Mlaka ljetna noć u dragom mjestascu na Pelješcu. Sjedim na terasi restorana koju samo par metara pješčane plaže dijeli od najljepšeg mora na svijetu. A ovdje je tek naročito lijepo. Blage, plave uvalice obrubljene strmim zelenim brdima.
Ta brda upravo tonu u sumrak, stapaju se s dolazećom noći. Djeluju moćno, obrubljuju ovaj mali svijet u kojem se tako lijepo osjećam i ispunjavaju me spokojem. Ovdje ne dolaze novine, telefon nema signala, a ne prikopčavam se na internet gdje ga ima. Ne interesuje me svijet dok sam ovdje.
Zvecka oko mene posuđe i escajg, miriše riba sa gradela. Uskoro će konobar donijeti i moju oradu s blitvom i krompirom.
More preda mnom se mreška i blago zapljuskuje plažu. Pijuckam domaći pelješki plavac koji točim iz bublaste buteljice i uživam u svakom dahu. Ne razmišljam ni o čemu, živim u trenu, neka traje vječno.
Odlično je ovo vino, mislim dok mi ulazi u krv i opušta tijelo iznureno cjelodnevnim plivanjem, veslanjem i penjanjem po okolnim brdima. Domaće je drugačije, mirisnije od flaširanog. Ima neku nerafiniranu kompleksnost, prijatnu neizbrušenost, koja se osjeti u svakom gutljaju, ma s prvom kapljicom vina na jeziku. Velike vinarije ravnaju neravnine u okusu vina, ali se onaj pravi okus grožđa i sunca i brda gubi u uniformnim pravim linijama kojima streme.
Ali tada za susjedni sto, ustvari spojena tri stola, sjeda grupa veselih Čeha i sve kvari.
Naručuju pivo.
Ko je još vidio u ribljem restoranu uz plažu piti pivo?
Njihov sto je uskoro pun krigli punih zlatne tečnosti, orošenih ledenim kapljicama, sa dva prsta debelom bijelom pjenom na vrhu. Da imam dara za slikanje, naslikao bih ove krigle pune zlata u slani jadranski sumrak. Česi se smiju, kako i ne bi, nazdravljaju, udara krigla u kriglu, prosipa se pjena po stolu.
Pokušavam ne gledati u njih, hoću i dalje biti dio ovog veličanstvenog sumraka, smiraja jednog divnog dana. Ali usta mi se suše, vino mi više ne prija, zamišljam kako mi ledeno pivo kvasi usne, zamišljam da kao i oni uživam u medenoj gorčini hladnog piva.
Uvala tone u mrak, gube se brda, gubi se more, samo po šumu valova znamo da je još tu.
Miriše riba sa gradela, slani povjetarac hladi noć, a Česi naručuju novu turu. Opet orošene zlatne krigle, opet zveckanje stakla, opet pjena po stolu.
Kako sam presto piti vino
Mlaka ljetna noć u dragom mjestascu na Pelješcu. Sjedim na terasi restorana koju samo par metara pješčane plaže dijeli od najljepšeg mora na svijetu. A ovdje je tek naročito lijepo. Blage, plave uvalice obrubljene strmim zelenim brdima.
Ta brda upravo tonu u sumrak, stapaju se s dolazećom noći. Djeluju moćno, obrubljuju ovaj mali svijet u kojem se tako lijepo osjećam i ispunjavaju me spokojem. Ovdje ne dolaze novine, telefon nema signala, a ne prikopčavam se na internet gdje ga ima. Ne interesuje me svijet dok sam ovdje.
Zvecka oko mene posuđe i escajg, miriše riba sa gradela. Uskoro će konobar donijeti i moju oradu s blitvom i krompirom.
More preda mnom se mreška i blago zapljuskuje plažu. Pijuckam domaći pelješki plavac koji točim iz bublaste buteljice i uživam u svakom dahu. Ne razmišljam ni o čemu, živim u trenu, neka traje vječno.
Odlično je ovo vino, mislim dok mi ulazi u krv i opušta tijelo iznureno cjelodnevnim plivanjem, veslanjem i penjanjem po okolnim brdima. Domaće je drugačije, mirisnije od flaširanog. Ima neku nerafiniranu kompleksnost, prijatnu neizbrušenost, koja se osjeti u svakom gutljaju, ma s prvom kapljicom vina na jeziku. Velike vinarije ravnaju neravnine u okusu vina, ali se onaj pravi okus grožđa i sunca i brda gubi u uniformnim pravim linijama kojima streme.
Ali tada za susjedni sto, ustvari spojena tri stola, sjeda grupa veselih Čeha i sve kvari.
Naručuju pivo.
Ko je još vidio u ribljem restoranu uz plažu piti pivo?
Njihov sto je uskoro pun krigli punih zlatne tečnosti, orošenih ledenim kapljicama, sa dva prsta debelom bijelom pjenom na vrhu. Da imam dara za slikanje, naslikao bih ove krigle pune zlata u slani jadranski sumrak. Česi se smiju, kako i ne bi, nazdravljaju, udara krigla u kriglu, prosipa se pjena po stolu.
Pokušavam ne gledati u njih, hoću i dalje biti dio ovog veličanstvenog sumraka, smiraja jednog divnog dana. Ali usta mi se suše, vino mi više ne prija, zamišljam kako mi ledeno pivo kvasi usne, zamišljam da kao i oni uživam u medenoj gorčini hladnog piva.
Uvala tone u mrak, gube se brda, gubi se more, samo po šumu valova znamo da je još tu.
Miriše riba sa gradela, slani povjetarac hladi noć, a Česi naručuju novu turu. Opet orošene zlatne krigle, opet zveckanje stakla, opet pjena po stolu.
Od tada ne pijem vino.