Duško Trifunović (Sijekovac kod Bosanskog Broda, 13. rujna 1933.-Novi Sad, 28. siječnja 2006.)
Imam jednu malu fotografiju sina Duška Trifunovića, Severina, iz vremena kad mu je otac počeo pisati pjesme i za rockere. I njegov momčić je tada, tek dvije-tri godine na nogama, na toj fotografiji s vlastitim rockerskim instrumentom: otac ga slikao s gitarom. Ne sjećam se tko mu je darovao taj instrument, od mene i Ljilje dobio je bubnjeve. U Novom Sadu je 1996. u Prometeju objavio svoj prvi roman Manuel (u poraću sam ga pročitao, podsjetio me na Hesseova Siddharthu), 1999. i drugi, Samuel. Sin se vratio literaturi, umjetnosti svog oca, s kojim je nakratko, kao prognanik, živio u tom gradu, kasnije se pridružio majci i sestri u Sloveniji. (Sve sam ovo saznao od njegove majke Danice (Dane), u poraću, na jednom ručku, jedući janjetinu.) Preveo je s engleskog i objavio dvije knjige, na slovenskom piše pjesme (kaže mi: samo za svoju dušu). Živi i radi u Ljubljani. a ima ga i na Faceu. Odavno gotov čovjek, rekao bi Duško, s kojim sam se godinama i godinama, gotovo svakodnevno, navečer sastajao u njegovom stanu u ulici Ive Andrića, gdje nam je njegova Dana uvijek na stol donosila tanjure ispunjene raznim „zezervatima“. Njihovo prvo dijete, Anu, iz porodilišta na Koševu iznio sam ja, čim je pošla u školu i počela pisati svoj dnevnik u njemu smo bili i teta Ljilja i ja kao njezini „najdraži prijatelji“.
Prvim književnim kritikama koje sam napisao pripada i ona o Duškovom Tumaču tiranije, koju sam objavio u banjalučkim Putevima. Tada ih je uređivao profesor dr. Branko Milanović (B. Luka, 25. IV. 1930.–B. Luka,16. I. 2011.), osnivač tog časopisa.
U vremenu kad sam sebe počeo podsjećati na svoj slikarski dar, portretirao sam u ulju na platnu njegovu Danu, olovkom u boji nacrtao Severina i Anu. U ratu je sve nestalo, vlasnici nisu ponijeli sa sobom ništa, nisu imali vremena i za to. Nepoznate nove stanare, vjerojatno i vlasnike, nikada nisam upoznao, nikada ih nisam upitao jesu li te moje mazarije i crtarije uopće i zatekli u tom Duškovom stanu.
Prve godine mira, u društvu supruge, slučajno sam susreo njegovu Danu pred Higijenskim zavodom, djelovala nam je nekako izgubljeno i nesigurno, kao da nije stigla u svoj grad. Možda je osjećala stid što se s nama prije odlaska u Sloveniju nije stigla čestito ni pozdraviti, možda je bila i previše sretna što je na nas neočekivano nabasala pa je ostala bez daha i za takvu priču.
Duškovu poeziju sam počeo čitati od prvog dana studija u Sarajevu. Cijenio sam u njoj Duškov jezik, motive i teme, njezin narodski duh i filozofiju s kojima me je vraćao i zavičaju. O njegovom poznavanju povijesti naših krajeva nisam nikad s njim raspravljao premda me je ponekad pokušavao uvući i u tu temu. O njezinim prostorima imao sam drukčija saznanje od njegovih, izbjegavao sam s njim svaka sporenja.
Ljetovali smo zajedno (jednog ljeta na Hvaru), slavili novu godinu zajedno (jedne zime s Berberom i njegovom Adom u Dubrovniku). Bili smo, dakle, vrlo bliski od mojih prvih studentskih dana u Sarajevu, sve do neočekivanog razlaza u neočekivanom ratu.
Kad je nacionalistička retrorika započela opisivati i zapišavati oružjem svoje prostore u Ravnom i Bosanskom Brodu, naše večernje sjedeljke u stanovima su se brzo prorijedile, zamijenili su ih telefoni… Kad su i oni umukli, ostala su sjećanja i pitanja gdje su, jesu li zajedno s djecom u jednom mjestu ili su se podijelili u dva…
Kad se u Sijekovcu, kod Bosanskog Broda, nakon ulaska HOS-a iz Hrvatske i Armije BiH 26. i 27. ožujka 1992. i sukoba sa srpsko vojskom, dogodio pokolj civila, nazvao sam Duška i upitao ga zna li uzrok i motiv tog sukoba. Izgovorio je samo jednu rečenicu:
– Neki ljudi bez duše pobili civile…
To je bio naš posljednji razgovor, četiri dana nakon te tragedije započeo je rat. Nije mi se niti jednom javio tijekom rata, nije to učinio ni kad je rat prestao. Dakako, znao sam da je u Novom Sadu, nisam znao da je sa sinom Severinom, i ta informacija došla mi je iz nepouzdanih izvora. Nisam znao gdje su Dana i Ana, to sam sve saznao iz najpouzdanijeg izvora, od Dane. Tek u miru, u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća, došao sam do proturječnog podatka stradalnika u njegovom Sijekovcu i Bosanskom Brodu (po jednima 20, po drugima 47, po trećima 60 Srba). A uzrok i motiv? Hrvatsko-bošnjačka vojska samo je odgovorila na pokušaj srpske paravojske da zauzme savski most, važnu poveznicu s Hrvatskom… Bošnjačko-hrvatska vojska samo je branila jedan bh. grad, ali, i dandanas sve je to upitno i kontroverzno… Civili slučajno umiješani u sukob, civili slučajno i stradalnici (?)…
Duško je izbjegavao pogrdne riječi u svom govoru i u najtežim životnim situacijama, bio je pjesnik i u ljutnji, i u radosti. To je bio i kad mi je ukratko onom jednom rečenicom objasnio stradanje civila u njegovom rodnom mjestu.
Nikada nisam utvrdio što je bilo ključno za naše prijateljstvo u kojemu sam kratko vrijeme, kao beskućnik za sve vrijeme studija, bio i podstanar u njegovoj momačkoj garsonijeri na Višnjiku, u blizini stana mog profesora crtanja Dobrivoja Beljkašića. Bio je tužan čovjek i kad je naizgled bio veseo i nasmijan. Uman i kad je o nečemu govorio uzgred. Njegova poezija je bila prva poveznica svega ostalog, to su sigurno i jezik i toplina njegovog stiha, mala udaljenost njegovog Sijekovca od moje Tramošnice. Cijela Bosanska Posavina je naš zajednički zavičaj, njezin đeram, njezine rode na dimnjacima, njezina biciklistička promenada na svim prometnicama također.
Duškovi stihovi posjeduju i mudrost i naivnost, slave prostodušnost, ljubav i tugu čovjekovu i kad on gubi i kad dobiva („I pad je let“, Indexi), jednostavnim jezikom govore o svemu što nam život daje i uskraćuje.
Cijelo vrijeme rata odvajala me je od njega informativna blokada, iako sam jedno kratko vrijeme uređivao Napretkovo informativno glasilo Stećak. Bio sam strašno nesretan zbog toga, navikao sam se bio na našem sjedeljke, gotovo svakodnevne sastanke. Nisam tada u uredništvu Stećka, kao glavni urednik, imao niti jednu novinu, pa ni sarajevsko Oslobođenje. U svim ostalim medijima vladala je propaganda i cenzura, i u pisanim i u elektronskim. Slučajni susret s njegovom Danom (šminkericom TV Sarajevo) u poraću koncem 2005. ispred sarajevskog Higijenskog zavoda otklonio mi je sve enigme o ratnoj stvarnosti Duškove obitelji. Već sutradan, uz bogat ručak u restoranu u blizini Rimskog mosta s povratnicom u Sarajevo smo se Ljiljana i ja uz janjetinu s ražnja čestito ispričali o svemu. Ona nam je nekoliko mjeseci nakon tog susreta, koncem siječnja 2006, nažalost, prva javila da je Duško u komi u jednoj bolnici u Novom Sadu i da mu je u posjet iz Slovenije krenula kći Ana. Zatekla ga je živoga, ali nije ju prepoznao, umro je 28. siječnja u toj godini. Nisam mogao otići na sahranu, bio san svjež rekonvalescent. Moj oporavak od prvog infarkta bio je u tijeku, nisam smio krenuti na put.
Nije mi se dopadao Duškov bijeg rockerima, to sam mu više puta zamjerio, međutim, kad danas čitam njegove tekstove za Bregovića, u mnogim otkrivam sve osobine vrhunskog pjesnika. S tim tekstovima on je također postao i narodni pjesnik, čemu su prije njega, težili mnogi, naši najugledniji klasici. On je taj spoj s konzumentima rocka svih uzrasta postizao spontano, bez velikog truda, jednostavno, punim srcem i dušom, ne mijenjajući pjesničke alatke s kojima je stvarao pjesme za tzv. ozbiljnu publiku.
Popularnost je prolazna, a on je, ako to ovdje itko jest, prije napuštanja Sarajeva bio izuzetno popularan. Je li i danas? Kao pjesnik, punio je svugdje velike dvorane sam. Na estradi je bio car. U Sarajevu je utemeljio pjesnički maraton, na televiziji je ostvario vrlo simpatičnu seriju emisija za djecu. Rat ga je iz Sarajeva pokrenuo kad je bio na vrhuncu slave i kao tekstopisac rokera i kao tzv ozbiljni pjesnik i tv stvaralac. Dobitnik je 1967. godine Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Zaboravljen je u ratu, zaboravljen je i u miru. Nitko ovdje ne objavljuje njegove knjige, iako ima pjesnički opus koji nam govori da je gotovo saznao sve o životu. Ali nitko ga u ovom gradu (n)eumrlih pisaca danas i ne spominje. Prebrzo došlo neko drugo vrijeme koje se kao neka velika voda, u konačnici svega što je pokupila na svom putu, već slila u onu ujezerenu u njegovim finalnim stihovima iz pjesme Tempo secondo od kojih je Mersad Berber (Bos. Petrovac, 1. siječnja 1940.-Zagreb, 7. listopada 2012.) stvorio izuzetan crtani film:
Sve o životu kad se sazna ostane samo zločin i kazna i samoobmana — ima pravde i samoodbrana — nisam odavde!
Jer moja duša jasno poima da je najteže među svojima a duše samo toliko ima koliko deliš s dušmanima
a ona raste svakim lomom i uzvikuje – Ecce homo! O beli svete TUTTO IL MONDO dolazi tvoje TEMPO SECONDO
Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, među njima je i Duško Trifunović. Jedan i jedini kao on. Mudrac, veseljak, osobenjak, pričalica, zabavljač, šarmer, gotov čovjek, osvajač svih srca svih generacija, suvereni vlasnik tvornice stihova i za ekskluzivnu, vrhunsku, i za široku potrošnju. A sâm, sâm, uvijek sâm, i kad pjeva i kad je uronjen u šutnju… Nekada moćan stanovnik Sarajeva, danas u njemu zaboravljen, izbrisan iz ulice Ive Andrića na Alipašinom polju, u a fazi, gdje je stanovao blizu nove zgrade Televizije sa svojom Danom, tv šminkericom i u Sloveniji, sa svojom Anom, radoznalom svjetskom putnicom u društvu svog muža Talijana, i svojim Severinom, romanopiscem, pjesnikom i prevoditeljem, vegetarijancem naklonjenim indijskoj kulturi… Zaslužio je naš Duško Trifunović sjećanje grada u kojem je ostvario sve i postao gotov čovjek za sva vremena. I u narodskom i u vrhunskom akademskom smislu.
A samo je jedan Duško
Duško Trifunović (Sijekovac kod Bosanskog Broda, 13. rujna 1933.-Novi Sad, 28. siječnja 2006.)
Imam jednu malu fotografiju sina Duška Trifunovića, Severina, iz vremena kad mu je otac počeo pisati pjesme i za rockere. I njegov momčić je tada, tek dvije-tri godine na nogama, na toj fotografiji s vlastitim rockerskim instrumentom: otac ga slikao s gitarom. Ne sjećam se tko mu je darovao taj instrument, od mene i Ljilje dobio je bubnjeve. U Novom Sadu je 1996. u Prometeju objavio svoj prvi roman Manuel (u poraću sam ga pročitao, podsjetio me na Hesseova Siddharthu), 1999. i drugi, Samuel. Sin se vratio literaturi, umjetnosti svog oca, s kojim je nakratko, kao prognanik, živio u tom gradu, kasnije se pridružio majci i sestri u Sloveniji. (Sve sam ovo saznao od njegove majke Danice (Dane), u poraću, na jednom ručku, jedući janjetinu.) Preveo je s engleskog i objavio dvije knjige, na slovenskom piše pjesme (kaže mi: samo za svoju dušu). Živi i radi u Ljubljani. a ima ga i na Faceu. Odavno gotov čovjek, rekao bi Duško, s kojim sam se godinama i godinama, gotovo svakodnevno, navečer sastajao u njegovom stanu u ulici Ive Andrića, gdje nam je njegova Dana uvijek na stol donosila tanjure ispunjene raznim „zezervatima“. Njihovo prvo dijete, Anu, iz porodilišta na Koševu iznio sam ja, čim je pošla u školu i počela pisati svoj dnevnik u njemu smo bili i teta Ljilja i ja kao njezini „najdraži prijatelji“.
Prvim književnim kritikama koje sam napisao pripada i ona o Duškovom Tumaču tiranije, koju sam objavio u banjalučkim Putevima. Tada ih je uređivao profesor dr. Branko Milanović (B. Luka, 25. IV. 1930.–B. Luka,16. I. 2011.), osnivač tog časopisa.
U vremenu kad sam sebe počeo podsjećati na svoj slikarski dar, portretirao sam u ulju na platnu njegovu Danu, olovkom u boji nacrtao Severina i Anu. U ratu je sve nestalo, vlasnici nisu ponijeli sa sobom ništa, nisu imali vremena i za to. Nepoznate nove stanare, vjerojatno i vlasnike, nikada nisam upoznao, nikada ih nisam upitao jesu li te moje mazarije i crtarije uopće i zatekli u tom Duškovom stanu.
Prve godine mira, u društvu supruge, slučajno sam susreo njegovu Danu pred Higijenskim zavodom, djelovala nam je nekako izgubljeno i nesigurno, kao da nije stigla u svoj grad. Možda je osjećala stid što se s nama prije odlaska u Sloveniju nije stigla čestito ni pozdraviti, možda je bila i previše sretna što je na nas neočekivano nabasala pa je ostala bez daha i za takvu priču.
Duškovu poeziju sam počeo čitati od prvog dana studija u Sarajevu. Cijenio sam u njoj Duškov jezik, motive i teme, njezin narodski duh i filozofiju s kojima me je vraćao i zavičaju. O njegovom poznavanju povijesti naših krajeva nisam nikad s njim raspravljao premda me je ponekad pokušavao uvući i u tu temu. O njezinim prostorima imao sam drukčija saznanje od njegovih, izbjegavao sam s njim svaka sporenja.
Ljetovali smo zajedno (jednog ljeta na Hvaru), slavili novu godinu zajedno (jedne zime s Berberom i njegovom Adom u Dubrovniku). Bili smo, dakle, vrlo bliski od mojih prvih studentskih dana u Sarajevu, sve do neočekivanog razlaza u neočekivanom ratu.
Kad je nacionalistička retrorika započela opisivati i zapišavati oružjem svoje prostore u Ravnom i Bosanskom Brodu, naše večernje sjedeljke u stanovima su se brzo prorijedile, zamijenili su ih telefoni… Kad su i oni umukli, ostala su sjećanja i pitanja gdje su, jesu li zajedno s djecom u jednom mjestu ili su se podijelili u dva…
Kad se u Sijekovcu, kod Bosanskog Broda, nakon ulaska HOS-a iz Hrvatske i Armije BiH 26. i 27. ožujka 1992. i sukoba sa srpsko vojskom, dogodio pokolj civila, nazvao sam Duška i upitao ga zna li uzrok i motiv tog sukoba. Izgovorio je samo jednu rečenicu:
– Neki ljudi bez duše pobili civile…
To je bio naš posljednji razgovor, četiri dana nakon te tragedije započeo je rat. Nije mi se niti jednom javio tijekom rata, nije to učinio ni kad je rat prestao. Dakako, znao sam da je u Novom Sadu, nisam znao da je sa sinom Severinom, i ta informacija došla mi je iz nepouzdanih izvora. Nisam znao gdje su Dana i Ana, to sam sve saznao iz najpouzdanijeg izvora, od Dane. Tek u miru, u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća, došao sam do proturječnog podatka stradalnika u njegovom Sijekovcu i Bosanskom Brodu (po jednima 20, po drugima 47, po trećima 60 Srba). A uzrok i motiv? Hrvatsko-bošnjačka vojska samo je odgovorila na pokušaj srpske paravojske da zauzme savski most, važnu poveznicu s Hrvatskom… Bošnjačko-hrvatska vojska samo je branila jedan bh. grad, ali, i dandanas sve je to upitno i kontroverzno… Civili slučajno umiješani u sukob, civili slučajno i stradalnici (?)…
Duško je izbjegavao pogrdne riječi u svom govoru i u najtežim životnim situacijama, bio je pjesnik i u ljutnji, i u radosti. To je bio i kad mi je ukratko onom jednom rečenicom objasnio stradanje civila u njegovom rodnom mjestu.
Nikada nisam utvrdio što je bilo ključno za naše prijateljstvo u kojemu sam kratko vrijeme, kao beskućnik za sve vrijeme studija, bio i podstanar u njegovoj momačkoj garsonijeri na Višnjiku, u blizini stana mog profesora crtanja Dobrivoja Beljkašića. Bio je tužan čovjek i kad je naizgled bio veseo i nasmijan. Uman i kad je o nečemu govorio uzgred. Njegova poezija je bila prva poveznica svega ostalog, to su sigurno i jezik i toplina njegovog stiha, mala udaljenost njegovog Sijekovca od moje Tramošnice. Cijela Bosanska Posavina je naš zajednički zavičaj, njezin đeram, njezine rode na dimnjacima, njezina biciklistička promenada na svim prometnicama također.
Duškovi stihovi posjeduju i mudrost i naivnost, slave prostodušnost, ljubav i tugu čovjekovu i kad on gubi i kad dobiva („I pad je let“, Indexi), jednostavnim jezikom govore o svemu što nam život daje i uskraćuje.
Cijelo vrijeme rata odvajala me je od njega informativna blokada, iako sam jedno kratko vrijeme uređivao Napretkovo informativno glasilo Stećak. Bio sam strašno nesretan zbog toga, navikao sam se bio na našem sjedeljke, gotovo svakodnevne sastanke. Nisam tada u uredništvu Stećka, kao glavni urednik, imao niti jednu novinu, pa ni sarajevsko Oslobođenje. U svim ostalim medijima vladala je propaganda i cenzura, i u pisanim i u elektronskim. Slučajni susret s njegovom Danom (šminkericom TV Sarajevo) u poraću koncem 2005. ispred sarajevskog Higijenskog zavoda otklonio mi je sve enigme o ratnoj stvarnosti Duškove obitelji. Već sutradan, uz bogat ručak u restoranu u blizini Rimskog mosta s povratnicom u Sarajevo smo se Ljiljana i ja uz janjetinu s ražnja čestito ispričali o svemu. Ona nam je nekoliko mjeseci nakon tog susreta, koncem siječnja 2006, nažalost, prva javila da je Duško u komi u jednoj bolnici u Novom Sadu i da mu je u posjet iz Slovenije krenula kći Ana. Zatekla ga je živoga, ali nije ju prepoznao, umro je 28. siječnja u toj godini. Nisam mogao otići na sahranu, bio san svjež rekonvalescent. Moj oporavak od prvog infarkta bio je u tijeku, nisam smio krenuti na put.
Nije mi se dopadao Duškov bijeg rockerima, to sam mu više puta zamjerio, međutim, kad danas čitam njegove tekstove za Bregovića, u mnogim otkrivam sve osobine vrhunskog pjesnika. S tim tekstovima on je također postao i narodni pjesnik, čemu su prije njega, težili mnogi, naši najugledniji klasici. On je taj spoj s konzumentima rocka svih uzrasta postizao spontano, bez velikog truda, jednostavno, punim srcem i dušom, ne mijenjajući pjesničke alatke s kojima je stvarao pjesme za tzv. ozbiljnu publiku.
Popularnost je prolazna, a on je, ako to ovdje itko jest, prije napuštanja Sarajeva bio izuzetno popularan. Je li i danas? Kao pjesnik, punio je svugdje velike dvorane sam. Na estradi je bio car. U Sarajevu je utemeljio pjesnički maraton, na televiziji je ostvario vrlo simpatičnu seriju emisija za djecu. Rat ga je iz Sarajeva pokrenuo kad je bio na vrhuncu slave i kao tekstopisac rokera i kao tzv ozbiljni pjesnik i tv stvaralac. Dobitnik je 1967. godine Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Zaboravljen je u ratu, zaboravljen je i u miru. Nitko ovdje ne objavljuje njegove knjige, iako ima pjesnički opus koji nam govori da je gotovo saznao sve o životu. Ali nitko ga u ovom gradu (n)eumrlih pisaca danas i ne spominje. Prebrzo došlo neko drugo vrijeme koje se kao neka velika voda, u konačnici svega što je pokupila na svom putu, već slila u onu ujezerenu u njegovim finalnim stihovima iz pjesme Tempo secondo od kojih je Mersad Berber (Bos. Petrovac, 1. siječnja 1940.-Zagreb, 7. listopada 2012.) stvorio izuzetan crtani film:
Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana — ima pravde
i samoodbrana — nisam odavde!
Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima
a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ecce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO
Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, među njima je i Duško Trifunović. Jedan i jedini kao on. Mudrac, veseljak, osobenjak, pričalica, zabavljač, šarmer, gotov čovjek, osvajač svih srca svih generacija, suvereni vlasnik tvornice stihova i za ekskluzivnu, vrhunsku, i za široku potrošnju. A sâm, sâm, uvijek sâm, i kad pjeva i kad je uronjen u šutnju… Nekada moćan stanovnik Sarajeva, danas u njemu zaboravljen, izbrisan iz ulice Ive Andrića na Alipašinom polju, u a fazi, gdje je stanovao blizu nove zgrade Televizije sa svojom Danom, tv šminkericom i u Sloveniji, sa svojom Anom, radoznalom svjetskom putnicom u društvu svog muža Talijana, i svojim Severinom, romanopiscem, pjesnikom i prevoditeljem, vegetarijancem naklonjenim indijskoj kulturi… Zaslužio je naš Duško Trifunović sjećanje grada u kojem je ostvario sve i postao gotov čovjek za sva vremena. I u narodskom i u vrhunskom akademskom smislu.