Učiteljica je mamu pozvala na informacije zbog moje loše napisane pjesmice. Rekla joj je da ne pišem ispravno, da ne znam pisati hrvatskim jezikom i da je to bućkuriš. Pitala sam baku Luciju što je bućkuriš pa mi je objasnila da je to kao bosanski lonac, koji ona nikad nije skuhala, ali zna da u šerpu staviš sve vrste povrća koje imaš. Mama je bila ljuta, ali ne na mene, ne čak ni učiteljicu, nego, kako je rekla, na cijeli svijet.
Pitala sam je, je li točno da ne znam pisati hrvatskim jezikom. Ipak babi Margi s Hrvatske radio televizije čitam što kaže Esmerlda i njen čovjek u dugom, tamnom šinjelu. Pa ako znam čitati, znam valjda i pisati.
Mama je donijela moj sastav u kojem je učiteljica prekrižila riječi koje su pogrešno napisane. Na informacijama joj je rekla da me nitko u razredu, pa ni ona, nije razumio dok sam čitala. Djeca se jesu smijala kada sam čitala na glas, pred tablom, ali oni mene ionako uvijek zadirkuju. Nisam mislila da se smiju sastavu.
Sporno je bilo, kaže mama, što sam napisala šargarepa, karfiol, tačka, ćute.
Učiteljica je sama rekla da pišemo jezikom koji smo naučili u našim kućama i od naših mama. Pisala sam onako kako me mama naučila, a pomalo i baka i baba. Od Srbina sam čula neke riječi, velike i nepoznate, ali to je, govorio je Srbin, za objasniti kada narastem. Jedna od tih riječi je bila domoljublje.
To je, kako sam shvatila od bake, da ljubiš svoj dom.
Meni je to čudno jer mi nemamo svoj dom. Živimo, to sam čula od tate, u stanu čika Jove koji je otišao prije rata u Srbiju. Mi smo izbjeglice, nemamo para za to, tako tata kaže mami kada ona pita da kupe nove zavjese.
Srbin mi je govorio da je u Bučićima postojala jedna obitelj koja je imala rodbinu u Zagrebu. To je grad u Hrvatskoj i tamo se valjda uvijek govorilo tisuću. Srbinova je mama, baba Perićka, govorila ‘iljadu.
Mama mi je objasnila da je tisuću sada, po novom jeziku, ispravno, ali da se može reći i hiljadu jer to isto znači. Nema nikakve razlike, kaže mama.
Ipak, učiteljica je bila ljuta na mene, ali još više na mamu. Pitala je i odakle meni da baba Marga “sije šagarepe na vrtlu”. Učiteljica je sve to moje prekrižila i napisala iznad “baka Marga sadi mrkvu u vrtu”.
Ne znam što je još mami rekla, nije mi htjela ispričati, samo me upozorila da pazim i da više ne pišem onako kako mi govorimo u kući nego onako kako se govori u školi. Nije mi bilo jasno zašto to odjednom, ako sve te riječi jednako znače.
Učiteljica je stvarno, ne smijem to nikome reći, ali što se mene tiče, glupava žena.
Moja je mama pametnija, a i ljepša. Učiteljica ne shvaća da baba Marga svaki dan ode u sobu i malo plače, ali da je tata ne vidi, jer više nema svog vrtla.
S tog su vrtla, a pomalo i od didove plaće, kuću i štalu izidali i dicu prehranili.
Ali to je u Gučoj Gori, baba nema više ni vrtla ni kuće, sve joj je netko zapalio kada je bio rat. Čula sam sinoć i da mama govori tati “da su tako svi prije rata pričali i da će ona tako pričati zauvijek jer samo tako zna”. Tata joj je govorio da se smiri i da to nije važno. Mama je počela vikati, rekla je, kako nije važno, pa pitala me šta sam po nacionalnosti. Tata je smijao, baš od srca, tako se smije kad se Leo ukaki. Glasno i dugo.
Mama je rekla da to šta je ona po nacionalnosti zavisi od toga šta je onaj tko je to pita i zašto je to pita.
Pitala sam Srbina kada smo bili u parku kod općine, što je nacionalnost. Rekao mi je da je to držanje do drugih. Da druge ne smiješ udariti, rugati im se, da ne smiješ u gužvi nekome namjerno podapeti nogu, da fino kažeš svima u stubištu “dobar dan”. Shvatila sam da sam i ja nekanacionalnost, sve susjede lijepo pozdravim, jer mi je mama rekla da su to naše komšije.
Baka Lucija se na to nasmijala i rekla da je Srbin i ne čuje:”Kako djetetu objasniti da te zovu Srbin, a da si Hrvat, i da živiš u Bosni, a voliš Hrvatsku?“
Nisam htjela ništa reći, ali sam zapisala u dnevnik da znam da smo mi Hrvati i da to nije isto kao Srbi ili Muslimani. To mi je baba Marga rekla, jer misli baba, da će me to netko sigurno pitati, pa da mogu ponosno reći.
Nije me to još nitko pitao. Jednog dana možda hoće. Je li dido Srbin Srbin ili je dido Srbin Hrvat? Možda je oboje. Sigurno da se može imati više tih nacionalnosti.
***
Ovako je išla pjesmica i Vanji sam je pokazala. Njemu je baš simpatična jer i njegova mama kaže karfiol i šargarepa.
Ćute šargarepe u vrtlu babe Marge
U selu Guča Gora
Nasred obiteljskog stola
Karfiol velik kao
Bilačina košara
Mladi je luk trebala ubrati tetka Seka
Pa fratrima u crkvu odnijeti do petka
Did se Mirko iz Dalmacije vratio
Pa od veselja jedno krme za glavu skratio
Baba je Marga postila svetom Anti
Da dainicu Žunu prestane glava boljeti
Daidža Mato u brige je dao
Jer se od rakije za Uščipkom zavalio
Baba je rekla dainici Žuni
Da moli i samo ćuti
I natjera Nikicu i Lucu da mu
Umjesto rakije podvale vodu
Živjelo se lijepo u selu Guča Gora
Sve do rata
Ostala je baba živa
Ali nije njena krava
Kuća joj je zapaljena
Šargarepe samo ćute
Tatin cuko Sem plakao je kao beba
Kada je vidio da ni njegove kućice više nema
Ćute šargarepe u vrtlu babe Marge
Učiteljica je mamu pozvala na informacije zbog moje loše napisane pjesmice. Rekla joj je da ne pišem ispravno, da ne znam pisati hrvatskim jezikom i da je to bućkuriš. Pitala sam baku Luciju što je bućkuriš pa mi je objasnila da je to kao bosanski lonac, koji ona nikad nije skuhala, ali zna da u šerpu staviš sve vrste povrća koje imaš. Mama je bila ljuta, ali ne na mene, ne čak ni učiteljicu, nego, kako je rekla, na cijeli svijet.
Pitala sam je, je li točno da ne znam pisati hrvatskim jezikom. Ipak babi Margi s Hrvatske radio televizije čitam što kaže Esmerlda i njen čovjek u dugom, tamnom šinjelu. Pa ako znam čitati, znam valjda i pisati.
Mama je donijela moj sastav u kojem je učiteljica prekrižila riječi koje su pogrešno napisane. Na informacijama joj je rekla da me nitko u razredu, pa ni ona, nije razumio dok sam čitala. Djeca se jesu smijala kada sam čitala na glas, pred tablom, ali oni mene ionako uvijek zadirkuju. Nisam mislila da se smiju sastavu.
Sporno je bilo, kaže mama, što sam napisala šargarepa, karfiol, tačka, ćute.
Učiteljica je sama rekla da pišemo jezikom koji smo naučili u našim kućama i od naših mama. Pisala sam onako kako me mama naučila, a pomalo i baka i baba. Od Srbina sam čula neke riječi, velike i nepoznate, ali to je, govorio je Srbin, za objasniti kada narastem. Jedna od tih riječi je bila domoljublje.
To je, kako sam shvatila od bake, da ljubiš svoj dom.
Meni je to čudno jer mi nemamo svoj dom. Živimo, to sam čula od tate, u stanu čika Jove koji je otišao prije rata u Srbiju. Mi smo izbjeglice, nemamo para za to, tako tata kaže mami kada ona pita da kupe nove zavjese.
Srbin mi je govorio da je u Bučićima postojala jedna obitelj koja je imala rodbinu u Zagrebu. To je grad u Hrvatskoj i tamo se valjda uvijek govorilo tisuću. Srbinova je mama, baba Perićka, govorila ‘iljadu.
Mama mi je objasnila da je tisuću sada, po novom jeziku, ispravno, ali da se može reći i hiljadu jer to isto znači. Nema nikakve razlike, kaže mama.
Ipak, učiteljica je bila ljuta na mene, ali još više na mamu. Pitala je i odakle meni da baba Marga “sije šagarepe na vrtlu”. Učiteljica je sve to moje prekrižila i napisala iznad “baka Marga sadi mrkvu u vrtu”.
Ne znam što je još mami rekla, nije mi htjela ispričati, samo me upozorila da pazim i da više ne pišem onako kako mi govorimo u kući nego onako kako se govori u školi. Nije mi bilo jasno zašto to odjednom, ako sve te riječi jednako znače.
Učiteljica je stvarno, ne smijem to nikome reći, ali što se mene tiče, glupava žena.
Moja je mama pametnija, a i ljepša. Učiteljica ne shvaća da baba Marga svaki dan ode u sobu i malo plače, ali da je tata ne vidi, jer više nema svog vrtla.
S tog su vrtla, a pomalo i od didove plaće, kuću i štalu izidali i dicu prehranili.
Ali to je u Gučoj Gori, baba nema više ni vrtla ni kuće, sve joj je netko zapalio kada je bio rat. Čula sam sinoć i da mama govori tati “da su tako svi prije rata pričali i da će ona tako pričati zauvijek jer samo tako zna”. Tata joj je govorio da se smiri i da to nije važno. Mama je počela vikati, rekla je, kako nije važno, pa pitala me šta sam po nacionalnosti. Tata je smijao, baš od srca, tako se smije kad se Leo ukaki. Glasno i dugo.
Mama je rekla da to šta je ona po nacionalnosti zavisi od toga šta je onaj tko je to pita i zašto je to pita.
Pitala sam Srbina kada smo bili u parku kod općine, što je nacionalnost. Rekao mi je da je to držanje do drugih. Da druge ne smiješ udariti, rugati im se, da ne smiješ u gužvi nekome namjerno podapeti nogu, da fino kažeš svima u stubištu “dobar dan”. Shvatila sam da sam i ja neka nacionalnost, sve susjede lijepo pozdravim, jer mi je mama rekla da su to naše komšije.
Baka Lucija se na to nasmijala i rekla da je Srbin i ne čuje:”Kako djetetu objasniti da te zovu Srbin, a da si Hrvat, i da živiš u Bosni, a voliš Hrvatsku?“
Nisam htjela ništa reći, ali sam zapisala u dnevnik da znam da smo mi Hrvati i da to nije isto kao Srbi ili Muslimani. To mi je baba Marga rekla, jer misli baba, da će me to netko sigurno pitati, pa da mogu ponosno reći.
Nije me to još nitko pitao. Jednog dana možda hoće. Je li dido Srbin Srbin ili je dido Srbin Hrvat? Možda je oboje. Sigurno da se može imati više tih nacionalnosti.
***
Ovako je išla pjesmica i Vanji sam je pokazala. Njemu je baš simpatična jer i njegova mama kaže karfiol i šargarepa.
Ćute šargarepe u vrtlu babe Marge
U selu Guča Gora
Nasred obiteljskog stola
Karfiol velik kao
Bilačina košara
Mladi je luk trebala ubrati tetka Seka
Pa fratrima u crkvu odnijeti do petka
Did se Mirko iz Dalmacije vratio
Pa od veselja jedno krme za glavu skratio
Baba je Marga postila svetom Anti
Da dainicu Žunu prestane glava boljeti
Daidža Mato u brige je dao
Jer se od rakije za Uščipkom zavalio
Baba je rekla dainici Žuni
Da moli i samo ćuti
I natjera Nikicu i Lucu da mu
Umjesto rakije podvale vodu
Živjelo se lijepo u selu Guča Gora
Sve do rata
Ostala je baba živa
Ali nije njena krava
Kuća joj je zapaljena
Šargarepe samo ćute
Tatin cuko Sem plakao je kao beba
Kada je vidio da ni njegove kućice više nema