Zgroženi pred osvajačkim ratom koji već tri tjedna razara Ukrajinu skloni smo zaboraviti da je prva žrtva ruskoga neoimperijalizma Bjelorusija. Tom nesretnom zemljom već dvadeset osam godina vlada bivši oficir KGB-a i direktor sovhoza Aleksandar Lukašenko, a način na koji on suzbija svaku opoziciju nadmašuje Putina i njegov FSB. No sve do pretprošle godine, kada je zbog krivotvorenih rezultata izbora došao pod iznimno snažan pritisak izvana i iznutra, bjeloruski je diktator držao određenu distancu prema kremaljskome. Kada je postalo jasno da je njegova moć supstancijalno ugrožena, a da popularnost pobjednice Svetlane Tihanowske sve više raste, jedini je izlaz vidio u pozivu za bratsku pomoć koju mu je promptno poslao povjesničar amater, u vidu jedinica zloglasne policije OMON. U tome je trenutku Saša Filipenko već daleko od St. Petersburga u koji se prvobitno sklonio bježeći od sovhoznikova terora, u njemačkome i švicarskom egzilu.
Filipenko (1984) jedan je od najmoćnijih glasova mlade bjeloruske književnosti. Pišući na ruskom on nijednoga trenutka neće dovesti u pitanje autohtonost i autentičnost vlastite kulture ili nacije. I to je svjedočanstvo o blagotvornoj višejezičnosti nepravedno zaboravljenih krajeva Europe. Bivši sin je roman koji pripovijeda o šesnaestogodišnjem učeniku glazbene gimnazije u Minsku Franzisku Lukitschu koji nakon nesreće izazvane masovnom panikom na stanici podzemne željeznice pada u komu. Iz nje se ne budi deset godina, a o njemu se požrtvovano brine baka. Njezin je zadatak da s njim priča, prenosi mu novosti, čita knjige, ali i animira prijatelje i prijateljice da ga posjećuju. Baka umire i dva dana nakon njezine smrti Franzisk se budi iz kome. Ostatak je romana posvećen njegovome ponovnom integriranju u društvo, a završava se sljedećim traumatskim događajem, eksplozijom u stanici podzemne željeznice 2011., neposredno nakon krivotvorenih izbora 2010. i demonstracija protiv njih. Tako uokviren pripovjedni tekst dopušta samo dva izlaza: bijeg iz zemlje ili smrt. Nakon samoubojstva najboljeg prijatelja Franzisk se opredjeljuje za prvi i napušta Bjelorusiju u pravcu Njemačke.
Pripovjedna je strategija uokvirivanje. No i ono što se nalazi unutar okvira nosi snažan semantički i aktualno-politički naboj. Prije svega, koma u kojoj se nalazi Franzisk, kao i težina buđenja iz nje, mogu se pročitati kao simboličko predočavanje rasapa bjeloruskog društva u uvjetima teške diktature. Sve dublje propadanja, sve veća bezizglednost, sve teže preživljavanje pod pritiskom znaci su bezizglednosti i eliminacije budućnosti. Bjelorusija u ovome romanu stagnira u vječnoj sadašnjosti. No to nije sve. Kao Žadan ni Filipenko se ne zadržava na pukome pripovijedanju o onome što se zbiva njegovome junaku, već dopušta svome pripovjedaču (doduše nešto skučenije i površnije od ukrajinskoga autora) ekskurze koji se urezuju u povijest Bjelorusije i u njezine alternativne interpretacije kojima se dokazuje samostojnost te nacije i razbijaju velikoruski mitovi. Glavni junak ime je dobio po univerzalnome znanstveniku Franzysku Skaryni (1470-1552) koji je prvi tiskao knjige na jeziku regije i za kojega se ne može sa sigurnošću utvrditi je li bio katolik ili pravoslavac, u naborima se teksta pojavljuje Wassil Bykau, spisatelj koji je u pedesetim godinama prošloga stoljeća objavljivao pripovijetke na bjeloruskom jeziku, od osamdesetih se zalagao za nezavisnost zemlje te stoga živio u egzilu; nastavnik povijesti Semon Wasilewitsch dovodi u pitanje mit o komunističkome karakteru partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, i to tako što na školskome satu pušta pripadnika pokreta otpora da svjedoči o svojim iskustvima: „Borili smo se protiv svih. Danas nam to nitko ne vjeruje, vele, nije moglo biti tako. Ali bilo je tako, djeco, bilo je tako, čak i ako mnogi misle da sam lud. Grubo rečeno, bilo je ovako: ujutro smo se borili protiv pomoćne policije, navečer protiv crvenih. Da, točno, protiv svih. Nismo vodili sveti oslobodilački rat. Nismo prodirali od istoka na zapad ili obratno. Ne. Stajali smo ovdje. Na mjestu. U svojoj zemlji.“
Bivši sin roman je o nemogućnim pokušajima stjecanja domovine kroz ponovno otkrivanje njezine kulture i jezika, zapostavljenih u dugim stoljećima tuđe dominacije; o kolonijalnim pritiscima kojima je ta, nominalno nezavisna, zemlja sve intenzivnije izložena; o borbi za jezik (na pitanje školskih drugova zašto govori bjeloruski Franzisk odgovara: „Jer taj jezik smatram, jednostavno, prekrasnim. Jer sam s njim drukčiji od drugih. Jer ne želim govoriti jezikom onih koji su nam poslati kao nadglednici.“) To je dio borbe za slobodu koja se danas u Ukrajini i Bjelorusiji vodi protiv „nadglednika“. Izgledi za pobjedu su neizvjesni. Što ne znači da treba odustati.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/2
Saša Filipenko, Bivši sin (2014)
Zgroženi pred osvajačkim ratom koji već tri tjedna razara Ukrajinu skloni smo zaboraviti da je prva žrtva ruskoga neoimperijalizma Bjelorusija. Tom nesretnom zemljom već dvadeset osam godina vlada bivši oficir KGB-a i direktor sovhoza Aleksandar Lukašenko, a način na koji on suzbija svaku opoziciju nadmašuje Putina i njegov FSB. No sve do pretprošle godine, kada je zbog krivotvorenih rezultata izbora došao pod iznimno snažan pritisak izvana i iznutra, bjeloruski je diktator držao određenu distancu prema kremaljskome. Kada je postalo jasno da je njegova moć supstancijalno ugrožena, a da popularnost pobjednice Svetlane Tihanowske sve više raste, jedini je izlaz vidio u pozivu za bratsku pomoć koju mu je promptno poslao povjesničar amater, u vidu jedinica zloglasne policije OMON. U tome je trenutku Saša Filipenko već daleko od St. Petersburga u koji se prvobitno sklonio bježeći od sovhoznikova terora, u njemačkome i švicarskom egzilu.
Filipenko (1984) jedan je od najmoćnijih glasova mlade bjeloruske književnosti. Pišući na ruskom on nijednoga trenutka neće dovesti u pitanje autohtonost i autentičnost vlastite kulture ili nacije. I to je svjedočanstvo o blagotvornoj višejezičnosti nepravedno zaboravljenih krajeva Europe. Bivši sin je roman koji pripovijeda o šesnaestogodišnjem učeniku glazbene gimnazije u Minsku Franzisku Lukitschu koji nakon nesreće izazvane masovnom panikom na stanici podzemne željeznice pada u komu. Iz nje se ne budi deset godina, a o njemu se požrtvovano brine baka. Njezin je zadatak da s njim priča, prenosi mu novosti, čita knjige, ali i animira prijatelje i prijateljice da ga posjećuju. Baka umire i dva dana nakon njezine smrti Franzisk se budi iz kome. Ostatak je romana posvećen njegovome ponovnom integriranju u društvo, a završava se sljedećim traumatskim događajem, eksplozijom u stanici podzemne željeznice 2011., neposredno nakon krivotvorenih izbora 2010. i demonstracija protiv njih. Tako uokviren pripovjedni tekst dopušta samo dva izlaza: bijeg iz zemlje ili smrt. Nakon samoubojstva najboljeg prijatelja Franzisk se opredjeljuje za prvi i napušta Bjelorusiju u pravcu Njemačke.
Pripovjedna je strategija uokvirivanje. No i ono što se nalazi unutar okvira nosi snažan semantički i aktualno-politički naboj. Prije svega, koma u kojoj se nalazi Franzisk, kao i težina buđenja iz nje, mogu se pročitati kao simboličko predočavanje rasapa bjeloruskog društva u uvjetima teške diktature. Sve dublje propadanja, sve veća bezizglednost, sve teže preživljavanje pod pritiskom znaci su bezizglednosti i eliminacije budućnosti. Bjelorusija u ovome romanu stagnira u vječnoj sadašnjosti. No to nije sve. Kao Žadan ni Filipenko se ne zadržava na pukome pripovijedanju o onome što se zbiva njegovome junaku, već dopušta svome pripovjedaču (doduše nešto skučenije i površnije od ukrajinskoga autora) ekskurze koji se urezuju u povijest Bjelorusije i u njezine alternativne interpretacije kojima se dokazuje samostojnost te nacije i razbijaju velikoruski mitovi. Glavni junak ime je dobio po univerzalnome znanstveniku Franzysku Skaryni (1470-1552) koji je prvi tiskao knjige na jeziku regije i za kojega se ne može sa sigurnošću utvrditi je li bio katolik ili pravoslavac, u naborima se teksta pojavljuje Wassil Bykau, spisatelj koji je u pedesetim godinama prošloga stoljeća objavljivao pripovijetke na bjeloruskom jeziku, od osamdesetih se zalagao za nezavisnost zemlje te stoga živio u egzilu; nastavnik povijesti Semon Wasilewitsch dovodi u pitanje mit o komunističkome karakteru partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, i to tako što na školskome satu pušta pripadnika pokreta otpora da svjedoči o svojim iskustvima: „Borili smo se protiv svih. Danas nam to nitko ne vjeruje, vele, nije moglo biti tako. Ali bilo je tako, djeco, bilo je tako, čak i ako mnogi misle da sam lud. Grubo rečeno, bilo je ovako: ujutro smo se borili protiv pomoćne policije, navečer protiv crvenih. Da, točno, protiv svih. Nismo vodili sveti oslobodilački rat. Nismo prodirali od istoka na zapad ili obratno. Ne. Stajali smo ovdje. Na mjestu. U svojoj zemlji.“
Bivši sin roman je o nemogućnim pokušajima stjecanja domovine kroz ponovno otkrivanje njezine kulture i jezika, zapostavljenih u dugim stoljećima tuđe dominacije; o kolonijalnim pritiscima kojima je ta, nominalno nezavisna, zemlja sve intenzivnije izložena; o borbi za jezik (na pitanje školskih drugova zašto govori bjeloruski Franzisk odgovara: „Jer taj jezik smatram, jednostavno, prekrasnim. Jer sam s njim drukčiji od drugih. Jer ne želim govoriti jezikom onih koji su nam poslati kao nadglednici.“) To je dio borbe za slobodu koja se danas u Ukrajini i Bjelorusiji vodi protiv „nadglednika“. Izgledi za pobjedu su neizvjesni. Što ne znači da treba odustati.