Ove sam godine zbog opisa svoga posla putovala četiri puta i to zbog osoba koje ne mogu tako komotno kao ja putovati. Nije mi bila potreba putovati, došla sam iz duboke provincije, za nju bi Žak Prever rekao da „sve velike stvari dolaze iz provincije“. Bilo mi je dovoljno sjediti u gradskom parku ili u rođenom dvorištu pa da do mene daleki svijet doluta. I Kongo i Burundija. Nekad se činilo da se sva nesreća svijeta kod nas nasukala.
Prvi, bio je Brisel, susret službenika za zagovaranje. Tamo, trebala sam brusiti svoje vještine, od drugih učiti. Učilo se i naučilo, od ulice još i najviše. U Briselu je bilo sivo i uredno. Pročelja zgrada skladna i bogata. Iza njih su godine sticanja i mudrog upravljanja, godine obilja. Ulice svečano mrtve, bubrezi u loju. Vladao je posvuda usaljeni mir, gdje se puno ne talasa, nego se racionalno raspolaže sa nekoć davno stečenim. Kongo i Burundija, kobalt i dijamanti, dio su briselskog raskošnog sjaja. A kad nesreća kongoanska i burundijska i dospije do Brisela mnogi ostaju beskućnici. Jer taj Brisel bogati i udobno skućeni nema dovoljno prostora da ih sve udomi. Taj svoj problem veliki nazivaju hausing. Nema kuća. Ili zašto bi se kuće na siromahe rasipale i raskućivale. Sjećam ih se u derutnim kladuškim kućama, u prolazu. Uvijek bi se našao netko dobar iz komšiluka da im se smiluje na razne načine. Daleko je Brisel od te Bosne. A što se tamo odluči, recimo da Bosna bude odlagalište neželjenih, tako će i biti.
Drugi je put bio Portugal, zemlja sunca. Sunce tih mojih susreta bio je novinar koji je obišao sve kalvarije izbjegličke i migrantske, sve te morije i lezbose. Reportaže su mu bile srčane, iskrene. Malešan i empatičan, ne bi niti mogao drugačije. Srbiju, Bosnu i Hrvatsku još nije obilazio. Sve i kad dođu novinari iz velikog svijeta kod nas u Bosnu, donese sa sobom geografske mape sa crvenim strelicama, zovu je balkanska ruta. Te crvene strelice za mnoge su izbjegličke noge bolne i krvave. Uz te crvene strelice ide novinarsko pitanje: zašto nitko od njih nema dokumente? Uz to pitanje redovito ide zgražanje nad brutalnim nasiljem na granici, a onda se ležerno prijeđe na sljedeće pitanje, zašto Hrvatska sad propušta tako velik broj migranta prema Europskoj Uniji? Jedna pored drugih su prolazila, a bez da se sudare, takva pitanja. Otkrivali su zapravo stav prosječnog Europljanina: neka netko drugi riješi pitanje prekobrojnog broja izbjeglica, neka ih netko drugi odvrati od granice, pa makar i nasilno, i neka se dobro očuva uravnotežen broj izbjeglica u našim zemljama.
Sjećam se novinara koji bi sa nama obilazili derutne privremene nastambe izbjeglica. Kada dođu do lokacije koje pomodno zovu skvotom, sva se pitanja rastope nad otvorenim plamenom. Nad praznom felugom i nad njom vatricom, mladići bi veš sušili, grijali se i kuhali. Jedne prilike u prostoru bivše klaonice. Put do nje preko terena koji barama zovemo, pa i ja s njima sušim blatnjave čarape. U malom krugu afganistanca, grijem noge, para iz njih izbija. I gledam kako pitanja novinara u dim odlaze. Prvotno gađenje na prostore bez vode i struje, prostore prljave i uneređene, i ono isparava. Lagano se kondenzira u sitne čestice žaljenja, kod nekih naprednijih i milosrđa. Uvijek je oko vatre krug nekih dječaka iz Afganistana koji mira nisu nikad ni osjetili. Neki nas gledaju očima s dna pakla, i ne treba čovjeku puno pameti da naslute zlo kojem su bili izloženi. Njihova zahvalnost na darovanim stvarima je neopisiva. I nije tek stvar u stvarima koje su dobili, nego pažnji. Onaj trenutak kad osjete da su važni i da u njima još uvijek ljude prepoznaju.
U Portugalu nas domaćini vode po muzejima, gdje je bogata duhovna i kulturna baština Jezuita. Iz mraka muzeja gledaju me dragocjenosti, lapis lazuli iz Afganistana i rezbarena raspela iz Palestine.
Meni pred očima krug dječaka iz Afganistana, kad plešu tradicionalni afganistanski ples Atan. Lijepo je i tužno gledati ih tako vesele, zaigrane. Djeca. Male su šanse imali otkad su se rodili. Neki su mi mogli biti braća, neki sinovi. U mraku muzejske postavke pomaljaju se sjećanja, među njima jedna obitelj iz Palestine. Ona, mlada majka, ljulja se u dvorištu u Borićima, kampu za obitelji. Oko nje kontejneri različitih organizacija, na nekim dječji crteži. Pod njenim nogama blatna je lokva. Gleda u nju. I suzi. Pitam je kako se na arapskom kaže nebo, i sunce, i oblaci, i brzo zaboravljam, nek se opet sjeti taj zaborav pitati kako se kaže nebo, sunce i oblaci kad se ne budemo razumjeli ni na jednom jeziku. U svakom oni zvuče kao poezija i sunce kao nagovještaj radosti. Ona plače, i dalje bešumno, nikako oči da se naviknu na mjesto gdje su zapeli. Ljuljamo se. Odnekud, trče njeni dječaci, na nju se vješaju, i ona se opet smije, i nebo je opet svjetlije, a sunce nikad raskošnije.
U cijelom Portugalu je u tom trenutku registrirano izbjeglica koliko ih je jedne godine u prihvatnim centrima u Bihaću. I U Bosni ih je sada puno manje. Mjenjaju se rute, granica sa Hrvatskom više nije tako mučno nasilna, iako ima vraćanja.
Jedne prilike, u prolazu, dok idemo na teren, susrećemo grupu koja je upravo s granice vraćena. Jedan od njih sa ozbiljnim ranama na nogama. Takve nastaju mjesecima, i hrane se lošim životnim uvjetima.
Na malom su trgu u malom selu, na mjestu gdje je nekada bila i mala „migrantska pijaca“ i oni su prodavali stvari suvišne za pare prijeko potrebne seljanima u prolazu. A oni ih kupovali ne od potrebe nego od milošte. Iz obližnje Hrvatske opet dolazili seljani u tržne centre opet jeftinije, i po nešto bosanskog zraka ležernijeg i bliskijeg od svih drugih zrakova. Tu je apoteka, autobusna stanica i mala trgovina. Usred svega toga, oni stoje, i cijedi se kiša postojano sa njih, jedan su autobus propustili, drugi će već naići. Vraćeni s granice. On rane pokazuje. Stišće zube. U jednom trenutku providnosti, stvara se čovjek u maskirnom odijelu, u prekograničnoj je trgovini. Klekne pred njega, i rane mu previja. Dok to radi, prepričava doživljaje iz rata. Našao se sad tu slučajno, u trenutku dok oni govore o grijesima hrvatske policije. I on previja, i priča: nije to tako strašno, brzo će to zacijeliti, šta sam ja u ratu sve gledao. Svega je bilo. I ta uniforma na njemu je tu da ga podsjeti na vrijeme u kojem je bio prijeko potreban, važan i sposoban. Vješto mu rane previja, vješto i nježno i svojim se prstima ispričava za sve što mu je učinila njegova zemlja. I sve više raste i on i ta njegova uniforma dok djetetu rane čisti, dezinficira i previja. Dijete se imenom zove jak, čvrst i lav, a kad se nasmije sve više nalik anđelu je. Kao netko tko je izaslan da našu dobrotu i ćud testira. Ta zahvalnost u njegovim očima kao da nije od ovoga svijeta.
A onda mi se dogodila Gruzija, tamo je starčad rasprodavala sve viškove i cijeli je Tbilisi bio ulična rasprodaja bivših života. A za to vrijeme novinari iz cijele Europe predstavljali su svoja sjajna istraživanja i mišljenja. Uz kategoriju za izvrsnost u istraživačkom radu i pisanju, utemeljena je jedna sasvim nova, o migracijama, jer iz godine u godinu, pristiže sve više takvih novinarskih priča. Sve se ponavlja, ono što sam vidjela u Briselu, čula u Portugalu, i ovdje se o tome priča, kad se preskoče ograde i žice, kad se prežive šume, loši kampovi, registracije, otisci prstiju, usputno nasilje, kad se konačno osvane u Europi, onda se dug žilavosti i upornosti još dugo otplaćuje. Moderni robovi u poljoprivredi, na građevini, radnici na crno, slabo plaćeni. Sve jo to već stara priča, ponavlja se ono što vidim kod dječaka koji su u Bosni bili. Kad se jave iz bijelog svijeta uparađeni kao turisti na poznatim trgovima, po svim tim italijama, francuskama, bljeđi su i mršaviji nego što su kod nas u Bosni po kampovima bili. Iznova i iznova činjenično stanje utvrđavamo. Kamo nas to vodi. Idemo li prema empatiji i sućuti ili je ona već davno raspeta negdje između granica i čeka dan Uskrsnuća slavnoga.
Na kraju, zadesio me Bukurešt, još uvijek u sjeni jednog čovjeka. Sve glomazno i zastrašujuće, a sav sklad i ljepota u službi već bivšega režima. Ne postoji drugo ime za ružnoću. I tu raspravljamo o boljim odgovorima na krizu ukrajinskih izbjeglica. Prema njima je svijet daleko otvoreniji i gostoljubiviji nego prema ljudima s Bliskog istoka i Afrike. To je i više nego očito. A oni, sva ta mladost iz Sirije koja je zapela u Turskim izbjegličkim kampovima, svi ti Pakistanci, Afganistanci, Marokanci, Iranci, svi se odnekud javljaju sa ulice, sa lijepih mjesta, sve kako bi roditeljima prikrili da su u toj sanjanoj europi zapeli. Ružnoća je europska više nego očita. Upadljiva i glomazna. Takva je u očima putnika.
Putovanja i putnici
Ove sam godine zbog opisa svoga posla putovala četiri puta i to zbog osoba koje ne mogu tako komotno kao ja putovati. Nije mi bila potreba putovati, došla sam iz duboke provincije, za nju bi Žak Prever rekao da „sve velike stvari dolaze iz provincije“. Bilo mi je dovoljno sjediti u gradskom parku ili u rođenom dvorištu pa da do mene daleki svijet doluta. I Kongo i Burundija. Nekad se činilo da se sva nesreća svijeta kod nas nasukala.
Prvi, bio je Brisel, susret službenika za zagovaranje. Tamo, trebala sam brusiti svoje vještine, od drugih učiti. Učilo se i naučilo, od ulice još i najviše. U Briselu je bilo sivo i uredno. Pročelja zgrada skladna i bogata. Iza njih su godine sticanja i mudrog upravljanja, godine obilja. Ulice svečano mrtve, bubrezi u loju. Vladao je posvuda usaljeni mir, gdje se puno ne talasa, nego se racionalno raspolaže sa nekoć davno stečenim. Kongo i Burundija, kobalt i dijamanti, dio su briselskog raskošnog sjaja. A kad nesreća kongoanska i burundijska i dospije do Brisela mnogi ostaju beskućnici. Jer taj Brisel bogati i udobno skućeni nema dovoljno prostora da ih sve udomi. Taj svoj problem veliki nazivaju hausing. Nema kuća. Ili zašto bi se kuće na siromahe rasipale i raskućivale. Sjećam ih se u derutnim kladuškim kućama, u prolazu. Uvijek bi se našao netko dobar iz komšiluka da im se smiluje na razne načine. Daleko je Brisel od te Bosne. A što se tamo odluči, recimo da Bosna bude odlagalište neželjenih, tako će i biti.
Drugi je put bio Portugal, zemlja sunca. Sunce tih mojih susreta bio je novinar koji je obišao sve kalvarije izbjegličke i migrantske, sve te morije i lezbose. Reportaže su mu bile srčane, iskrene. Malešan i empatičan, ne bi niti mogao drugačije. Srbiju, Bosnu i Hrvatsku još nije obilazio. Sve i kad dođu novinari iz velikog svijeta kod nas u Bosnu, donese sa sobom geografske mape sa crvenim strelicama, zovu je balkanska ruta. Te crvene strelice za mnoge su izbjegličke noge bolne i krvave. Uz te crvene strelice ide novinarsko pitanje: zašto nitko od njih nema dokumente? Uz to pitanje redovito ide zgražanje nad brutalnim nasiljem na granici, a onda se ležerno prijeđe na sljedeće pitanje, zašto Hrvatska sad propušta tako velik broj migranta prema Europskoj Uniji? Jedna pored drugih su prolazila, a bez da se sudare, takva pitanja. Otkrivali su zapravo stav prosječnog Europljanina: neka netko drugi riješi pitanje prekobrojnog broja izbjeglica, neka ih netko drugi odvrati od granice, pa makar i nasilno, i neka se dobro očuva uravnotežen broj izbjeglica u našim zemljama.
Sjećam se novinara koji bi sa nama obilazili derutne privremene nastambe izbjeglica. Kada dođu do lokacije koje pomodno zovu skvotom, sva se pitanja rastope nad otvorenim plamenom. Nad praznom felugom i nad njom vatricom, mladići bi veš sušili, grijali se i kuhali. Jedne prilike u prostoru bivše klaonice. Put do nje preko terena koji barama zovemo, pa i ja s njima sušim blatnjave čarape. U malom krugu afganistanca, grijem noge, para iz njih izbija. I gledam kako pitanja novinara u dim odlaze. Prvotno gađenje na prostore bez vode i struje, prostore prljave i uneređene, i ono isparava. Lagano se kondenzira u sitne čestice žaljenja, kod nekih naprednijih i milosrđa. Uvijek je oko vatre krug nekih dječaka iz Afganistana koji mira nisu nikad ni osjetili. Neki nas gledaju očima s dna pakla, i ne treba čovjeku puno pameti da naslute zlo kojem su bili izloženi. Njihova zahvalnost na darovanim stvarima je neopisiva. I nije tek stvar u stvarima koje su dobili, nego pažnji. Onaj trenutak kad osjete da su važni i da u njima još uvijek ljude prepoznaju.
U Portugalu nas domaćini vode po muzejima, gdje je bogata duhovna i kulturna baština Jezuita. Iz mraka muzeja gledaju me dragocjenosti, lapis lazuli iz Afganistana i rezbarena raspela iz Palestine.
Meni pred očima krug dječaka iz Afganistana, kad plešu tradicionalni afganistanski ples Atan. Lijepo je i tužno gledati ih tako vesele, zaigrane. Djeca. Male su šanse imali otkad su se rodili. Neki su mi mogli biti braća, neki sinovi. U mraku muzejske postavke pomaljaju se sjećanja, među njima jedna obitelj iz Palestine. Ona, mlada majka, ljulja se u dvorištu u Borićima, kampu za obitelji. Oko nje kontejneri različitih organizacija, na nekim dječji crteži. Pod njenim nogama blatna je lokva. Gleda u nju. I suzi. Pitam je kako se na arapskom kaže nebo, i sunce, i oblaci, i brzo zaboravljam, nek se opet sjeti taj zaborav pitati kako se kaže nebo, sunce i oblaci kad se ne budemo razumjeli ni na jednom jeziku. U svakom oni zvuče kao poezija i sunce kao nagovještaj radosti. Ona plače, i dalje bešumno, nikako oči da se naviknu na mjesto gdje su zapeli. Ljuljamo se. Odnekud, trče njeni dječaci, na nju se vješaju, i ona se opet smije, i nebo je opet svjetlije, a sunce nikad raskošnije.
U cijelom Portugalu je u tom trenutku registrirano izbjeglica koliko ih je jedne godine u prihvatnim centrima u Bihaću. I U Bosni ih je sada puno manje. Mjenjaju se rute, granica sa Hrvatskom više nije tako mučno nasilna, iako ima vraćanja.
Jedne prilike, u prolazu, dok idemo na teren, susrećemo grupu koja je upravo s granice vraćena. Jedan od njih sa ozbiljnim ranama na nogama. Takve nastaju mjesecima, i hrane se lošim životnim uvjetima.
Na malom su trgu u malom selu, na mjestu gdje je nekada bila i mala „migrantska pijaca“ i oni su prodavali stvari suvišne za pare prijeko potrebne seljanima u prolazu. A oni ih kupovali ne od potrebe nego od milošte. Iz obližnje Hrvatske opet dolazili seljani u tržne centre opet jeftinije, i po nešto bosanskog zraka ležernijeg i bliskijeg od svih drugih zrakova. Tu je apoteka, autobusna stanica i mala trgovina. Usred svega toga, oni stoje, i cijedi se kiša postojano sa njih, jedan su autobus propustili, drugi će već naići. Vraćeni s granice. On rane pokazuje. Stišće zube. U jednom trenutku providnosti, stvara se čovjek u maskirnom odijelu, u prekograničnoj je trgovini. Klekne pred njega, i rane mu previja. Dok to radi, prepričava doživljaje iz rata. Našao se sad tu slučajno, u trenutku dok oni govore o grijesima hrvatske policije. I on previja, i priča: nije to tako strašno, brzo će to zacijeliti, šta sam ja u ratu sve gledao. Svega je bilo. I ta uniforma na njemu je tu da ga podsjeti na vrijeme u kojem je bio prijeko potreban, važan i sposoban. Vješto mu rane previja, vješto i nježno i svojim se prstima ispričava za sve što mu je učinila njegova zemlja. I sve više raste i on i ta njegova uniforma dok djetetu rane čisti, dezinficira i previja. Dijete se imenom zove jak, čvrst i lav, a kad se nasmije sve više nalik anđelu je. Kao netko tko je izaslan da našu dobrotu i ćud testira. Ta zahvalnost u njegovim očima kao da nije od ovoga svijeta.
A onda mi se dogodila Gruzija, tamo je starčad rasprodavala sve viškove i cijeli je Tbilisi bio ulična rasprodaja bivših života. A za to vrijeme novinari iz cijele Europe predstavljali su svoja sjajna istraživanja i mišljenja. Uz kategoriju za izvrsnost u istraživačkom radu i pisanju, utemeljena je jedna sasvim nova, o migracijama, jer iz godine u godinu, pristiže sve više takvih novinarskih priča. Sve se ponavlja, ono što sam vidjela u Briselu, čula u Portugalu, i ovdje se o tome priča, kad se preskoče ograde i žice, kad se prežive šume, loši kampovi, registracije, otisci prstiju, usputno nasilje, kad se konačno osvane u Europi, onda se dug žilavosti i upornosti još dugo otplaćuje. Moderni robovi u poljoprivredi, na građevini, radnici na crno, slabo plaćeni. Sve jo to već stara priča, ponavlja se ono što vidim kod dječaka koji su u Bosni bili. Kad se jave iz bijelog svijeta uparađeni kao turisti na poznatim trgovima, po svim tim italijama, francuskama, bljeđi su i mršaviji nego što su kod nas u Bosni po kampovima bili. Iznova i iznova činjenično stanje utvrđavamo. Kamo nas to vodi. Idemo li prema empatiji i sućuti ili je ona već davno raspeta negdje između granica i čeka dan Uskrsnuća slavnoga.
Na kraju, zadesio me Bukurešt, još uvijek u sjeni jednog čovjeka. Sve glomazno i zastrašujuće, a sav sklad i ljepota u službi već bivšega režima. Ne postoji drugo ime za ružnoću. I tu raspravljamo o boljim odgovorima na krizu ukrajinskih izbjeglica. Prema njima je svijet daleko otvoreniji i gostoljubiviji nego prema ljudima s Bliskog istoka i Afrike. To je i više nego očito. A oni, sva ta mladost iz Sirije koja je zapela u Turskim izbjegličkim kampovima, svi ti Pakistanci, Afganistanci, Marokanci, Iranci, svi se odnekud javljaju sa ulice, sa lijepih mjesta, sve kako bi roditeljima prikrili da su u toj sanjanoj europi zapeli. Ružnoća je europska više nego očita. Upadljiva i glomazna. Takva je u očima putnika.