitim olakšanjem, nastavi; ‘Dobro je, znači… živ je…’ ‘Do jutros je bio živ, kažem, a on veli: ‘ Znate, sinoć mi se javio kum iz Beograda i pita me, mogu li u FISu provjeriti ima li Bate, jer je čuo da je poginuo.“
Pitam Mirsadu, je l’ se čovjek predstavio kao Nikola, a ona, potvrdi: ‘Jeste, jeste, tačno – Nikola…’
Godina je 1993. kraj juna i ja u Ljubljani već dva mjeseca pripremam gimnastičara Kenana Dženanovića iz Zenice za Mediteranske Igre. Odlazimo na prvo, i to međunarodno takmičenje u Maribor na provjeru njegove forme i tokom opšteg zagrijavanja takmičara, neko me s leđa zagrli, ja se brzo okrenuh da vidim ko je, i ispred mene se nađe ženska osoba s glavom oborenom na mojim prsima, ali ja ne mogu da vidim lice pa ne znam ko je; duga plava kosa i samo jeca, suza suzu goni. Kad, napokon, podiže glavu, ugledah plave suzne oči Gordane Popović, koja je trenirala djevojke u našoj sali u isto vrijeme kada sam ja trenirao dječake. Ona, i dalje jecajući, jedva izgovori:
– Pa, Bato dragi, ti si živ… a ja te već oplakla… rekli mi, ti pogin’o…“
Godina je 1996. i ja sam s porodicom već više od godinu dana u Kanadi. Doznajem telefonski broj Deje Gašića, Sarajlijama dobro poznatog, naročito ljubiteljima skijaškog sporta i Jahorine, pa zovem:
– Halo, dobar dan, Bato Rafajlović ovdje… je l’ to Dejo?’
– Jesam, dobar dan, a ko je to?’
– Bato Rafajlović. – Zatišje… kao da je veza prekinuta. Ali ja, za svaki slučaj, nastavih:
– Halo, halo! Je l’ se čujemo… halo? – Opet tišina i, kad već htjedoh spustiti slušalicu, tišinu nagloprekide Dejin glas:
– Ma stani, ba… je l’ reče, Bato…? Bato Rafajlović?!
– Ma, ja…
– Bato, gimnastičar…? Toba…?
– To sam sve ja, Dejo… đe je, ba, zapelo?
– Pa, Toba, jebote… tebe su proglasili pokojnikom; kažu, pogin’o ti u Sarajevu…
Dakle, Čaljo moj, i ovu vijest o meni da sam poginuo, neko je lansirao isto kao što si ti one, da sam pucao i da sam odgovoran za snajperisanje u naselju Neđarići. I dok je bila u opticaju, ta dezinformacija o meni „pokojniku“, očito je spadala u „dokaze“ tipa „svašta se o njemu priča“ i gotovo sam siguran da su svi oni, koji su čuli da se o meni svašta priča, morali čuti i priču o meni – pokojnom. Čvrsto vjerujem da ima i danas onih koji misle da sam pokojni, a poneko da je u međuvremenu i umro u uvjerenju da me je nadživio. U to vrijeme, u samom Sarajevu, nekoliko ljudi mi je reklo da su čuli kako sam bio teško ranjen, čak su me i u koševskoj bolnici tražili. I, valjda, dok je u ratnim uslovima vijest stigla do Beograda, „ranjenik“ je podlegao.
I niko od onih, koji su novo-za-gotovo usvojili šuplje priče o meni da sam „pucao“, ni nakon što su se uvjerili da sam „oživio“, da se upita: pa, čekaj malo; zar i druge priče o njemu ne bi mogle biti izmišljene? Ali, jok; pitkije je sirćetli vino iz sumnjivih podruma, nego čista izvorska voda…
A šta me je opredijelilo da se uključim u odbranu Naselja (moram naglasiti: isključivo iznošenje ranjenih i mrtvih sa prve linije)?
Prvo, u mom Naseljunalazi se moj stan, dakle – moje ognjište, a cijelo Naselje se sastoji od stotina drugih ognjišta, kao i mojih prvih i ostalih komšija. Složićeš se, Čaljo, sa mnom da je u srpskoj kulturi i tradiciji ognjište – svetinja! I sveta dužnost je braniti svoje ognjište od bilo koga ko nepozvan želi da ga ugrozi. Ponavljam, od bilo koga, pa zašto ne, u mom slučaju, i od niških specijalaca? Ja ih nisam pozvao da me od bilo kaga brane. A što su oni Srbi, meni je to bilo sasvim irelevantno, kao što mi nije bilo važno ni koje su nacionalnosti ostali stanovnici i branioci Naselja. Pa, zar vuk neće jednako braniti svoju jazbinu od potencijalnog uljeza, pa bio to medvjed ili vukov „sunarodnik“ – neki drugi vuk?
Drugo, meni su preči moj komšija Hasan iz mog ulaza, jarani Nedžad i Mustafa – ma koliko oni bili Bošnjaci ili muslimani, zatim drugari Zvonko, Željko i Zdeno – ma koliko oni bili Hrvati i katolici, nego Momir, Vujadin i vojvoda Miloje, iz Niša – ma koliko da su oni Srbi ili pravoslavci… Skoro sam siguran da tebi, Čaljo, ovakav moj izbor nije baš prihvatljiv i mislim da je upravo to razlog što si mene u svojoj knjizi onako iskarikirano oslikao i što si u ratnom Sarajevu imao onoliko neprilika.
Treće, ali ne i manje važno; gotovo svi smo vjerovali da rata u Bosni ne može i neće biti. A kada je već počeo, njegove razmjere malo ko je tada mogao valjano procijeniti, pa sam, u punom kapacitetu svoje naivnosti, smatrao da će mi, nakon prestanka ratnih gadosti, valjati i dalje živjeti s mojim komšijama, ma ko i kakvi oni bili. Dževad Karahasan, književnik i BiH akademik, u jednom intervju-u (2016 g.) kaže:
„Boraveći vazda na rubu velikih carevina, stanovnici Bosne su shvaćali: dalekoj vladi svaka čast, ali je ona baš daleko. Komšija je mnogo važniji i bliži. Tako se razvio kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture. Komšija je kao brat. Taj kult u Bosni nije razoren.”
Upravo s takvim poimanjem komšija i komšiluka, ja sam se i uključio u Teritirijalnu odbranu moga naselja. Kada sam 1998 godine iz Kanade došao u Sarajevo, kako bih otkupio stan, koji se nalazio u onom nizu porušenih zgrada u Naselju, a koje je jedna njemačka humanitarna organizacija renovirala i osposobila za stanovanje, sreo sam ispred ulaza komšiju, s kojim se nisam vidio šest godina, od „pada“ Naselja:
-Zdravo, Zajko, kako si? – upitah skoro s hladnom učitivošću, spreman na svaku varijantu njegovog odgovora. On me samo pogleda sa izrazom, koji je bio mješavina gađenja, prezira i mržnje:
– Meni tvoje „zdravo“ ne treba – odbrusi mi, sad već bivši komšija Zajko, koji je u međuvremenu zamjenio vrijednosti iz pomenutog citata akademika Karahasana, pa mu je nacionalna pipadnost i „njegova“ vlada ipak postala bliža nego komšija, a „kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture“, ipak je „razorio“. Ni po’ jada, da moj komšija Zajko – inače, desetak godina mlađi od mene – dok sam još, u velikom strahu, nosio svog prvog ranjenika na nosilima, a svoju glavu u torbi – nije među prvima zbris’o u Dobrinju. Doduše, nas dvojica i nismo bili baš prijatelji, tek komšije „zdravo za zdravo“, i on svakako ne može biti tipičan uzorak s kojim bih izašao s tvrdnjom da je „kult komšiluka u Bosni razoren“. Naprotiv, impozantna većina je onih, s njegovim „krvnim zrncima“, koji se prema meni nisu promjenili, naročito prijatelji i oni koji su me otprije bolje poznavali.
Kad je, čini mi se, sredinom juna 1992. godine, Naselje „palo“, i time oteto moje ognjište, ja sam se, zajedno s ostalim braniocima Naselja, povukao u Dobrinju, izgubivši tako svaki interes za bilo kakvu “borbenu” aktivnost i angažovanje na bilo čijoj strani. Tada sam obgrlio riječi Eugena Debsa, (1855-1926) – osnivača Socijalističke partije u SAD i pet puta predsjedničkog kandidata: „I have no country to fight for; my country is the earth and I am citizen of the world.“ (Ja nemam državu za koju bih se borio; moja država je planeta Zemlja i ja sam stanovnik svijeta.)
A, evo zašto i kako ja to nekako gledam:
Epicentar koncentričnog kruga mog života je moja najuža familija, žena i djeca. Sljedeći krug, prema perifriji, je moja šira familija, krug mojih prijatelja i komšija, pa moja radna i sportska organizacija (moglo bi to biti kulturno-umjetničko, planinarsko, lovačko društvo, ili bilo koje drugo udruženje), pa mjesna zajednica, preko opštine… pa sve dalje, koncentrično, prema periferiji do najviših državnih (da oprostiš) organa tj. vlasti. (Tek sada, kad ove redove ponovo čitam radi mogućih korekcija, primjećujem da u tim mojim „koncentričnim krugovima“ nigdje nisam pomenuo niti crkvu niti naciju. To, naravno, neću korigovati).
Potpuno isti je redoslijed po kojem bih se bio spreman žrtvovati. Kao što vidiš, u mom životnom okruženju, državne vlasti su moj posljednji prioritet, jer vlast smatram odlično (pre)plaćenim servisom, koja, demokratski izabrana, treba svom “demosu” (narodu – odakle riječ demokratija i potiče)da služi kao i svaki drugi servis, a ne da taj “demos” truje mržnjim, zavađa i huška na međusobno ratovanje i ubijanje. S tim u vezi, hoću da navedem jednu definiciju rata, francuskog poete i esejiste, PAUL VALER-a (1871-1945), a u slobodnom prijevodu glasi:
“RAT JE MEĐUSOBNO UBIJANJE (massacre) ONIH KOJI SE NE POZNAJU, PO NALOGU (for the profit) ONIH KOJI SE POZNAJU ALI MEĐUSOBNO NE UBIJAJU.”
Nacionalni ponos i patriotizam
„Ako čovjek ne može ništa dobro reći o sebi, a želi nešto da kaže,
on počinje da govori loše o drugima“ – Mihail Litvak – ruski psiholog
Tvoja knjiga, Čaljo, je prepuna opisa strahota koje su zaista bile realnost u tadašnjoj sarajevskoj zbilji. Već na samom početku, u obraćanju uvaženom čitaocu (str. 5) zapisuješ:
„Na Sarajevo se pucalo, ali se i iz Sarajeva pucalo. I ne samo pucalo. U Sarajevu se zatvaralo, premlaćivalo, ubijalo, kidale se glave, domaćini izbacivani živi kroz prozore višespratnica, silovalo.“
O Srbima koji, nakon zatvaranja obruča s unutrašnje strane Sarajeva, nisu uspjeli ili nisu htjeli da ga napuste, ispisuješ (str.58, 59):
«Ostali su Srbi da ispaštaju svoju sudbinu bespomoćnih i nezaštićenih… ostali su da u čaršiji ispaštaju i svoje ime i svaki neuspjeli muslimanski napad i doživljeni poraz… Za sve su uvijek bili krivi preostali Srbi, ”peta kolona” koja dojavljuje i otkriva njihove namjere. Na njima se iskazivala ratna vještina i junaštvo, trenirala ratna odlučnost i strogoća, nadoknađivala slast pobjede i pobjednika»
A ovako opisuješ strepnju za svoj život (str. 112):
«… i svako jutro koje ugledam, proslavim što sam živ. Oko mene kupe, odvode i kolju».
«Nedovoljne su spisateljske moći ovog profesora fizičke kulture da barem približno opiše sve laži, podmetanja, maltretiranja, zatvaranja, premlaćivanja, ubijanja, klanja i silovanja». (str.52) pa dalje (str. 53) : «Ko je izašao – izašao je i spasio se. Mogao je negdje da krene i bez unaprijed tačne adrese staništa. Sve je bilo bolje i svaka neizvjesnost je bila izglednija vani, nego ostati u gradu koga strahom zabetoniraše iznutra».
Veoma je bolan tvoj opis brutalne likvidacije tvog kolege po struci, Radivoja Boškovića, samo zato što je zamolio ”oslobodioce” da, zbog sigurnosti djece iz iste zgrade, manje pucaju na srpske položaje (str.99-100):
«…Upališe baterijsku lampu. Nakon nekoliko koraka, svjetlo nađe mrtvo tijelo. Njegova vindjakna, farmerke, patike i sve drugo što tijelo nosi na sebi. On je. Prema zaklanoj glavi nikada ga i ne bi prepoznala. Unesoše ženu bez svijesti u kola, pa nazad kući među djecu bez supruga i oca.
Trebalo je imati dosta sreće pa ne doživjeti ovakvu ili slične sudbine. Svakome se moglo desiti stradalaštvo i bez nekog materijalnog posjedovanja i naročite pameti. Dovoljno je bilo biti Srbin…»
Na 93. str. kažeš:
„U Sarajevu je najteže bilo Srbima. Takvu težinu života i opstanka, svakako, nisu imali oni rijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka: u Predsjedništvu, ministarstvima, ”Armiji BiH”, policiji… Za sve druge Srbe koji u zatočeništvu sarajevske čaršije ne zaboraviše – ko su i šta su, ostade da traže odgovor na pitanje: …kako opstati, a ostati Srbin?»
Na istoj strani daješ i odgovor na to, zaista složeno pitanje, pa kažeš:
«…Na svaku provokaciju domaćih trebalo je adekvatno odgovoriti – njih zadovoljiti, a sebe ne uniziti da bi se postidio pred sobom. Trebalo je govoriti, a ništa ne kazati. Često prećutati. Što češće zaćutati ili progovoriti, ali nikada ne protivriječiti…Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života» (podvukao BR).
Pa, Čaljo, zaboga, zar svi “…onirijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka…“ (tu si, očito, i mene svrstao), nisu bili – kako ti to formulišeš – “…ono što Srbinu ne priliči…“ upravo u ime i zaradiživota. I sam kažeš da se to moralo.
Pa, kako onda možeš, nakon svih opisanih iskustava, da zamjeriš Srbima, koji su na sve moguće načine tražili priliku da izbjegnu ono što je, nažalost, tebe snašlo, a mnogima i dohakalo?!? Upravo si, evo, TI sugerisaokako je u toj „prokletoj čaršjiji“ trebalo postupati i „…opstati, a ostati Srbin“; ovo su tvoje riječi:
„Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života.“
Prema tvom ”promišljanju”, svaki Srbin, koji se u ”prokletoj sarajevskoj čaršiji”, kako kažeš, ”snašao” i kraj rata dočekao živ, trebao bi da se (po)stidi, bez obzira što ni metka nije ispalilo, a kamoli nekoga ubio. Za takve Srbe daješ čak ovu kvalifikaciju:
«Tako su oni nanijeli više zla Srbima u ovom ratu nego sva mašinerija muslimanske vojske.»
Jesi li uopšte svjestan, Čaljo moj, šta si ovim rekao, a što u tvojoj knjizi – čiji je izdavač ‘Zavod za udžbenike i nastavna sredstva’, s očitom pretenzijom da ima i udžbenički karakter – osta neizbrisivo. Pa, i sam si opisao svoje jezive susrete sa zloglasnim Mušanom Topalovićem zv. Caco i Kazane na Darivi, odvođenja, klanja, ubijanja i silovanja – da dalje ne govorimo o kasarni Viktor Bubanj i da je u gradu bilo ”stotine privatnih zatvora koje niko ne kontroliše” (str. 98). A da, također, ne spominjemo koliko je, među cjelokupnim stanovništvom Sarajeva, stradalo Srba od ”prijateljske vatre” (friendly fire) sa Trebevića i okolnih brda (Tuci po „Velušićima“, tamo je manje Srba – Gen. Mladić).
I ti, Čaljo, tako vehementno tvrdiš da smo mi, koji smo tražili i uspjeli naći načina da izbjegnemo, ne samo ono što je tebe snašlo, nego čak i goru sudbinu, nanijeli Srbima više zla nego ”ratni lordovi” tipa Cace, čije si koljačke ”egzibicije” i sam svjedočio i, u poglavlju od 20-ak stranica, detaljno opisao. Bez da tome dodam ”brižnu zaštitu” preostalih Srba od neselektivnih granata sa Trebevića. Mi, koji smo se ”snašli” i koji smo, kako kažeš, ”bez dostojanstva”, barem nismo nikoga ubili niti uništili ni jedan objekat. A to bi, priznaćeš, trebao biti golem kriterij pri ocjeni količine „zla nanijetog Srbima u ovom ratu”.
Kako drugačije protumačiti te tvoje optužbe upućene onim ”rijetkim Srbima koji se snađoše…” nego da bi ti i mene i te svoje bivše kolege po struci, od kojih su nekoliko njih bili tebi profesori, radije vidio odvedene u kasarnu Viktor Bubanj na ‘bubanje’ ili raskomadane i bačene u jame na Kazanima ne zaboravljajući ko smo i šta smo, nego da, nakon što ”…uđe brzo sarajevski srpski živalj u nepodnošljivost postojanja” (str. 164), pokušamo prije svega da sačuvamo goli život, pa makar i po cijenu da ”zaboravimo ko smo i šta smo” – koje ponašanje ti opisuješ kao „samoponiženje“ i „gubljenje dostojanstva“.
Mi smo, znači, trebali uzdignute glave marširati čaršijom pa, kad nas presretne Cacin ”borac” i traži ličnu kartu, ne kaljajući obraz, uzdignutog čela mu je predati, ne gubeći dostojanstvo, razdrljiti košulju na grudima i, ne zaboravljajući ko smo i šta smo, teatralno uzviknuti:
”Pucaj, balija, jebo te Alija!!!…”
E, tada bismo bili pravi Srbi s pedigreom, a to što bismo bili još i pokojni, ne garantuje i da bi nam se čak ni za grob znalo, a kamoli da bi nam se još uklesale riječi ”oni nisu zaboravili ko su i šta su“. A misliš li ti, Čaljo, da si i ti – ne d’o Bog – završio u jamama na Kazanima, kao što ti je bilo namjenjeno, da bi ti podigli spomenik s natpisom: ”…vile će se grabit o vjekove / da vam vjence dostojne sapletu”? (Njegoš).
Izvini, Čaljo, ako ti se sva ova analogija čini pretjeranom, ali me tvoje ”promišljanje” neodoljivo potstaklo na to, kako bihukazao na apsurd tvog ”gađenja” prema onim Srbima, koji ne dijele tvoje patriotske i nacionalne svjetonazore.
Nepostiđen, priznajem da mi je draže što sam se ”snašao” i ”zaboravio ko sam i šta sam”, – a da nikom nisam rekao ni ”potamo se” – i ostao živ, nego da se nisam ”snašao” i, „ne gubeći dostojanstvo“, našao se među onima, koji su „selektivno“ tukli po Sarajevu i pri tom „selektivno“ rušili, a neselektivno ubijali. Ili, još gore, da sam se, gluho bilo, našao među onima, kojima se uz prigodne godišnjice oksimoronski uzvikuje: „Živjeli pali borci!“
Nisi li i ti, Čaljo, prema sopstvenom kazivanju u tvojoj knjizi, našao ”utočište” i to u Republičkom pedagoškom zavodu, gdje si imao radnu obavezu, a što bi trebalo da te zaštiti od, kako kažeš, ”ratne obaveze”? Ne ulazim sada u to šta je trebalo, a šta ti se stvarno dešavalo s Azrom Jaganjac i ”ratnom obavezom” – ali si ”mirniju luku” i ti tražio i našao. A što se u njoj nisi do kraja i zadržao, to si uvaženom čitateljstvu nadugo i naširoko obrazložio u poglavlju svoje knjige ”Azra Jaganjac – pedagoški Karađoz” i u svojoj drugoj knjizi ‘Pomozi sebi dok imaš sebe“.
Aršini
Još nešto, Čaljo. Vrlo si kritičan i sarkastičan prema mojim ratnim akreditacijama, koje sam dobio na sasvim legalan način (osim akreditacije Armije BiH, koju si izmislio) kao i prema “snalaženju“ Srba, koji su time – po tebi – izgubili dostojanstvo i zaboravili ko su i šta su. A, s druge strane, kao bravuru srpskog rodoljuba predstavljaš tvoje prepravljanje tj. falsifikovanje tuđe lične karte, kao i zloupotrebu memoranduma i pečata Studentskog sportskog saveza Sarajevskog univerziteta.
Tako na str. 72 opisuješ:
“Nađoh privremenu i dosta sigurnu zaštitu u tuđem imenu i prezimenu. Naime, pred ovu ratnu nepogodu kupio sam “renoa 4“ od svog dobrog prijatelja sa Fakulteta fizičke kulture, Vlade Šabića. U stvari, od njegovog oca Ivana. Dade mi njegovu legitimaciju, kako bih izvršio prenos na sebe. Ne obavih prenos, desiše se ove neprilike, a legitimacija ostade kod mene. Pade mi na pamet u ovoj nevolji, da napravim krivično djelo s korisnim predumišljajem. Sa njegove legitimacije skinem sliku i postavim pažljivo svoju. Srećom, poklopiše nam se i otisci žiga na krajevima. Sve njegovo samo moja slika… Nastavih “život“ već umrlog Ivana, Bog da mu dušu prosti, s velikom zahvalnošću što mi pomože da na desetine puta izbjegnem raciju na Principovom mostu i drugim mjestima u gradu.“
A na strani 221, ne gubeći dostojanstvo, pišeš:
“Od prije rata ostali su mi memorandumi i pečat Sportskog studentskog saveza Sarajevskog univerziteta. Odlučih se za zloupotrebu. Otkucam sam sebi Rješenje o saglasnosti za izlazak. U potpisu upišem predsjednika Enesa Terzića. Potpišem. Otisnem pečat. Predam, pa šta mi Bog podari.“
Naravno, i jedno i drugo, falsifikovanje ličnog dokumenta i zlouptreba pečata i memoranduma, u normalnim okolnostima su ne samo nemoralne radnje, nego su i krivična djela. Ali, pošto se sve to dešava u ratnim i svirepim okolnostima opsjednutog Sarajeva, ja tebi, Čajo moj, skidam kapu što si se i na takav način “snašao“, tim prije što ti je ta “zlouptreba“ pečata i memoranduma ipak “upalila“iomogućilada se dočepaš slobode. Ipak, u mojoj glavi ne mogu baš sve da posložim. Pokušavam da odgonetnem, barem kada smo samo nas dvojica u pitanju (da ne spominjem ostale Srbe koje si također anatemisao, a koje sam ranije već spomenuo), kojim aršinima u ratnim uslovima mjeriš vrstu i stepen “snalaženja“ da bi ono dobilo sintagmu “ukaljan obraz“ ili “gubljenje dostojanstva“?
Ja, nakon jednog iskustva sa legitimisanjem, koje ću kasnije opisati, na sasvim legalan način pribavim tri akreditacije i ti me svrstaš u one, čijem je životu “strah ukaljao obraz“ i koji su “izgubili dostojanstvo“, a ti, iz istih razloga kao i ja, falsifikuješ dokument i zloupotrebljavaš pečat državne ustanove i to tvoje je „krivično djelo s korisnim predumišljajem“ – akrobacija, koja “Srbinu priliči“ i svjetla obraz. Još jednom; neka si se ti “snašao“ tj. falsifikovao i zloupotrijebio (ja bih radije rekao “dobro-upotijebio“) pečat i memorandum svoje ustanove u teškim ratnim uslovima, jer i sam rat je, kako reče Hemingvej, krivično djelo. (Never think that war, no matter how necessary, nor how justified, is not a crime. – E. Hemingway.(Nemoj nikad misliti da rat – bez obzira koliko je potreban i opravdan – nije kriminal.) Ali ne mogu da shvatim da moje postupke „snalaženja“, koji su sasvim benigni u odnosu na tvoje, postavljaš na stub srama, dok svoje, s ozbiljnim elementima krivičnog djela, predstavljaš kao promućuran potez oštroumnog, snalažljivog i dostojanstvenog bosanskog Srbina.
Strah životu kalja obraz često…
Mislim, Čaljo, da si većinu čitalaca ove tvoje knjige uspio uvjeriti da je, u onim zaista teškim ratnim danima, bilo malo takvih Srba kao ti, koji nisu bili ”ono što Srbinu ne priliči”, da si bio Srbin koji “…hoda podignute glave, što mu pogled nije spušten, što umjesto kajanja i stida, čak i sa ponosom zrači.“ (str.100) No, na sreću, nekako i ti ostade živ. Doduše, s veoma gorkim iskustvom, nažalost, ali ponosan što nisi ”ukaljao obraz” i ”izgubio dostojanstvo pred sobom i drugima”.
Međutim, neki redovi u tvom ispisivanju upućuju na zaključak, da si i ti od krvi i mesa, da i tvoja hrabrost i nacionalni ponos mogu izdati, a dostojanstvo se toliko raspršiti da se, lebdeći i lagano lelulajući, spusti do samih stopala; samo još da zakoračiš i – da ga pogaziš. Pa, u dijelu knjige, gdje spominješ komšinicu Džemidžić i opisuješ atmosferu u podrumskom skloništu prilikom ”zbora stanara”, kako duhovito nazivaš obavezan silazak u podrum zgrade nakon sirene za uzbunu, kažeš (str. 62):
«Klela je i psovala upućujući pogled na mene. A pogled joj težak i opasan. Bježao sam svojim pogledom svugdje uokolo da se ne bih s njenim sreo. Ja izbjegavao. Ona ga uporno tražila i sustizala. Spuštao sam glavu i pogled, kako je moja uzdignuta glava ne bi provocirala, i kako ne bi vidjela moj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao i dizao, isprobavao tako sve što bi je moglo barem malo umiriti. Skupljao sam se da bih izgledao manji, i radio sve drugo, kako bih izgledao jadniji i nesretniji.»
Kako bi to izgledalo kad bih ja sada tebe – samo na osnovu ovog tvog pasusa, služeći se tvojom retorikom i rečeničnom konstrukcijom, kojima si uvaženom čitateljstvu mene predstavio – ”optužio” Srbima, ovako ”promišljajući”:
”Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Manojlo Čalija, prepade se jedne obične ženturače, jezičare. Prepade se njenog pogleda, od kojeg je okretao glavu kako bi sakrio svoj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao je glavu, skupljao se da bi izgledao što manji i radio sve drugo, kako bi izgledao jadniji i nesretniji. Zaštiti se tako od Džemidžićkinog pogleda, ali ne i od Srba, kojima će jednom morati da objasni okolnosti kaljanja srpskog obraza i gubljenja dostojanstva pred sobom i drugima. Umjesto da joj, ne zaboravljajućiko je i šta je, opali šamarčinu i dostojanstveno vikne – zaveži već jednom, kučko balijska, i prestani da bleneš u mene k’o zmija u omađijanog miša!”
Priznaćeš, Čaljo, da ti to ne bi bilo pravo. Zato, ja ovako nešto za tebe nikad ne bih napisao. A i da jesam, ne bih ništa slagao, jer sam doslovce naveo tvoje vlastite riječi… i samo malo – promišljao.
Da se razumijemo: situaciju, u kojoj si se u podrumu toliko puta našao, i tvoje lično psihološko stanje, opisao si upečatljivo i ja ti vjerujem da je upravo tako i bilo. Vjerovatno bih se i ja tako osjećao i kao ti reagovao, da sam bio na tvom mjestu. Trebalo bi zaista imati tvrdo srce pa ti to zamjeriti.
Prema tome, morao si i ti, Čaljo, imati malo više razumjevanja za nas koji nemamo tu tvoju „hrabrost“, patriotsku svijest, te ”naglašeni nacionalni ponos i preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo” (voliš Andrića kao, uostalom, i ja).
Skrušeno priznajem: od moje nacionalne oznake, a pogotovo patriotizma i nekakvog nacionalnog ponosa, daleko mi je važnije, ne samo da sam Živ, nego da sam Čovjek, Otac, Muž, Prijatelj, pa čak i Diplomirani ekonomista…
Na strani 233 kažeš:
„… prvi put sam mirno prespavao cijelu noć kada sam se našao među svojima.“
Tebi je, dakle, trebalo da izađeš iz Sarajeva da bi bio među svojima, a ja sam se među svojima – ukoliko izuzmem familiju, koja je već bila na Braču – našao kada sam se uspio prebaciti iz Dobrinje do FISa. Smjestio sam se u prostorije našeg gimnastičkog kluba „Bosna“, u magacinu na podu napravio ležaj i tu spavao, a preko dana, ako nisam bio kod brata na Alipašinu ili kod mame na Otoci, vrijeme sam provodio u kafiću „Bordo“, od kojeg prostorije GK „Bosnu“ dijeli samo hodnik, a koji su – kao i danas – držali supružnici Mirsada i Brane Crnogorac. Skladišni prostor u kafiću Mirsada i Brane su adaptirali za spavanje jer im je stan bio na Grbavici. Sam kafić je cijelo vrijeme rata bio stjecište sportske, estradne pa i političke „kreme“ ratnog Sarajeva i ponekog Srbina, koji je „izgubio dostojanstvo“ i „zaboravio ko je i šta je“…
Očito je, Čaljo moj, da se nas dvojica bitno razlikujemo upravo kada je riječ o patriotizmu i nacionalnom ponosu i u svemu što uz to ide. Dok ti živiš, dišeš i promišljaš srpstvo, patriotizam i nacionalni ponos, ja sam podaleko od toga. Valjda zato što sam još od malihnogu do svojih prvih tinejdžerskih dana rastao i odgajan u dječjim domovima za ratnu siročad, gdje su nam za malena ugradili antinacionalne čipve i u glavice nam utuvili bratstvo i jedinstvo. A pogotovo i zato što mi je mama Desa, kao petnaestogodišnjaku, na pitanje kako mi je otac poginuo (igrom slučaja, na isti dan kada sam rođen), potanko objasnila, a zatim debelo naglasila:
„… i zapamti, ubistvo tvoga tate ne treba tumačiti kao da ga je ubio musliman po nalogu drugog muslimana i to zato što je bio Srbin, nego kriminalac po nalogu drugog kriminalca, zato što je kao žandarmerijski kaplar, po nalogu lokalnih vlasti, obavio svoju dužnost i zatvorio kafanu, na koju su se mještani stalno žalili.“
Meni, ni vrijeme prpovedeno u ratnom Sarajevu, ni događaji u njemu – međusobna ubijanja upravo na vjerskoj u nacionalnoj osnovi – nisu poremetila mamino tumačenje razloga smrti moga oca, niti su za trenutak pobudila želju za osvetom. I do neba sam joj zahvalan, što me je naučila da pripadnike jedne nacionalnosti ne gledam i ne procjenjujem kroz njihove iskvarene i zabludnjele otpadnike.
A što se tiče nacionalnog ponosa, smatram da čovjek treba da bude ponosan samo na ono što je sam ostvario svojim radom, talentom, sposobnošću, naporom i zaslugom, a ne na ono što ga je rođenjem zapalo i na što nije imao nikakvog vlastitog voljnog uticaja. Može nam biti drago, možemo biti zadovoljni, pa čak i sretni što nam je, da kažem, sudbina bila naklona pa smo rođeni u imućnoj ili poznatoj familiji ili smo rođeni s nekim posebnim darom, da smo naslijedili neki pozamašan imetak, ali ne možemo reći da smo ponosni na to. Kao kad bi neko rekao, da je ponosan što je dobio na lutriji.
Tvoji stavovi, Čaljo, po ovim pitanjima, direktno ili indirektno, ali sasvim jasno su izraženi u ovoj tvojoj knjizi, a poznati su mi i iz naših ličnih kontakata, dok moja shvatanja tih pojmova direktno korespondiraju sa mišljenjima nekih ”tipova” izraženim u njihovim izrekama. Pošto ja nemam ni dara ni obrazovnog usmjerenja da se tako sažeto i elokventno izražavam, onda pribjegavam citiranju onih sa planetarnom reputacijom, koji to itekako znaju, a izražavaju i moje mišljenje i svjetonazore. Jaku podršku mojoj naglašenoj sklonosti, da koristim izreke poznatih ljudi, nalazim u izreci francuskog renesansnog pisca i filozofa Michel de Montaigne-a: „Citiram druge samo da bih se bolje izrazio“. S tom namjerom je i ovih nekoliko citata o PATRIOTIZMU:
“Najjeftiniji oblik ponosa jeste nacionalni ponos… Svaki jadnik koji ništa drugo na svijetu ne posjeduje na što bi mogao biti ponosan, koristi ovo zadnje sredstvo, naciju kojoj pripada, da bi mogao bar na nešto da bude ponosan…”Arthur Shopenhauer
“Patriots always talk of dying for their country but never of killing for their country.” Patrioti uvijek govore o umiranju za svoju zemlju, ali nikad o ubijanju za svoju zemlju.”Bertrand Russell
Pa, s tim u vezi: “Ako si ‘pravi’ patriota, spreman si da umreš za svoju zemlju čak i kad je ona agresor. A ako si na to spreman, nemoj mi reći da nisi spreman i ubiti za svoju zemlju. A kad ubiješ, tad si već – ubica! Dakle, patriota je potencijalni ubica, kome je dovoljna samo komanda ‘dresera’ – “Drž’ ga!” (Autor citata mi je nepoznat)
“You’ll never have a quiet world till you knock the patriotism out of the human race.” Nikad nećeš imati mir u svijetu dok ne izbiješ patriotizam iz ljudskog roda. – George Bernard Shaw
Every nation ridiculs other nations, and all are right. (Svaka nacija ismijava druge nacije – i sve su u pravu.)Arthur Schopenhauer
Jevrejska opština
U poglavlju pod naslovom ”Jevrejski konvoji spasa” podrobno opisuješ svoje mnoge očajničke pokušaje da se izvučeš iz proklete sarajevske čaršije i iz zindana dočepaš slobode. Naravno, u pravu si kada kažeš da je iz tog sarajevskog pakla skoro svako želio da izađe, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Tačno je i to da se Sarajevo, osim iz političkih razloga (formiranje imidža Sarajeva kao grada mučenika), držalo u blokadi iznutra i kako bi se, kroz prodaju švercovane robe i debelu naplatu izlaska iz Sarajeva, od građana izvukla i zadnja marka i minđuša. Tome u prilog najbolje svjedoče riječi tadašnjeg gradonačelnikaMuhameda Kreševljakovića,koje si naveo u poglavlju ”Gradonačelnikov odgovor” (str.83).
”Sarajevo će biti deblokirano onoga trenutka kada se i posljednjem građaninu istjera i psljednja marka iz džepa.”
S obzirom da ste ti i Gordana svakodnevno bukvalno bili na domaku Cacinog handžara ili kuršuma, nije čudo da ste tražili i najmanju priliku da se na bilo koji način ‘ispalite’ iz Sarajeva. Znam da je najsigurnija varijanta bila preko Jevrejske opštine tj. konvoja, koje su oni povremeno organizovali. Međutim, imali su određene, vrlo stroge, interne ktiterije, jer su se moralipridržavati i izričite zabrane sarjevskih vlasti da građani napuštaju Sarajevo. Naravno, u njihovim autobusima za napuštanje Sarajeva nalazili su mjesto i mnogi, koji nisu ispunjavali te kriterije, dakle – bilo je ‘štela’ i veza. I ja sam pokušao i, mada su me nekolicina članova Jevrejske opštine dobro poznavali, ljubazno sam odbijen uz razumno obrazloženje.
Sasvim mi je razumljivo da si se u Jevrejskoj opštini gotovo svakodnevno pojavljivao, a često i više puta dnevno, ”udvarao” im se – kako kažeš – čestim istovaranjem i unošenjem svakojake robe, stavljao
”na provjeru ranije poznanstvo sa veoma uticajnim Jakovom Fincijem, kome se često najavljujem, a koga najčešće nema kada ga tražim.” (str. 194) i ”…uporno i nadalje dolazio i tako davao do znanja kako mi je životno stalo da bježim” (str. 195).
Nakon što ti je uticajni Jakob Finci, navodno, konačno dao obećanje da će tvojoj Gordani omogućiti da njihovim autobusom napusti Sarajevo, razumljivo je bilo tvoje razočarenje kad to obećanje nije ispunio, uz obrazloženje ”da on ništa ne zna, da nije ništa obećao, da je to teško, da ne ide to tako.” (str.196) Pa zatim nastavljaš:
”Da ne ide tako, ja sam znao i znam.
Znam ja kako to ide. I cijela čaršija zna, kako to ide. Mi računali na čovjeka, na minulo školsko i gradsko drugovanje, ljudsku solidarnost u nevolji. Vrijeme očigledno nije za razumijevanje, saosjećanje i ljudskost. Vremena su teška i nemilosrdna. U njima je čovjek izgubio čovjeka. I sve bih razumio, razloge i izmišljene poteškoće zbog kojih naš Jakov neće i ne može da pomogne, ali kako razumjeti i objasniti da ju je pozvao (Gordanu – BR) i da o tome ništa ne zna. E, to baš, ne mogu. I ne samo da ne mogu objasniti, već ni zaboraviti ne mogu.”
Tako si izrazio svoj gnjev na uticajnog pojedinca Jevrejske opštine, a zatim nastavio po kolektivu, gdje si često – kako kažeš – gladan čekao „jevrejski ostatak hrane“ (str. 196):
”Na televiziji slušam Davida Kamhija, predsjednika «Jevrejske opštine», kako ubjeđuje sebe i sve oko sebe o tome kako su Jevreji dali snažan otpor agresiji i odbrani grada. Slušam, i u tom kazivanju ne nalazim ništa čudno… Zašto bi javno obznanili da su svoju i dosta druge mladosti narasle za rat, odvezli iz grada i na takvoj ”odbrani” mnogo i zaradili.
Nastavi Jevrejska opština i nadalje jevrejski organizovati konvoje izlaska iz grada, kako bi odbrana grada bila efikasnija a opštinski standard bogatiji.”
Objektivno, Čaljo, ti i Gordana ste bili u daleko bezizlaznijem položaju nego ja, ali moja želja da se izvučem iz Sarajeva nije bila ništa manja od vaše. Kao što sam već napomenuo, i ja sam se samo jedanput, obratio i to lično Jakobu Finciju s molbom za istu uslugu. Nakon što mi je dao slično objašnjenje, da to nije baš jednostavno, da postoje kriteriji i da su pod stalnom prismotrom muslimanskih vlasti, koje ne dozvoljavaju ‘bježanje’ iz Sarajeva, meni se to obrazloženje, i pored mog velikog razočarenja, učinilo sasvim racionalnim.Činjenica, da sam sa Jakobom (Jakob, a ne Jakov) Fincijem godinu dana pohađao Energoinvestovu Školu za spoljnu trgovinu i da smo radili u istoj firmi, daje mi donekle za pravo da uobrazim da je moj stepen poznanstva, čak i prijateljstva s njim, nešto jači od tvoga, ali to mi ne daje za pravo da na njega budem kivan, a još manje da ga anatemišem i vrijeđam zbog njegove nemogućnosti i poteškoća (koje ti nazivaš ‘izmišljenim’) da mi izađe u suret. A da i ne govorim o tvom derogativnom i sarkastičnom karakterisanju same Jevrejske opštine, koja je u ta grozna vremena bila, možda i jedina institucija u gradu, koja je koliko-toliko ‘normalno’ funkcionisala. Tebi, Čaljo, meni i mnogima nije bila od koristi, ali bi trebalo čuti i one iz svih nacionalnih korpusa, kojima su toliko dobra učinili i kojima su i živote spašavali.
U cijeloj ovoj priči, meni se neminovno nameće samo jedno pitanje: U slučaju da ti je Jakob uspio (ili, kako kažeš, htio) barem Gordanu izvući iz Sarajeva, da li bi i tada o njemu i Jevrejskoj opštini pisao s istim gađenjem i tako uvrjedljivim riječima?
Odgovor na ovo pitanje uveliko bi objasnio razlog zbog čega ti je tvoj recenzent, gosp. Zurovac, ‘prigovorio’ rekavši da u tvom rukopisu ima nedorečenosti i jednostavnog promišljanja te da si mnogo uvjerljivijikada bilježiš same događaje, ali kada tedogađaje promišljaš, kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti… Uostalom, toliko si puta u opisivanju tvojih ratnih nevolja, spomenuo kopanje rovova, nošenje vreća s pijeskom i druge „inženjerske radove“ na prvoj liniji kao tvoju „ratnu obavezu“, ali ni jedan konkretan detalj s tim u vezi u svojoj knjizi nisi zapisao. Time ostavljaš zlim jezicima otvorenu mogućnost da (ne)opravdano posumnjaju u tvoju „ratnu obavezu“. A nije, zar, da iz rovova nije bilo ni jednog dogadjaja vrijednog pomena? Tako ti i isti recenzent na tome „zamjera“ (str.236):
„Meni je prosto krivo što pisac nije ostavio više prostora kopanju rovova, jer je poznato da su sarajevski Srbi upravo tamo mahom stradali, bilo kao živi štit bilo kao žrtva osvete.“
Epilog
Želio bih, Čaljo moj, na kraju ovog mog komentarisanja dijelova tvoje knjige, koju sam, kao rijetko ko, dobro iščitao, da još jednom istaknem kako duboko s tobom saosjećam zbog zaista golemih nevolja, koje su te pratile, napora pa i poniženja, kojima si bio prinuđen da se izlažeš, kao bi kao Srbin opstao i živu glavu iz „proklete sarajevske čaršije“ iznio. A koliko si sam tome doprinio, i to se da sasvim jasno iščitati iz tvoje knjige. I sam kažeš da ti je tvoj prijatelj, Đuro Svrdlin, rekao: “Znam da imaš dug jezik, da ne možeš prećutati.” A ja znam da si se u ratnom Sarajevu s Nalom naklapao oko toga ko je „prvi počeo“, ko u gradu koga snajperiše, hapsi i ubija i pri tome konfrontirao svoju nacionalnu pripadnost njegovoj. Pa onda nije nikakvo čudo, što te on, koji je, kao i ti, patriota “po zanimanju” sa svojim nacionalnim ponosom, proziva na ulici kao četnika.
Čitajući tvoju drugu knjigu POMOZI SEBI DOK IMAŠ SEBE, vidim da tvoja sreća, kad si konačno zbrisao iz proklete čaršije i „… prvi put mirno prespavao cijelu noć kada si se našao među svojima“, nije baš dugo trajala i da je, u tvom slučaju, ona narodna „ko će kome, k’o svoj svome“, našla svoju pravu primjenu. Pa, na str. 6, obraćaš se čitaocima:
„S ništa manje bolnih posljedica ispisujem neprijatnosti koje doživljeh i preživljeh kao Srbin među svojim Srbima. Ona su, istina, manje surova da bi prijetila životu, ali su više bolna, jer dolaze od svojih i na svom prostoru. I, još uvijek, dok ispisujem ove redove, razmišljam o istim terapeutskim efektima potiranja ovih ružnih prisjećanja.“
Naglasio si, da ti je pisanje i jedne i druge knjige poslužilo, ne samo da javno izneseš SVOJU istinu o ratnim i poratnim prilikama i tvojim ličnim doživljajima, nego da je bilo još važnije što ti je njihovo ispisivanje poslužilo kao terapeutska praksa, kojom si se konačno oslobodio trauma i noćnih mora iz ratnih dana i neprospavanih noći zbog nepravde i neprijatnosti od „svojih“ Srba nakon rata. Pa, i sam Andrić kaže: ’’Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.’’
Treba poštovati, da svi mi imamo SVOJU istinu, pa tako, Čaljo, i ti TVOJU i nju niko nema pravo da dira ili osporava. Nju ne treba ni dokazivati; dovoljno je da ti sam u nju vjeruješ. Ali, ako želiš da TVOJU istnu plasiraš kao opštu, neospornu i JEDINU, onda je trebaš neosporno i dokazati. A to nije nimalo lako.
Na str. 157 kažeš:
„Jedno je sigurno, dok ovo stavljam na papir, osjećam prijatne vibracije tjelesne nirvane. Pisanje mi, tako, postaje vrijedan Eliksir duševnog očišćenja od svega što je doživljeno kao neugodno i bolno… da je pisanje, kao javno izjašnjavanje djelotvorno sredstvo unutrašnjeg mira i spokoj.“
I dobro je da si to učinio. Ako si stvarno, Čaljo, nakon svega što si u ove dvije knjige ispisao, našao svoj unutrašnji mir i spokoj, meni je, zaista, jako drago, a ako je tome bar malo doprinijelo tvoje
„promišljanje“, između ostalih, i o meni, onda, neka ti je od mene – Bogom prosto! Jer, što neko reče, „Između bolnih agonija, život je tako nježna navika.“
I da zaključim, kako drukčije nego opet jednim citatom, koji izreče Ibn Zafar – arapski pisac i filolog: „Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj po prstima svoje bližnje.“
Tvoj „vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“,
Ko je šta vidio, ko je na koga pucao, ko je kogą izdao
Komentar Bate Rafajlovića na neke tvdnje u knjizi PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA, autora, njegova sportskog kolege iz iste ekipe, profesora dr. Manojla ČALIJE, s nadimkom Čaljo.
Kad god sam i gde god sam naišao na ljude, koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost” IVO ANDRIĆ
Lični doživljaj i “promišljanje”
Napisati knjigu nije baš lako, pogotovo ako u tome nisi profesionalac – književnik, novinar isl. Tebi je to, Čaljo, pošlo za rukom. Napisa ti knjigu i to s namjerom “da sarajevska događanja ne bi ostala čista i časna, za jedne, a ponižavajuća za druge.” – kakao kažeš na str. 7 u uvodnom obraćanju uvaženom čitaocu.
Pročitah i ja tu knjigu zvučnog i asocirajućeg naslova PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA s posebnim zanimanjem, rekao bih u jednom dahu, od korica do korica. Prvo, zato što prvi put imam pred sobom knjigu domaćeg autora, koji iz prve ruke opisuje kako je, iz ugla zatočenog Srbina u ratnom Sarajevu, izgledala druga strana sarajevske ratne medalje, čije naličje, ne samo muslimani, nego gotovo cijeli zapadni svijet, nisu željeli da vide. Drugo, što je autor te knjige „moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“ (ovim riječima si me, na str. 110 svoje knjige, predstavio u pasusu koji si meni posvetio).
Na blogu Ivana Lovrenovića nalazi se vrlo lijep tekst pod naslovom „Miljenko Jergović, Sarajevski dnevnik Dragomira Ubiparipovića“ u kome, u prepisci sa svojim prijateljem, Svetislavom Basarom, Jergović piše:
”O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno. Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stradanju. Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija. Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima. Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere. Mi drugi – uključujući nas Hrvate – sitni smo u toj priči, jer su sva naša stradanja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.)
Dakle, i gornjim redovima jednog od najpriznatijih književnika današnjice sa prostora bivše Jugoslavije, Miljenka Jergovića, kome je nacionalna nepristrasnost njegov znak raspoznavanja, potvrđuje se sva tragika Srba i njihovo stradanje u opkoljenom Sarajevu, čiji si, Čaljo, i ti svjedok i hroničar i u to nema nikakve sumnje. Ono što si ti dživio i – na veliku sreću – preživio, vrijedno je svakog saosjećanja i razumijevanja i nije moguće da ni na tebi i u tebi nije ostavilo post-traumatske tegobe (PTSD – Post Traumatic Stress Disorder), karateristične za one koji su nešto tako strašno preživjeli. I vjeruj mi, Čaljo, da, i dok ovo sve pišem, imam to na umu. Jer, i jedan od tvoja dva recenzenta, Dušan M. Zurovac, na str. 236 tvoje knjige, ističe:
„U ovom rukopisu ima nedorečenosti ima formulacija koje su nesretno formulisane, ima i dosta jednostavnog promišljanja (podvukao BR), ali … se postavlja pitanje može li čovjek iz tog košmara govoriti i pisati tako drugačije nego sa prizvukom tog košmara.“
Na dvadesetak stranica tvoje knjige, pod podnaslovom KAKO JE ALIJA UBIO CACU, opisao si taj košmar i trajnu traumu, koju je na tebe i tvoju Gordanu ostavio tadašnji bistrički „bog rata“ Mušan Topalović – Caco. A, kako i neće kad si, kao komšija sa stanom nasuprot njegovog i samo dvorištem između njih, iz prve ruke svjedočio, ne samo njegve koljačke egzibicije pri likvidaciji nevinog srpskog življa, nego i likvidaciju nenaoružane, nacionalno mješovite ekipe MUP-a, poslate da ga privede na „informativni razgovor“. Nakon tog pokolja vlastitih suboraca protiv zajedničkog neprijatelja, biti u grupi talaca Cacinih – koji je očekivao svoje hapšenje i najavljivao njihovo smaknuće prije nego što ga živa uhvate – teško se može i zamisliti, a kamoli doživjeti, kao što ste to ti i Gordana doživjeli.
Ja nisam čovjek ”od pera”, a nemam ni kvalifikacija za ocjenu literarne vrijednosti knjiga, ali, kao i svaki čitalac, imam svoj ukus i svoj lični doživljaj prilikom čitanja i nakon pročitane knjige. Tvoju knjigu su (pr)ocijenili i za štampanje preporučili mjerodavni recenzenti, valjda po tvom izboru. Tako isti recenzent kaže (str. 234):
„…Odmah treba istaći da je pisac mnogo uvjerljiviji kada bilježi same događaje, međutim, kada promišlja (podvukao B.R.) te događaje kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti i rukopis gubi onu gustoću…“
Dakle, osim svoje lične golgote, koju si u svojoj knjizi dosta detaljno i uvjerljivo zabilježio kao svoje lično iskustvo, upustio si se u promišljanja, kada si se dotakao i nekih imena iz tadašnjeg javnog života Sarajeva; prosvjete, politike, medija i sporta, od kojih veliku većinu lično poznajem, a ostale znam po imenu. Tako je, uz njih, i mene zapala ”čast” da mi posvetiš jedan pasus. A meni se ne dešava baš svaki dan da mi se ime nađe u nekoj knjizi, koja još ima i časnu namjeru da pokaže istinu i da barem pokuša da otvori oči onima koji tada nisu željeli da vide i čuju ono što se dešavalo Srbima u opkoljenom Sarajevu izvana, a zablindiranom iznutra, a što si ti vidio i čuo pa i doživio.
Vase Miskina
Tako, jedno od tvojih „bilježenja samih događaja“, izneseno u poglavlju ”Masakr građana u redu za hljeb” ima svoju potvrdu u iskustvu jednog mog jarana, kojeg sam viđao u ratnom Sarajevu, prije nego što ga je u jesen 1992. uspio napustiti.
Naime, prije nekoliko godina doveo sam svoje momke koje treniram na gimnastičko prvenstvo Kanade u Vancouver. Tu me pronađe taj moj drugar i ispunjavajući uzajamnim pričama prazninu dugu petnaestak-dvajes’ godina, ja mu tako spomenuh i tvoju „Prokletu čaršiju” i nevolje koje su te pratile u opsjednutom Sarajevu. Kad mu spomenuh da si bio očevidac masakra u Vase Miskina i način na koji si ga ti dživio, on, nakon što me sasluša, reče:
”Pa, znaš, i ja sam se tu našao kad se je to desilo”.
”Znači, i ti si mogao biti bivši…” – velim.
”Bome, Toba, umalo…” – odgovori pa, pošto sam izrazio jaku znatiželju za njegovu priču, on reče da o tome nerado priča jer se boji za vlastitu i sigurnost svoje familije. Dao sam mu uvjeravanja da ga zbog mene neće zaboljeti glava i on, nakon malo oklijevanja, kao da i sam osjeća potrebu da iskaže ono što je doživio, a što ga u tuđini još više tišti, nastavi.
Kaže, kako taj, 27. maj 1992. dan masakra u Vase Miskina, neće nikad zaboraviti jer mu je starija kćerka samo dan ranije napunila 6 godina. Tog dana, idući da posjeti svoju ostarjelu tetku na Čaršiji, prošao je pored kina „Romanija“ pa „Vječne vatre“, a zatim pored JAT-ovog nebodera gdje je naišao na dugački red građana, koji se protezao od opustošenog ”Bosnafolklora” do prodavnice Feroelektra. Tu je, ustvari, red počinjao, pa je oko tog ulaza bila i najveća gužva. Jedan od prvih u redu za hljeb bio je neki njegov jaran, kojeg je pantomimom zamolio da i za njega kupi jedan hljeb. Međutim, čekanje se, kaže, toliko oduljilo da je odlučio da odustane i kada je odmakao blizu prodavnice Peko, stresla ga je strašna eksplozija. Ne mogu da se sjetim imena koja je spominjao niti svih detalja njegove priče, ali sam stekao utisak da se u dobroj mjeri podudarila s tvojim opisom tog događaja. Doduše, on je svjedočio tom masakru sa stotinjak metara udaljenosti, uplašen i ko zna šta je u tom košmaru straha mogao vidjeti i kako to doživjeti.
Nakon ovog njegovog kazivanja, ja ga pitam:
”Pa, dobro, zašto se ti, makar i nakon toliko godina, ne bi, kao i Čalija, oglasio i javno posvjedočio sve ovako kako si i meni ispričao?” On me pogleda, kao da sam izvalio veliku glupost, pa odgovori:
”Ma, jel’ ti to ozbiljno? Imam ja, ba, familiju. A znaš li ti da oni i danas imaju udbaše, a zna se šta su oni u stanju; našli bi oni mene i na kraju svijeta. Ti znaš da taj tvoj drugar Čalija i ja nismo u istim cipelama.” Nakon kratke stanke, još dodade:
”Da je u tom masakru, ned’o bog, neko od moje familije stradao ili kad bi se barem pokrenula detaljnija međunarodna i neutralna istraga pa tražili svjedoke, možda bih se tada i ja oglasio.”
Sigurno je, Čaljo, da, osim vas dvojice, postoji još poneki očevidac, koji bi slično posvjedočio. Ali, vrlo je teško, pogotovo s ove vremenske distance, povjerovati u takvu interpretaciju tog groznog masakra, pogotovo stoga, što nikada nije izvršena stručna i neutralna analiza tog događaja. Upravo ovakvi “neriješeni” događaji su “dušu dali” za kreiranje teorija zavjere. Jer, u tako dramatičnim situacijama, pojavljuju se različita svjedočenja, u kojima ljudi vide, ono što očekuju da bi mogli vidjeti, ono što žele vidjeti, ono što moraju vidjeti, jer ako ne vide upravo to, njihov život neće dalje imati smisla.
Mnogi događaji, koji su već bili ”kovertirani” i kao takvi već zagazili u kvazi-istoriju, čekajući svoj istinski epilog, polako izlaze iz ”koverte” i dobijaju pravo ime i stvarne nosioce. Dovoljno je „zaguglati“ i „prelistati“ youtube pa saznati ko je i po čijem naređenju izvršio neuspjeli atentat na Sefera Halilovića, ko je u Velikom parku ispod Doma milicije pobio zarobljene vojnike iz Dobrovoljačke, ko je ubio sarajevske ”Romea i Juliju”, ko je ubio francuskog unproforca i po Sarajevu odrađivao mnoge druge „prljave poslove“ za tadašnje vlasti, a sve njihove ”podvige” pripisivali srpskoj strani. Rekao bih – „Ševa je propjevala.“ Samo, taj se pjev nerado sluša.
Strah životu kalja obraz često…
Ono što si vidio svojim očima i doživio na svojoj koži ne može biti sporno. A, da li si ti, Čaljo, u spomenutom košmaru, baš sve što si čuo pa napisao, zaista dobro čuo ili dobro zapamtio? E, u to se ja ne bih baš zakleo. Da li si, možda, zbog ”umjetničkog dojma” tvoje knjige, štogod i dodao ili izmijenio? Pogađaš već; upravo se počešah gdje me zasvrbilo.
Nego, prije no što nastavim da se „češem“ tj. komentarišem, uglavnom dijelove knjige u kojima promišljaš, pa i sam pasus kojim si mene počastio, moram navesti u kom kontekstu si mi tu čast ukazao. Pa, na strani 109 ovako zapisuješ:
„Za mnoge Srbe moglo bi se reći da su opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima. One Njegoševe: – Strah životu kalja obraz često – mogli bi se mnogi postidjeti“.
Pa, nakon ovog veoma snažnog, potcjenjivačkog i nadasve optužujućeg „šlagvorta“, „s gađenjem” (drugi tvoj recenzent Veljko Kojović: “…ponajviše zato o svojim bivšim prijateljima i o svom gradu piše mnogo više s gađenjem nego mržnjom“) nabrajaš:
-Prof. Dragu Kovača – tvoj daljnji rod, tvoja zamjerka: što je bio šef Kriznog štaba Mjesne zajednice Koševo. Ne razumijem, čega bi se to on trebao (po)stidjeti. Ta, to je njegova Mjesna zajednica, tu je njegov stan, njegova familija, njegove komšije i prijatelji…
-Sinišu Kovača, Draginog sina – tvoja zamjerka: sposobnost upravljanja tenkom u Armiji BiH. Zašto da čovjek ne brani svoj prag, ma ko da mu ga ugrožava?
– Prof. Bogdana Maksimovića – ovdje moram citirati čitav pasus koji si mu posvetio:
«Uvaženi profesor DIF-a i sportski velikan Bogdan Maksimović zadrža predratnu funkciju predsjednika Udruženja Invalida BiH. U rijetkim susretima znao bi se pohvaliti kako uspješno radi na omasovljenju orgaizacije: ”Dok se u drugim organizacijama članstvo osipa, kod mene ono stalno narasta”. Usput bi mi savjetovao da se čuvam Srba, pa i njegovog kuma Đorđa Radojevića i Miša Pedala, saradnika iz Zavoda za fizičku kulturu, jer su uključeni u sve informacione sisteme Predsjedništva i ministarstava muslimanskih vlasti».
Ovdje uopšte ne vidim bilo šta što bi Srbin, naročito tvojih svjetonazora, mogao zamjeriti ovom sportskom velikanu. Pa zar nije cilj granatiranja s Trebevića bio da u Sarajevu bude što više mrtvih pa, kao „nuz-produkt“, i invalida? I, zar za tebe, kao Srbina – koji se nije ponižavao, nego prkosio i ipak opstajao – nije bio od koristi savjet profesora Maksimovića da se čuvaš Srba koji ”nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka” sarajevske čaršije i koji su ”opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima”? Stvarno, ne kontam, zašto bi to za tebe, kao srpskog rodoljuba, njegov obraz bio ukaljan? Valjda, udarivši na velikana, želiš pokazati da si mu, u najmanju ruku, ravan. Jedna etiopska poslovica kaže: „Što je manji gušter, to je veća njegova želja da bude krokodil.“
Jednom prilikom, u to vrijeme, prof. Maksimović me je poveo da mi pokaže gdje, kako ti kažeš, ”radi na omasovljenju orgaizacije”. U podrumskom dijelu FISa, spajanjem nekadašnjih svlačionica 1 i 2, napravljena je povelika prostorija, koja je bila oskudno opremljena kao ”trim-kabinet”. U njoj nije bilo nikoga – valjda nije bilo ”radno vrijeme”. Ne znam kako i zašto je propustio da i mene upozori kojih Srba bih se trebao čuvati.
– Đorđa Radojevića i Mišu Pedala – koji su, po tebi, ukaljali obraz jer su osnovali redakciju novog časopisa fizičke kulture ”Sport”, ali – avaj! – zelene boje… i da su uredniku Sabahudinu napisali doktorat i pomogli mu da ga odbrani.
To s doktoratom, ako je istina, stvarno nije u redu, ali si i ti, prema tvom kazivanju u samoj knjizi, a u cilju ostvarivanja povoljnijeg statusa u ratnoj čaršiji, činio autorske usluge. A ti znaš da, upirući prstom u nekoga, tri ostala prsta su uprta u tebe.
– Branu Crnogorca – poznatog džudistu (ne karatistu, kako navodiš) – čiji je „grijeh“ što ”postade Sekretar Sportskog saveza BiH zahvaljujući brzini učenja ‘bosanskog jezika’ i sopstvenom prešaltavanju sa maternjeg ‘nivoa’ na novokomponovanu ‘razinu’“.
Brani, pored njegovih rezultata rada i drugih relevantnih referenci, zaista nisu bili potrebni nikakvi „nivoi“ i „razine“ da bi postao Sekretar SS BiH. U ratu sam u Fisu proveo 9 mjeseci sa Branom, ali ne primjetih ama baš nikakve promjene u njegovom govoru ili upotrebi jezika kojim se uvijek služio. Lično, ne vidim nikakav razlog zašto jezik, kojim se u BiH govori, Srbi ne bi zvali srpski, Hrvati hrvatski, jedino zamjeram što Bošnjaci taj isti jezik nazivaju bosanski, i to zamjeram samo iz razloga što istovremeno ne priznaju nacionalno opredjeljenje Bosanac. Bitno je, a i tačno, da svi žitelji BiH – pa i Hrvatske, Srbije i Crne Gore – govore istim jezikom, a kako će ga ko zvati – na volju im.
– Dr Milana Babića – koji se ”ponizi”, jer ga ”Dragan Vikić promovisa u predsjednika stručne komisije Olimpijskog komiteta BiH”. Ti, Čaljo, jedini znaš, a mi – čitaoci tvoje knjige – možemo samo, s velikim procentom tačnosti, da nagađamo, da li bi ti odbio ponudu Dragana Vikića da te, u ono guravo vrijeme, promoviše u prdsjednika Stručne komisije OK BiH. Jer, ne zaboravomo; junački si se borio da te Azra Jaganjac, kao Srbina, ne otjera sa funkcije savjetnika Pedagoškog zavoda, a još si i „ratnu obavezu“ imao da rovove kopaš. A predsjednik Stručne komisije, znaš i sam, jedna je od najviših funkcija u Olimpijskom komitetu jedne zemlje, pa tako i BiH. S ove vremenske distance, bilo bi iluzorno, a i nefer s moje strane da špekulišem, šta bi, hipotetički uzeto, nakon Vikićeve ponude, bilo s tvojim nacionalnim ponosom i dostojanstvom. Priznajem, teško mi je povjerovati da bi ti tu ponudu odbio, ali nemam pravo da to kategorički tvrdim. Ostatak tvoje ”optužbe” za Milana Babića, meni je nejasan, jer je pisan najvjerovatnije pod uticajem tvog, već pomenutog, košmara i glasi (str. 110):
“… Za ukazanu čast on (M. Babić – BR) uzvrati programom rada koga na kraju završi sa, do tada neviđenom ponudom i kod muslimanskog stručnog življa, „Bujrum“ za sve trenere sportskih ekipa, koji namjeravaju stvarati olimpijce.“
– Momu Dragičevića, humoristu – koji je, putem sarajevskih medija, dizao na trehu Srbe, koji su sa okolnih brda granatama i snajperima terorisali Sarajevo.
Tebi, Čaljo (i ne samo tebi), nije smetao Risto Đogo, koji je sa tv kanala RS svojim humorističkim bravurama i gestikulacijama ismijavao i iritirao muslimane u blokiranom Sarajevu i tako uveliko doprinio da ostali zatečeni Srbi imaju upravo onakav tretman kako ga u knjizi opisuješ.
Ne smeta ti ni to što je Kusturica, svojom slobodnom voljom, napravio svoj izbor i kao zreo čovjek i svjetski priznat umjetnik, prigrlio pravoslavlje kao vjeru svojih pradjedova, ali grdno zamjeraš Momi, a i Jovi Divjaku, na njihovom slobodnom izboru. Mene ako pitaš, svi su pravo postupili, jer su im odluke bazirane na njihovoj čistoj savjesti, slobodnom izboru i jednoj od osnovnih ljudskih sloboda sadržanih u Članu 9 EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA, a to je Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti. Taj član počinje:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja…
„Moj vrsni gimnastički drug…“
Svoju listu Srba, koje „optužuješ da su u opsjednutom Sarajevu izgubili dostojanstvo pred sobom i drugima, k’o biber po pilavu, zaključuješ mojim imenom i posvećuješ mi ovaj pasus:
“Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Božo Rafajlović, okiti se svim mogućim gradskim akreditacijama: bedžom policije, Armije BiH (podvukao: BR), Hrvatskog vijeća obrane, Sportskog saveza BiH. Zaštitio se tako od svih samo ne od Srba, kojima će jednom morati da objasni mnoge okolnosti snajperisanja (podvukao BR) sa aerodromskog naselja a i značenje riječi koje mu izreče u pohvalu i priznanje Nalo Mehmed: Ti si, Božo, pravi.”
Dakle, istina je da sam bio vlasnik akreditacija: Policije BiH (gdje sam, uostalom, zaradio penziju), koju mi je obezbjedio tadašnji ministar MUPa Juka Pušina, a koga poznajem još kao inspektora za opšti kriminal iz bivšeg Gradskog SUPa; Hrvatskog vijeća obrane (dobio od mojih hrvatskih prijatelja) i Sportskog saveza (po prirodi posla), ali je blatantna LAŽ da sam posjedovao ili se, kako ti, Čaljo, kažeš, “okitio” akreditacijom Armije BiH. A da sam i do nje mogao doći, ne bih se ni časa dvoumio. Ali, imao je NISAM! Uz nju si mi u ruke stavio i snajper, kako bi me naši zajednički prijatelji i, uopšte, Srbi kao i ti sam, definitivno i bez tračka sumnje vidjeli kao izdajnika, poturicu, antisrbina i šta sve ne. I tu akreditaciju i snajper prikačio si mi k’o dva čička na leđa, jer one imaju najveću težinu i njih Srbin najteže može oprostiti drugom Srbinu. A čičak, pa još na leđima, zna se kako se teško skida.
Nakon što sam ih pribavio, meni, na sreću, ni jedna od tih akreditacija u Sarajevu nije zetrebala. Ali, kada su me, nakon godinu i po dana, na Braču – što sam mogao i očekivati – uhapsili kao “pripadnika srpskih posebnih postrojbi“ (biva, srpskih specijalnih jedinica), ona ista akreditacija Hrvatskog vijeća obrane (HVO) mi je omogućila da izbjegnem siguran zatvor, mnoga maltretiranja i neugodnosti, ako ne i glavu spasila. Ipak bila je to 1994. u BiH još uvijek ratna godina.
Spominješ nekakve Srbe kojima ću u neka doba morati “polagati račune” za ovo ili ono. Ma, bogati, Čaljo, po kom osnovu su to oni, koji su ustvari samo imaginarna zbirna imenica, nadležni i ovlašteni da ocjenjuju moje postupke i donose o njima presudu? Kojim to, konkretno, Srbima ja treba da se pravdam? Jesu li to neki pojedinci, grupa, nečiji predstavnici, udruženje, srpske vlasti, srpski državni, sudski organi… gdje, na kom području…??? Nemoj mi samo reći: pa, srpskom narodu; tek tada nisi ništa rekao.
Iz tvoje “optužbe” jedino jasno vidim da si pokušao, bez mog pitanja, da me strpaš u neki tor s određenom nomenklaturom, a pošto sam ti ja , Čaljo, bez tih nomenklatura – jalov ti pos’o. Po rođenju i nacionalnosti sam Bosanac i ništa drugo ne mogu biti. Po vjeroispovijesti sam kršteni agnostik; kršten, a da me niko nije pitao, a agnostik po vlastitom uvjerenju.
Isti oni, kojima vratne žile popucaše vrišteći kako žele jedinstvenu Bosnu, ne priznaju upravo naciju koja nosi njeno ime – Bosanac. Niko mi još nije dao odgovor na pitanje, kakva to Bosna može biti, pa još “jedinstvena”, bez njenih vlastitih žitelja u njoj – Bosanaca. Kao rođeni, a nepriznati Bosanac, sada sam BiH kopile, koje nema niti jedan BiH identifikacioni dokument (lična, pasoš, zdravstvena, penzionerska, mjesečna GSP-a i sl). Dugo sam dušom bio i dalje Bosanac, a tijelom Kanađanin sa svim potrebnim pismenim dokazima, pravima i obavezama. S godinama, duša mi stalno tražila svoje prirodno stanište i napokon u tijelu zauzela svoje staro mjesto.
Dakle, kad je u pitanju moja moralna odgovornost, ja – kao etnik i/ili kao vjernik, gdje me ti trpaš po nekakvom difoltu (by default) – nemam kome polagati račune. Kao ontološka jedinka, moralno (za šta me optužuješ) odgovaram samo svojoj familiji, prijateljima i onima s kojima dijelim zajedničke poglede na moralne i etičke standarde.
Pa, evo, što može kraće, da objasnim tebi, Čaljo, lično, a ne – kao što sugerišeš – tamo nekim imaginarnim Srbima – “mnoge okolnosti snajperisanja sa aerodromskog naselja”:
Prije nego što su niški specijalci, u saradnji sa domaćim Srbima iz srpskog dijela Neđarića, nakon dva dana otpora, osvojili Naselje, u njemu je postojala kakva-takva “teritorijalna odbrana” sa svega nekoliko pušaka M-47 i dva-tri automata. Jednog je posjedovao neki bivši sitni kriminalac, nije mogao imati više od 20 godina, bez roditelja i, glumeći Ramba u maskirnoj uniformi, u više je navrata, zaklonjen iza kuća, ispaljivao rafale prema aerodromu. Srbi bi iz tog pravca svaki put uzvratili minobacačima na Naselje; naravno – uz mrtve i ranjene. Dvojica, stradalih na taj način, bili su sahranjeni na travnjaku ispod mog kuhinjskog balkona. ‘’Rambo” je nekoliko puta upozoravan od domaće Teritotijalne odbrane, a kad je nastavio i prekardašio, domaći su ga jednostavno – upucali.
Eto, to je jedino “snajperisanje” tj. ‘’pucanje’’ iz Aerodromskog naselja, za koje ja znam. Ostaje jedino da mi kao ”grijeh” možeš uzeti to što sam, za vrijeme napada niških specijalaca na moje Aerodromsko naselje, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Naselja, s prve linije iznio nekoliko ubijenih i ranjenih. Nas dvojicu, koji smo to radili, kao i kolone žitelja Naselja, koji su praznih ruku ili samo s nekom kesom ili torbicom, u dugačkoj koloni, bježali u susjednu Dobrinju, niški profesionalci su imali k’o na dlanu i mogli su većinu nas pobiti kako su htjeli, ali očito nisu imali interesa. To sam shvatio kada sam ostao nepogođen prilikom iznošenja prvog ranjenika na nosilima zajedno sa još jednim teritorijalcem. Trčali smo pognuti sa ranjenikom preko čistine, leđima okrenuti napadačima. Od straha da možemo svaki čas biti pogođeni, nismo ni osjetili težinu čovjeka od bar 90 kila. U jednom trenutku, dok je pucnjava treštala, moj drugar, koji je nosila držao pozadi, pao je, a i ranjenik skupa s njim. Bio sam uvjeren da su ga strefili. Samo što sam, ležeći u travi, zaustio da ga pitam da li je pogođen, on tako sočno opsova svece i nebesa i ko postavi žicu provučenu kroz kočiće, koja nije visočija od 20-ak centimetara a služi kao ograda travnjaka. Pošto sam bio naprijed, ja sam žicu, mada je bila prekrivena nepokošenom travom, lako prekoračio, ali je on nije vidio. Ostale smo iznijeli gotovo bez straha. Očito, važno im je samo bilo da, zbog blizine aerodroma i strateškog značaja, osvoje Naselje i da pritom oni nemaju gubitaka u ljudstvu. Osim toga, u interesu im je bilo da mi iznesemo mrtve i ranjene, kako oni ne bi morali s njima deverati. Uzgred da napomenem, od devet poginulih u odbrani Naselja, kako sam čuo, četvorica su bili Srbi i jedan Hrvat – pokoj im duši! Da li je neko poginuo na strani napadača – ne znam.
Što se tiče Naline pohvale; fakat, kad smo se sreli negdje na Čengić Vili u ljeto 92, prilazi mi raširenih ruku, zagrli me i reče otprilike: ”Čuo sam da si bio k’o lav, noseći ranjenike, kad su vas četnici napali”. Imajući na umu kako je do tada u kafiću ”Bokačo” i svugdje okolo, uz moje ime, izgovarao isključivo – četnik, ja sam mu odgovorio: ”Ne vjeruj u te priče, Nalo, jer češće se o meni govori da sam četnik…” i produžio.
Uskoro, nakon toga, Čaljo, kad smo se ti i ja sreli ispred FISa, ja sam ti rekao za moje angažovanje u iznošenju ranjenika prilikom odbrane Naselja, kao i za moj susret s Nalom. Rekao sam ti i za moje akreditacije. Dakle, osnovne informacije za inkriminisani pasus o meni, dobio si upravo od mene. I samo na osnovu toga, naknadno, u svojoj knjizi si mi ”podario” još jednu akreditaciju (onu najjaču, Armije BiH) i u svom „promišljanju“ napravio scenario, u kojem si mi dodjelio ulogu snajperiste. Možda si znao da sam ranih 80-ih bio republički prvak Organa unutrašnjih poslova u gađanju vojničkim pištoljem, pa ne mogu ni biti ništa drugo nego ”snajperista”. No, ni po’ jada, da sam to bio na srpskoj strani. Sreća je da ovo moje dostignuće u streljaštvu u Naselju nije bilo poznato.
“Pokojnik”
Tvoja “optužba”, Čaljo, da sam “odgovoran za snajperisanje” iz Aerodromskog naselja, kod jednog broja “Crnaca” (članovi ekipe gimnastičara trenera V. Peleksća-Kekea) učvrstila je mišljenje da sam nekakav “antisrbin” koji je bio na ‘’muslimanskoj strani’’ i “pucao” (valjda se podrazumijeva na Srbe). Tako se, slično, kao što su se i za Josipa Pejakovića i Davorina Popovića pričale budalaštine, i o meni, među našim zajedničkim prijateljima u Beogradu, govorilo da sam vojnike JNA, zarobljene u Dobrovoljačkoj prilikom povlačenja iz kasarne na Bistriku i privremeno smještene u gimnastičkoj sali FISa, “isljeđivao“, “maltretirao“ i “slao“ u kasarnu ”Viktor Bubanj”. Kako je to moguće kad, u vrijeme kada sam, početkom jula 1992., iz Dobrinje prešao u grad, tačnije u FIS, u gimnastičkoj Sali, od koje sam imao ključ, tih vojnika više nije ni bilo; ja ih ni očima nisam vidio, jer „Dobrovoljačka“ se desila početkom maja te godine, dok sam još bio „hermetički“ zakovan u Aerodromskom naselju.
U podnaslovu svoje knjige MASAKR GRAĐANA U REDU ZA HLJEB, na str. 43, kažeš:
„Optužiše tako Srbe, a ne ponudiše ni jedan dokaz da je granata srpska. Niti jedan. Samo rekoše, a svijet izrečeno prihvati ‘Granata je srpska’. I to bi dovoljno.“
Kakav si to ti dokaz ponudio, da sam ja imao akreditaciju Armije BiH i da sam snajperisao sa aerodromskog naselja? Niti jedan. Ti „samo“ napisa, a raja napisano (a i izrečeno) prihvati „Bato je pucao na svoje“. I to bi dovoljno.
A, pazi sad ovo, Čaljo!:
Godina je 1992. u ratnom Sarajevu. Jesen je i ja se predvečer biciklom vraćam sa Otoke iz posjete mojoj mami. Vraćam se u prostorije Gimnastičkog kluba Bosna u Miss Irbinoj (FIS), gdje sam našao utočište i smještaj kao „izbjeglica“. Pored prostorija kluba je kafić Bordo i ja sam tu sa vlasnicima, Mirsadom i Branom Crnogorcem, praktično stalni „član posade“. Mirsada mi kaže, da me je
„…danas tražio neki čovjek, ne sjećam se kako reče da se zove… uglavnom, nekako oprezno pita, jesi li tu. Ja ne znam čovjeka pa i ja oprezno velim da nisi. ‘A, kad ste ga zadnji put vidjeli?’ pita, a ja velim, ‘Jutros, a zašto pitate?’ On, s očitim olakšanjem, nastavi; ‘Dobro je, znači… živ je…’ ‘Do jutros je bio živ, kažem, a on veli: ‘ Znate, sinoć mi se javio kum iz Beograda i pita me, mogu li u FISu provjeriti ima li Bate, jer je čuo da je poginuo.“
Pitam Mirsadu, je l’ se čovjek predstavio kao Nikola, a ona, potvrdi: ‘Jeste, jeste, tačno – Nikola…’
Godina je 1993. kraj juna i ja u Ljubljani već dva mjeseca pripremam gimnastičara Kenana Dženanovića iz Zenice za Mediteranske Igre. Odlazimo na prvo, i to međunarodno takmičenje u Maribor na provjeru njegove forme i tokom opšteg zagrijavanja takmičara, neko me s leđa zagrli, ja se brzo okrenuh da vidim ko je, i ispred mene se nađe ženska osoba s glavom oborenom na mojim prsima, ali ja ne mogu da vidim lice pa ne znam ko je; duga plava kosa i samo jeca, suza suzu goni. Kad, napokon, podiže glavu, ugledah plave suzne oči Gordane Popović, koja je trenirala djevojke u našoj sali u isto vrijeme kada sam ja trenirao dječake. Ona, i dalje jecajući, jedva izgovori:
– Pa, Bato dragi, ti si živ… a ja te već oplakla… rekli mi, ti pogin’o…“
Godina je 1996. i ja sam s porodicom već više od godinu dana u Kanadi. Doznajem telefonski broj Deje Gašića, Sarajlijama dobro poznatog, naročito ljubiteljima skijaškog sporta i Jahorine, pa zovem:
– Halo, dobar dan, Bato Rafajlović ovdje… je l’ to Dejo?’
– Jesam, dobar dan, a ko je to?’
– Bato Rafajlović. – Zatišje… kao da je veza prekinuta. Ali ja, za svaki slučaj, nastavih:
– Halo, halo! Je l’ se čujemo… halo? – Opet tišina i, kad već htjedoh spustiti slušalicu, tišinu naglo prekide Dejin glas:
– Ma stani, ba… je l’ reče, Bato…? Bato Rafajlović?!
– Ma, ja…
– Bato, gimnastičar…? Toba…?
– To sam sve ja, Dejo… đe je, ba, zapelo?
– Pa, Toba, jebote… tebe su proglasili pokojnikom; kažu, pogin’o ti u Sarajevu…
Dakle, Čaljo moj, i ovu vijest o meni da sam poginuo, neko je lansirao isto kao što si ti one, da sam pucao i da sam odgovoran za snajperisanje u naselju Neđarići. I dok je bila u opticaju, ta dezinformacija o meni „pokojniku“, očito je spadala u „dokaze“ tipa „svašta se o njemu priča“ i gotovo sam siguran da su svi oni, koji su čuli da se o meni svašta priča, morali čuti i priču o meni – pokojnom. Čvrsto vjerujem da ima i danas onih koji misle da sam pokojni, a poneko da je u međuvremenu i umro u uvjerenju da me je nadživio. U to vrijeme, u samom Sarajevu, nekoliko ljudi mi je reklo da su čuli kako sam bio teško ranjen, čak su me i u koševskoj bolnici tražili. I, valjda, dok je u ratnim uslovima vijest stigla do Beograda, „ranjenik“ je podlegao.
I niko od onih, koji su novo-za-gotovo usvojili šuplje priče o meni da sam „pucao“, ni nakon što su se uvjerili da sam „oživio“, da se upita: pa, čekaj malo; zar i druge priče o njemu ne bi mogle biti izmišljene? Ali, jok; pitkije je sirćetli vino iz sumnjivih podruma, nego čista izvorska voda…
A šta me je opredijelilo da se uključim u odbranu Naselja (moram naglasiti: isključivo iznošenje ranjenih i mrtvih sa prve linije)?
Prvo, u mom Naselju nalazi se moj stan, dakle – moje ognjište, a cijelo Naselje se sastoji od stotina drugih ognjišta, kao i mojih prvih i ostalih komšija. Složićeš se, Čaljo, sa mnom da je u srpskoj kulturi i tradiciji ognjište – svetinja! I sveta dužnost je braniti svoje ognjište od bilo koga ko nepozvan želi da ga ugrozi. Ponavljam, od bilo koga, pa zašto ne, u mom slučaju, i od niških specijalaca? Ja ih nisam pozvao da me od bilo kaga brane. A što su oni Srbi, meni je to bilo sasvim irelevantno, kao što mi nije bilo važno ni koje su nacionalnosti ostali stanovnici i branioci Naselja. Pa, zar vuk neće jednako braniti svoju jazbinu od potencijalnog uljeza, pa bio to medvjed ili vukov „sunarodnik“ – neki drugi vuk?
Drugo, meni su preči moj komšija Hasan iz mog ulaza, jarani Nedžad i Mustafa – ma koliko oni bili Bošnjaci ili muslimani, zatim drugari Zvonko, Željko i Zdeno – ma koliko oni bili Hrvati i katolici, nego Momir, Vujadin i vojvoda Miloje, iz Niša – ma koliko da su oni Srbi ili pravoslavci… Skoro sam siguran da tebi, Čaljo, ovakav moj izbor nije baš prihvatljiv i mislim da je upravo to razlog što si mene u svojoj knjizi onako iskarikirano oslikao i što si u ratnom Sarajevu imao onoliko neprilika.
Treće, ali ne i manje važno; gotovo svi smo vjerovali da rata u Bosni ne može i neće biti. A kada je već počeo, njegove razmjere malo ko je tada mogao valjano procijeniti, pa sam, u punom kapacitetu svoje naivnosti, smatrao da će mi, nakon prestanka ratnih gadosti, valjati i dalje živjeti s mojim komšijama, ma ko i kakvi oni bili. Dževad Karahasan, književnik i BiH akademik, u jednom intervju-u (2016 g.) kaže:
„Boraveći vazda na rubu velikih carevina, stanovnici Bosne su shvaćali: dalekoj vladi svaka čast, ali je ona baš daleko. Komšija je mnogo važniji i bliži. Tako se razvio kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture. Komšija je kao brat. Taj kult u Bosni nije razoren.”
Upravo s takvim poimanjem komšija i komšiluka, ja sam se i uključio u Teritirijalnu odbranu moga naselja. Kada sam 1998 godine iz Kanade došao u Sarajevo, kako bih otkupio stan, koji se nalazio u onom nizu porušenih zgrada u Naselju, a koje je jedna njemačka humanitarna organizacija renovirala i osposobila za stanovanje, sreo sam ispred ulaza komšiju, s kojim se nisam vidio šest godina, od „pada“ Naselja:
-Zdravo, Zajko, kako si? – upitah skoro s hladnom učitivošću, spreman na svaku varijantu njegovog odgovora. On me samo pogleda sa izrazom, koji je bio mješavina gađenja, prezira i mržnje:
– Meni tvoje „zdravo“ ne treba – odbrusi mi, sad već bivši komšija Zajko, koji je u međuvremenu zamjenio vrijednosti iz pomenutog citata akademika Karahasana, pa mu je nacionalna pipadnost i „njegova“ vlada ipak postala bliža nego komšija, a „kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture“, ipak je „razorio“. Ni po’ jada, da moj komšija Zajko – inače, desetak godina mlađi od mene – dok sam još, u velikom strahu, nosio svog prvog ranjenika na nosilima, a svoju glavu u torbi – nije među prvima zbris’o u Dobrinju. Doduše, nas dvojica i nismo bili baš prijatelji, tek komšije „zdravo za zdravo“, i on svakako ne može biti tipičan uzorak s kojim bih izašao s tvrdnjom da je „kult komšiluka u Bosni razoren“. Naprotiv, impozantna većina je onih, s njegovim „krvnim zrncima“, koji se prema meni nisu promjenili, naročito prijatelji i oni koji su me otprije bolje poznavali.
Kad je, čini mi se, sredinom juna 1992. godine, Naselje „palo“, i time oteto moje ognjište, ja sam se, zajedno s ostalim braniocima Naselja, povukao u Dobrinju, izgubivši tako svaki interes za bilo kakvu “borbenu” aktivnost i angažovanje na bilo čijoj strani. Tada sam obgrlio riječi Eugena Debsa, (1855-1926) – osnivača Socijalističke partije u SAD i pet puta predsjedničkog kandidata: „I have no country to fight for; my country is the earth and I am citizen of the world.“ (Ja nemam državu za koju bih se borio; moja država je planeta Zemlja i ja sam stanovnik svijeta.)
A, evo zašto i kako ja to nekako gledam:
Epicentar koncentričnog kruga mog života je moja najuža familija, žena i djeca. Sljedeći krug, prema perifriji, je moja šira familija, krug mojih prijatelja i komšija, pa moja radna i sportska organizacija (moglo bi to biti kulturno-umjetničko, planinarsko, lovačko društvo, ili bilo koje drugo udruženje), pa mjesna zajednica, preko opštine… pa sve dalje, koncentrično, prema periferiji do najviših državnih (da oprostiš) organa tj. vlasti. (Tek sada, kad ove redove ponovo čitam radi mogućih korekcija, primjećujem da u tim mojim „koncentričnim krugovima“ nigdje nisam pomenuo niti crkvu niti naciju. To, naravno, neću korigovati).
Potpuno isti je redoslijed po kojem bih se bio spreman žrtvovati. Kao što vidiš, u mom životnom okruženju, državne vlasti su moj posljednji prioritet, jer vlast smatram odlično (pre)plaćenim servisom, koja, demokratski izabrana, treba svom “demosu” (narodu – odakle riječ demokratija i potiče) da služi kao i svaki drugi servis, a ne da taj “demos” truje mržnjim, zavađa i huška na međusobno ratovanje i ubijanje. S tim u vezi, hoću da navedem jednu definiciju rata, francuskog poete i esejiste, PAUL VALER-a (1871-1945), a u slobodnom prijevodu glasi:
“RAT JE MEĐUSOBNO UBIJANJE (massacre) ONIH KOJI SE NE POZNAJU, PO NALOGU (for the profit) ONIH KOJI SE POZNAJU ALI MEĐUSOBNO NE UBIJAJU.”
Nacionalni ponos i patriotizam
„Ako čovjek ne može ništa dobro reći o sebi, a želi nešto da kaže,
on počinje da govori loše o drugima“ – Mihail Litvak – ruski psiholog
Tvoja knjiga, Čaljo, je prepuna opisa strahota koje su zaista bile realnost u tadašnjoj sarajevskoj zbilji. Već na samom početku, u obraćanju uvaženom čitaocu (str. 5) zapisuješ:
„Na Sarajevo se pucalo, ali se i iz Sarajeva pucalo. I ne samo pucalo. U Sarajevu se zatvaralo, premlaćivalo, ubijalo, kidale se glave, domaćini izbacivani živi kroz prozore višespratnica, silovalo.“
O Srbima koji, nakon zatvaranja obruča s unutrašnje strane Sarajeva, nisu uspjeli ili nisu htjeli da ga napuste, ispisuješ (str.58, 59):
«Ostali su Srbi da ispaštaju svoju sudbinu bespomoćnih i nezaštićenih… ostali su da u čaršiji ispaštaju i svoje ime i svaki neuspjeli muslimanski napad i doživljeni poraz… Za sve su uvijek bili krivi preostali Srbi, ”peta kolona” koja dojavljuje i otkriva njihove namjere. Na njima se iskazivala ratna vještina i junaštvo, trenirala ratna odlučnost i strogoća, nadoknađivala slast pobjede i pobjednika»
A ovako opisuješ strepnju za svoj život (str. 112):
«… i svako jutro koje ugledam, proslavim što sam živ. Oko mene kupe, odvode i kolju».
«Nedovoljne su spisateljske moći ovog profesora fizičke kulture da barem približno opiše sve laži, podmetanja, maltretiranja, zatvaranja, premlaćivanja, ubijanja, klanja i silovanja». (str.52) pa dalje (str. 53) : «Ko je izašao – izašao je i spasio se. Mogao je negdje da krene i bez unaprijed tačne adrese staništa. Sve je bilo bolje i svaka neizvjesnost je bila izglednija vani, nego ostati u gradu koga strahom zabetoniraše iznutra».
Veoma je bolan tvoj opis brutalne likvidacije tvog kolege po struci, Radivoja Boškovića, samo zato što je zamolio ”oslobodioce” da, zbog sigurnosti djece iz iste zgrade, manje pucaju na srpske položaje (str.99-100):
«…Upališe baterijsku lampu. Nakon nekoliko koraka, svjetlo nađe mrtvo tijelo. Njegova vindjakna, farmerke, patike i sve drugo što tijelo nosi na sebi. On je. Prema zaklanoj glavi nikada ga i ne bi prepoznala. Unesoše ženu bez svijesti u kola, pa nazad kući među djecu bez supruga i oca.
Trebalo je imati dosta sreće pa ne doživjeti ovakvu ili slične sudbine. Svakome se moglo desiti stradalaštvo i bez nekog materijalnog posjedovanja i naročite pameti. Dovoljno je bilo biti Srbin…»
Na 93. str. kažeš:
„U Sarajevu je najteže bilo Srbima. Takvu težinu života i opstanka, svakako, nisu imali oni rijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka: u Predsjedništvu, ministarstvima, ”Armiji BiH”, policiji… Za sve druge Srbe koji u zatočeništvu sarajevske čaršije ne zaboraviše – ko su i šta su, ostade da traže odgovor na pitanje: …kako opstati, a ostati Srbin?»
Na istoj strani daješ i odgovor na to, zaista složeno pitanje, pa kažeš:
«…Na svaku provokaciju domaćih trebalo je adekvatno odgovoriti – njih zadovoljiti, a sebe ne uniziti da bi se postidio pred sobom. Trebalo je govoriti, a ništa ne kazati. Često prećutati. Što češće zaćutati ili progovoriti, ali nikada ne protivriječiti… Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života» (podvukao BR).
Pa, Čaljo, zaboga, zar svi “…oni rijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka…“ (tu si, očito, i mene svrstao), nisu bili – kako ti to formulišeš – “…ono što Srbinu ne priliči…“ upravo u ime i zaradi života. I sam kažeš da se to moralo.
Pa, kako onda možeš, nakon svih opisanih iskustava, da zamjeriš Srbima, koji su na sve moguće načine tražili priliku da izbjegnu ono što je, nažalost, tebe snašlo, a mnogima i dohakalo?!? Upravo si, evo, TI sugerisao kako je u toj „prokletoj čaršjiji“ trebalo postupati i „…opstati, a ostati Srbin“; ovo su tvoje riječi:
„Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života.“
Prema tvom ”promišljanju”, svaki Srbin, koji se u ”prokletoj sarajevskoj čaršiji”, kako kažeš, ”snašao” i kraj rata dočekao živ, trebao bi da se (po)stidi, bez obzira što ni metka nije ispalilo, a kamoli nekoga ubio. Za takve Srbe daješ čak ovu kvalifikaciju:
«Tako su oni nanijeli više zla Srbima u ovom ratu nego sva mašinerija muslimanske vojske.»
Jesi li uopšte svjestan, Čaljo moj, šta si ovim rekao, a što u tvojoj knjizi – čiji je izdavač ‘Zavod za udžbenike i nastavna sredstva’, s očitom pretenzijom da ima i udžbenički karakter – osta neizbrisivo. Pa, i sam si opisao svoje jezive susrete sa zloglasnim Mušanom Topalovićem zv. Caco i Kazane na Darivi, odvođenja, klanja, ubijanja i silovanja – da dalje ne govorimo o kasarni Viktor Bubanj i da je u gradu bilo ”stotine privatnih zatvora koje niko ne kontroliše” (str. 98). A da, također, ne spominjemo koliko je, među cjelokupnim stanovništvom Sarajeva, stradalo Srba od ”prijateljske vatre” (friendly fire) sa Trebevića i okolnih brda (Tuci po „Velušićima“, tamo je manje Srba – Gen. Mladić).
I ti, Čaljo, tako vehementno tvrdiš da smo mi, koji smo tražili i uspjeli naći načina da izbjegnemo, ne samo ono što je tebe snašlo, nego čak i goru sudbinu, nanijeli Srbima više zla nego ”ratni lordovi” tipa Cace, čije si koljačke ”egzibicije” i sam svjedočio i, u poglavlju od 20-ak stranica, detaljno opisao. Bez da tome dodam ”brižnu zaštitu” preostalih Srba od neselektivnih granata sa Trebevića. Mi, koji smo se ”snašli” i koji smo, kako kažeš, ”bez dostojanstva”, barem nismo nikoga ubili niti uništili ni jedan objekat. A to bi, priznaćeš, trebao biti golem kriterij pri ocjeni količine „zla nanijetog Srbima u ovom ratu”.
Kako drugačije protumačiti te tvoje optužbe upućene onim ”rijetkim Srbima koji se snađoše…” nego da bi ti i mene i te svoje bivše kolege po struci, od kojih su nekoliko njih bili tebi profesori, radije vidio odvedene u kasarnu Viktor Bubanj na ‘bubanje’ ili raskomadane i bačene u jame na Kazanima ne zaboravljajući ko smo i šta smo, nego da, nakon što ”…uđe brzo sarajevski srpski živalj u nepodnošljivost postojanja” (str. 164), pokušamo prije svega da sačuvamo goli život, pa makar i po cijenu da ”zaboravimo ko smo i šta smo” – koje ponašanje ti opisuješ kao „samoponiženje“ i „gubljenje dostojanstva“.
Mi smo, znači, trebali uzdignute glave marširati čaršijom pa, kad nas presretne Cacin ”borac” i traži ličnu kartu, ne kaljajući obraz, uzdignutog čela mu je predati, ne gubeći dostojanstvo, razdrljiti košulju na grudima i, ne zaboravljajući ko smo i šta smo, teatralno uzviknuti:
”Pucaj, balija, jebo te Alija!!!…”
E, tada bismo bili pravi Srbi s pedigreom, a to što bismo bili još i pokojni, ne garantuje i da bi nam se čak ni za grob znalo, a kamoli da bi nam se još uklesale riječi ”oni nisu zaboravili ko su i šta su“. A misliš li ti, Čaljo, da si i ti – ne d’o Bog – završio u jamama na Kazanima, kao što ti je bilo namjenjeno, da bi ti podigli spomenik s natpisom: ”…vile će se grabit o vjekove / da vam vjence dostojne sapletu”? (Njegoš).
Izvini, Čaljo, ako ti se sva ova analogija čini pretjeranom, ali me tvoje ”promišljanje” neodoljivo potstaklo na to, kako bih ukazao na apsurd tvog ”gađenja” prema onim Srbima, koji ne dijele tvoje patriotske i nacionalne svjetonazore.
Nepostiđen, priznajem da mi je draže što sam se ”snašao” i ”zaboravio ko sam i šta sam”, – a da nikom nisam rekao ni ”potamo se” – i ostao živ, nego da se nisam ”snašao” i, „ne gubeći dostojanstvo“, našao se među onima, koji su „selektivno“ tukli po Sarajevu i pri tom „selektivno“ rušili, a neselektivno ubijali. Ili, još gore, da sam se, gluho bilo, našao među onima, kojima se uz prigodne godišnjice oksimoronski uzvikuje: „Živjeli pali borci!“
Nisi li i ti, Čaljo, prema sopstvenom kazivanju u tvojoj knjizi, našao ”utočište” i to u Republičkom pedagoškom zavodu, gdje si imao radnu obavezu, a što bi trebalo da te zaštiti od, kako kažeš, ”ratne obaveze”? Ne ulazim sada u to šta je trebalo, a šta ti se stvarno dešavalo s Azrom Jaganjac i ”ratnom obavezom” – ali si ”mirniju luku” i ti tražio i našao. A što se u njoj nisi do kraja i zadržao, to si uvaženom čitateljstvu nadugo i naširoko obrazložio u poglavlju svoje knjige ”Azra Jaganjac – pedagoški Karađoz” i u svojoj drugoj knjizi ‘Pomozi sebi dok imaš sebe“.
Aršini
Još nešto, Čaljo. Vrlo si kritičan i sarkastičan prema mojim ratnim akreditacijama, koje sam dobio na sasvim legalan način (osim akreditacije Armije BiH, koju si izmislio) kao i prema “snalaženju“ Srba, koji su time – po tebi – izgubili dostojanstvo i zaboravili ko su i šta su. A, s druge strane, kao bravuru srpskog rodoljuba predstavljaš tvoje prepravljanje tj. falsifikovanje tuđe lične karte, kao i zloupotrebu memoranduma i pečata Studentskog sportskog saveza Sarajevskog univerziteta.
Tako na str. 72 opisuješ:
“Nađoh privremenu i dosta sigurnu zaštitu u tuđem imenu i prezimenu. Naime, pred ovu ratnu nepogodu kupio sam “renoa 4“ od svog dobrog prijatelja sa Fakulteta fizičke kulture, Vlade Šabića. U stvari, od njegovog oca Ivana. Dade mi njegovu legitimaciju, kako bih izvršio prenos na sebe. Ne obavih prenos, desiše se ove neprilike, a legitimacija ostade kod mene. Pade mi na pamet u ovoj nevolji, da napravim krivično djelo s korisnim predumišljajem. Sa njegove legitimacije skinem sliku i postavim pažljivo svoju. Srećom, poklopiše nam se i otisci žiga na krajevima. Sve njegovo samo moja slika… Nastavih “život“ već umrlog Ivana, Bog da mu dušu prosti, s velikom zahvalnošću što mi pomože da na desetine puta izbjegnem raciju na Principovom mostu i drugim mjestima u gradu.“
A na strani 221, ne gubeći dostojanstvo, pišeš:
“Od prije rata ostali su mi memorandumi i pečat Sportskog studentskog saveza Sarajevskog univerziteta. Odlučih se za zloupotrebu. Otkucam sam sebi Rješenje o saglasnosti za izlazak. U potpisu upišem predsjednika Enesa Terzića. Potpišem. Otisnem pečat. Predam, pa šta mi Bog podari.“
Naravno, i jedno i drugo, falsifikovanje ličnog dokumenta i zlouptreba pečata i memoranduma, u normalnim okolnostima su ne samo nemoralne radnje, nego su i krivična djela. Ali, pošto se sve to dešava u ratnim i svirepim okolnostima opsjednutog Sarajeva, ja tebi, Čajo moj, skidam kapu što si se i na takav način “snašao“, tim prije što ti je ta “zlouptreba“ pečata i memoranduma ipak “upalila“ i omogućila da se dočepaš slobode. Ipak, u mojoj glavi ne mogu baš sve da posložim. Pokušavam da odgonetnem, barem kada smo samo nas dvojica u pitanju (da ne spominjem ostale Srbe koje si također anatemisao, a koje sam ranije već spomenuo), kojim aršinima u ratnim uslovima mjeriš vrstu i stepen “snalaženja“ da bi ono dobilo sintagmu “ukaljan obraz“ ili “gubljenje dostojanstva“?
Ja, nakon jednog iskustva sa legitimisanjem, koje ću kasnije opisati, na sasvim legalan način pribavim tri akreditacije i ti me svrstaš u one, čijem je životu “strah ukaljao obraz“ i koji su “izgubili dostojanstvo“, a ti, iz istih razloga kao i ja, falsifikuješ dokument i zloupotrebljavaš pečat državne ustanove i to tvoje je „krivično djelo s korisnim predumišljajem“ – akrobacija, koja “Srbinu priliči“ i svjetla obraz. Još jednom; neka si se ti “snašao“ tj. falsifikovao i zloupotrijebio (ja bih radije rekao “dobro-upotijebio“) pečat i memorandum svoje ustanove u teškim ratnim uslovima, jer i sam rat je, kako reče Hemingvej, krivično djelo. (Never think that war, no matter how necessary, nor how justified, is not a crime. – E. Hemingway. (Nemoj nikad misliti da rat – bez obzira koliko je potreban i opravdan – nije kriminal.) Ali ne mogu da shvatim da moje postupke „snalaženja“, koji su sasvim benigni u odnosu na tvoje, postavljaš na stub srama, dok svoje, s ozbiljnim elementima krivičnog djela, predstavljaš kao promućuran potez oštroumnog, snalažljivog i dostojanstvenog bosanskog Srbina.
Strah životu kalja obraz često…
Mislim, Čaljo, da si većinu čitalaca ove tvoje knjige uspio uvjeriti da je, u onim zaista teškim ratnim danima, bilo malo takvih Srba kao ti, koji nisu bili ”ono što Srbinu ne priliči”, da si bio Srbin koji “…hoda podignute glave, što mu pogled nije spušten, što umjesto kajanja i stida, čak i sa ponosom zrači.“ (str.100) No, na sreću, nekako i ti ostade živ. Doduše, s veoma gorkim iskustvom, nažalost, ali ponosan što nisi ”ukaljao obraz” i ”izgubio dostojanstvo pred sobom i drugima”.
Međutim, neki redovi u tvom ispisivanju upućuju na zaključak, da si i ti od krvi i mesa, da i tvoja hrabrost i nacionalni ponos mogu izdati, a dostojanstvo se toliko raspršiti da se, lebdeći i lagano lelulajući, spusti do samih stopala; samo još da zakoračiš i – da ga pogaziš. Pa, u dijelu knjige, gdje spominješ komšinicu Džemidžić i opisuješ atmosferu u podrumskom skloništu prilikom ”zbora stanara”, kako duhovito nazivaš obavezan silazak u podrum zgrade nakon sirene za uzbunu, kažeš (str. 62):
«Klela je i psovala upućujući pogled na mene. A pogled joj težak i opasan. Bježao sam svojim pogledom svugdje uokolo da se ne bih s njenim sreo. Ja izbjegavao. Ona ga uporno tražila i sustizala. Spuštao sam glavu i pogled, kako je moja uzdignuta glava ne bi provocirala, i kako ne bi vidjela moj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao i dizao, isprobavao tako sve što bi je moglo barem malo umiriti. Skupljao sam se da bih izgledao manji, i radio sve drugo, kako bih izgledao jadniji i nesretniji.»
Kako bi to izgledalo kad bih ja sada tebe – samo na osnovu ovog tvog pasusa, služeći se tvojom retorikom i rečeničnom konstrukcijom, kojima si uvaženom čitateljstvu mene predstavio – ”optužio” Srbima, ovako ”promišljajući”:
”Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Manojlo Čalija, prepade se jedne obične ženturače, jezičare. Prepade se njenog pogleda, od kojeg je okretao glavu kako bi sakrio svoj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao je glavu, skupljao se da bi izgledao što manji i radio sve drugo, kako bi izgledao jadniji i nesretniji. Zaštiti se tako od Džemidžićkinog pogleda, ali ne i od Srba, kojima će jednom morati da objasni okolnosti kaljanja srpskog obraza i gubljenja dostojanstva pred sobom i drugima. Umjesto da joj, ne zaboravljajući ko je i šta je, opali šamarčinu i dostojanstveno vikne – zaveži već jednom, kučko balijska, i prestani da bleneš u mene k’o zmija u omađijanog miša!”
Priznaćeš, Čaljo, da ti to ne bi bilo pravo. Zato, ja ovako nešto za tebe nikad ne bih napisao. A i da jesam, ne bih ništa slagao, jer sam doslovce naveo tvoje vlastite riječi… i samo malo – promišljao.
Da se razumijemo: situaciju, u kojoj si se u podrumu toliko puta našao, i tvoje lično psihološko stanje, opisao si upečatljivo i ja ti vjerujem da je upravo tako i bilo. Vjerovatno bih se i ja tako osjećao i kao ti reagovao, da sam bio na tvom mjestu. Trebalo bi zaista imati tvrdo srce pa ti to zamjeriti.
Prema tome, morao si i ti, Čaljo, imati malo više razumjevanja za nas koji nemamo tu tvoju „hrabrost“, patriotsku svijest, te ”naglašeni nacionalni ponos i preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo” (voliš Andrića kao, uostalom, i ja).
Skrušeno priznajem: od moje nacionalne oznake, a pogotovo patriotizma i nekakvog nacionalnog ponosa, daleko mi je važnije, ne samo da sam Živ, nego da sam Čovjek, Otac, Muž, Prijatelj, pa čak i Diplomirani ekonomista…
Na strani 233 kažeš:
„… prvi put sam mirno prespavao cijelu noć kada sam se našao među svojima.“
Tebi je, dakle, trebalo da izađeš iz Sarajeva da bi bio među svojima, a ja sam se među svojima – ukoliko izuzmem familiju, koja je već bila na Braču – našao kada sam se uspio prebaciti iz Dobrinje do FISa. Smjestio sam se u prostorije našeg gimnastičkog kluba „Bosna“, u magacinu na podu napravio ležaj i tu spavao, a preko dana, ako nisam bio kod brata na Alipašinu ili kod mame na Otoci, vrijeme sam provodio u kafiću „Bordo“, od kojeg prostorije GK „Bosnu“ dijeli samo hodnik, a koji su – kao i danas – držali supružnici Mirsada i Brane Crnogorac. Skladišni prostor u kafiću Mirsada i Brane su adaptirali za spavanje jer im je stan bio na Grbavici. Sam kafić je cijelo vrijeme rata bio stjecište sportske, estradne pa i političke „kreme“ ratnog Sarajeva i ponekog Srbina, koji je „izgubio dostojanstvo“ i „zaboravio ko je i šta je“…
Očito je, Čaljo moj, da se nas dvojica bitno razlikujemo upravo kada je riječ o patriotizmu i nacionalnom ponosu i u svemu što uz to ide. Dok ti živiš, dišeš i promišljaš srpstvo, patriotizam i nacionalni ponos, ja sam podaleko od toga. Valjda zato što sam još od malih nogu do svojih prvih tinejdžerskih dana rastao i odgajan u dječjim domovima za ratnu siročad, gdje su nam za malena ugradili antinacionalne čipve i u glavice nam utuvili bratstvo i jedinstvo. A pogotovo i zato što mi je mama Desa, kao petnaestogodišnjaku, na pitanje kako mi je otac poginuo (igrom slučaja, na isti dan kada sam rođen), potanko objasnila, a zatim debelo naglasila:
„… i zapamti, ubistvo tvoga tate ne treba tumačiti kao da ga je ubio musliman po nalogu drugog muslimana i to zato što je bio Srbin, nego kriminalac po nalogu drugog kriminalca, zato što je kao žandarmerijski kaplar, po nalogu lokalnih vlasti, obavio svoju dužnost i zatvorio kafanu, na koju su se mještani stalno žalili.“
Meni, ni vrijeme prpovedeno u ratnom Sarajevu, ni događaji u njemu – međusobna ubijanja upravo na vjerskoj u nacionalnoj osnovi – nisu poremetila mamino tumačenje razloga smrti moga oca, niti su za trenutak pobudila želju za osvetom. I do neba sam joj zahvalan, što me je naučila da pripadnike jedne nacionalnosti ne gledam i ne procjenjujem kroz njihove iskvarene i zabludnjele otpadnike.
A što se tiče nacionalnog ponosa, smatram da čovjek treba da bude ponosan samo na ono što je sam ostvario svojim radom, talentom, sposobnošću, naporom i zaslugom, a ne na ono što ga je rođenjem zapalo i na što nije imao nikakvog vlastitog voljnog uticaja. Može nam biti drago, možemo biti zadovoljni, pa čak i sretni što nam je, da kažem, sudbina bila naklona pa smo rođeni u imućnoj ili poznatoj familiji ili smo rođeni s nekim posebnim darom, da smo naslijedili neki pozamašan imetak, ali ne možemo reći da smo ponosni na to. Kao kad bi neko rekao, da je ponosan što je dobio na lutriji.
Tvoji stavovi, Čaljo, po ovim pitanjima, direktno ili indirektno, ali sasvim jasno su izraženi u ovoj tvojoj knjizi, a poznati su mi i iz naših ličnih kontakata, dok moja shvatanja tih pojmova direktno korespondiraju sa mišljenjima nekih ”tipova” izraženim u njihovim izrekama. Pošto ja nemam ni dara ni obrazovnog usmjerenja da se tako sažeto i elokventno izražavam, onda pribjegavam citiranju onih sa planetarnom reputacijom, koji to itekako znaju, a izražavaju i moje mišljenje i svjetonazore. Jaku podršku mojoj naglašenoj sklonosti, da koristim izreke poznatih ljudi, nalazim u izreci francuskog renesansnog pisca i filozofa Michel de Montaigne-a: „Citiram druge samo da bih se bolje izrazio“. S tom namjerom je i ovih nekoliko citata o PATRIOTIZMU:
“Najjeftiniji oblik ponosa jeste nacionalni ponos… Svaki jadnik koji ništa drugo na svijetu ne posjeduje na što bi mogao biti ponosan, koristi ovo zadnje sredstvo, naciju kojoj pripada, da bi mogao bar na nešto da bude ponosan…” Arthur Shopenhauer
“Patriots always talk of dying for their country but never of killing for their country.” Patrioti uvijek govore o umiranju za svoju zemlju, ali nikad o ubijanju za svoju zemlju.” Bertrand Russell
Pa, s tim u vezi: “Ako si ‘pravi’ patriota, spreman si da umreš za svoju zemlju čak i kad je ona agresor. A ako si na to spreman, nemoj mi reći da nisi spreman i ubiti za svoju zemlju. A kad ubiješ, tad si već – ubica! Dakle, patriota je potencijalni ubica, kome je dovoljna samo komanda ‘dresera’ – “Drž’ ga!” (Autor citata mi je nepoznat)
“You’ll never have a quiet world till you knock the patriotism out of the human race.” Nikad nećeš imati mir u svijetu dok ne izbiješ patriotizam iz ljudskog roda. – George Bernard Shaw
Every nation ridiculs other nations, and all are right. (Svaka nacija ismijava druge nacije – i sve su u pravu.) Arthur Schopenhauer
Jevrejska opština
U poglavlju pod naslovom ”Jevrejski konvoji spasa” podrobno opisuješ svoje mnoge očajničke pokušaje da se izvučeš iz proklete sarajevske čaršije i iz zindana dočepaš slobode. Naravno, u pravu si kada kažeš da je iz tog sarajevskog pakla skoro svako želio da izađe, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Tačno je i to da se Sarajevo, osim iz političkih razloga (formiranje imidža Sarajeva kao grada mučenika), držalo u blokadi iznutra i kako bi se, kroz prodaju švercovane robe i debelu naplatu izlaska iz Sarajeva, od građana izvukla i zadnja marka i minđuša. Tome u prilog najbolje svjedoče riječi tadašnjeg gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića, koje si naveo u poglavlju ”Gradonačelnikov odgovor” (str.83).
”Sarajevo će biti deblokirano onoga trenutka kada se i posljednjem građaninu istjera i psljednja marka iz džepa.”
S obzirom da ste ti i Gordana svakodnevno bukvalno bili na domaku Cacinog handžara ili kuršuma, nije čudo da ste tražili i najmanju priliku da se na bilo koji način ‘ispalite’ iz Sarajeva. Znam da je najsigurnija varijanta bila preko Jevrejske opštine tj. konvoja, koje su oni povremeno organizovali. Međutim, imali su određene, vrlo stroge, interne ktiterije, jer su se morali pridržavati i izričite zabrane sarjevskih vlasti da građani napuštaju Sarajevo. Naravno, u njihovim autobusima za napuštanje Sarajeva nalazili su mjesto i mnogi, koji nisu ispunjavali te kriterije, dakle – bilo je ‘štela’ i veza. I ja sam pokušao i, mada su me nekolicina članova Jevrejske opštine dobro poznavali, ljubazno sam odbijen uz razumno obrazloženje.
Sasvim mi je razumljivo da si se u Jevrejskoj opštini gotovo svakodnevno pojavljivao, a često i više puta dnevno, ”udvarao” im se – kako kažeš – čestim istovaranjem i unošenjem svakojake robe, stavljao
”na provjeru ranije poznanstvo sa veoma uticajnim Jakovom Fincijem, kome se često najavljujem, a koga najčešće nema kada ga tražim.” (str. 194) i ”…uporno i nadalje dolazio i tako davao do znanja kako mi je životno stalo da bježim” (str. 195).
Nakon što ti je uticajni Jakob Finci, navodno, konačno dao obećanje da će tvojoj Gordani omogućiti da njihovim autobusom napusti Sarajevo, razumljivo je bilo tvoje razočarenje kad to obećanje nije ispunio, uz obrazloženje ”da on ništa ne zna, da nije ništa obećao, da je to teško, da ne ide to tako.” (str.196) Pa zatim nastavljaš:
”Da ne ide tako, ja sam znao i znam.
Znam ja kako to ide. I cijela čaršija zna, kako to ide. Mi računali na čovjeka, na minulo školsko i gradsko drugovanje, ljudsku solidarnost u nevolji. Vrijeme očigledno nije za razumijevanje, saosjećanje i ljudskost. Vremena su teška i nemilosrdna. U njima je čovjek izgubio čovjeka. I sve bih razumio, razloge i izmišljene poteškoće zbog kojih naš Jakov neće i ne može da pomogne, ali kako razumjeti i objasniti da ju je pozvao (Gordanu – BR) i da o tome ništa ne zna. E, to baš, ne mogu. I ne samo da ne mogu objasniti, već ni zaboraviti ne mogu.”
Tako si izrazio svoj gnjev na uticajnog pojedinca Jevrejske opštine, a zatim nastavio po kolektivu, gdje si često – kako kažeš – gladan čekao „jevrejski ostatak hrane“ (str. 196):
”Na televiziji slušam Davida Kamhija, predsjednika «Jevrejske opštine», kako ubjeđuje sebe i sve oko sebe o tome kako su Jevreji dali snažan otpor agresiji i odbrani grada. Slušam, i u tom kazivanju ne nalazim ništa čudno… Zašto bi javno obznanili da su svoju i dosta druge mladosti narasle za rat, odvezli iz grada i na takvoj ”odbrani” mnogo i zaradili.
Nastavi Jevrejska opština i nadalje jevrejski organizovati konvoje izlaska iz grada, kako bi odbrana grada bila efikasnija a opštinski standard bogatiji.”
Objektivno, Čaljo, ti i Gordana ste bili u daleko bezizlaznijem položaju nego ja, ali moja želja da se izvučem iz Sarajeva nije bila ništa manja od vaše. Kao što sam već napomenuo, i ja sam se samo jedanput, obratio i to lično Jakobu Finciju s molbom za istu uslugu. Nakon što mi je dao slično objašnjenje, da to nije baš jednostavno, da postoje kriteriji i da su pod stalnom prismotrom muslimanskih vlasti, koje ne dozvoljavaju ‘bježanje’ iz Sarajeva, meni se to obrazloženje, i pored mog velikog razočarenja, učinilo sasvim racionalnim. Činjenica, da sam sa Jakobom (Jakob, a ne Jakov) Fincijem godinu dana pohađao Energoinvestovu Školu za spoljnu trgovinu i da smo radili u istoj firmi, daje mi donekle za pravo da uobrazim da je moj stepen poznanstva, čak i prijateljstva s njim, nešto jači od tvoga, ali to mi ne daje za pravo da na njega budem kivan, a još manje da ga anatemišem i vrijeđam zbog njegove nemogućnosti i poteškoća (koje ti nazivaš ‘izmišljenim’) da mi izađe u suret. A da i ne govorim o tvom derogativnom i sarkastičnom karakterisanju same Jevrejske opštine, koja je u ta grozna vremena bila, možda i jedina institucija u gradu, koja je koliko-toliko ‘normalno’ funkcionisala. Tebi, Čaljo, meni i mnogima nije bila od koristi, ali bi trebalo čuti i one iz svih nacionalnih korpusa, kojima su toliko dobra učinili i kojima su i živote spašavali.
U cijeloj ovoj priči, meni se neminovno nameće samo jedno pitanje: U slučaju da ti je Jakob uspio (ili, kako kažeš, htio) barem Gordanu izvući iz Sarajeva, da li bi i tada o njemu i Jevrejskoj opštini pisao s istim gađenjem i tako uvrjedljivim riječima?
Odgovor na ovo pitanje uveliko bi objasnio razlog zbog čega ti je tvoj recenzent, gosp. Zurovac, ‘prigovorio’ rekavši da u tvom rukopisu ima nedorečenosti i jednostavnog promišljanja te da si mnogo uvjerljiviji kada bilježiš same događaje, ali kada te događaje promišljaš, kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti… Uostalom, toliko si puta u opisivanju tvojih ratnih nevolja, spomenuo kopanje rovova, nošenje vreća s pijeskom i druge „inženjerske radove“ na prvoj liniji kao tvoju „ratnu obavezu“, ali ni jedan konkretan detalj s tim u vezi u svojoj knjizi nisi zapisao. Time ostavljaš zlim jezicima otvorenu mogućnost da (ne)opravdano posumnjaju u tvoju „ratnu obavezu“. A nije, zar, da iz rovova nije bilo ni jednog dogadjaja vrijednog pomena? Tako ti i isti recenzent na tome „zamjera“ (str.236):
„Meni je prosto krivo što pisac nije ostavio više prostora kopanju rovova, jer je poznato da su sarajevski Srbi upravo tamo mahom stradali, bilo kao živi štit bilo kao žrtva osvete.“
Epilog
Želio bih, Čaljo moj, na kraju ovog mog komentarisanja dijelova tvoje knjige, koju sam, kao rijetko ko, dobro iščitao, da još jednom istaknem kako duboko s tobom saosjećam zbog zaista golemih nevolja, koje su te pratile, napora pa i poniženja, kojima si bio prinuđen da se izlažeš, kao bi kao Srbin opstao i živu glavu iz „proklete sarajevske čaršije“ iznio. A koliko si sam tome doprinio, i to se da sasvim jasno iščitati iz tvoje knjige. I sam kažeš da ti je tvoj prijatelj, Đuro Svrdlin, rekao: “Znam da imaš dug jezik, da ne možeš prećutati.” A ja znam da si se u ratnom Sarajevu s Nalom naklapao oko toga ko je „prvi počeo“, ko u gradu koga snajperiše, hapsi i ubija i pri tome konfrontirao svoju nacionalnu pripadnost njegovoj. Pa onda nije nikakvo čudo, što te on, koji je, kao i ti, patriota “po zanimanju” sa svojim nacionalnim ponosom, proziva na ulici kao četnika.
Čitajući tvoju drugu knjigu POMOZI SEBI DOK IMAŠ SEBE, vidim da tvoja sreća, kad si konačno zbrisao iz proklete čaršije i „… prvi put mirno prespavao cijelu noć kada si se našao među svojima“, nije baš dugo trajala i da je, u tvom slučaju, ona narodna „ko će kome, k’o svoj svome“, našla svoju pravu primjenu. Pa, na str. 6, obraćaš se čitaocima:
„S ništa manje bolnih posljedica ispisujem neprijatnosti koje doživljeh i preživljeh kao Srbin među svojim Srbima. Ona su, istina, manje surova da bi prijetila životu, ali su više bolna, jer dolaze od svojih i na svom prostoru. I, još uvijek, dok ispisujem ove redove, razmišljam o istim terapeutskim efektima potiranja ovih ružnih prisjećanja.“
Naglasio si, da ti je pisanje i jedne i druge knjige poslužilo, ne samo da javno izneseš SVOJU istinu o ratnim i poratnim prilikama i tvojim ličnim doživljajima, nego da je bilo još važnije što ti je njihovo ispisivanje poslužilo kao terapeutska praksa, kojom si se konačno oslobodio trauma i noćnih mora iz ratnih dana i neprospavanih noći zbog nepravde i neprijatnosti od „svojih“ Srba nakon rata. Pa, i sam Andrić kaže: ’’Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.’’
Treba poštovati, da svi mi imamo SVOJU istinu, pa tako, Čaljo, i ti TVOJU i nju niko nema pravo da dira ili osporava. Nju ne treba ni dokazivati; dovoljno je da ti sam u nju vjeruješ. Ali, ako želiš da TVOJU istnu plasiraš kao opštu, neospornu i JEDINU, onda je trebaš neosporno i dokazati. A to nije nimalo lako.
Na str. 157 kažeš:
„Jedno je sigurno, dok ovo stavljam na papir, osjećam prijatne vibracije tjelesne nirvane. Pisanje mi, tako, postaje vrijedan Eliksir duševnog očišćenja od svega što je doživljeno kao neugodno i bolno… da je pisanje, kao javno izjašnjavanje djelotvorno sredstvo unutrašnjeg mira i spokoj.“
I dobro je da si to učinio. Ako si stvarno, Čaljo, nakon svega što si u ove dvije knjige ispisao, našao svoj unutrašnji mir i spokoj, meni je, zaista, jako drago, a ako je tome bar malo doprinijelo tvoje
„promišljanje“, između ostalih, i o meni, onda, neka ti je od mene – Bogom prosto! Jer, što neko reče, „Između bolnih agonija, život je tako nježna navika.“
I da zaključim, kako drukčije nego opet jednim citatom, koji izreče Ibn Zafar – arapski pisac i filolog: „Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj po prstima svoje bližnje.“
Tvoj „vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“,
Božidar Bato Rafajlović
U Kanadi, II decenija XXI vijeka