Ima tome i više od dvadeset godina. Dugo je to da bi se pamtile pojedinosti, a kratko da se krupne stvari zaborave. To, kad razmislim, i jeste život. To nešto, između pamćenja i zaborava. Sve ono što bude i biva između te dvije krajnosti. Poput rijeke, između obala, što otiče. Iz toga vremena, ratnog i poratnog, pamtim uglavnom lijepe stvari. A kako bi drugačije dječje oči i mogle gledati svijet? Ne kažem da nije bilo onog manje lijepog. Itekako je bilo. I straha, i neizvjesnosti, i padova. Ali, dijete kad padne, potare crvenim dlanovima poderana koljena, pa u plaču skoči, i potrči do smijeha. A za smijeh uvijek je bilo razloga. Ovo zapravo i jeste, na neki način, sjećanje o smijehu.
Tih smo godina, neovisno o tome šta se događalo u svijetu odraslih, dane provodili vani. Napolju, što bi rekli u mom rodnom kraju. A napolju se pred nama otkrivala sloboda koju poslije toga nikada nećemo pronaći. Tada to nismo znali, a da jesmo, vrijeme bismo opet na isti način iskoristili. U igri, s društvom, napolju. Tu ćemo jednom, po prvi put, vidjeti auto kako se bez problema penje uz brdo. Posred njive. Gdje nije bilo ni naznaka puta. Kroz po oranice. Iz auta, koje je izgledalo kao da je na pola presječeno, jer je jedan dio izgledao kao prikolica, na kojoj je velikim slovima pisalo Toyota, izašao je tamnoputi čovječuljak. Zdepasti bradonja, bisernog osmijeha. Od kuda je došao, to tada nismo znali, niti nas je zanimalo. Začuđeni, mi smo blejali u bijelog džipa. Sva auta, sa četiri pogonske vuče, kod nas se, da ne bude zabune, zovu džip. Tako smo i za bijelu Toyotu, za njom uzdišući, govorili, a dobrog džipa, da je meni vakog jednog.
Tamnoputi se čovjek u naše selo poslije toga često vraćao. Kod jednog od naših komšija. Poslije će se za njim pojaviti još neki koji će nam, kad mrak padne, davati vreće brašna, podmiru, i kad su specijalne prilike, pare. Pojavi se tako pred nama, djecom okupljenom iz okolnih sela, namrgođeni čovjek s crveno bijelom maramom preko glave i velikom gutom para. Mi sjedimo, i čekamo svoju redu, da štogod proučimo od sureta, kako bismo bili nagrađeni. Učilo se, kad sada razmislim, i tada za pare, mada je nama, djeci, cilj bio da skupimo dovoljno i kupimo novu adidasku, na pijaci.
Abdurahman, tako se zvao čovjek s džipom. Kako je nekima bilo teško da to zapamte, počeli smo ga zvati Rahman. On se ispočetka ljutio, a poslije je, vidjevši da je sve to dječje, popustio. Toliko da je, kad god je imao priliku, svraćao do nas. Pored džipa, Rahman je imao uza se još nekoliko iznenađenja. Začudnih vještina, o kojima nismo puno toga znali. On nas je, recimo, podučavao borilačkim vještinama, baratnju noževima, lukom i strijelom, puškom ptičarkom. Od njega smo, ne iskrzanom bosanskom, prvi put čuli riječ diverzija. Od tada, sva su djeca bila diverzanti. Ukratko, čovjek sa sto čudesa! I da, ovo da ne zaboravim, jer je izvor ovog sjećanja.
Prije nego će otići iz naših života, onako kako je i došao, niotkuda, s velikim džipom, Rahman nam je otkrio odakle dolazi. Tamo se, moguće, i vratio. Toga smo dana, nakon višesatnog trčanja i vježbi prostorne orijentacije, sjedili na obali rijeke. Natkriva nas lipa, a pred nama se klokot i žubor otkrivaju. Otpuhujemo, svako za sebe, kad jedan između nas, više se ne sjećam ko, kao da se dosjetio nečega izuzetno važnog, reče: Rahmane, imam pitanje za tebe. Rahaman, razumjevši, naćulji uši, i reče, tefedal (ar. izvoli), a ovaj će: de ti meni reci, baš me zanima, kako se na arapskom kaže, selam alejk, i odakle si ti bogati? Svi prasnemo u smijeh, osim Rahmana, koji ovoga puta i nije baš najbolje razumio. Kad su mu stariji preveli, dobro se sjećam, osmijehujući se reče: Peace habibi, I’m from Palestine. Ako bih prevodio danas razumljivim jezikom, onda bi Abdurahmanove riječi bile: Mir, dragi brate, ja sam iz Palestine!
Sjećanje o smijehu
Ima tome i više od dvadeset godina. Dugo je to da bi se pamtile pojedinosti, a kratko da se krupne stvari zaborave. To, kad razmislim, i jeste život. To nešto, između pamćenja i zaborava. Sve ono što bude i biva između te dvije krajnosti. Poput rijeke, između obala, što otiče. Iz toga vremena, ratnog i poratnog, pamtim uglavnom lijepe stvari. A kako bi drugačije dječje oči i mogle gledati svijet? Ne kažem da nije bilo onog manje lijepog. Itekako je bilo. I straha, i neizvjesnosti, i padova. Ali, dijete kad padne, potare crvenim dlanovima poderana koljena, pa u plaču skoči, i potrči do smijeha. A za smijeh uvijek je bilo razloga. Ovo zapravo i jeste, na neki način, sjećanje o smijehu.
Tih smo godina, neovisno o tome šta se događalo u svijetu odraslih, dane provodili vani. Napolju, što bi rekli u mom rodnom kraju. A napolju se pred nama otkrivala sloboda koju poslije toga nikada nećemo pronaći. Tada to nismo znali, a da jesmo, vrijeme bismo opet na isti način iskoristili. U igri, s društvom, napolju. Tu ćemo jednom, po prvi put, vidjeti auto kako se bez problema penje uz brdo. Posred njive. Gdje nije bilo ni naznaka puta. Kroz po oranice. Iz auta, koje je izgledalo kao da je na pola presječeno, jer je jedan dio izgledao kao prikolica, na kojoj je velikim slovima pisalo Toyota, izašao je tamnoputi čovječuljak. Zdepasti bradonja, bisernog osmijeha. Od kuda je došao, to tada nismo znali, niti nas je zanimalo. Začuđeni, mi smo blejali u bijelog džipa. Sva auta, sa četiri pogonske vuče, kod nas se, da ne bude zabune, zovu džip. Tako smo i za bijelu Toyotu, za njom uzdišući, govorili, a dobrog džipa, da je meni vakog jednog.
Tamnoputi se čovjek u naše selo poslije toga često vraćao. Kod jednog od naših komšija. Poslije će se za njim pojaviti još neki koji će nam, kad mrak padne, davati vreće brašna, podmiru, i kad su specijalne prilike, pare. Pojavi se tako pred nama, djecom okupljenom iz okolnih sela, namrgođeni čovjek s crveno bijelom maramom preko glave i velikom gutom para. Mi sjedimo, i čekamo svoju redu, da štogod proučimo od sureta, kako bismo bili nagrađeni. Učilo se, kad sada razmislim, i tada za pare, mada je nama, djeci, cilj bio da skupimo dovoljno i kupimo novu adidasku, na pijaci.
Abdurahman, tako se zvao čovjek s džipom. Kako je nekima bilo teško da to zapamte, počeli smo ga zvati Rahman. On se ispočetka ljutio, a poslije je, vidjevši da je sve to dječje, popustio. Toliko da je, kad god je imao priliku, svraćao do nas. Pored džipa, Rahman je imao uza se još nekoliko iznenađenja. Začudnih vještina, o kojima nismo puno toga znali. On nas je, recimo, podučavao borilačkim vještinama, baratnju noževima, lukom i strijelom, puškom ptičarkom. Od njega smo, ne iskrzanom bosanskom, prvi put čuli riječ diverzija. Od tada, sva su djeca bila diverzanti. Ukratko, čovjek sa sto čudesa! I da, ovo da ne zaboravim, jer je izvor ovog sjećanja.
Prije nego će otići iz naših života, onako kako je i došao, niotkuda, s velikim džipom, Rahman nam je otkrio odakle dolazi. Tamo se, moguće, i vratio. Toga smo dana, nakon višesatnog trčanja i vježbi prostorne orijentacije, sjedili na obali rijeke. Natkriva nas lipa, a pred nama se klokot i žubor otkrivaju. Otpuhujemo, svako za sebe, kad jedan između nas, više se ne sjećam ko, kao da se dosjetio nečega izuzetno važnog, reče: Rahmane, imam pitanje za tebe. Rahaman, razumjevši, naćulji uši, i reče, tefedal (ar. izvoli), a ovaj će: de ti meni reci, baš me zanima, kako se na arapskom kaže, selam alejk, i odakle si ti bogati? Svi prasnemo u smijeh, osim Rahmana, koji ovoga puta i nije baš najbolje razumio. Kad su mu stariji preveli, dobro se sjećam, osmijehujući se reče: Peace habibi, I’m from Palestine. Ako bih prevodio danas razumljivim jezikom, onda bi Abdurahmanove riječi bile: Mir, dragi brate, ja sam iz Palestine!