Pročitao sam na Jergovićevom webu nekoliko nastavaka Miševa na mostu Monje Jović. Rijetko moćna proza. Dirljiva proza. Inteligentna. I pametna. Nastala je od traumatičnih događaja, govori nam o njima iz dna duše, iz prostora njezinog dubokog bola. Svoja svjedočenja razvija i u svojevrsnu poeziju. Svaki novi nastavak Miševa na mostu prodrmao je moje biće iz temelja, nekako baš onako kao što su i autoricu prodrmali ti dramatični događaji koje u njima opisuje. Ona ih je i sama preživjela, ništa nije izmislila. Umjetnički oblikovani, djeluju i nadrealno. Neke su joj ispričali i stariji, baka je posebno istaknuta, ali i preživjeli logoraši i prognanici. Monja Jović nam ih opisuje jezikom koji nikoga ne vrijeđa, koji ne iznevjerava povijesnu istinu naših prostora. Sjećanja su u tim događajima reducirana, isprana u vrelim vodama, oslobođena svakog naturalizma, iz dramatične stvarnosti preseljena u uplakane oči djece i odraslih kojima je potrebno razumijevanje i spas. Miševi na mostu Monje Jović opisuju stradanja nedužnih i prognanih, opise kontrolira disciplina prozne rečenice, oplemenjene duhom, njime osnažene i za poetski život. Nedužnim i prognanim, nažalost, prenaseljeni su svi naši povijesni prostori i u davnim i u nedavnim vremenima. U prenesenom smislu, ima ih i u našim sjećanjima, skrivenih ispod zavoja poput živih rana, i na Kordunu, i na Kozari, i u Jasenovcu, Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Bosanskoj Posavini… Svu prljavštinu zla jezik priča Monje Jović prepušta vodama u kojima je zlo ostavljalo svoje otrove, na površini iznad njihovih tokova konzerviran je njezin autentični reljef kao opomena i grijeh. U taj njezin jezik udahnut je duh oprosta i za njegova počinitelja čak i onda kada stradalnik od bola jeca, boluje i trpi. I još je jedna bitna odlika Miševa na mostu Monje Jović:nisu svi nastavci ovih njezinih potresnih priča pisani isključivo jednim jezikom, srpskim, ekavicom, ima ih i u hrvatskoj ijekavici, u jeziku njihove autorice brutalno istjerane iz njega. Živ je u njoj baš onda kad svjedoči najbolnije vrijeme svog života, pomiješan je s onim u koji je preseljena sa svim svojim sjećanjima u posve novi svijet.
Uz novi nastavak Miševa na mostu Monja Jović je na svojoj face stranici napisala:
“Početak avgusta 1995. odveo me na jedan most na kom je bilo mnogo ljudi među kojima sam tražila svoje. Sunce je peklo i spolja i iznutra; a panika tresla most. I zato ja ne volim početke avgusta evo već dvadeset i pet godina. Gledam da kroz avgustovski početak nekako protrčim, a znam da on gleda za mnom, uvek.”
Suočena sa strahotama, djeca odrastaju preko noći, sazrijevaju naglo, postaju starci čija kosa sijedi, čiji um preuzima energiju mudraca koji ne pozivaju na osvetu. I dok stradaju, oni jednako mole mir, sanjaju travku iz zemlje s koje moraju otići.
Jergović je njezin novi nastavak na svojoj stranici popratio i ovim rečenicama:
„Sutra je august, pravo je vrijeme za novi nastavak Miševa na mostu. On govori o rađanju nove djece i o tome kako mrtva djeca ulaze u živote živih, i onda više neće van…“
Ne mogu van, iz istine, čiji se ni mrtvi ni živi ne smiju zaboraviti. Jadna djeca silom izmještena. Nagrađena pričama čija gorčina potresa i najtvrđa srca. Čiji me svaki novi nastavak vraća i onoj uplakanoj djevojčici u koloni prognanih Vukovaraca, unesrećenoj djeci Srebrenice, Sarajeva, Bosanske Posavine… Vraćaju me i uvjerenju da će naraštaj njihove autorice zauvijek sahraniti zlo, izgraditi svijet bez mržnje i osvete. Bože, usliši tu njezinu molitvu! Amen i amin.
Miševi na mostu Monje Jović
Pročitao sam na Jergovićevom webu nekoliko nastavaka Miševa na mostu Monje Jović. Rijetko moćna proza. Dirljiva proza. Inteligentna. I pametna. Nastala je od traumatičnih događaja, govori nam o njima iz dna duše, iz prostora njezinog dubokog bola. Svoja svjedočenja razvija i u svojevrsnu poeziju. Svaki novi nastavak Miševa na mostu prodrmao je moje biće iz temelja, nekako baš onako kao što su i autoricu prodrmali ti dramatični događaji koje u njima opisuje. Ona ih je i sama preživjela, ništa nije izmislila. Umjetnički oblikovani, djeluju i nadrealno. Neke su joj ispričali i stariji, baka je posebno istaknuta, ali i preživjeli logoraši i prognanici. Monja Jović nam ih opisuje jezikom koji nikoga ne vrijeđa, koji ne iznevjerava povijesnu istinu naših prostora. Sjećanja su u tim događajima reducirana, isprana u vrelim vodama, oslobođena svakog naturalizma, iz dramatične stvarnosti preseljena u uplakane oči djece i odraslih kojima je potrebno razumijevanje i spas. Miševi na mostu Monje Jović opisuju stradanja nedužnih i prognanih, opise kontrolira disciplina prozne rečenice, oplemenjene duhom, njime osnažene i za poetski život. Nedužnim i prognanim, nažalost, prenaseljeni su svi naši povijesni prostori i u davnim i u nedavnim vremenima. U prenesenom smislu, ima ih i u našim sjećanjima, skrivenih ispod zavoja poput živih rana, i na Kordunu, i na Kozari, i u Jasenovcu, Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Bosanskoj Posavini… Svu prljavštinu zla jezik priča Monje Jović prepušta vodama u kojima je zlo ostavljalo svoje otrove, na površini iznad njihovih tokova konzerviran je njezin autentični reljef kao opomena i grijeh. U taj njezin jezik udahnut je duh oprosta i za njegova počinitelja čak i onda kada stradalnik od bola jeca, boluje i trpi. I još je jedna bitna odlika Miševa na mostu Monje Jović: nisu svi nastavci ovih njezinih potresnih priča pisani isključivo jednim jezikom, srpskim, ekavicom, ima ih i u hrvatskoj ijekavici, u jeziku njihove autorice brutalno istjerane iz njega. Živ je u njoj baš onda kad svjedoči najbolnije vrijeme svog života, pomiješan je s onim u koji je preseljena sa svim svojim sjećanjima u posve novi svijet.
Uz novi nastavak Miševa na mostu Monja Jović je na svojoj face stranici napisala:
“Početak avgusta 1995. odveo me na jedan most na kom je bilo mnogo ljudi među kojima sam tražila svoje. Sunce je peklo i spolja i iznutra; a panika tresla most. I zato ja ne volim početke avgusta evo već dvadeset i pet godina. Gledam da kroz avgustovski početak nekako protrčim, a znam da on gleda za mnom, uvek.”
Suočena sa strahotama, djeca odrastaju preko noći, sazrijevaju naglo, postaju starci čija kosa sijedi, čiji um preuzima energiju mudraca koji ne pozivaju na osvetu. I dok stradaju, oni jednako mole mir, sanjaju travku iz zemlje s koje moraju otići.
Jergović je njezin novi nastavak na svojoj stranici popratio i ovim rečenicama:
„Sutra je august, pravo je vrijeme za novi nastavak Miševa na mostu. On govori o rađanju nove djece i o tome kako mrtva djeca ulaze u živote živih, i onda više neće van…“
Ne mogu van, iz istine, čiji se ni mrtvi ni živi ne smiju zaboraviti. Jadna djeca silom izmještena. Nagrađena pričama čija gorčina potresa i najtvrđa srca. Čiji me svaki novi nastavak vraća i onoj uplakanoj djevojčici u koloni prognanih Vukovaraca, unesrećenoj djeci Srebrenice, Sarajeva, Bosanske Posavine… Vraćaju me i uvjerenju da će naraštaj njihove autorice zauvijek sahraniti zlo, izgraditi svijet bez mržnje i osvete. Bože, usliši tu njezinu molitvu! Amen i amin.