Neistraženo je od kojih se vremena sarajevski katolici sahranjuju s portretnom sličicom pokraj pokojnikova uzglavlja, ali u najstarijim grobovima na grobljima Svetoga Mihovila i Svetog Josipa, s početka austrougarskih vremena, zagrebački je arheolog Šimun Zovak pronašao slike, načinjene drevnom metodom enkaustike, slikanja voskom po drvenim pločicama.
Slikarske tehnike se s vremenom mijenjaju i transformiranju, ali cilj je vazda isti: slika treba nadživjeti raspad tijela u grobu.
Prema običaju, posmrtni portret izrađuje se za života, i čuva se zajedno s odjećom za ukop. Crta ga i slika netko od ukućana ili srodnika, a sasvim izuzetno, ako nema bližih, kum ili obiteljski i osobni prijatelj.
U počecima, slika bi prikazivala bistu budućeg pokojnika, onako kao na fotografijama za dokumente, da bi se u kasnijim razdobljima, pa sve do danas, portretiranje pretvorilo u slikanje žanr-scena, ikoničnih prizora iz građanskoga života, a ponekad, u najskorija vremena, u bilježenje gegova ili anegdotalnih prizora iz svakodnevnevice.
Šimun Zovak u rujnu je 2033. u Galeriji Račić na Preradovićevom trgu priredio izložbu pogrebnih sličica sarajevskih katolika iz prekopanih grobova sa grobalja Sveti Mihovil, Sveti Josip i Bare.
Nakoliko godina ranije M. J. objavio je roman “250 glava”, posvećen ovom običaju.
Posmrtni portreti
Neistraženo je od kojih se vremena sarajevski katolici sahranjuju s portretnom sličicom pokraj pokojnikova uzglavlja, ali u najstarijim grobovima na grobljima Svetoga Mihovila i Svetog Josipa, s početka austrougarskih vremena, zagrebački je arheolog Šimun Zovak pronašao slike, načinjene drevnom metodom enkaustike, slikanja voskom po drvenim pločicama.
Slikarske tehnike se s vremenom mijenjaju i transformiranju, ali cilj je vazda isti: slika treba nadživjeti raspad tijela u grobu.
Prema običaju, posmrtni portret izrađuje se za života, i čuva se zajedno s odjećom za ukop. Crta ga i slika netko od ukućana ili srodnika, a sasvim izuzetno, ako nema bližih, kum ili obiteljski i osobni prijatelj.
U počecima, slika bi prikazivala bistu budućeg pokojnika, onako kao na fotografijama za dokumente, da bi se u kasnijim razdobljima, pa sve do danas, portretiranje pretvorilo u slikanje žanr-scena, ikoničnih prizora iz građanskoga života, a ponekad, u najskorija vremena, u bilježenje gegova ili anegdotalnih prizora iz svakodnevnevice.
Šimun Zovak u rujnu je 2033. u Galeriji Račić na Preradovićevom trgu priredio izložbu pogrebnih sličica sarajevskih katolika iz prekopanih grobova sa grobalja Sveti Mihovil, Sveti Josip i Bare.
Nakoliko godina ranije M. J. objavio je roman “250 glava”, posvećen ovom običaju.