U rano jutro ne stižu dobre vijesti. U rano jutro dobra je vijest samo to da je svanulo još jedno jutro i da smo ga doživjeli. {Ali to ti ne treba nitko javljati; to je vijest koju šalješ samom sebi – osjetilima svojim i još nepomišljenom mišlju. [Rano je jutro jedina šansa za osamu, rano je jutro osama, rano je jutro jedina šansa: kasnije je prekasno; prenapučena osjetila, misli, akcije, rezultati (ili ne), propusti, promašaji.]}
Ako te netko zazove u rano jutro da ti kaže nešto drugo, dobro ili loše, bit će to jučerašnja vijest: loša vijest koja se krčkala cijelu noć u umaku neke brige, ili dobra vijest koja je zagorjela na tavi opreza, pa je nećeš moći probaviti bez pomoći drugih. Nedobra vijest, uglavnom.
Ako te, dakle, netko zazove u rano jutro da ti isporuči neku vijest, budi spreman da priznaš da je prekasno za dobro i prerano za zlo.
(2) O čemu se može pisati
Stvari, ako su ti preblizu, ne vidiš cijele. Stvari, ako su ti predaleko, ne vidiš jasno. Stvari trebaju biti blizu i daleko ako želiš o njima pisati, ako ih želiš opisati.
O najgorim stvarima koje su mi se dogodile nisam mogao pisati, nisam ih mogao opisati, jer nisam znao: ako ti je nešto preblizu – recimo, u kanalu između mozga i srca – možeš se odaljiti, stati daleko od sebe i vidjeti sve što trebaš vidjeti, i opisati. To, doduše, neće više biti tvoj doživljaj, ali može biti doživljaj tebe.
(3) Transformativna iskustva, vlastita i tuđa
Smatram da svatko u životu ima jedno potresno, prijelomno i presudno iskustvo, što nazivam transformativnim iskustvom, a jednom sam to, teorijski, izrazio ovako:
TRANSFORMATIVNA ISKUSTVA su snažna, uznemirujuća i šokantna iskustva (bilo pozitivna ili negativna) koja (bilo trenutačno ili u određenom periodu života, kao niz povezanih događaja) dubinski mijenjaju neku osobu, odnosno prouzročuju promjenu u temeljnim stavovima, načinu mišljenja, pa i cijelome svjetonazoru, mijenjajući istovremeno i smjer života i način života, nepovratno i zauvijek, te su uglavnom jedinstvena, tj. osoba u kasnijim fazama života i na kraju života može reći da je dotično iskustvo bilo najvažnije ili barem jedno od najvažnijih iskustava u čitavom njezinom životu.
Imam i ja jedno takvo, koje izbija kroz pukotine zgrade koju sam izgradio na njemu, vlaži zidove koje redovno bijelim, ali se divljih šara nikako ne mogu riješiti.
Kada se dva takva iskustva ukrste, takva iskustva dviju osoba, ili više njih ili mnogo njih, u eksploziji raskršća, tuđe takvo iskustvo može postati i tvoje, i tvoje takvo iskustvo može postati i tuđe, ili čak tuđe može postati više tvoje negoli tuđe (i tvoje može postati više tuđe negoli tvoje), a može biti i da se iskustva ponište šutnjom i zaboravom, pa da novo neiskustvo ublaži patnju i otvori prostor za nove užase.
(4) Misteriozno, sumanute misli, religija, matematika
Šest godina nakon što joj je mladoj mlad umro muž, i nakon što je morala krenuti od neke nule, dvoje joj je djece čudom preživjelo smrtonosnu granatu, za razliku od četvero tuđe djece. Dvadeset i devet godina poslije toga jedno je dijete jednoga njezinog djeteta čudom preživjelo jednu saobraćajnu nesreću, a trideset i jednu godinu poslije toga čudom je drugo dijete drugoga njezinog djeteta preživjelo drugu saobraćajnu nesreću.
Nijednom nije plakala, kaže i čudi se.
Drugo ime za čudo je sreća, a može se reći još neutralnije: slučaj. Ali svejedno: kad se u prozirnosti svijeta pojavi misteriozan slučaj, dovoljan je tek jedan neoprezan korak da se oklizneš i padneš u bodljikavu šikaru sumanutih misli.
+
U iznenadnom zgušnjavanju povijesti, izgleda da ju Bog izaziva, kao Abrahama, kao Joba. A molitva baš ne pomaže, jer taj Bog, da ga se dade udobrovoljiti molitvama, valjda ne bi činio to što čini; suviše bi okrutan tada bio. – Ta religija baš ne pomaže: njezina nada ne nadvladava ni očaj, a kamoli strah.
+
Racionalizirati, dakle; valja to racionalizirati. A ima li ičega racionalnijeg od matematike? Aritmetičke omjere, pak, nagrizaju nepoznanice, a nije poznato ni radi li se ovdje o oduzimanju ili dodavanju, ili se nešto pritom umnaža i dijeli. Ona dva naspram četiri, pa još dva, a bio je i jedan, pa se kretalo od nule. Ima li još koja nepoznata dvojka i četvorka, ili jedinica, ili čak trojka, prije ništice? I kojim se operacijama poništava beskraj mogućeg minusa? – Ta matematika, prije negoli u red, jasnoću i smiraj, vodi u još dublji misterij, u još goru religioznost, u još sumanutije misli.
=
Kad bi se moglo ne računati i ne vjerovati, ne bi bilo ničega što se može izgubiti, ali ne bi se ništa ni dobivalo, dobivalo bi se ništa.
(5) Slučajnost, moć, poslušnost
Bog, država i novac podjednako ne postoje, i planovi koji se prave na njima i u njihovo ime nisu nikakvi planovi, nego apsolutni kaos koji osmišljavamo svojom nemoći.
Ipak, vjerujemo da oni postoje, proizvodimo njihovu eteričnu moć, prevodimo je u tekuće, pa u kruto stanje, i pokoravamo joj se.
Dok gledam migrante koji pognuti šutke ulaze u policijska kola, u mojoj glavi vrište nijeme krave koje koračaju prema klaoničkom nožu, vrište nijemi Židovi koji koračaju prema plinskoj komori, u sebi nijemom vrištim ja čiji otpor ne bi ni okrznuo savršenu mašinu slučajnosti.
(6) Međubivanje
Una je danas 14 stupnjeva hladna, a zrak drhti na 32 stupnja. Čini mi se da nema boljeg mjesta od Bihaća za bivanje između znanja i neznanja, nevijesti i vijesti, ledene smrti i vreloga života, za čekiranje informacija, za iščekivanje, za međubivanje.
(7) Sedmi dan
Što god rekle vjere, religije i teologije, mora da je između šestog i sedmog dana stvaranja bilo još nekoliko dana kad se Bog nije mogao odmarati. Svemu što je stvoreno treba malo mira i stvoriteljevog nemira – i klici i vatri i kruhu i djetetu i malteru i cipeli i pjesmi – da u sebe izraste, da se učvrsti u svojoj prolaznosti, ili da svečano propadne.
Prvih šest dana
(Molitve za Ninu)
(1) Vijesti, rano jutro
U rano jutro ne stižu dobre vijesti. U rano jutro dobra je vijest samo to da je svanulo još jedno jutro i da smo ga doživjeli. {Ali to ti ne treba nitko javljati; to je vijest koju šalješ samom sebi – osjetilima svojim i još nepomišljenom mišlju. [Rano je jutro jedina šansa za osamu, rano je jutro osama, rano je jutro jedina šansa: kasnije je prekasno; prenapučena osjetila, misli, akcije, rezultati (ili ne), propusti, promašaji.]}
Ako te netko zazove u rano jutro da ti kaže nešto drugo, dobro ili loše, bit će to jučerašnja vijest: loša vijest koja se krčkala cijelu noć u umaku neke brige, ili dobra vijest koja je zagorjela na tavi opreza, pa je nećeš moći probaviti bez pomoći drugih. Nedobra vijest, uglavnom.
Ako te, dakle, netko zazove u rano jutro da ti isporuči neku vijest, budi spreman da priznaš da je prekasno za dobro i prerano za zlo.
(2) O čemu se može pisati
Stvari, ako su ti preblizu, ne vidiš cijele. Stvari, ako su ti predaleko, ne vidiš jasno. Stvari trebaju biti blizu i daleko ako želiš o njima pisati, ako ih želiš opisati.
O najgorim stvarima koje su mi se dogodile nisam mogao pisati, nisam ih mogao opisati, jer nisam znao: ako ti je nešto preblizu – recimo, u kanalu između mozga i srca – možeš se odaljiti, stati daleko od sebe i vidjeti sve što trebaš vidjeti, i opisati. To, doduše, neće više biti tvoj doživljaj, ali može biti doživljaj tebe.
(3) Transformativna iskustva, vlastita i tuđa
Smatram da svatko u životu ima jedno potresno, prijelomno i presudno iskustvo, što nazivam transformativnim iskustvom, a jednom sam to, teorijski, izrazio ovako:
TRANSFORMATIVNA ISKUSTVA su snažna, uznemirujuća i šokantna iskustva (bilo pozitivna ili negativna) koja (bilo trenutačno ili u određenom periodu života, kao niz povezanih događaja) dubinski mijenjaju neku osobu, odnosno prouzročuju promjenu u temeljnim stavovima, načinu mišljenja, pa i cijelome svjetonazoru, mijenjajući istovremeno i smjer života i način života, nepovratno i zauvijek, te su uglavnom jedinstvena, tj. osoba u kasnijim fazama života i na kraju života može reći da je dotično iskustvo bilo najvažnije ili barem jedno od najvažnijih iskustava u čitavom njezinom životu.
Imam i ja jedno takvo, koje izbija kroz pukotine zgrade koju sam izgradio na njemu, vlaži zidove koje redovno bijelim, ali se divljih šara nikako ne mogu riješiti.
Kada se dva takva iskustva ukrste, takva iskustva dviju osoba, ili više njih ili mnogo njih, u eksploziji raskršća, tuđe takvo iskustvo može postati i tvoje, i tvoje takvo iskustvo može postati i tuđe, ili čak tuđe može postati više tvoje negoli tuđe (i tvoje može postati više tuđe negoli tvoje), a može biti i da se iskustva ponište šutnjom i zaboravom, pa da novo neiskustvo ublaži patnju i otvori prostor za nove užase.
(4) Misteriozno, sumanute misli, religija, matematika
Šest godina nakon što joj je mladoj mlad umro muž, i nakon što je morala krenuti od neke nule, dvoje joj je djece čudom preživjelo smrtonosnu granatu, za razliku od četvero tuđe djece. Dvadeset i devet godina poslije toga jedno je dijete jednoga njezinog djeteta čudom preživjelo jednu saobraćajnu nesreću, a trideset i jednu godinu poslije toga čudom je drugo dijete drugoga njezinog djeteta preživjelo drugu saobraćajnu nesreću.
Nijednom nije plakala, kaže i čudi se.
Drugo ime za čudo je sreća, a može se reći još neutralnije: slučaj. Ali svejedno: kad se u prozirnosti svijeta pojavi misteriozan slučaj, dovoljan je tek jedan neoprezan korak da se oklizneš i padneš u bodljikavu šikaru sumanutih misli.
+
U iznenadnom zgušnjavanju povijesti, izgleda da ju Bog izaziva, kao Abrahama, kao Joba. A molitva baš ne pomaže, jer taj Bog, da ga se dade udobrovoljiti molitvama, valjda ne bi činio to što čini; suviše bi okrutan tada bio. – Ta religija baš ne pomaže: njezina nada ne nadvladava ni očaj, a kamoli strah.
+
Racionalizirati, dakle; valja to racionalizirati. A ima li ičega racionalnijeg od matematike? Aritmetičke omjere, pak, nagrizaju nepoznanice, a nije poznato ni radi li se ovdje o oduzimanju ili dodavanju, ili se nešto pritom umnaža i dijeli. Ona dva naspram četiri, pa još dva, a bio je i jedan, pa se kretalo od nule. Ima li još koja nepoznata dvojka i četvorka, ili jedinica, ili čak trojka, prije ništice? I kojim se operacijama poništava beskraj mogućeg minusa? – Ta matematika, prije negoli u red, jasnoću i smiraj, vodi u još dublji misterij, u još goru religioznost, u još sumanutije misli.
=
Kad bi se moglo ne računati i ne vjerovati, ne bi bilo ničega što se može izgubiti, ali ne bi se ništa ni dobivalo, dobivalo bi se ništa.
(5) Slučajnost, moć, poslušnost
Bog, država i novac podjednako ne postoje, i planovi koji se prave na njima i u njihovo ime nisu nikakvi planovi, nego apsolutni kaos koji osmišljavamo svojom nemoći.
Ipak, vjerujemo da oni postoje, proizvodimo njihovu eteričnu moć, prevodimo je u tekuće, pa u kruto stanje, i pokoravamo joj se.
Dok gledam migrante koji pognuti šutke ulaze u policijska kola, u mojoj glavi vrište nijeme krave koje koračaju prema klaoničkom nožu, vrište nijemi Židovi koji koračaju prema plinskoj komori, u sebi nijemom vrištim ja čiji otpor ne bi ni okrznuo savršenu mašinu slučajnosti.
(6) Međubivanje
Una je danas 14 stupnjeva hladna, a zrak drhti na 32 stupnja. Čini mi se da nema boljeg mjesta od Bihaća za bivanje između znanja i neznanja, nevijesti i vijesti, ledene smrti i vreloga života, za čekiranje informacija, za iščekivanje, za međubivanje.
(7) Sedmi dan
Što god rekle vjere, religije i teologije, mora da je između šestog i sedmog dana stvaranja bilo još nekoliko dana kad se Bog nije mogao odmarati. Svemu što je stvoreno treba malo mira i stvoriteljevog nemira – i klici i vatri i kruhu i djetetu i malteru i cipeli i pjesmi – da u sebe izraste, da se učvrsti u svojoj prolaznosti, ili da svečano propadne.
Zagreb – Bihać – Zagreb, srpanj 2023.