Kamilo, djetešce

Muško djetešce, rođeno pod Bistrikom, mati domaćica, otac školski podvornik, defektno, bez razvijenih ruku, s mozgom koji pulsira dijelom izvan lubanje, i licem vedrog starca, koji je ugledao čudo pa se iznenadio, babica je rekla da će živjeti kratko, da neće podne doživjeti, a bilo je to u zoru, i da u njemu duše nema, pošto je, eto, sasvim defektno, nego neka se čeka da umre, kao što ugine, Bože mi prosti, životinjica neka, ali mati ga je, jedinče svoje, prinijela prsima i podojila, nije defektno vikala je, oni su očima kolutali, nesretna mati, što ona zna, pa je govorila svome bratu Ivanu neka ide do fratara u Svetoga Ante, neka netko dođe, neka joj krsti sina, neće duša nekrštena u zemlju, ali nije Ivan otišao sve do kasnog popodneva, kada je ona drugi put podojila sina i kad mu je otac, vrativši se iz škole s posla, nadjenuo ime Kamilo, i sam otišao po fratra.

Stigao je mladi fra Janko, taman zaređen, i uplašio se djeteta, tog tijela kao iz pakla, i tog lica, trajno iznenađenog, tih očiju staračkih koje su već vidjele sve, ali je obavio obred po propisu, školski, onako kako su ga stariji fratri naučili, te je preporučio Kamila dragome Bogu, i mišlju je svojom, premda ne naglas, Bogu govorio da je ovo staro dijete, da mu se ne zna dob, ali da je i mnogo starije od nas koji ostajemo za njim.

Mati je uzela da treći put podoji Kamila, ali Kamilo je već bio mrtav, pa su ga ožalili kako je i red, a otac je uzeo crtači blok, koji je istog popodneva donio iz škole, i grafitnom je olovkom nacrtao odraslog Kamila u fratarskom habitu, kako na dlanu drži crnu pticu kos, ne vodeći računa o tome da je djetešce umrlo ne navršivši dan, da nije imalo ruke, da mu glava nije bila kao na slici, ali lice, lice je bilo njegovo, pa kad jednoga dalekog dana prekopaju i one dječje grobove na samome kraju Groblja svetog Mihovila, tamo odmah uz nevidljivu crtu iza koje počinje pravoslavno Groblje svetog Mihajla, ako kojim slučajem bude sačuvan taj crtež olovkom na tvrdome i grubom hamer papiru, neka se ljudi iznenade toj neobjašnjivoj razlici između nekoliko slabih, trulih i neokoštalih dječjih kostiju u ostacima bijelog furnira, i slike staroga fratra koji očima punim istinskog ushita i vedrine gleda crnu pticu kos onim pogledom kojim je pticu gledao prvi čovjek na zemlji.

 

Miljenko Jergović 03. 08. 2020.