Dvaput sam vozio za Daruvar. Oba je puta bilo u kasno popodne, pa bi se prema kraju puta sumrak pretvarao u večer. Bilo je proljeće, ili je to bila jesen, i svjetlosni je efekt bio samo jedan od elemenata toga čudnog putovanja, koje će mi zatim barem jedne od sljedećih noći ući u san.
Put do Daruvara sastoji se od dva različita dijela, dvije posve odvojene stilske i estetske formacije. Prvi dio vodi autocestom koja je nekad nosila ime Bratstva&jedinstva, tim već drevnim drumom u čije se temelje nakupilo već toliko povijesti, obiteljskih i narodnih, i toliko nedovršene prošlosti, da je u mnogo čemu stariji od Napoleonovih cesta po Hrvatskoj, i od ponekog preostalog turskog i rimskog druma, čiji tragovi još postoje u zabiokovskom kraju i na samom jugu zemlje, u Konavlima, na zemlji koju su bosanski velikaši rasipno preprodali Dubrovčanima. Najprije, neizvjesno je kamo vodi Autocesta bratstva&jedinstva, do Beograda, kao u najvećem dijelu svoje povijesti, do Lipovca, pustog i malenog srijemskog sela, kao u politički korektnim fantazijama i noćnim ukazanjima čestih vozača, ili sve do Skoplja, Atene i Carigrada, pa još dalje, sve do Bagdada, kako je bilo planirano u ta davna doba kada se drum počeo graditi.
Cijelim svojim tokom, pa i tim kratkim dijelom kojim se zaputimo prema Daruvaru, ova autocesta obiluje dosadom, prazninom, minimalističkim prizorima ravnice, koju razbijaju samo uglavnom zapuštene benzinske crpke, čije su pozicije naslijeđene još iz prednapoleonskih, jugoslavenskih vremena. Autoceste nigdje nisu mjesta za razgledanje, ali Autocesta bratstva&jedinstva u tom je pustošenju panorame dovedena do apsurda. Drum kojim ne želimo putovati, koji nam teško pada na savjest, koji ne vodi nigdje, osim u bijelo i u ništa. Često je smrtonosan u svojoj neprisutnosti.
Tu je, baš na ovom dijelu kojim ćemo proći, poginuo makedonski pjevač. Vozili su se prema Zagrebu, i jedva stotinjak kilometara prije cilja vozač je izgleda zaspao. Dug je to monotoniji. Čovjek se ne uspijeva naviknuti na takvo pustošenje slike, pa onda strada, i obično druge povuče u smrt.
Ali brzo se, u jedva malo više od sat vremena lagane vožnje, s puno priče sa samim sobom, i meditacija nad drumom koji nam tako fatalno naliježe na savjest, stiže do izlaza za Kutinu. I tu se najednom mijenja perspektiva. Cesta je dvosmjerna i uska. Ispred se sporo kreće kamion lokalnih registarskih pločica, na čijoj su ceradi izblijedjeli njemački natpisi. Ne dajući žmigavac obilazi bicikliste na starinskim muškim crnim biciklima marke Rog, koji o upravljače vješaju najlonske vrećice s kruhom i jogurtom, i u vječno sivim kaputićima, s francuskim kapama, micama i kačketima na glavama, opasno vrludaju ukraj ceste. Usput su malo popili, i kasne doma. Ili se upravo vraćaju s posla. Naravno, nakon što su malo popili. Ali nekako su srođeni s tim kamionima, koji samo što ih ne pokupe, pa samo okom kliznu po dizeldorfima, bamberzima i ludvigsburzima s njihovih cerada, kao jednom od obaveznih elemenata u prepoznavanju njihovih zavičajnih zbjegovača, šartovaca i banovih jaruga. Zatim se nasred puta pojave traktor i kombajn, s mehanizacijskim dodatkom u skladu s godišnjim dobom, jer tko bi se sjetio jesmo li ujesen ili smo naproljeće, iza kojih po cesti ostaju golemi komadi blata, te masne i tamne panonske zemlje, koja se lijepi za kotače i razgazi se na asfaltu, tuđa i nepripadajuća, umjesto da je svoja na svom, i da na nekoj poljani, ledini i oranici hrani kukuruz stare sorte, krumpir, blijedu staračkupšenicu i nostalgiju onih koji su odavde, ali nisu više tu, nego su u svojim novim zagrebima i ostalim amerikama.
Tu najednom putovanje usporava, vožnja usporava, moj unutrašnji ritam usporava, pa traktore i kombajne prestižem, jer moram, takav je šoferski red, ali iza kamiona se dugo vozim, ili iza posljednjeg renaulta 4 u županiji, i u miru svoje duše, još uvijek dalek onome što me u Daruvaru čeka, obrćem priče o ovim ljudima. Pokušavam se sjetiti tko je ono bio iz Daruvara, i tko je sve u mom životu bio daleko od kuće. I tako se u mislima vratim na nedjelju, 4. svibnja 1980. U fići smo, Zastavi 750 LE, reg. Sa 128-299, moja je mati za upravljačem, trideset i osma joj je tek, za šest će joj dana biti trideset i devet, do nje je Nona, a iza None ja. Toplo je popodne, možda pretoplo za ovo doba godine, dan smo, od jutra, proveli na Ilidži, kod rođaka u Kasindolskoj, u staroj štublerovskoj kući, tamo smo bili na ručku, i sad se vozimo kući. Majka sporo vozi, nervozna je i nesigurna, kao i uvijek. Nona je poluotvorila prozor, treba joj zraka.
I onda se izvana, sa široke avenije što vodi prema centru grada, začuje krik. Kao da muški glas nariče na groblju.
– Šta je ovo? – uznemiri se Nona.
Mati uključi radio. Čuje se signal Radio Sarajeva. Koji se nekoliko puta ponovi. Pa nastupi kratak muk, nakon kojeg mladi spiker, dubokoga, čistog glasa, čita saopćenje radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… Trideset i dvije su mu godine, ali takav mu je govorni aparat, takve glasnice, ritam udaha i glas, da zvuči kaoda je slobodan od vremena. U njegovom je glasu glas epohe. Ono što upravo govori bit će upamćeno. Većina ljudi će poslije znati gdje su bili dok su ga slušali, i svi će oni sadržaj vijesti identificirati s njegovim glasom. Tako zvuče povijest, smrt, prolaznost, strah, tako zvuči prelomni trenutak u životu zajednice, obitelji, svakog od nas.
Kako se smrt tih tjedana i mjeseci očekivala, u redakcijama je svih šest republičkih i dva pokrajinska radijska centra uvijek dežurao spiker upravo takvoga glasa. Posvuda je to bio muškarac, umekšani bariton, bez tragova alkohola i duhana, koji je bez unošenja emocija u stanju izgovoriti vijest. Na sarajevskom radiju u to vrijeme radila su, možda, trojica spikera s takvim glasom. Slučaj je htio, ritam umiranja je odredio, da vijest pročita Branko Klubička.
Dvanaest godina kasnije u Sarajevu počinje rat. Grad je u opsadi, i vijesti koje slušamo više nas se tiču nego što nas se ticala Titova smrt. Ona je imala metaforičnu i simboličnu težinu. Ta smrt će se ticati povijesti. Ove vijesti se, međutim, tiču naših koža i onog što je ispod njih. Izvještavajući o događajima oko grada, o pomicanju linija obrane, o tome po kojim ulicama pucaju snajperisti i koliko je mina i granata palo na grad, radio izvještava o našim tijelima. Izvještava o tome kojom im se brzinom primiče smrt. Izvještava i o nadi, sitnoj ali prisutnoj, da ćemo tu smrt ipak izbjeći.
Od samih vijesti važnije je kakav ih glas izgovara. Najlakše se podnose vijest izgovorene glasom Branka Klubičke. U tom se glasu ne čuju strah ni panika. Ne pomišljaš da je iza glasa čovjek koji također može umrijeti. Nema u njemu gladi, zimskoga leda u nezagrijanom stanu, nema cijevi bez vode. Taj glas je, kao i 4. svibnja 1980, slobodan od tijela i od ljudske sudbine. On bi nas mogao spasiti. Bilo je važno da Branko Klubička ostane u Sarajevu, da ne ode, kao što su drugi odlazili. Kako bismo bez njegovog glasa?
U toj savršenoj intonaciji danas čujem naglaske mjesta na kojem sam rođen. U glasu Branka Klubičke je Sarajevo, ali ublaženo, utišano i rafinirano, bez progutanih samoglasnika, daleko Sarajevo, plemenito Sarajevo, neke fine gospode iz pozorišta i s radija. Naročito s radija, gdje ničeg osim glasova ni nema. Tek sam u strašnu zimu 1993. prvi put sreo Branka Klubičku. Bio je sa stotinu džempera na sebi, u nekakvoj bundi, u rukavicama, umoran, neuredan i pospan. Raspadao se, kao što smo se raspadali i mi koji smo ga slušali. Tijelo je zahtjevno. Tijelo ište toplotu, tijelo ište kruh, a nama je zima, i spava nam se na zimi. Ali glas mu je bio kao na radiju. Isti. Sve dok se nije nasmijao. Nevjerojatno da se Branko Klubička smije. Spikeri se nikad ne smiju.
I tako dok prolazim Garešnicu, sve sporije, jer mi se nigdje ne žuri, i ne bih da stignem u Daruvar dok ne odmislim sve što imam, ja mislim o Branku Klubički. I nije neobično što na njega mislim, jer tad sam ga, kad smo se jedini put sreli, upitao za podrijetlo. U prezimenu sam mu čuo da je kuferaš, mislio sam da je, kao ja, unuk nekog sarajevskog željezničara, ili da mu je djed bio činovnik na pošti, gimnazijski profesor, zatvorski čuvar…
– Ne – nasmijao se – ja sam iz Daruvara. Nisam ti ja nikakav rođeni Sarajlija.
I tako mi se zauvijek usjeklo da je Branko Klubička iz Daruvara, i da je iz Daruvara najsudbonosniji moj sarajevski glas. Zahvaljujući tom glasu preživio sam rat. Kako? Ne mogu to ni sebi objasniti, ali da nije bilo njegova glasa, i još ona dva-tri jednako mirna baritona, ja ne bih ostao živ. I ništa više ne bi bilo živo da je, ne daj Bože, glas uhvatila panika.
Da bi preživio opsadu, grad treba imati gradski radio na kojem je zaposlen bariton iz Daruvara.
O tome sam mislio dok sam se u četvrtak, kasnog popodneva 12. rujna 2013. godine vozio put Daruvara. Neću u Daruvaru prenoćiti. Ne noćiva se po mjestima koja su tako blizu tvojoj postelji. Nego ću se iste večeri, istim putem preko Kutine pa na autocestu, vraćati u Zagreb. Kasnije ću leći i teže zaspati, jer ću biti pun dojmova s putovanja, ali ujutro, kad se probudim, pročitat ću kratku vijest na sarajevskom portalu, objavljenu sinoć: u Sarajevu je, u šezdeset i šestoj godini života umro Branko Klubička. Bio mi je živ dok sam mislio o njemu.
Nakon Garešnice nema još puno, i uzalud je usporavati. Ali zaboravljam da se u Daruvar ne stiže tek tako. Prije nego što se smrači, ali kada je sa svih straha već akšam, i sunce se skrilo iza dalekih ravnica, najednom se preda mnom otvara prizor kao iz filma “Mrtvi” Johna Hustona. Prvi put kada sam ovo vidio, pomislio sam da sam zalutao. Najednom sam pokraj jezera, koje nije sasvim jezero, uz močvaru, koja ni nalik močvari, nego je to, možda, ribnjak, koji se na nevjerojatan način srodio s predjelom. Ovo može vidjeti samo netko tko tu ne živi, pa se na prizor nije navikao. Ili netko tko je odavde davno otišao, pa mu se ovaj predio vraća kao slika izgubljenog zavičaja. Nije mi na um pao Branko Klubička. On je tad već bio mrtav, a da ja to nisam znao.
Zatim stižem u Daruvar. Nikada grad nisam vidio danju. Pod noćnim nebom i na svjetlima kućnih prozora i uličnih svjetiljki Daruvar je lijep i uščuvan gradić, čije se sjene savršeno slažu sa sjenama takvih malenih gradova kakvi se viđaju po Slavoniji, Vojvodini i Madžarskoj, pa sve do Galicije. Prostor je to na kojem se prostire Daruvar.
Objavljeno u knjizi “Kad čujem Daruvar” (Jesenski i Turk) urednika Krune Lokotara
Kako stići u Daruvar
putopis
Dvaput sam vozio za Daruvar. Oba je puta bilo u kasno popodne, pa bi se prema kraju puta sumrak pretvarao u večer. Bilo je proljeće, ili je to bila jesen, i svjetlosni je efekt bio samo jedan od elemenata toga čudnog putovanja, koje će mi zatim barem jedne od sljedećih noći ući u san.
Put do Daruvara sastoji se od dva različita dijela, dvije posve odvojene stilske i estetske formacije. Prvi dio vodi autocestom koja je nekad nosila ime Bratstva&jedinstva, tim već drevnim drumom u čije se temelje nakupilo već toliko povijesti, obiteljskih i narodnih, i toliko nedovršene prošlosti, da je u mnogo čemu stariji od Napoleonovih cesta po Hrvatskoj, i od ponekog preostalog turskog i rimskog druma, čiji tragovi još postoje u zabiokovskom kraju i na samom jugu zemlje, u Konavlima, na zemlji koju su bosanski velikaši rasipno preprodali Dubrovčanima. Najprije, neizvjesno je kamo vodi Autocesta bratstva&jedinstva, do Beograda, kao u najvećem dijelu svoje povijesti, do Lipovca, pustog i malenog srijemskog sela, kao u politički korektnim fantazijama i noćnim ukazanjima čestih vozača, ili sve do Skoplja, Atene i Carigrada, pa još dalje, sve do Bagdada, kako je bilo planirano u ta davna doba kada se drum počeo graditi.
Cijelim svojim tokom, pa i tim kratkim dijelom kojim se zaputimo prema Daruvaru, ova autocesta obiluje dosadom, prazninom, minimalističkim prizorima ravnice, koju razbijaju samo uglavnom zapuštene benzinske crpke, čije su pozicije naslijeđene još iz prednapoleonskih, jugoslavenskih vremena. Autoceste nigdje nisu mjesta za razgledanje, ali Autocesta bratstva&jedinstva u tom je pustošenju panorame dovedena do apsurda. Drum kojim ne želimo putovati, koji nam teško pada na savjest, koji ne vodi nigdje, osim u bijelo i u ništa. Često je smrtonosan u svojoj neprisutnosti.
Tu je, baš na ovom dijelu kojim ćemo proći, poginuo makedonski pjevač. Vozili su se prema Zagrebu, i jedva stotinjak kilometara prije cilja vozač je izgleda zaspao. Dug je to monotoniji. Čovjek se ne uspijeva naviknuti na takvo pustošenje slike, pa onda strada, i obično druge povuče u smrt.
Ali brzo se, u jedva malo više od sat vremena lagane vožnje, s puno priče sa samim sobom, i meditacija nad drumom koji nam tako fatalno naliježe na savjest, stiže do izlaza za Kutinu. I tu se najednom mijenja perspektiva. Cesta je dvosmjerna i uska. Ispred se sporo kreće kamion lokalnih registarskih pločica, na čijoj su ceradi izblijedjeli njemački natpisi. Ne dajući žmigavac obilazi bicikliste na starinskim muškim crnim biciklima marke Rog, koji o upravljače vješaju najlonske vrećice s kruhom i jogurtom, i u vječno sivim kaputićima, s francuskim kapama, micama i kačketima na glavama, opasno vrludaju ukraj ceste. Usput su malo popili, i kasne doma. Ili se upravo vraćaju s posla. Naravno, nakon što su malo popili. Ali nekako su srođeni s tim kamionima, koji samo što ih ne pokupe, pa samo okom kliznu po dizeldorfima, bamberzima i ludvigsburzima s njihovih cerada, kao jednom od obaveznih elemenata u prepoznavanju njihovih zavičajnih zbjegovača, šartovaca i banovih jaruga. Zatim se nasred puta pojave traktor i kombajn, s mehanizacijskim dodatkom u skladu s godišnjim dobom, jer tko bi se sjetio jesmo li ujesen ili smo naproljeće, iza kojih po cesti ostaju golemi komadi blata, te masne i tamne panonske zemlje, koja se lijepi za kotače i razgazi se na asfaltu, tuđa i nepripadajuća, umjesto da je svoja na svom, i da na nekoj poljani, ledini i oranici hrani kukuruz stare sorte, krumpir, blijedu staračku pšenicu i nostalgiju onih koji su odavde, ali nisu više tu, nego su u svojim novim zagrebima i ostalim amerikama.
Tu najednom putovanje usporava, vožnja usporava, moj unutrašnji ritam usporava, pa traktore i kombajne prestižem, jer moram, takav je šoferski red, ali iza kamiona se dugo vozim, ili iza posljednjeg renaulta 4 u županiji, i u miru svoje duše, još uvijek dalek onome što me u Daruvaru čeka, obrćem priče o ovim ljudima. Pokušavam se sjetiti tko je ono bio iz Daruvara, i tko je sve u mom životu bio daleko od kuće. I tako se u mislima vratim na nedjelju, 4. svibnja 1980. U fići smo, Zastavi 750 LE, reg. Sa 128-299, moja je mati za upravljačem, trideset i osma joj je tek, za šest će joj dana biti trideset i devet, do nje je Nona, a iza None ja. Toplo je popodne, možda pretoplo za ovo doba godine, dan smo, od jutra, proveli na Ilidži, kod rođaka u Kasindolskoj, u staroj štublerovskoj kući, tamo smo bili na ručku, i sad se vozimo kući. Majka sporo vozi, nervozna je i nesigurna, kao i uvijek. Nona je poluotvorila prozor, treba joj zraka.
I onda se izvana, sa široke avenije što vodi prema centru grada, začuje krik. Kao da muški glas nariče na groblju.
– Šta je ovo? – uznemiri se Nona.
Mati uključi radio. Čuje se signal Radio Sarajeva. Koji se nekoliko puta ponovi. Pa nastupi kratak muk, nakon kojeg mladi spiker, dubokoga, čistog glasa, čita saopćenje radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… Trideset i dvije su mu godine, ali takav mu je govorni aparat, takve glasnice, ritam udaha i glas, da zvuči kao da je slobodan od vremena. U njegovom je glasu glas epohe. Ono što upravo govori bit će upamćeno. Većina ljudi će poslije znati gdje su bili dok su ga slušali, i svi će oni sadržaj vijesti identificirati s njegovim glasom. Tako zvuče povijest, smrt, prolaznost, strah, tako zvuči prelomni trenutak u životu zajednice, obitelji, svakog od nas.
Kako se smrt tih tjedana i mjeseci očekivala, u redakcijama je svih šest republičkih i dva pokrajinska radijska centra uvijek dežurao spiker upravo takvoga glasa. Posvuda je to bio muškarac, umekšani bariton, bez tragova alkohola i duhana, koji je bez unošenja emocija u stanju izgovoriti vijest. Na sarajevskom radiju u to vrijeme radila su, možda, trojica spikera s takvim glasom. Slučaj je htio, ritam umiranja je odredio, da vijest pročita Branko Klubička.
Dvanaest godina kasnije u Sarajevu počinje rat. Grad je u opsadi, i vijesti koje slušamo više nas se tiču nego što nas se ticala Titova smrt. Ona je imala metaforičnu i simboličnu težinu. Ta smrt će se ticati povijesti. Ove vijesti se, međutim, tiču naših koža i onog što je ispod njih. Izvještavajući o događajima oko grada, o pomicanju linija obrane, o tome po kojim ulicama pucaju snajperisti i koliko je mina i granata palo na grad, radio izvještava o našim tijelima. Izvještava o tome kojom im se brzinom primiče smrt. Izvještava i o nadi, sitnoj ali prisutnoj, da ćemo tu smrt ipak izbjeći.
Od samih vijesti važnije je kakav ih glas izgovara. Najlakše se podnose vijest izgovorene glasom Branka Klubičke. U tom se glasu ne čuju strah ni panika. Ne pomišljaš da je iza glasa čovjek koji također može umrijeti. Nema u njemu gladi, zimskoga leda u nezagrijanom stanu, nema cijevi bez vode. Taj glas je, kao i 4. svibnja 1980, slobodan od tijela i od ljudske sudbine. On bi nas mogao spasiti. Bilo je važno da Branko Klubička ostane u Sarajevu, da ne ode, kao što su drugi odlazili. Kako bismo bez njegovog glasa?
U toj savršenoj intonaciji danas čujem naglaske mjesta na kojem sam rođen. U glasu Branka Klubičke je Sarajevo, ali ublaženo, utišano i rafinirano, bez progutanih samoglasnika, daleko Sarajevo, plemenito Sarajevo, neke fine gospode iz pozorišta i s radija. Naročito s radija, gdje ničeg osim glasova ni nema. Tek sam u strašnu zimu 1993. prvi put sreo Branka Klubičku. Bio je sa stotinu džempera na sebi, u nekakvoj bundi, u rukavicama, umoran, neuredan i pospan. Raspadao se, kao što smo se raspadali i mi koji smo ga slušali. Tijelo je zahtjevno. Tijelo ište toplotu, tijelo ište kruh, a nama je zima, i spava nam se na zimi. Ali glas mu je bio kao na radiju. Isti. Sve dok se nije nasmijao. Nevjerojatno da se Branko Klubička smije. Spikeri se nikad ne smiju.
I tako dok prolazim Garešnicu, sve sporije, jer mi se nigdje ne žuri, i ne bih da stignem u Daruvar dok ne odmislim sve što imam, ja mislim o Branku Klubički. I nije neobično što na njega mislim, jer tad sam ga, kad smo se jedini put sreli, upitao za podrijetlo. U prezimenu sam mu čuo da je kuferaš, mislio sam da je, kao ja, unuk nekog sarajevskog željezničara, ili da mu je djed bio činovnik na pošti, gimnazijski profesor, zatvorski čuvar…
– Ne – nasmijao se – ja sam iz Daruvara. Nisam ti ja nikakav rođeni Sarajlija.
I tako mi se zauvijek usjeklo da je Branko Klubička iz Daruvara, i da je iz Daruvara najsudbonosniji moj sarajevski glas. Zahvaljujući tom glasu preživio sam rat. Kako? Ne mogu to ni sebi objasniti, ali da nije bilo njegova glasa, i još ona dva-tri jednako mirna baritona, ja ne bih ostao živ. I ništa više ne bi bilo živo da je, ne daj Bože, glas uhvatila panika.
Da bi preživio opsadu, grad treba imati gradski radio na kojem je zaposlen bariton iz Daruvara.
O tome sam mislio dok sam se u četvrtak, kasnog popodneva 12. rujna 2013. godine vozio put Daruvara. Neću u Daruvaru prenoćiti. Ne noćiva se po mjestima koja su tako blizu tvojoj postelji. Nego ću se iste večeri, istim putem preko Kutine pa na autocestu, vraćati u Zagreb. Kasnije ću leći i teže zaspati, jer ću biti pun dojmova s putovanja, ali ujutro, kad se probudim, pročitat ću kratku vijest na sarajevskom portalu, objavljenu sinoć: u Sarajevu je, u šezdeset i šestoj godini života umro Branko Klubička. Bio mi je živ dok sam mislio o njemu.
Nakon Garešnice nema još puno, i uzalud je usporavati. Ali zaboravljam da se u Daruvar ne stiže tek tako. Prije nego što se smrači, ali kada je sa svih straha već akšam, i sunce se skrilo iza dalekih ravnica, najednom se preda mnom otvara prizor kao iz filma “Mrtvi” Johna Hustona. Prvi put kada sam ovo vidio, pomislio sam da sam zalutao. Najednom sam pokraj jezera, koje nije sasvim jezero, uz močvaru, koja ni nalik močvari, nego je to, možda, ribnjak, koji se na nevjerojatan način srodio s predjelom. Ovo može vidjeti samo netko tko tu ne živi, pa se na prizor nije navikao. Ili netko tko je odavde davno otišao, pa mu se ovaj predio vraća kao slika izgubljenog zavičaja. Nije mi na um pao Branko Klubička. On je tad već bio mrtav, a da ja to nisam znao.
Zatim stižem u Daruvar. Nikada grad nisam vidio danju. Pod noćnim nebom i na svjetlima kućnih prozora i uličnih svjetiljki Daruvar je lijep i uščuvan gradić, čije se sjene savršeno slažu sa sjenama takvih malenih gradova kakvi se viđaju po Slavoniji, Vojvodini i Madžarskoj, pa sve do Galicije. Prostor je to na kojem se prostire Daruvar.
Objavljeno u knjizi “Kad čujem Daruvar” (Jesenski i Turk) urednika Krune Lokotara