Odvajkada, ili od vremena kada su usporedo započele dvije naše blizanačke moderne književne povijesti, srpska je književnost, naročito ona prozna, pripovjedačka i beletristička, živo utjecala na načine na koji su hrvatski pisci pisali, a hrvatski čitatelji čitali. Premda dvije književnosti nisu iste, jer su ponešto različita njihova kolektivna iskustva i individualne traume, međusobni su utjecaji oduvijek bili vrlo snažni. Tako da ne bi bilo pretjerano reći da moderne hrvatske književnosti ne bi ni bilo da nije moderne srpske književnosti, kao što ni moderne srpske književnosti ne bi bilo da nije moderne hrvatske književnosti. Ili bi i jedna i druga postojale u nekom otužnom, retardiranom obliku: pišale bi pod sebe i nekontrolirano onanirale pred očima svijeta. Pritom, recimo i to, književnost slabije frekventnog jezika i s manje živih čitatelja, dakle, hrvatska književnost, ovisnija je o toj vezi od književnosti frekventnijeg jezika i brojnijih čitatelja.
Posljednja dvojica srpskih pisaca koji su prije ratova u devedesetima, te razdoblja stupora i hladnoće koje je zatim uslijedilo, živo utjecali na hrvatske čitatelje i pisce bili su David Albahari i Svetislav Basara. Obojica vrlo neobični, duboko atradicionalni, otrgnuti od zavičajnih pripovijesti i načina pripovijedanja, a onda i od sveukupne jugoslavenske prozne tradicije, obojica su prozvani postmodernistima, ali za razliku od nekih hrvatskih postmodernista nimalo hermetični, nepronični i neprobojni, nimalo dosadni i papirnati, nego živi i prisutni. Postmodernizam ove dvojice bio je od ljudskog tkiva, žila, tetiva, kostiju i krvi, a bilo je vrijeme, barem u Hrvatskoj i u zapadnim dijelovima Jugoslavije, kada se činilo da postmodernistička proza ima biti mrtva poput kamena u kojem se prepoznaje fosilno mnoštvo živih organizama biljnoga, životinjskoga i ljudskog podrijetla. I još im je nešto, Albahariju i Basari, bilo zajedničko: i prije navršene četrdesete, dakle prije naših ratova u devedesetima, bili su raspisani i vrlo plodni pisci, koji su već stigli proći kroz nekoliko faza u svojim beletrizacijama svijeta i lične povijesti književnosti. David Albahari stigao je dovršiti svoj prvi veliki posao: ispisao je svoj porodični ciklus, u njemu naznačivši i jednu intimnu povijest jevrejstva i Holokausta. Usporedo je stvorio vlastiti model kratke, a onda i vrlo, vrlo kratke priče, te je u pričama i romanima stvorio vrlo gustu i bogatu referencijalnu mrežu, s kojom će utemeljiti i vlastitu tradiciju, na koju će se onda pozivati. Uredniji, pitomiji, hladniji i zatvoreniji od anarhičnog i divljeg književnog punkera Basare, Albahari mu je, međutim, bio vrlo blizak upravo po toj poetičkoj i tekstualnoj tradiciji. Beckett, Kafka i Handke, a zatim Thomas Bernhard zajednički su im pisci. Razlikuju se, međutim, po tome što je David Albahari u tom prvom vremenu, jugoslavenskom i srpskohrvatskom, gospodar forme i pisac priče, dok je Svetislav Basara izraziti svjetotvorac. S tim da su u prve tri-četiri Basarine knjige, a to su “Priče u nastajanju”, “Peking by night”, “Kinesko pismo”, pa i “Napuklo ogledalo”, to antisvjetovi, komprimirana ništavila, nigdine kao kod Becketta, da bi se u “Fami o biciklistima”, toj najraskošnijoj romanesknoj mistifikaciji u povijesti južnoslavenskih književnosti, svijet razabrao u posve mahnitom i prebogatom obilju. Nije nimalo neobično, ustvari sasvim obično je i očekivano, da je o “Fami o biciklistima” upravo David Albahari svjedočio s najvećim čitateljskim oduševljenjem. Meni je, pak, ako je primjereno da se u ovakvom društvu na sebe pozivam, “Fama o biciklistima” pomagala upravo u tome da preživim rat, još prije nego što je rat i započeo. Preda mnom se s Biciklistima otvorio svijet, mnogo širi od rodne kotline i od kotlina moga srca. Ali još prije toga, s “Kineskim pismom” usjekla se u moju svijest rečenica koju ne mogu citirati, jer knjiga mi nije pri ruci, a ne želim je daleko od sebe tražiti, koja u mom sjećanju, a sjećanje je u ovom slučaju i važnije od citata, glasi ovako: Ako prestanem pisati, ja sam mrtav, mrtav sam ako se stalno ne podsjećam na to. E, sad bi zanimljivo bilo provjeriti postoji li nešto ovoj rečenici slično u “Kineskom pismu”. Ako postoji, kako se i koliko razlikuje od onoga što mi je sjećanjem tetovirano.
Bilo je to slutim – premda ne mogu biti situran, jer nisam bio tu – posljednje dobro vrijeme na tim zagrebačkim komparativistikama i kroatistikama, koje su tada bile jugoslavistike. Osim što su još uvijek predavali profesori kojima se moglo vjerovati, jer su ponešto suvislo, poneki i vrlo suvislo – a protejske ličnosti među njima, koje su imale znanje, pamet i maštu, i genijalno – umjeli reći i napisati o živoj književnosti i o književnim tradicijama, s tih su jugoslavistika i komparativistika izlazili studenti koji su imali nekakve ambicije u čitanju i u književnosti, ili su, što je, ipak, najvažnije, književnost shvaćali ozbiljno. Golema je to razlika u odnosu na današnje stanje, kada svršeni studenti književnost doživljavaju kao neku vrstu lake, ali prisilne onanije, kojoj su morali pristupiti da bi se opskrbili diplomom. Ali u to vrijeme o kojemu je riječ, u drugoj polovini osamdesetih, upravo je Filozofski fakultet u Zagrebu bio glavnim prizorištem fascinacije dvojicom posljednjih srpskih pisaca u prijeratnoj povijesti hrvatske književnosti i hrvatskog književnog čitanja, Albaharijem i Basarom.
No, prije nego što počne rat, s jednim od njih dvojice ćemo se u ovom pogovoru oprostiti. Pošto je pogovor za knjigu Svetislava Basare, oprostit ćemo se s Davidom Albaharijem. Ali prije toga, pažljivijeg ćemo čitatelja uputiti na Albaharijevu priču iz 1984, naslova “Svetislav Basara intervjuiše Semjuela Beketa za Treći program Radio-Beograda”, objavljenu u knjizi “Fras u šupi”. U toj kontemplativnoj fikciji, ili u toj igri kontemplacijom i fikcijom, Basara pita Becketta jeste li ikad vidjeli kišu. Ovaj se zabezekne. Da, da, jeste li ikad vidjeli kišu, insistira Basara. Nisam očekivao tako teška pitanja, na to mu uzvrati Beckett.
Taj Albaharijev, a ustvari Basarin, ili Basarin, a ustvari Albaharijev razgovor o kiši, u kojemu se oda počast velikom irsko-francuskom geniju, jer njegov je ovaj svijet od kiše, mjesto je na kojemu ćemo ostaviti Albaharija, i nastaviti sami s Basarom.
S početkom rata hrvatska je književnost pokušala otkloniti od sebe srpsku književnost, nešto više nego što je srpska književnost od sebe otklanjala hrvatsku književnost. To je, uostalom, i prirodno, jer je veća u ovom slučaju bila hrvatske uvrijeđenost, pošto su srpski tenkovi provalili u Hrvatsku. Druga je sad stvar koliko tenkovi imaju veze s književnošću, i kakve posljedice hrvatski pisci i čitatelji mogu imati od razvjenčavanja sa srpskim čitateljima i piscima. Moj čitateljski dojam je da hrvatska književnost bez srpske književnosti postaje imbecilna, dok srpska bez hrvatske biva, nešto blaže od toga, samo kretenska. U toj imbecilizaciji hrvatske književnosti važnu su ulogu, naravno, odigrali profesori na zagrebačkoj komparativistici i kroatistici – sada oslobođenoj jugoslavističkog jarma, jednako kao i dični hrvatski knjižničari, koji su otpisivali, spaljivali ili samo getoizirali srpske i ćirilične knjige, ali najvažniju ulogu odigrali su, ipak, novouspostavljeni imbecili među hrvatskim piscima i čitateljima, kao i oni koji imbecilima prethodno nisu bili, no im nije bilo mrsko imbecilizirati se ako ne u ime domoljublja, a ono da lakše prežive među domoljubima.
I tako je za živu hrvatsku književnosti nestalo žive ili mrtve srpske književnosti.
Tako da ovo o čemu dalje pripovijedamo, u Hrvatskoj nitko ne zna. (Za one koji ne shvaćaju, tu bi sad trebao stajati neki emotikon, nacereni smješko, dobrodušna kobila, veseli vol, uglavnom nešto po čemu će svaki čitatelj shvatiti da se pripovjedač šali, ne samo u prethodnoj rečenici, nego i u više prethodnih rečenica. I još će shvatiti da je u ovoj šali više istine nego šuplje zvečeće lakrdije…)
Rat je temeljito izmijenio Svetislava Basaru. Tematski ga je i poetički preobrazio. Defokusirao je njegov pogled, tako da u mutnoj pozadini fotografije ostaje sve ono što mu je u prethodnome njegovu djelu bili važno. Ali, makar i mutno, to i dalje postoji. Postoji i dalje onaj užas praznine i besmisla, postoji invazivna i pustošeća beketovština, postoji i sveobuhvatno, totalno i oholo svjetotvorstvo iz “Fame o biciklistima”, ali svijet je sad drugi. Rani Basara, ili bi bolje bilo reći prvi Basara, bio je pisac univerzuma, kosmopolitski, prezriv prema svakoj toponomastici, osim, eventualno, onoj koja bi pomagala u mistifikacijama, drugi je Basara, ratni je i poratni Basara uzorno lokalni pisac, fokusiran prije svega na Srbe i srpstvo, na precizno lociran ljudski gad i gadluk, na neslavnu prošlost, na golemo i sveprožimajuće zlo u malome, u ljudskome, u prisutnome i prepoznatljivome, na glupost kolosalnu i uvijek oprimjerenu… On više ne konstruira fabule, ne pripovijeda priče, nego, služeći se istim poetičkim alatima – jer istinski pisac nema dvije alatnice – dekonstruira i rastavlja ono što u stvarnosti već postoji, i fabulira na osnovu već postojećeg materijala. Premda i dalje iz njegove produkcije usporedo izlaze načelno fikcionalne i nonfikcionalne knjige, beletrističke i esejističke, granica je u velikoj mjeri samo administrativna. U fikciju drugoga Basare fakcija je čvrsto integrirana, ali na način dosad nepoznat u našim književnostima. (Ima li toga u ne-našim književnostima, ovaj čitatelj, pošteno govoreći, ne zna…) Kroz njegovu romanesknu prozu promiču junaci, uglavnom antijunaci, koji nose imena stvarnih osoba. U početku mahom su to bile povijesne ličnosti, mrtvi ljudi, ti najmoćniji influenseri južnoslavenske svakodnevice, veliki narodni junaci, voždovi i vojskovođe, da bi za njima provalio i neki svakodnevniji svijet. Faktura te proze, i njezin personal, katkad se malo razlikuju od fakture novinskog teksta i personala koji mine niz političke stranice dnevnih novina, ali to je, naravno, samo privid. Ono što nad prividom lebdi – a lebdeća je svaka književnost, jer ona nije na papiru, nego je u imaginariju čitatelja koji je upravo s papira čita – jest velika, uznemirujuća i ushićujuća romaneskna proza. Ali takva proza koja svoga čitatelja neće spašavati od neromanesknih posljedica. Premda s Brechtom nema nikakve veze, i ne postoje dvojica međusobno udaljenijih pisaca od Basare i Brechta, utjecaj i prijetnja po poredak njegove proze posve su brehtijanski. Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti. Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard. Ali dok je kod Bernharda, ipak, postojala mogućnost larpurlartizma u olajavanju austrijanstva i katolištva, dok je Bernhard, ipak, stvarao estetiku od etike, kod Basare toga nema. On udara tako što estetiku pretvara u svoje oružje. Basara ubija psovkom kao metaforom.
Okružen je samoćom i divljenjem. Mržnjom i prezirom, naravno. Ali dobro se u Srbiji razumije što on to govori. Njegov položaj u toj je književnosti na pragu trećeg desetljeća novoga vijeka i milenija sličan položaju Miroslava Krleže u predratna hrvatska i jugoslavenska doba. Razlika je u tome što Krleža imao je iluziju utemeljenja unutar komunističke ljevice. Basara nikakvih više ideoloških iluzija nema. Odnedavna ga ni lijevo-liberalna i opozicijska Srbija, koja nema svojih predstavnika u parlamentu, ne prihvaća kao svog bakljonošu. Nisu ga otpisali. On je otpisao njih, i nastavio sam. Razlog da ga konačno otpišu bizaran je, kao da nije od stvarnosti, nego je od basarinske fikcije: iz opozicijskih dnevnih novina preselio je kolumnu, koja izlazi svakoga jutra, u najpoznatiji beogradski tabloid. Odbio je da ga se ucjenjuje takozvanim zajedničkim interesom, “našom stvari”, visokim idealima, konačnim ciljem…
I da, tu smo kod još jednoga važnog elementa njegove književne i spisateljske svemoći: Basara se ne femka i ne prenemaže oko toga da mu je za pisanje proze potreban mir. Naravno da mu je potreban mir! Ali svakodnevnim ispisivanjem kolumne taj mir ne biva narušen. Kao što ga ne narušava ni ritam, koji u malo kojoj sezoni preskoči – kao što čovjeku preskoči srce, od prozne knjige godišnje. On piše i ne zaustavlja se, jer je to jedini način da se ne uruši njegov svijet. Prestane li pisati, Basara je mrtav. Samo što to nije tek jedna ljudska smrt. Prestane li pisati, nestaje svijeta koji bez prestanka stvara. A taj svijet, je li on u Basarinim knjigama, ili je na ulicama, po trgovima, u šljivicima, na cirkus-placevima, stadionima i razrovanim cestama, u toj Srbiji, malo drukčijoj od Srbije kako ju je u svojim pjesmama opisao Oskar Davičo? I šta ostaje, ako Basara nestaje, ako njegova književnost nestaje?
Kao da mi do uha već stiže pitanje: a što će sve to u Hrvatskoj? Što će Basara i njegove knjige u Hrvatskoj, kada je u njima riječ o Srbima, Srbiji i srpstvu, i ako se već u proteklih trideset godina dokazalo da hrvatska književnost, s njezinim piscima i čitateljima, može i bez srpske književnosti? Ne bih vas želio vrijeđati, niti bih htio još jednom upisivati smješka, ali Basara će nam u hrvatskoj književnosti da nam književnost ne bi bila imbecilna.
I iz još nekoliko, ali sada vrlo ozbiljnih razloga. Prvi je taj što Basarini romani, krenimo od najnovijih, “Kontraendorfina” i “Andrićeve lestvice užasa”, čitatelju pokazuju, a zatim i ponekom našem začitanijem piscu, što sve fikcija može, i što sve u fikciju može. Ovi romani na neočekivan, neobičan i katkad šokantan način šire romaneskni teritorij. Premda neusporediv s njim – i, vjerojatno, nikad ga nije čitao – Svetislav Basara prostore romana širi onako kako ih je širio u nas, među intelektualnijom publikom tako mili Thomas Pynchon. Ali hrvatski razlozi za Basaru mnogo su obuhvatniji i slojevitiji od razloga za Pynchona. I oni se, ti razlozi, tiču jednako književnosti i života.
Za oboje, pak, za književnost kao i za život, nasušna je svakodnevna borba za slobodu. (O, kako to zaboravljeno zvuči! Kao parola iz vremene socijalističke izgradnje. Ali katkad istina je okovana u parolu…) Sloboda, u književnosti i u životu, postoji samo kao živa procesualnost. Neslobodan je svaki čovjek koji se jutros probudio ne pomislivši da bi se valjalo od jutra boriti za svoja prava. I neslobodan je svaki pisac. I svaki čitalac. (A ne čitatelj, jer u čitatelju nema rime, nema aliteracije, nema ritma ni kreacije. Čitatelj je, u ovom slučaju, spisatelj. A spisatelj glupa je riječ, ne znači ništa…)
Zbog nečega još važna je za hrvatsku književnost Basarina proza. Imbecilizirana, slinava živa hrvatska književnost u svom je stuporu nekoliko puta u posljednjih desetak, ili nešto više godina svjedočila majmunskom iživljavanju nad piscima i nad knjigama, e zato što poneki majmun među čitateljima, kritičar, profesor, leksikograf i pornograf, nije shvaćao razliku između fikcije i fakcije. Imao sam tu visoku čast da u nekoliko navrata budem žrtva takvih majmunskih iživljavanja, kojima je nekoliko puta bila ugrožena i moja fizička sigurnost, pa sam stvar prijavljivao – naravno uzalud – i hrvatskoj policiji. Nisu me tad iznenadili ni naročito uznemirili oni koji bi se iživljavali. Bili bismo blesavi kad bi nas iznenađivalo zlo, ili kad bi nas uznemiravalo silovanje naših djela, koliko i tijela. Ali jest me iznenadila ta šutnja i taj stupor žive, imbecilne i slinave moje hrvatske književnosti, koja nije osjetila baš nikakav poriv da fikciju obrani od nasilnika, te da na taj način obrani temeljno hrvatsko pravo da se beletrizira i fikcionalizira unutar ovoga sirotog, osiromašenog i plahog jezika.
Zato je, vjerujem, koristan i oslobađajući povratak Svetislava Basare u hrvatsku književnost, pred njezine čitatelje i pisce.
Hrvatski razlozi za Basaru
pogovor jednom izdanju
Odvajkada, ili od vremena kada su usporedo započele dvije naše blizanačke moderne književne povijesti, srpska je književnost, naročito ona prozna, pripovjedačka i beletristička, živo utjecala na načine na koji su hrvatski pisci pisali, a hrvatski čitatelji čitali. Premda dvije književnosti nisu iste, jer su ponešto različita njihova kolektivna iskustva i individualne traume, međusobni su utjecaji oduvijek bili vrlo snažni. Tako da ne bi bilo pretjerano reći da moderne hrvatske književnosti ne bi ni bilo da nije moderne srpske književnosti, kao što ni moderne srpske književnosti ne bi bilo da nije moderne hrvatske književnosti. Ili bi i jedna i druga postojale u nekom otužnom, retardiranom obliku: pišale bi pod sebe i nekontrolirano onanirale pred očima svijeta. Pritom, recimo i to, književnost slabije frekventnog jezika i s manje živih čitatelja, dakle, hrvatska književnost, ovisnija je o toj vezi od književnosti frekventnijeg jezika i brojnijih čitatelja.
Posljednja dvojica srpskih pisaca koji su prije ratova u devedesetima, te razdoblja stupora i hladnoće koje je zatim uslijedilo, živo utjecali na hrvatske čitatelje i pisce bili su David Albahari i Svetislav Basara. Obojica vrlo neobični, duboko atradicionalni, otrgnuti od zavičajnih pripovijesti i načina pripovijedanja, a onda i od sveukupne jugoslavenske prozne tradicije, obojica su prozvani postmodernistima, ali za razliku od nekih hrvatskih postmodernista nimalo hermetični, nepronični i neprobojni, nimalo dosadni i papirnati, nego živi i prisutni. Postmodernizam ove dvojice bio je od ljudskog tkiva, žila, tetiva, kostiju i krvi, a bilo je vrijeme, barem u Hrvatskoj i u zapadnim dijelovima Jugoslavije, kada se činilo da postmodernistička proza ima biti mrtva poput kamena u kojem se prepoznaje fosilno mnoštvo živih organizama biljnoga, životinjskoga i ljudskog podrijetla. I još im je nešto, Albahariju i Basari, bilo zajedničko: i prije navršene četrdesete, dakle prije naših ratova u devedesetima, bili su raspisani i vrlo plodni pisci, koji su već stigli proći kroz nekoliko faza u svojim beletrizacijama svijeta i lične povijesti književnosti. David Albahari stigao je dovršiti svoj prvi veliki posao: ispisao je svoj porodični ciklus, u njemu naznačivši i jednu intimnu povijest jevrejstva i Holokausta. Usporedo je stvorio vlastiti model kratke, a onda i vrlo, vrlo kratke priče, te je u pričama i romanima stvorio vrlo gustu i bogatu referencijalnu mrežu, s kojom će utemeljiti i vlastitu tradiciju, na koju će se onda pozivati. Uredniji, pitomiji, hladniji i zatvoreniji od anarhičnog i divljeg književnog punkera Basare, Albahari mu je, međutim, bio vrlo blizak upravo po toj poetičkoj i tekstualnoj tradiciji. Beckett, Kafka i Handke, a zatim Thomas Bernhard zajednički su im pisci. Razlikuju se, međutim, po tome što je David Albahari u tom prvom vremenu, jugoslavenskom i srpskohrvatskom, gospodar forme i pisac priče, dok je Svetislav Basara izraziti svjetotvorac. S tim da su u prve tri-četiri Basarine knjige, a to su “Priče u nastajanju”, “Peking by night”, “Kinesko pismo”, pa i “Napuklo ogledalo”, to antisvjetovi, komprimirana ništavila, nigdine kao kod Becketta, da bi se u “Fami o biciklistima”, toj najraskošnijoj romanesknoj mistifikaciji u povijesti južnoslavenskih književnosti, svijet razabrao u posve mahnitom i prebogatom obilju. Nije nimalo neobično, ustvari sasvim obično je i očekivano, da je o “Fami o biciklistima” upravo David Albahari svjedočio s najvećim čitateljskim oduševljenjem. Meni je, pak, ako je primjereno da se u ovakvom društvu na sebe pozivam, “Fama o biciklistima” pomagala upravo u tome da preživim rat, još prije nego što je rat i započeo. Preda mnom se s Biciklistima otvorio svijet, mnogo širi od rodne kotline i od kotlina moga srca. Ali još prije toga, s “Kineskim pismom” usjekla se u moju svijest rečenica koju ne mogu citirati, jer knjiga mi nije pri ruci, a ne želim je daleko od sebe tražiti, koja u mom sjećanju, a sjećanje je u ovom slučaju i važnije od citata, glasi ovako: Ako prestanem pisati, ja sam mrtav, mrtav sam ako se stalno ne podsjećam na to. E, sad bi zanimljivo bilo provjeriti postoji li nešto ovoj rečenici slično u “Kineskom pismu”. Ako postoji, kako se i koliko razlikuje od onoga što mi je sjećanjem tetovirano.
Bilo je to slutim – premda ne mogu biti situran, jer nisam bio tu – posljednje dobro vrijeme na tim zagrebačkim komparativistikama i kroatistikama, koje su tada bile jugoslavistike. Osim što su još uvijek predavali profesori kojima se moglo vjerovati, jer su ponešto suvislo, poneki i vrlo suvislo – a protejske ličnosti među njima, koje su imale znanje, pamet i maštu, i genijalno – umjeli reći i napisati o živoj književnosti i o književnim tradicijama, s tih su jugoslavistika i komparativistika izlazili studenti koji su imali nekakve ambicije u čitanju i u književnosti, ili su, što je, ipak, najvažnije, književnost shvaćali ozbiljno. Golema je to razlika u odnosu na današnje stanje, kada svršeni studenti književnost doživljavaju kao neku vrstu lake, ali prisilne onanije, kojoj su morali pristupiti da bi se opskrbili diplomom. Ali u to vrijeme o kojemu je riječ, u drugoj polovini osamdesetih, upravo je Filozofski fakultet u Zagrebu bio glavnim prizorištem fascinacije dvojicom posljednjih srpskih pisaca u prijeratnoj povijesti hrvatske književnosti i hrvatskog književnog čitanja, Albaharijem i Basarom.
No, prije nego što počne rat, s jednim od njih dvojice ćemo se u ovom pogovoru oprostiti. Pošto je pogovor za knjigu Svetislava Basare, oprostit ćemo se s Davidom Albaharijem. Ali prije toga, pažljivijeg ćemo čitatelja uputiti na Albaharijevu priču iz 1984, naslova “Svetislav Basara intervjuiše Semjuela Beketa za Treći program Radio-Beograda”, objavljenu u knjizi “Fras u šupi”. U toj kontemplativnoj fikciji, ili u toj igri kontemplacijom i fikcijom, Basara pita Becketta jeste li ikad vidjeli kišu. Ovaj se zabezekne. Da, da, jeste li ikad vidjeli kišu, insistira Basara. Nisam očekivao tako teška pitanja, na to mu uzvrati Beckett.
Taj Albaharijev, a ustvari Basarin, ili Basarin, a ustvari Albaharijev razgovor o kiši, u kojemu se oda počast velikom irsko-francuskom geniju, jer njegov je ovaj svijet od kiše, mjesto je na kojemu ćemo ostaviti Albaharija, i nastaviti sami s Basarom.
S početkom rata hrvatska je književnost pokušala otkloniti od sebe srpsku književnost, nešto više nego što je srpska književnost od sebe otklanjala hrvatsku književnost. To je, uostalom, i prirodno, jer je veća u ovom slučaju bila hrvatske uvrijeđenost, pošto su srpski tenkovi provalili u Hrvatsku. Druga je sad stvar koliko tenkovi imaju veze s književnošću, i kakve posljedice hrvatski pisci i čitatelji mogu imati od razvjenčavanja sa srpskim čitateljima i piscima. Moj čitateljski dojam je da hrvatska književnost bez srpske književnosti postaje imbecilna, dok srpska bez hrvatske biva, nešto blaže od toga, samo kretenska. U toj imbecilizaciji hrvatske književnosti važnu su ulogu, naravno, odigrali profesori na zagrebačkoj komparativistici i kroatistici – sada oslobođenoj jugoslavističkog jarma, jednako kao i dični hrvatski knjižničari, koji su otpisivali, spaljivali ili samo getoizirali srpske i ćirilične knjige, ali najvažniju ulogu odigrali su, ipak, novouspostavljeni imbecili među hrvatskim piscima i čitateljima, kao i oni koji imbecilima prethodno nisu bili, no im nije bilo mrsko imbecilizirati se ako ne u ime domoljublja, a ono da lakše prežive među domoljubima.
I tako je za živu hrvatsku književnosti nestalo žive ili mrtve srpske književnosti.
Tako da ovo o čemu dalje pripovijedamo, u Hrvatskoj nitko ne zna. (Za one koji ne shvaćaju, tu bi sad trebao stajati neki emotikon, nacereni smješko, dobrodušna kobila, veseli vol, uglavnom nešto po čemu će svaki čitatelj shvatiti da se pripovjedač šali, ne samo u prethodnoj rečenici, nego i u više prethodnih rečenica. I još će shvatiti da je u ovoj šali više istine nego šuplje zvečeće lakrdije…)
Rat je temeljito izmijenio Svetislava Basaru. Tematski ga je i poetički preobrazio. Defokusirao je njegov pogled, tako da u mutnoj pozadini fotografije ostaje sve ono što mu je u prethodnome njegovu djelu bili važno. Ali, makar i mutno, to i dalje postoji. Postoji i dalje onaj užas praznine i besmisla, postoji invazivna i pustošeća beketovština, postoji i sveobuhvatno, totalno i oholo svjetotvorstvo iz “Fame o biciklistima”, ali svijet je sad drugi. Rani Basara, ili bi bolje bilo reći prvi Basara, bio je pisac univerzuma, kosmopolitski, prezriv prema svakoj toponomastici, osim, eventualno, onoj koja bi pomagala u mistifikacijama, drugi je Basara, ratni je i poratni Basara uzorno lokalni pisac, fokusiran prije svega na Srbe i srpstvo, na precizno lociran ljudski gad i gadluk, na neslavnu prošlost, na golemo i sveprožimajuće zlo u malome, u ljudskome, u prisutnome i prepoznatljivome, na glupost kolosalnu i uvijek oprimjerenu… On više ne konstruira fabule, ne pripovijeda priče, nego, služeći se istim poetičkim alatima – jer istinski pisac nema dvije alatnice – dekonstruira i rastavlja ono što u stvarnosti već postoji, i fabulira na osnovu već postojećeg materijala. Premda i dalje iz njegove produkcije usporedo izlaze načelno fikcionalne i nonfikcionalne knjige, beletrističke i esejističke, granica je u velikoj mjeri samo administrativna. U fikciju drugoga Basare fakcija je čvrsto integrirana, ali na način dosad nepoznat u našim književnostima. (Ima li toga u ne-našim književnostima, ovaj čitatelj, pošteno govoreći, ne zna…) Kroz njegovu romanesknu prozu promiču junaci, uglavnom antijunaci, koji nose imena stvarnih osoba. U početku mahom su to bile povijesne ličnosti, mrtvi ljudi, ti najmoćniji influenseri južnoslavenske svakodnevice, veliki narodni junaci, voždovi i vojskovođe, da bi za njima provalio i neki svakodnevniji svijet. Faktura te proze, i njezin personal, katkad se malo razlikuju od fakture novinskog teksta i personala koji mine niz političke stranice dnevnih novina, ali to je, naravno, samo privid. Ono što nad prividom lebdi – a lebdeća je svaka književnost, jer ona nije na papiru, nego je u imaginariju čitatelja koji je upravo s papira čita – jest velika, uznemirujuća i ushićujuća romaneskna proza. Ali takva proza koja svoga čitatelja neće spašavati od neromanesknih posljedica. Premda s Brechtom nema nikakve veze, i ne postoje dvojica međusobno udaljenijih pisaca od Basare i Brechta, utjecaj i prijetnja po poredak njegove proze posve su brehtijanski. Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti. Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard. Ali dok je kod Bernharda, ipak, postojala mogućnost larpurlartizma u olajavanju austrijanstva i katolištva, dok je Bernhard, ipak, stvarao estetiku od etike, kod Basare toga nema. On udara tako što estetiku pretvara u svoje oružje. Basara ubija psovkom kao metaforom.
Okružen je samoćom i divljenjem. Mržnjom i prezirom, naravno. Ali dobro se u Srbiji razumije što on to govori. Njegov položaj u toj je književnosti na pragu trećeg desetljeća novoga vijeka i milenija sličan položaju Miroslava Krleže u predratna hrvatska i jugoslavenska doba. Razlika je u tome što Krleža imao je iluziju utemeljenja unutar komunističke ljevice. Basara nikakvih više ideoloških iluzija nema. Odnedavna ga ni lijevo-liberalna i opozicijska Srbija, koja nema svojih predstavnika u parlamentu, ne prihvaća kao svog bakljonošu. Nisu ga otpisali. On je otpisao njih, i nastavio sam. Razlog da ga konačno otpišu bizaran je, kao da nije od stvarnosti, nego je od basarinske fikcije: iz opozicijskih dnevnih novina preselio je kolumnu, koja izlazi svakoga jutra, u najpoznatiji beogradski tabloid. Odbio je da ga se ucjenjuje takozvanim zajedničkim interesom, “našom stvari”, visokim idealima, konačnim ciljem…
I da, tu smo kod još jednoga važnog elementa njegove književne i spisateljske svemoći: Basara se ne femka i ne prenemaže oko toga da mu je za pisanje proze potreban mir. Naravno da mu je potreban mir! Ali svakodnevnim ispisivanjem kolumne taj mir ne biva narušen. Kao što ga ne narušava ni ritam, koji u malo kojoj sezoni preskoči – kao što čovjeku preskoči srce, od prozne knjige godišnje. On piše i ne zaustavlja se, jer je to jedini način da se ne uruši njegov svijet. Prestane li pisati, Basara je mrtav. Samo što to nije tek jedna ljudska smrt. Prestane li pisati, nestaje svijeta koji bez prestanka stvara. A taj svijet, je li on u Basarinim knjigama, ili je na ulicama, po trgovima, u šljivicima, na cirkus-placevima, stadionima i razrovanim cestama, u toj Srbiji, malo drukčijoj od Srbije kako ju je u svojim pjesmama opisao Oskar Davičo? I šta ostaje, ako Basara nestaje, ako njegova književnost nestaje?
Kao da mi do uha već stiže pitanje: a što će sve to u Hrvatskoj? Što će Basara i njegove knjige u Hrvatskoj, kada je u njima riječ o Srbima, Srbiji i srpstvu, i ako se već u proteklih trideset godina dokazalo da hrvatska književnost, s njezinim piscima i čitateljima, može i bez srpske književnosti? Ne bih vas želio vrijeđati, niti bih htio još jednom upisivati smješka, ali Basara će nam u hrvatskoj književnosti da nam književnost ne bi bila imbecilna.
I iz još nekoliko, ali sada vrlo ozbiljnih razloga. Prvi je taj što Basarini romani, krenimo od najnovijih, “Kontraendorfina” i “Andrićeve lestvice užasa”, čitatelju pokazuju, a zatim i ponekom našem začitanijem piscu, što sve fikcija može, i što sve u fikciju može. Ovi romani na neočekivan, neobičan i katkad šokantan način šire romaneskni teritorij. Premda neusporediv s njim – i, vjerojatno, nikad ga nije čitao – Svetislav Basara prostore romana širi onako kako ih je širio u nas, među intelektualnijom publikom tako mili Thomas Pynchon. Ali hrvatski razlozi za Basaru mnogo su obuhvatniji i slojevitiji od razloga za Pynchona. I oni se, ti razlozi, tiču jednako književnosti i života.
Za oboje, pak, za književnost kao i za život, nasušna je svakodnevna borba za slobodu. (O, kako to zaboravljeno zvuči! Kao parola iz vremene socijalističke izgradnje. Ali katkad istina je okovana u parolu…) Sloboda, u književnosti i u životu, postoji samo kao živa procesualnost. Neslobodan je svaki čovjek koji se jutros probudio ne pomislivši da bi se valjalo od jutra boriti za svoja prava. I neslobodan je svaki pisac. I svaki čitalac. (A ne čitatelj, jer u čitatelju nema rime, nema aliteracije, nema ritma ni kreacije. Čitatelj je, u ovom slučaju, spisatelj. A spisatelj glupa je riječ, ne znači ništa…)
Zbog nečega još važna je za hrvatsku književnost Basarina proza. Imbecilizirana, slinava živa hrvatska književnost u svom je stuporu nekoliko puta u posljednjih desetak, ili nešto više godina svjedočila majmunskom iživljavanju nad piscima i nad knjigama, e zato što poneki majmun među čitateljima, kritičar, profesor, leksikograf i pornograf, nije shvaćao razliku između fikcije i fakcije. Imao sam tu visoku čast da u nekoliko navrata budem žrtva takvih majmunskih iživljavanja, kojima je nekoliko puta bila ugrožena i moja fizička sigurnost, pa sam stvar prijavljivao – naravno uzalud – i hrvatskoj policiji. Nisu me tad iznenadili ni naročito uznemirili oni koji bi se iživljavali. Bili bismo blesavi kad bi nas iznenađivalo zlo, ili kad bi nas uznemiravalo silovanje naših djela, koliko i tijela. Ali jest me iznenadila ta šutnja i taj stupor žive, imbecilne i slinave moje hrvatske književnosti, koja nije osjetila baš nikakav poriv da fikciju obrani od nasilnika, te da na taj način obrani temeljno hrvatsko pravo da se beletrizira i fikcionalizira unutar ovoga sirotog, osiromašenog i plahog jezika.
Zato je, vjerujem, koristan i oslobađajući povratak Svetislava Basare u hrvatsku književnost, pred njezine čitatelje i pisce.
U Zagrebu, krajem travnja 2021.