Moj prijatelj Vanja Albahari bio je dobar i težak čovjek. I jedno i drugo u starinskom smislu tih riječi, s tim da je ovo prvo bio daleko više, a drugim je, koliko sam mogao vidjeti, štetio uglavnom sam sebi.
O Vanji kao glumcu i javnoj ličnosti, u rodnom Sarajevu i šire, ne mogu govoriti jer njegov rad i taj dio života ne poznajem dovoljno. Bili smo londonski prijatelji, pa je moj uvid, takav kakav je, neizbježno ograničen kontekstom i vremenskim periodom – nakon što je uradio sve to svoje javno. Mogu samo reći ponešto o čovjeku kojeg sam poznavao.
Jedna od više Vanjinih kontradikcija ležala je u raskoraku između stvarne i vanjske pojave. Bio je suštinski ozbiljna osoba, koja je većinu stvari pomno promišljala i vagala, a na koju su svijet i život istresli vreću problema. Stoga je prvi utisak bio pomalo u neskladu s tim, skoro pa neprimjeren. Pamtim ga gotovo uvijek vedrog, s karakterističnim pogledom kao da je na rubu smijeha. Neobično mladih očiju. Brzog na riječima, i spremnog na šalu i svakoliko druženje. Dalo se vremenom naslutiti da iza zatvorenih vrata nije uvijek bilo tako. Ali, pogotovo pri upoznavanju ili u povremenom druženju, ostavljao je dojam da se radi o relativno opuštenom čovjeku, koji zna kako guštati, barem u svakodnevnim sitnicama.
Volio je ljude i gledao kako im ugoditi, i to svakome, bez kalkuliranja, pa i na svoju štetu. Uživao je u društvu, a posebno se veselio posjetama. Volio je organizirati sjedeljke, bio vješt i iznimno susretljiv domaćin. Svjedočio sam toliko puta kako je voljan podmetnuti se, žrtvovati vremena i truda da pripazi prijatelje. Nekad je to bilo razgovorom, nekad hranom (jedan od Vanjinih talenata bio je kulinarski), ili nekom drugom pažnjom. A ako je posrijedi bio problem o kojem se povjeravalo i teško govorilo, znao je reagirati samonametnutom, taman dugačkom šutnjom suosjećanja. Ovo je pomagalo kao neki mistični, istočnjačko-hipijevski trik.
S druge strane, kao osoba bio je preosjetljiv, ponekad i do iscrpljujuće mjere. Kao emotivan čovjek koji je godinama živio sam, proveo je nesrazmjerno mnogo vremena izložen sebi i svojim mislima. Kako onda zna biti slučaj, okolnosti su dodavale urođenoj osobini, pa je mnogo toga u vezi sa sobom uzimao preosobno, ili stvarima pridavao značaj koji objektivno nije postojao. Reagirao bi na riječ izgovorenu u neobaveznom razgovoru, na nečiji površni trač, kada je branio svoje mišljenje, na sve i svašta što nije bilo lako predvidjeti i zaobići. Ako se radilo o dugotrajnijem problemu koji ga je ozbiljno žuljao, vrtio bi se u frustrirajućem krugu nerazumijevanja i nemoći da stvari promijeni, a sebe nije znao pripaziti tako dobro kao druge.
Bio je prevashodno emotivac, ali do jedne mjere i do određene teme. Nakon toga bi se u trenu pojavili naglašena racionalnost i praktičnost, koji su iznenađivali jer se radilo o velikom kontrastu u odnosu na ono što je bilo do maloprije. Ova impresivna karakterna crta ukazivala se opetovano, godinama. Nasuprot tome stajala je određena naivnost koja mu je pravila probleme. Čini se da ili nije razumio, ili je namjerno ignorirao sitne ljubomore dopremljene iz bivših života u novu sredinu. Niti da je u dovoljnoj mjeri pojmio razmjere šovinizma i šikaniranja, recimo zbog stava koji je nekome bio programirano odbojan i neprihvatljiv, a njemu očigledan, po osjećaju pravde i osnovne ljudskosti. Nije uvažavao da su okolnosti dovele do novih odnosa među ljudima, a posebno nije očekivao sporadično iskazanu tupu a ostrašćenu nadmoć pojedinaca koji su u novoj sredini snašli, kojima su stvari došle na svoje tek nakon kataklizme. Ono što je u tim situacijama iskusio vrijeđalo ga je i zbunjivalo, pa se lako moguće zato dobrim dijelom i odbio od većine bivših sugrađana i zemljaka u novome gradu.
Nije se lako otkrivao u dubinu, a i kada jeste to je bilo kratkotrajno. Onda bi govorio o tadašnjim, veoma konkretnim, brigama za svoje najbliže, ali bez želje da se o tome razgovora nadugačko ili nameće kao tema – skoro uz ispriku. Gledajući unazad, o tome sam u našim druženjima trebao voditi više računa i dovesti na pravedniji omjer.
Bio je izrazito nadaren za pripovijedanje i razgovor. Mislim da se radilo o urođenom talentu a ne nečemu što je došlo kao nusprodukt posla kojim se bavio. Kada bi pričao svoje brojne i raznovrsne anegdote (u sarajevskom žargonu, provale), komičarski tajming bio je za čistu desetku. Ponekad su te priče bile slojevite, sadržavale koloplet likova, pa čak i pripadajućih glasova, što je već moralo biti rezultat glumačke profesije. Pri dobrom raspoloženju i u društvu koje mu je odgovaralo, Vanja bi na neko vrijeme postajao centar zabave i smijeha. Poslije bi i te momente pohranio, kao kakav kolekcionar ili vrijedni glodar, i od njih stvarao nove anegdote za neke nove ljude. S tim u vezi, još jedna od kontradikcija bio je Vanjin smisao za humor. U isto vrijeme soficistiran, kako i priliči inteligentnoj i obrazovanoj osobi, i izrazito infantilan. Ali uvijek jako smiješan.
Bio je svjež duhom i volio se družiti s mlađima od sebe. Osim ako bi pričao o vremenima kojih se ne sjećate, nikada u takvom društvu nije odudarao. Uopće niste imali osjećaj da ste s osobom koja je generacijski usporena, kojoj fali razumijevanja za moderni svijet, za trendove, ili koja bilo što spočitava novim naraštajima.
Volio je, poštovao i branio svoj glumački poziv. Branio ga je od omalovažavanja i trivijaliziranja, na koje je par puta nagazio u ovome dijelu života. Govorio je kako mu smeta kad netko sazna čime se bavio, pa mu traži da nešto odglumi. Poredio s vodoinstalaterom i kako bi to izgledalo da vas zamole da popravite slavine. Možda i zato, zbog osjećaja da je na neki način omalovažavao svoju profesiju, nije rado govorio o projektima koje su on i kolege radili sa strane – kao dodatni izvor prihoda ili iz ljubavi, pa po tome nekad bili i poznatiji. Vanja je sinkronizirao crtane filmove.
Najpoznatiji je bio kao glas Eustahija Brzića, najbrže plave zmije na ovome svijetu, za koju mi je rekao da mu nitko nije sugerirao kako da ga interpretira i da je sve sam osmislio. Pričao mi je da se, kad je ujutro išao na posao, djeci ispred svoga haustora znao obratiti Eustahijevom uzrečicom: “Zmijoljupci, zdravo zdravo!”. Djeca bi ostajala paf i komentirala dok je odlazio: “isti Eustahije”.
Nakon što sam ga, u napadu entuzijazma, skoro pa izravno pitao da preda mnom oživi plavu zmiju, obećao je da će drugom prilikom, što je zvučalo kao pristojan izgovor i ja sam ga prihvatio kao takvog. Mjesecima kasnije, na žurci negdje u Londonu, u gluho doba noći, prozvao me s drugog kraja polumračne dnevne sobe. Siguran sam, i sasvim je u skladu s Vanjinim karakterom, da je ovo isplanirao i odabrao trenutak. Za svoj gušt, a možda i za anegdotu. Čim sam se okrenuo, obratio mi se Eustahije, koji ovaj put nije bio plav i duguljast, nego šeretski nasmijan i pomalo pripit Vanja, koji je ipak točno znao što radi, kontrolirao situaciju i znao moju reakciju. Jedino što nije mogao znati je da ga je tada, u jednom kratkotrajnom, raspolućenom trenutku, gledao i mladić od dvadeset i pet i dječak od desetak godina. Mladić je bio impresioniran tajmingom i izvedbom, pa malo sjetan, dok je dječak bio blaženo sretan, na tren vraćen na tepih pored tatine fotelje, odakle je najbolje gledati crtane. I poput djece pred haustorom na Čengić vili pomislio: “isti Eustahije”, pa se začas pribrao i još jače smijao.
Vanja je volio iznenaditi ljude. Jednom je na prepad pozvonio na vanjska vrata kuće u kojoj sam stanovao. Nisam ga uopće očekivao jer London je prevelik za slučajne susrete, a mi smo živjeli podaleko jedan od drugog. Došao je s prijateljem, gostom iz Sarajeva. Išli su u zoološki vrt pa im bilo usput. Dok sam ga gledao kroz prozor, imao je izraz lica kao te noći kad je bio Eustahije, a on se smijao, sretan kad vidi da ste mu se obradovali.
Iako je između nas samo jedna generacija, pomogao mi je spoznati ponešto o rodnome kraju. Stvari za koje sam mislio da ih samo naslućujem, a zapravo sam ih, poput Tolstojeve Nataše, oduvijek imao u sebi. Dogovorili smo se jednog dijasporskog kolovoza da dođe u stan mojih roditelja, u kasno popodne, na kavu. Takav je bio dogovor. Vanja se javio i čuo sam kako se telefonom još par puta naglasilo i potvrdilo da je u pitanju samo kava, bez ikakvih rituala. Obradovala me jednostavnost i praktičnost svih uključenih. A onda je moja mama spremila večeru, a Vanja došao s bocom dobroga vina. Ja sam nekako znao i očekivao takav rasplet. I bilo nam je super, tako srođenim sa sredinom i običajima.
Sarajevo je izrazito volio, i bio jedan od prvih koji su došli odmah nakon rata, čim se moglo. Putovao je silne sate vlakom iz Zagreba. Nakupio utisaka i poneku provalu. Idućih godina dolazio je što je češće mogao, da bi na kraju većinu vremena i provodio tamo. Sarajevo je bila jedna od rijetkih tema gdje razum nije igrao, gdje je emocija dobivala s velikom razlikom a detalji nisu bili bitni. Stoga se bojim se da bi danas, iz najboljih mogućih namjera, svim srcem bio uz one koji dodatno rasturaju ono Sarajevo i onu Bosnu koje je Vanja tako volio.
Jedan od naših zadnjih kontakata bio je kad mu je preminuo blizak prijatelj, isti onaj s kojim je išao u zoološki vrt. U to vrijeme nije pokazivao veliku želju za interakcijom i ja sam to poštovao. Tako se naše druženje privodilo kraju.
Mislim da je Vanja svima koji su ga dobro znali predstavljao nešto pomalo drugačije i posebno. Meni je bio dobar i vjeran prijatelj, zasigurno jedna od važnijih i zanimljivijih osoba koje sam upoznao. Pomalo na svoju ruku, slobodan i čestit čovjek, prefin za okolnosti u kojima smo se našli. Bio je imponirajući glas nekadašnjeg Sarajeva i dobri duh zapadnog Londona.
O Vanji
Moj prijatelj Vanja Albahari bio je dobar i težak čovjek. I jedno i drugo u starinskom smislu tih riječi, s tim da je ovo prvo bio daleko više, a drugim je, koliko sam mogao vidjeti, štetio uglavnom sam sebi.
O Vanji kao glumcu i javnoj ličnosti, u rodnom Sarajevu i šire, ne mogu govoriti jer njegov rad i taj dio života ne poznajem dovoljno. Bili smo londonski prijatelji, pa je moj uvid, takav kakav je, neizbježno ograničen kontekstom i vremenskim periodom – nakon što je uradio sve to svoje javno. Mogu samo reći ponešto o čovjeku kojeg sam poznavao.
Jedna od više Vanjinih kontradikcija ležala je u raskoraku između stvarne i vanjske pojave. Bio je suštinski ozbiljna osoba, koja je većinu stvari pomno promišljala i vagala, a na koju su svijet i život istresli vreću problema. Stoga je prvi utisak bio pomalo u neskladu s tim, skoro pa neprimjeren. Pamtim ga gotovo uvijek vedrog, s karakterističnim pogledom kao da je na rubu smijeha. Neobično mladih očiju. Brzog na riječima, i spremnog na šalu i svakoliko druženje. Dalo se vremenom naslutiti da iza zatvorenih vrata nije uvijek bilo tako. Ali, pogotovo pri upoznavanju ili u povremenom druženju, ostavljao je dojam da se radi o relativno opuštenom čovjeku, koji zna kako guštati, barem u svakodnevnim sitnicama.
Volio je ljude i gledao kako im ugoditi, i to svakome, bez kalkuliranja, pa i na svoju štetu. Uživao je u društvu, a posebno se veselio posjetama. Volio je organizirati sjedeljke, bio vješt i iznimno susretljiv domaćin. Svjedočio sam toliko puta kako je voljan podmetnuti se, žrtvovati vremena i truda da pripazi prijatelje. Nekad je to bilo razgovorom, nekad hranom (jedan od Vanjinih talenata bio je kulinarski), ili nekom drugom pažnjom. A ako je posrijedi bio problem o kojem se povjeravalo i teško govorilo, znao je reagirati samonametnutom, taman dugačkom šutnjom suosjećanja. Ovo je pomagalo kao neki mistični, istočnjačko-hipijevski trik.
S druge strane, kao osoba bio je preosjetljiv, ponekad i do iscrpljujuće mjere. Kao emotivan čovjek koji je godinama živio sam, proveo je nesrazmjerno mnogo vremena izložen sebi i svojim mislima. Kako onda zna biti slučaj, okolnosti su dodavale urođenoj osobini, pa je mnogo toga u vezi sa sobom uzimao preosobno, ili stvarima pridavao značaj koji objektivno nije postojao. Reagirao bi na riječ izgovorenu u neobaveznom razgovoru, na nečiji površni trač, kada je branio svoje mišljenje, na sve i svašta što nije bilo lako predvidjeti i zaobići. Ako se radilo o dugotrajnijem problemu koji ga je ozbiljno žuljao, vrtio bi se u frustrirajućem krugu nerazumijevanja i nemoći da stvari promijeni, a sebe nije znao pripaziti tako dobro kao druge.
Bio je prevashodno emotivac, ali do jedne mjere i do određene teme. Nakon toga bi se u trenu pojavili naglašena racionalnost i praktičnost, koji su iznenađivali jer se radilo o velikom kontrastu u odnosu na ono što je bilo do maloprije. Ova impresivna karakterna crta ukazivala se opetovano, godinama. Nasuprot tome stajala je određena naivnost koja mu je pravila probleme. Čini se da ili nije razumio, ili je namjerno ignorirao sitne ljubomore dopremljene iz bivših života u novu sredinu. Niti da je u dovoljnoj mjeri pojmio razmjere šovinizma i šikaniranja, recimo zbog stava koji je nekome bio programirano odbojan i neprihvatljiv, a njemu očigledan, po osjećaju pravde i osnovne ljudskosti. Nije uvažavao da su okolnosti dovele do novih odnosa među ljudima, a posebno nije očekivao sporadično iskazanu tupu a ostrašćenu nadmoć pojedinaca koji su u novoj sredini snašli, kojima su stvari došle na svoje tek nakon kataklizme. Ono što je u tim situacijama iskusio vrijeđalo ga je i zbunjivalo, pa se lako moguće zato dobrim dijelom i odbio od većine bivših sugrađana i zemljaka u novome gradu.
Nije se lako otkrivao u dubinu, a i kada jeste to je bilo kratkotrajno. Onda bi govorio o tadašnjim, veoma konkretnim, brigama za svoje najbliže, ali bez želje da se o tome razgovora nadugačko ili nameće kao tema – skoro uz ispriku. Gledajući unazad, o tome sam u našim druženjima trebao voditi više računa i dovesti na pravedniji omjer.
Bio je izrazito nadaren za pripovijedanje i razgovor. Mislim da se radilo o urođenom talentu a ne nečemu što je došlo kao nusprodukt posla kojim se bavio. Kada bi pričao svoje brojne i raznovrsne anegdote (u sarajevskom žargonu, provale), komičarski tajming bio je za čistu desetku. Ponekad su te priče bile slojevite, sadržavale koloplet likova, pa čak i pripadajućih glasova, što je već moralo biti rezultat glumačke profesije. Pri dobrom raspoloženju i u društvu koje mu je odgovaralo, Vanja bi na neko vrijeme postajao centar zabave i smijeha. Poslije bi i te momente pohranio, kao kakav kolekcionar ili vrijedni glodar, i od njih stvarao nove anegdote za neke nove ljude. S tim u vezi, još jedna od kontradikcija bio je Vanjin smisao za humor. U isto vrijeme soficistiran, kako i priliči inteligentnoj i obrazovanoj osobi, i izrazito infantilan. Ali uvijek jako smiješan.
Bio je svjež duhom i volio se družiti s mlađima od sebe. Osim ako bi pričao o vremenima kojih se ne sjećate, nikada u takvom društvu nije odudarao. Uopće niste imali osjećaj da ste s osobom koja je generacijski usporena, kojoj fali razumijevanja za moderni svijet, za trendove, ili koja bilo što spočitava novim naraštajima.
Volio je, poštovao i branio svoj glumački poziv. Branio ga je od omalovažavanja i trivijaliziranja, na koje je par puta nagazio u ovome dijelu života. Govorio je kako mu smeta kad netko sazna čime se bavio, pa mu traži da nešto odglumi. Poredio s vodoinstalaterom i kako bi to izgledalo da vas zamole da popravite slavine. Možda i zato, zbog osjećaja da je na neki način omalovažavao svoju profesiju, nije rado govorio o projektima koje su on i kolege radili sa strane – kao dodatni izvor prihoda ili iz ljubavi, pa po tome nekad bili i poznatiji. Vanja je sinkronizirao crtane filmove.
Najpoznatiji je bio kao glas Eustahija Brzića, najbrže plave zmije na ovome svijetu, za koju mi je rekao da mu nitko nije sugerirao kako da ga interpretira i da je sve sam osmislio. Pričao mi je da se, kad je ujutro išao na posao, djeci ispred svoga haustora znao obratiti Eustahijevom uzrečicom: “Zmijoljupci, zdravo zdravo!”. Djeca bi ostajala paf i komentirala dok je odlazio: “isti Eustahije”.
Nakon što sam ga, u napadu entuzijazma, skoro pa izravno pitao da preda mnom oživi plavu zmiju, obećao je da će drugom prilikom, što je zvučalo kao pristojan izgovor i ja sam ga prihvatio kao takvog. Mjesecima kasnije, na žurci negdje u Londonu, u gluho doba noći, prozvao me s drugog kraja polumračne dnevne sobe. Siguran sam, i sasvim je u skladu s Vanjinim karakterom, da je ovo isplanirao i odabrao trenutak. Za svoj gušt, a možda i za anegdotu. Čim sam se okrenuo, obratio mi se Eustahije, koji ovaj put nije bio plav i duguljast, nego šeretski nasmijan i pomalo pripit Vanja, koji je ipak točno znao što radi, kontrolirao situaciju i znao moju reakciju. Jedino što nije mogao znati je da ga je tada, u jednom kratkotrajnom, raspolućenom trenutku, gledao i mladić od dvadeset i pet i dječak od desetak godina. Mladić je bio impresioniran tajmingom i izvedbom, pa malo sjetan, dok je dječak bio blaženo sretan, na tren vraćen na tepih pored tatine fotelje, odakle je najbolje gledati crtane. I poput djece pred haustorom na Čengić vili pomislio: “isti Eustahije”, pa se začas pribrao i još jače smijao.
Vanja je volio iznenaditi ljude. Jednom je na prepad pozvonio na vanjska vrata kuće u kojoj sam stanovao. Nisam ga uopće očekivao jer London je prevelik za slučajne susrete, a mi smo živjeli podaleko jedan od drugog. Došao je s prijateljem, gostom iz Sarajeva. Išli su u zoološki vrt pa im bilo usput. Dok sam ga gledao kroz prozor, imao je izraz lica kao te noći kad je bio Eustahije, a on se smijao, sretan kad vidi da ste mu se obradovali.
Iako je između nas samo jedna generacija, pomogao mi je spoznati ponešto o rodnome kraju. Stvari za koje sam mislio da ih samo naslućujem, a zapravo sam ih, poput Tolstojeve Nataše, oduvijek imao u sebi. Dogovorili smo se jednog dijasporskog kolovoza da dođe u stan mojih roditelja, u kasno popodne, na kavu. Takav je bio dogovor. Vanja se javio i čuo sam kako se telefonom još par puta naglasilo i potvrdilo da je u pitanju samo kava, bez ikakvih rituala. Obradovala me jednostavnost i praktičnost svih uključenih. A onda je moja mama spremila večeru, a Vanja došao s bocom dobroga vina. Ja sam nekako znao i očekivao takav rasplet. I bilo nam je super, tako srođenim sa sredinom i običajima.
Sarajevo je izrazito volio, i bio jedan od prvih koji su došli odmah nakon rata, čim se moglo. Putovao je silne sate vlakom iz Zagreba. Nakupio utisaka i poneku provalu. Idućih godina dolazio je što je češće mogao, da bi na kraju većinu vremena i provodio tamo. Sarajevo je bila jedna od rijetkih tema gdje razum nije igrao, gdje je emocija dobivala s velikom razlikom a detalji nisu bili bitni. Stoga se bojim se da bi danas, iz najboljih mogućih namjera, svim srcem bio uz one koji dodatno rasturaju ono Sarajevo i onu Bosnu koje je Vanja tako volio.
Jedan od naših zadnjih kontakata bio je kad mu je preminuo blizak prijatelj, isti onaj s kojim je išao u zoološki vrt. U to vrijeme nije pokazivao veliku želju za interakcijom i ja sam to poštovao. Tako se naše druženje privodilo kraju.
Mislim da je Vanja svima koji su ga dobro znali predstavljao nešto pomalo drugačije i posebno. Meni je bio dobar i vjeran prijatelj, zasigurno jedna od važnijih i zanimljivijih osoba koje sam upoznao. Pomalo na svoju ruku, slobodan i čestit čovjek, prefin za okolnosti u kojima smo se našli. Bio je imponirajući glas nekadašnjeg Sarajeva i dobri duh zapadnog Londona.