Zimi me zatvaraju u školski wc. Moram sjediti na hladnim pločicama. Ostave i prozor otvoren i onda neprestano puše vjetar. Dok sjedim u wc-u, malo cvokoćem i puno plačem. Uvijek brojim koliko ima pločica i nikad i ne znam koliko ih je točno i brojim sve dok teta spremačica ne uđe i ne otključa me.U wc-u jako smrdi.
U njega obično ulaze samo djevojčice, ali dječaci me tamo utjeraju. One se raduju i govore “zaključaj debelu, zaključaj je“. Ja samo plačem i čekam kad ću ići kući, a oni govore “igramo se s debelom“ i “debeloj je mjesto u wc-u“.
Dok sjedim na pločicama, razmišljam kako pobjeći i otključati, ali kako sam malena, onda ne mogu ni dohvatiti, a nemam se na što ni popeti. Razmišljala sam da nekad ponesem djedovu malu stolicu na kojoj se on obuva u hodniku, ali svi bi onda primijetili da stolice nema i bio bi problem. U wc-u nema školjke nego one ružne rupe iz kojih ide voda i stvara mjehuriće. Oni uđu u druge wc-ove i u isto vrijeme puste vodu. To me podsjetilo na bakin stan, jednom je tamo bila poplava.
Ta prljava voda dolazi do mojih čizmica. Noge mi budu mokre i malo smrdim. Sigurno od te ružne vode. Naslonim se na vrata. Tu nije tako hladno. Oni u drugom wc-u unesu stolice, popnu se i odozgo mi se rugaju i govore da nikad neću izići odavde. Nekad mi kažu da “trunem u mulju“. Djevojčice se smiju.
Dobro je što me odozgo ne mogu dodirnuti, inače bi me čupali za kosu. Kažu da “debela treba biti ćelava“.
Mene je sram derati se. Mama mi je rekla da je vika strogo zabranjena svugdje osim na velikim gradilištima gdje Srbin radi. Vikala bih da me netko čuje i otključa, ali ne smijem. U školi je potpuni muk. Čujem samo kako se stvaraju mjehurići u toj rupi u wc-u i kako voda udara od zidove. Tek na četvrtom satu dočekam spremačicu, ona me otključa i onda iziđem. Kad uđem u razred, ne mogu pronaći svoju školsku torbu. Sakriju mi je u komodu. Učiteljica mi je već, kaže, upisala neopravdane i poslala me kući da zovem roditelje. Mama kaže da je često pita zašto bježim s nastave.
Ponekadme zatvore u pravokutnu komodu u razredu. Uguraju me. Mala sam, kažu, i mogu stati. Tamo je potpuni mrak. I nema zraka.
Obično mi bude muka. Kad pokušavam prstima sačuvati prostor da vrata skrozne zatvore, onda dječaci još više gurnu i bole me prsti. Poslije kad bude prostora, ako oni slučajno ostave razmak, nemam snage ni gurnuti.
Dok unutra sjedim, djevojčice govore kako je učionica velika jer nema debele da zauzme sav prostor. U komodi moram paziti da ne slomim na gornjoj polici neke stvari naše učiteljice. Tu me drže uglavnom na velikom odmoru, ali ne svaki dan. Opet je ljepše nego u wc-u. Barem nije hladno. Baka i Srbin znaju što se događa u školi i nekoliko su puta nazvali ravnatelja. Srbinu je ravnatelj rekao da je to plod moje mašte. Mislim da je mašta ono kad sklopim okice prije spavanja i zamislim da škola ne postoji. Jednom sam to rekla Srbinu, on se nasmijao. Rekao je da on sklopi okice i zamisli da nestaju ljudi.
Kad Srbin sklopi okice, nestanu ljudi
Zimi me zatvaraju u školski wc. Moram sjediti na hladnim pločicama. Ostave i prozor otvoren i onda neprestano puše vjetar. Dok sjedim u wc-u, malo cvokoćem i puno plačem. Uvijek brojim koliko ima pločica i nikad i ne znam koliko ih je točno i brojim sve dok teta spremačica ne uđe i ne otključa me. U wc-u jako smrdi.
U njega obično ulaze samo djevojčice, ali dječaci me tamo utjeraju. One se raduju i govore “zaključaj debelu, zaključaj je“. Ja samo plačem i čekam kad ću ići kući, a oni govore “igramo se s debelom“ i “debeloj je mjesto u wc-u“.
Dok sjedim na pločicama, razmišljam kako pobjeći i otključati, ali kako sam malena, onda ne mogu ni dohvatiti, a nemam se na što ni popeti. Razmišljala sam da nekad ponesem djedovu malu stolicu na kojoj se on obuva u hodniku, ali svi bi onda primijetili da stolice nema i bio bi problem. U wc-u nema školjke nego one ružne rupe iz kojih ide voda i stvara mjehuriće. Oni uđu u druge wc-ove i u isto vrijeme puste vodu. To me podsjetilo na bakin stan, jednom je tamo bila poplava.
Ta prljava voda dolazi do mojih čizmica. Noge mi budu mokre i malo smrdim. Sigurno od te ružne vode. Naslonim se na vrata. Tu nije tako hladno. Oni u drugom wc-u unesu stolice, popnu se i odozgo mi se rugaju i govore da nikad neću izići odavde. Nekad mi kažu da “trunem u mulju“. Djevojčice se smiju.
Dobro je što me odozgo ne mogu dodirnuti, inače bi me čupali za kosu. Kažu da “debela treba biti ćelava“.
Mene je sram derati se. Mama mi je rekla da je vika strogo zabranjena svugdje osim na velikim gradilištima gdje Srbin radi. Vikala bih da me netko čuje i otključa, ali ne smijem. U školi je potpuni muk. Čujem samo kako se stvaraju mjehurići u toj rupi u wc-u i kako voda udara od zidove. Tek na četvrtom satu dočekam spremačicu, ona me otključa i onda iziđem. Kad uđem u razred, ne mogu pronaći svoju školsku torbu. Sakriju mi je u komodu. Učiteljica mi je već, kaže, upisala neopravdane i poslala me kući da zovem roditelje. Mama kaže da je često pita zašto bježim s nastave.
Ponekad me zatvore u pravokutnu komodu u razredu. Uguraju me. Mala sam, kažu, i mogu stati. Tamo je potpuni mrak. I nema zraka.
Obično mi bude muka. Kad pokušavam prstima sačuvati prostor da vrata skroz ne zatvore, onda dječaci još više gurnu i bole me prsti. Poslije kad bude prostora, ako oni slučajno ostave razmak, nemam snage ni gurnuti.
Dok unutra sjedim, djevojčice govore kako je učionica velika jer nema debele da zauzme sav prostor. U komodi moram paziti da ne slomim na gornjoj polici neke stvari naše učiteljice. Tu me drže uglavnom na velikom odmoru, ali ne svaki dan. Opet je ljepše nego u wc-u. Barem nije hladno. Baka i Srbin znaju što se događa u školi i nekoliko su puta nazvali ravnatelja. Srbinu je ravnatelj rekao da je to plod moje mašte. Mislim da je mašta ono kad sklopim okice prije spavanja i zamislim da škola ne postoji. Jednom sam to rekla Srbinu, on se nasmijao. Rekao je da on sklopi okice i zamisli da nestaju ljudi.