Maštovitiji ljudi skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak i bezalenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte je mjesto da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez vidljivog razloga i najave izranjaju ili nestaju, presudno utičući na konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno planirao staviti zadnju tačku.
Dok sam na pretrpanoj polici u mojoj radnoj sobi tražio roman-intervju Otta Tolnaia, Pesnik od svinjske masti, koji mi je pisac nakon obilaska cetinjske nacionalne umjetničke galerije poklonio sa posvetom, sjetih se da sam ponovo zaboravio pozvati Sava Bjeloša, stolara, da konačno postavi još jednu policu za knjige istih dimenzija kao i prethodne dvije koje je, po mojem nacrtu, bio izrezao i sastavio od ploča medijapana. Odlagao sam postavljanje još jedne police, jer u tom galimatijasu nabacanih, broširanih i tvrdo ukoričenih knjiga, nepogrješivo sam u pola dana i pola noći, žmureći mogao pronaći svaki naslov.
U onoj sekundi dok se knjiga tvrdih žutih korica, iz sabranih djela Danila Kiša, s gornje pregrade prizemljivala, prije nego što je tresnula na parket, bljesnulo mi je sinoćno prisjećanje na priču Posmrtne počasti, objavljenu u Enciklopediji mrtvih. Dohvatio sam žutu knjigu s poda i zajedno s Tolnaievim romanom stavio je na radni sto. Odložio sam Tolnaia, i pomislio da možda i u policama knjige trebaju biti posložene po afinitetu i bliskosti njihovih autora, a ne po abecedi ili žanrovskom principu.
Knjige, kao i djeca, imaju sopstveni život nezavisno od svojih stvoritelja: nekako sam bio siguran da je Kišu ugodno pored Tolnaia, koji je pet godina nakon njega rođen u Kanjiži, gradiću četrdeset pet kilometara udaljenom od Subotice. Uzeo sam Enciklopediju mrtvih, posljednju knjigu desetotomnog izdanja zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, koja je publikovano prvog januara 1983. godine. Iznad impresuma, na trećoj stranici, pečat je Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević. Kišovu knjigu nijesam vratio nakon petnaest dana, prema pravilima iznajmljivanja štampanih stvari iz nacionalne biblioteke – zgužvao sam pisanu opomenu koju mi je na kućnu adresu donio poštar poslije dva mjeseca – jer u cetinjskim i titogradskim knjižarama nije se moglo naći drugo izdanje Enciklopedije mrtvih.
Prelistavajući Enciklopediju mrtvih zaustavio sam se na trećoj stranici priče Posmrtne počasti: na mjestu gdje sam grafitnom olovkom bio obilježio dio složene rečenice: “Smrti se ne podvaljuje”. Cijeli pasus sam označio uspravnom linijom na margini, uz koju sam još stavio zvjezdicu. Kao što će sluga Božji samo što baci pogled na bogoslužbeni tekst naizust otpjevati Herumivsku pjesmu tako sam i ja mogao, od riječi do riječi, ponoviti cijeli govor Ukrajinca Bandure, mornara i revolucionara, na sahrani Marijete, kurve koja je ordinirala u hamburškoj luci.
Zamislio sam i mizanscen sa lijesom zatrpanim svježim cvijećem ubranim iz staklenih bašta, vrtova periferijskih vila, botaničke bašte, ali i ton propovjednika koji je pored gorčine osjenčene klasnim usudom očitovao i himničnu patetičnost obožvatelja Jahve, iz starozavjetnih psalmi. Bandura poput kralja Davida, reinkarniranog u Nestora Mahnoa, anarhističkog lidera iz njegove domovine, oplakuje zlu kob Marijete i istovremeno je slavi što je, na svoj način, bila na usluzi namjernicima svih vjera, nacija, boja i nijansi, “kao pečat sveopšteg bratsva među ljudima”. U svom emocionalnom opisu lučke kurve, Bandura u skoro mističnom nadahnuću izgovara još jednu biblijsku parabolu, da “između njenih nježnih butina protekla je reka vrele sperme, i slila se u njenu toplu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka”. Stare kurve su, za koje pisac kaže da niko bolnije od njih ne osjeća prolaznost puti i “preteću katastrofu raspadanja”, Bandurin propovijed prekidale sa kratkim histeričnim jecajima. Ali njegova misao:“Smrti se ne podvaljuje”, nije se usadila u srce i duše ucvijeljenih pokajnica što su ispraćale Marijetu, proletersku kćer od majke pralje i oca propalice, koji ju je sâm usud rođenja neminovno vodio prema pristaništu brodova i mornarima.
Bandura je, pod uticajem nedavno pročitane Baudelaireova knjige Cvijeće zla, remek djela “strasti, umjetnosti i poezije”, poistovjećujući Marijetu s Jeane Duval, kurtizanom, mulatkinjom, u koju je bio zaljubljen prvi pjesnik simbolizma, naredio ucvijeljenim pokajnicama, da prije dolaska na sprovod lučke kurve do vječne kuće usput opustoše staklene bašte i periferijske vile. Bandura je u tom trenutku pomislio da nije pravedno što i on Marijetinu, najslavniju kurvu hamburške luke, njenu mliječno blijedu put, naslijeđenu od prusko-poljskih predaka, nije proslavio kao što je slavni slavni pjesnik noći, sifilističar, opjevao svoju mulatkinju.
Bandura je pisao poeziju, po uzoru na ruske futuriste: služio se žargonima podzemlja, zelenih pijaca, trgovačkog esnafa, kombinući ih vulgarnom igrom riječi, stvarajući vlastite kovanice. Svoje uratke čitao je samo uskom kružoku anarhista, polukonspirativno, jer poezija revolucionara, čak i angažovana, razvodnjava akcionu matricu borbe za promjenu svjeta. Izlomljene ritmizirane versi nastavio je zapisivati i u vrijeme katastrofe anarhističkog pokreta Nestora Makhnoa. Stihovi, jezički i semantički kalamburi, vizuelno su podsjećali na tanka ovčija crijeva, koja je naručivao tri puta sedmično u doba galopirujuće devalvacije u mornarskoj kantini. Nervozno ispisana šiljasta slova, s minijaturnim ilustracijama izopačenih ljudskih lica na gornjem lijevom uglu bloka za pisanje, služili su mu kao terapija od noćnih demona koji su se umnožavali nakon što je do njega, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, stigla strašna vijest da je Čeka, po naređenju Lava Trockog, na prijevaru pobila cjelokupni vojni stab Nestora Makhnoa, za vrijeme dogovorenog mirovnog sastanka anarhista i boljševika.
Danilo Kiš, autor priče Posmrtne počasti, koji u Autobiografiji kaže da je on “etnografska retkost”, od oca Jevreja i majke Crnogorke, zbog fabule – u kojoj je Bandura prvenstveno narator a ne glavni lik – ili praznovjerja, nije naveo tri važne činjenice zbog koje bi Banduru učinilo literarnim likom ravnim gotovo Mendelu Osipoviču. Ništa nije nagovijestio o Bandurinom mutnom porijeklu: nije pomenuo njegovog oca Osipa, Židova iz Odese ni majku Rimu, Ukrajinku iz Harkova. U drugačijem prosedeu Danilo Kiš bi sigurno spomenuo Badurinu maniju gonjenja koja je uzela maha poslije pokušaja trovanja azijskom biljkom Gelsemium elegans, koju su još agenti ruske carske Ohrane nazvali “travom srcolomkom”, i da je u svakom novom licu vidio agenta GPU, boljševičke tajne policije, kako su zloglasnu Čeku preimenovali 1922. godine. Posljednjih mjeseci života, nakon što su ga otpustili iz duševne bolnice u Hanoveru, potražio je utjehu kod paroha Ruske pravoslavne crkve, Georgija Uspenskog, bijelog emigranta koji će ga sahraniti na dijelu gradskog groblja predviđenog za ortodokse, sa drvenom krstačom na kojoj će pisati: Osip Bandura 1885-1929.
Pisani trag o poluđelom anarhisti ostala je još u iskrzanoj Knjizi krštenih, vjenčanih i umrlih, podijeljenoj velikim krasnopisnim ruskim slovima. Djelovi Knjige krštenih i vjenčanih pravoslavnih parohijama – odvojene praznom stranicom – bile su gotovo prazne, a u trećoj odvojenoj rubrici upokojenih ruskih emigranata, nizala su se imena bijelih oficira, bivših carskih činovnika, njihovih žena, profesora, prijestoničkih baletana i glumaca, trgovaca, bivših agenata Ohrane. Protojerej Uspenski je na vrhu sedamnaeste strane rubrike upokojenih, upisao: Osip Bandera, mornar, rođen u Odesi 14. maja 1892., umro 15. oktobar 1929. godine.
Dok je Danilo Kiš istraživao i skicirao likove Posmrtnih počasti, nije mogao naslutiti sudbinsku povezanost sa svojim književnim likom Osipom Banderom, kao što je to bio slučaj sa naslovnom pričom Enciklopedije mrtvih, gdje je opisujući sakrom oca naratorke doslutio sebi istu dijagnozu bolesti, koja se počela razvijati upravo u vrijeme dok je pisao pripovijetku. Jer, pisac Posmrtnih počasti će umrijeti na isti datum šezdeset godina nakon Osipa Bandure, 15. oktobra 1989. godine.
Osim datuma smrti, Danila Kiša će s Ukrajincem povezati miješano etničko porijeklo i preobraćenje na samrtnoj postelji. Istina, Bandurino odbacivanje Boga pod uticajem roditelja, koji su bili sljedbenici anarhističkog princa, nekadašnjeg carskog paža, Pjera Kropotkina, posisano je s majkinim mlijekom, dok je odnos jevrejskog dječaka crnogorskog imena i mađarizovanog prezimena, prema religiji bio nestalan i protivrječan. Krstio se kao četvorogodišnjak u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, u vrijeme antijevrejskih zakona i holokausta u Mađarskoj, i kasnije je u školi slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. No, Milica Dragićević Kiš, s obzirom da je nacistički rasni zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin smatra pripadnikom očeve vjere, za svaki slučaj je od ostataka jorganske svile sašila Davidovu zvijezdu, koja je dječaka podsjećala na maslačak.
Četrnaestogodišnjem Danilu Kišu srušiće se sve iluzije o postojanju nadnaravnog bića i vječnog života: “Posle smrti moje majke i posle tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko dugo i toliko mnogo, to je dokaz da Boga nema.”
Na dvadesetogodišnjici smrti Danila Kiša, u cetinjskom časopisu Ars 4-5/09, drugom broju časopisa koji je tematski bio posvećen životu i djelu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, objavljen je esej, Smrti se podvaljuje, potpisanim pseudonimom Danijel Sam, koji je zapravo došao anonimno na adresu redakcije četiri godine ranije, povodom sedamdeset godina rođenja crnogorsko-mađarskog pisca srpskog jezika, ali ga je glavni urednik časopisa, Mladen Lompar, odbio, jer je neprimjereno objavljivati tekstove pod pseudonimom pored klasika moderne književnosti i Kišovih prijtelja: Josifa Brodskog, Claudia Magrisa, Gyorgia Konrada, Petera Esterhaziya, Mirka Kovača, Borislava Pekića, Mira Glavurdića, Marije Čudine, Milana Milišića, Predraga Matvejevića, Boža Koprivice…
U drugom tematskom broju, u kojemu je bilo priloga i mlađih relativno nepoznatih autora, glavni urednik je pristao da se uvrsti tekst Danijela Sama, iako je vjerovao da je u pitanju jedan od pseudonima Mija Popovića, urednika poezije u Arsu, koji je i ranije objavljivao polemičke tekstove pod raznim pseudonimima, pa i polemisao sâm sobom, u maniru Fernarda Pessoa. (Kolumnista dnevnog lista Vijesti B. B., u novinskom prikazu Arsa 4-5/09, u jednoj rečenici se osvrće na tekst Danijela Sama. Po njegovom mišljenju tekst, Smrti se podvaljuje, odudara od koncepcije tematskog broja, jer je odveć politizovao sahranu Danila Kiša, koja mu je samo bila povod za difamaciju svojih političkih neistomišljenika.)
SMRTI SE PODVALJUJE
Gle, gle, govorili su, sad će ga secirati: biće to zabavno. Na isti način, znate, gospodo, svaki spektakl zabavlja ljude: oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval, u Komičnu operu, na veliku misu, na sahranu.
M. A. Voltaire
Danilo Kiš, u knjizi razgovora i svjedočenja, Gorki talog iskustva, ističe: “Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom.” U ovoj rečenici očituje se istovremeno rezigniranost, fatalizam i povlašćenost “izabranog izgnanstva”. Kiš je svoju prvu pjesmu s devet godina napisao na mađarskom jeziku, ali je poslije povratka na Cetinje 1947. ponovo počeo da sanja i piše na jeziku svoje majke. Mnogo godina kasnije, zbog mutne genealogije, filojudaizma i navodnog plagijatstva Grobnice za Borisa Davidoviča, a ne zbog proširenog polja realnosti u pravcu fantastike – koja ne izvire iz srpskog romantizma – beogradski književni kritičari i kulturtregeri su u ovom prosedeu prepoznali tuđe rasno-vjersko-nacionalno opredjeljenje. Stoga je ogorčeni pisac kazao da bi ga najradije uvrstili u hebrejsku literaturu, “i naterali me da pišem ako ne na hebrejskom, a ono na jidišu”.
Ideolozi nacionalne kreposti ne dopuštaju da se pisac opredjeljuje samo jezikom već i odnosom prema uvriježenim nacionalnim kanonima, pa su Kišov nenacionalistički, evrocentrični način mišljenja, proširen u Vavilonskoj biblioteci, smatrali lažnim i neodrživim. No ispod tog sociološkog, etnološkog i mentalitetskog amalgama pomaljala se još veća nesnošljivost prema onoj vrsti talenta koji izmiče svakoj dotadašnjoj generalizaciji. Jer, Kišov talenat i erudicija, naslonjeni na iskustva evropskog i američkog romana, sa majstorskim korišćenjem i trikovanjem dokumentarističke građe, duboko su uznemirili pisce i književne arbitre koji su istovremeno namigivali prema partijskim komitetima i nacionalističkim lobijima. Jer sâm umjetnički talenat, ukoliko iskače iz dotadašnjih estetskih, formalnih i koncepcijskih narativa je sumnjiv, iritira konvencionalni način mišljenja, bez obzira je li kafkijanski introvertan, boemski razbarušen, apolitičan ili ideološki ostrašćen.
Još od doba Heraklita, jedinstveni blistavi i tamni dar, koji dovodi u pitanje naslijeđene kanone, mora platiti izvjesnu kaznu za svoju drskost i nadobudnost. Jer, u sjenci nemilosrdnih borbi između vjerskih fundamentalista i ateističkih dogmata, monarhista i republikanaca, rasista i kosmopolita, vodi se još jedan stoljetni spor koji je više u instinktivnoj nego svjetonazorskoj sferi: između nekonvencionalnih, neprilagodljivih duhova i onih koji gorljivo pokušavaju održati postojeće stanje stvari. Njihovi nesporazumi nijesu nužno ideološki, jer su politička opredjeljenja mediokriteta, vođena klijentelizmom ili zastrašena višim autoritetom promjenjiva, dok su preosjetljivi i odveć maštoviti duhovi teško uklopljivi u bilo koju interesnu ili političku grupu.
Danilo Kiš je svoju uznemirujuću različitost spoznao još kao mali Jevrejin, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, a rano djetinjstvo proveo u katoličkoj Mađarskoj. Na Cetinju su ga u početku – dok nije i sâm pokazao montanjarsku gordost – poprijeko gledali mladi besprizornici, jer je u govoru zanosio stranim akcentom, i onako tanak, dugačak, s dugim koščatim rukama, konjskim licem i tršavom gustom kosom nalik na pucvalu, razlikovao se od svojih vršnjaka. I na studijama svjetske književnosti u Beogradu, iskače iz šablona među ostalim dekadentnim prijestoničkim tatinim sinovima i ambicioznim provincijalcima iz srpskih i crnogorski varoši. Piše eseje o Verlainu i Petöfiju, druži se sa slikarima, piscima, muzičarima okupljenih oko Leonida Šejke, a uveče po skadarlijskim kafanama recituje Cvetajevu i Baudlera. I u neko zla doba noći nasrtljivim ispičuturama pokazuue da je dobro usvojio fakinski udarac Caka Crvenka, čuvenog cetinjskog tučaroša – udarac čelom u nos – koji su u Beogradu zvali “liverpulski poljubac”.
Kiš u Času anatomije kaže, “šta je to talenat nego upravo odstupanje od kanona”. No, istinski talenat sumnjiv je sâm od sebe, sâm po sebi, čak i kad žudi za priznanjem i ljubavlju. (Umjetnički talenat uvijek izvire iz jedne vrste preosjetljivosti, i najčešće ima nasušnu potrebu da bude javno primijećen, obožavan i voljen.) Fraza da je istinski talenat blagoslov i proklestvo, potvrdila se i u sudbinama Tina Ujevića i Branka Miljkovića, koji su bili apolitični, i ništa u njihovoj genealogiji, duhovnoj i etničkoj, nije bilo sporno ili sumnjivo. Tin je skitao između Pariza, Zagreba, Beograda i Sarajeva – jednu knjigu je objavio u Nikšiću – a Miljković, mladi pjesnički princ, obožavan i preziran, zbog svog antipartijskog stava i noćnih ludovanja, pobjegao je iz Beograda u Zagreb, gdje će ubrzo pronaći jedno svoje drvo u šumici na Ksaveru. “Ubi me prejaka reč”, posljednji je stih njegove testamentarne pjesme Epitaf.
Nepune dvije decenije nakon Miljkovićeve smrti, Danilo Kiš je sa suicidnim mislima prispio u zagrebački hotel Palas. Provodio je dane u hotelskoj kafani, preko puta Zrinjevca, u društvu svojih književnih prijatelja i nekoliko zagrebačkih Cetinjana, sve dok mu je ponestalo novca za hotelski pansion. Prvo je prihvatio, a onda odbio ponudu Paja Spasića, njegovog cetinjskog komšije, da mu režiser Veljko Bulajić, preko moćnog Jadran filma, podmiruje hotelske račune. Kiš se izvinio Spasiću: ipak, ne može prihvatiti pomoć, jer bi ga njegovi neprijatelji mogli povezati s komunističkim tajnim fondovima. Onda je pisac Grobnice za B. D – za razliku od pjesnika Balade ohridskim trubadurima, kojega su iz Zagreba u Beograd vratili u lijesu – iz Agrama otputovao u Francusku.
Kišovi prijatelji koji su izbliza – i iz telefonskih razgovora s Pascale Delpech – pratili njegove posljednje dane, nijesu bili sigurni je li se njegovo adolescenstsko odricanje Boga, koje je bilo reakcija na majkinu smrt, u predsmrtnim danima pokolebano pred zjapećom provalijom ništavila ili je priklon pravoslavlju i Beogradu, bilo ponovno sjedinjenje s majkom, i potvrda pripadnosti srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je nominalno nestao raspadom Jugoslavije, nepune dvije godine poslije piščeve smrti.
Kiš je u neku ruku do kraja njegovao svoju “uznemirujuću različitost”, ali nije postao apartid, poput Josifa Brodskog, ruskog pisca židovskih korijena, koji se odrekao i ruskog jezika, a onda zavještao da ga sahrane u Veneciji. Mirko Kovač u pismu Filipu Davidu, kaže da je Kišov pogreb u Beogradu “ pogrebni dekor, spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom”. Grobovi izgnanika nijesu bili samo njihov usud nego i predmet sporenja među narednim generacijama. Dante – na čiji grob je pretendovalo sedam gradova – odbio je da ga Firenca pomiluje pod uslovom da se u vjerskim ceremonijama tretira kao javni grešnik. No, na njegovom grobu su uklesani stih Bernarda Canacia: parvi Florentia mater amoris. Zato Kovač dodaje da bi mu bilo draže da je Kiš sahranen u Parizu ili “barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo zasigurno ugodno ležati”.
Dobro upućeni Cetinjani još tvrde da se Kiš dugo dvoumio oko mjesta vječnog počivališta. Utjehu za svoj nostalgični lokalpatriotizam našli su u Kišovoj posljednjoj osveti bardovima beogradske književne čaršije: mnogi koji su ga optuživali za plagijat došli su da mu odaju posmrtnu počast i sahrane ga u Aleji zaslužnih građana. Isti oni pisci, novinari i kulturtregeri, koje je pisac Grobnice za Borisa Davidoviča nazivao svinjama, dinjama, vlasima, pigeonima, trustom pilećih mozgova, klevetnicima i plaćenicima.
Doček piščevog kovčega u Beograd, kao u Borhesovom Alephu, u kojemu se ogledaju mijene čitavoga Kosmosa, organizovali su Udruženje knjjiževnika Srbije i Srpska pravoslavna crkva, korifeji narodnjačkih pisaca i duhovnika, koji su se gnušali njegove erudicije, mutnog porijekla i kosmopolitizma. Sin Eduarda Sama, vratio se na mjesto zločina: kao okrivljeni i iskupljeni. Prijatelji Danila Kiša, studenti književnosti i anonimni čitaoci bili su vidjivo potrešeni, a ostali, u tamnim odijelima, okrupnjali od godina i važnosti, doimali su se ceremonijalno ozbiljni. Nacionalistički bard B. C. jedan od glavnih propagandista Antibirokratske revolucije – populističkog pokreta koji su zajedno pokrenuli komunistički dogmati-rusofili, nacionalisti i klerikalci – nije uspio zadržati dostojanstvenu masku i trijumfalno se smijuljio: “Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.”
Sâm Kiš bi u drugom dopunjenom izdanju Enciklopedije mrtvih, opisao ovu scenu,, pa i cijeli ritual sopstvene sahrane, s prepoznatljivom mješavinom ironije i patetike, pravih i lažnih citata, upotrebe vanknjiževnog materijala. Opet bi se očitovala erudicija, smisao za paradoks pisca Enciklopedije mrtvih, koja je svojevremno uznemirila književne i kulturne autoritete, a onda se iz javnih medija potisnula u prijestoničke kafane. Pogrebni spektakl u Aleji zaslužnih građana imao je svoj pretekst bezuslovnog vraćanja sina Eduarda Sama u glavni tok nacionalne književnosti – za razliku od pokajničkog statusa koju su vladari Firence zahtijevali od Dantea – koje je podstaknuto njegovim odlikovanjem Republike Francuske Ordenom umjetnosti i književnosti. Tako su i u Beogradu mjerodavne osobe u pitanju književnosti i nacionalne kreposti pohitali da preduhitre fizički odlazak Danila Kiša i dodijele mu Sedmojulasku nagradu, uspostavljenu u čast antifašističkog ustanka u Srbiji, i izaberu ga za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.
Pisac Časa anatomije mogao je precizno, do najmanjeg treptaja, secirati psihologiju i namjere prisutnih pratilaca na groblju, čak predvidjeti i njihov međusobni raspored oko groba. Ko će koga ćutke, ispod oka, pogledivati, ne obazirući se na to što je sâm ritual sahrane magnovenje pred vratima vječnog života ili bezdanom jamom ništavila. Jer su se od vremena polemike oko Grobnice za B. D. mnogi među “pokajnicama” u Aleji zaslužnih građana mimoilazili na groblju, bez pozdrava, kao što je to bilo u Bermudskom trouglu između kafana Šumatovac, Pod lipom i Grmeč, koje se ukrštaju sa redakcijama Politike, Borbe i Radio Beograda.
Pojanje i čitanje molitve pokojniku je mogao ličiti nekom omnibus-filmu iskidanom slikama krštenja četvorogodišnjeg dječaka u Uspenskoj crkvi, kojemu sveštenik sipa vodu na tjeme, zapijevajući uz miris tamjana. Ukazalo bi mu se trepernje svijeća i lica svetaca na ikonostasu, i rituali malog katehizisa, dječje biblije na mađarskom jeziku, ministranti u čipki i satenu, u svečanom dijalogu na latinskom, pa i “to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa”.
No čitanje molitve na staroslovensom koji se Kišu u djetinjstvu doimalo mekšim, čulnijim od katoličkog katehizma, na njegovoj sahrani imaće kamijevski obrat: umjesto mirnog okruglastog panonskog popa koji sliči paoru, ima meku ruku i topli glas poput trepetave svijeće u čijoj su pozadini vizantinske ikone, od zemaljskih grijehova će ga otpuštati i preporučiti carstvu nebeskom grubi raspućinovski lik, čiji sljedbenici tvrde da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”. Episkop bački Amfilohije – kasniji mitropolit crnogorsko-primorski – jerej krupne kosmate lobanje grubim je seljačkim rukama mahao kandilom iznad lijesa, i nakon molitve za upokojenog, krupnim svečanim glasom, najavio mu vječni život: “Sahranjujemo Te u vječno pamćenje, da bi Te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku, i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Vječnoga života.”
Amfilohije se poslije sahrane pohvalio najtiražnijim beogradskim dnevnim novinama da je bio Kišov duhovnik, iskupljenik, poput mon seigneura Jacquesa, biskupa od Pamijera, koji Barucha Davida Neumanna privodi Hristovoj vjeri. Između redova budući mitropolit crnogorski će nagovijestiti da je pisca Grobnice za Borisa Davidoviča spasavao od demona judaizma, agnosticizma i evropejstva, tog “trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj.” Kosmopolitizma, koji je izvirao iz demonskih fragmenata Vavilonske biblioteke: ironijske i parodijske postmodernističke metafikcije i intertekstualnosti odnosa između istorijske činjenice i iskustvenog događaja, koji po svom duhu izlaze iz nacionalne duhovnosti.
Fabuliranje režimske štampe o duhovnoj bliskosti etnofiletiste – koji tvrdi da se Evropa zavjerila da uništi Srbe jer su sačuvali “najdublje pamćenje” – sa piscem koji je više od svih savremenika zajedničkog jezika imao akmeističku “čežnju za evropskom kulturom”, dogodio se u jednom od izuzetnih vremena burnog balkanskog dvadesetog stoljeća. U prvom poskomunističkom “događanju naroda”, u kojemu istina i laž, kao i u književnosti, imaju samo stilske, retoričke funkcije. Smrt i veliki politički i ideološki prevrat, koji su srušili jednu naizgled tako moćnu državu, ukrstili su puteve pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, i sljedbenika Nikolaja Velimirovića – koji je napisao da je Jevrejima Hristova “nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju” – po riječima Amfilohijevom najvećeg Srbina u osmovjekovnoj istoriji poslije Svetoga Save.
Zapravo je samo pogrebni ritual mogao uglaviti susret Danijela Kiša, kojemu je majka pri krštenju dala ime po prvom crnogorskom modernisti-državotvorcu knjazu Danilu, i potomka moračkog seljaka koji je igrom sudbine – poput njegovog duhovnog uzora Nikolaja – umjesto u vojsku završio u vjerskoj školi. Istina, dječak rođen u Panoniji slušao je iste priče poslije dolaska na Cetinje, kao i čobanče iz Gornje Morače. Danilov đed Jakov, pripovijedao mu je o mitskim junacima, natpritrodnim bićima Crne Gore, prokletome caru Dukljanu, Međi Vuka Manitoga, Ivanu Crnojeviću, Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću.
Mladog Danila, koji je u gimnaziji pisao moderno poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pisce, Jakov Dragićević – čiji je sin Risto, direktor državnog muzeja, bio domaćin A. A. Dormolatova na Cetinju, na jubileju stogodišnjice Gorskog vijenca – podučavao je i kako se drži gudalo gusala, premda mu je u isto vrijeme Kotoranin Simonuti davao prve časove sviranja violine. Mladić je posebno volio da mu đed priča legende o Gospodaru Crnojević Ivu, koji je jednom sa svojom svitom krenuo u lov ispod Oboda, na mjestu odakle izvire Rijeka Crnojevića. Iz jedne pećine izašao je ogroman, potpuno mokar divlji jarac. Rogati mužjak je sa sebe stresao vodu, Ivo ga je pogodio strijelom, i u tom času iz pećine je provalila ogromna bujica koja se pretvorila u rijeku koja i danas uvire u Skadarsko jezero. I kad je suva godina i odjednom udari dažd đedovi preci su govorili da je propištio Ivo Bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinje, i onda je nebo suze proronilo. Još su vjerovali kad zapište zimski vjerovi da Gospodar Ivan oštri svoj mač, a oni koji su zoru prevarili na Đurđevdan vidjeli su ga kako šeta na ruševinama grada Oboda, nekadašnje prijestonice Crnojevića. Danila su jednako uzbuđivale priče o zduhačima koji su vodili bitke sa nečistim dušama: o Špurelji iz Rovaca, što je pričao sa zmijama, okupljao ih oko kruga koji je obilježio štapom, dogovarao se i svađao s zmijskim carem koji je na glavi imao bijelu krunu nalik cvijetu trešnje.
Đed Jakov, koji je i sâm pisao epsku poeziju, Danilu je još pokazivao i četvrtasti tvrdi rukopis svog izvanjeg ujaka, Marka Miljanova, koji “zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpukcije liči na tekstove na glinenim pločicama”. Ova “etnografska retkost”, u kojoj se miješaju nasljeđe pisca voznog reda državnih željeznica, koji je koračao poljima zamišljen, zamahujući visoko štapom… idući za svojom zvijezdom, i vojvode koji će se opismeniti u pedesetoj godini i slavi svog mača dodati slavu pera, te jedne amazonke koja posjekla turskog vojnika u ratu, u Kišu je još više podstakla urođenu preosjetljivost prema lijepom i banalnom, ranjivom i nasilnom. S večeri svirao je Paganinija, prevodio Marinu Cvetajevu, Verlaina, Petôfija, a izjutra se tukao s najjačim školskim mangupima, koji su izazivali štrkljastog neuhranjenog momčića smiješnog prezimena i neprepoznatljivog naglaska.
Ukoliko se vjerovanje australskih urođenika, animista, odnosi i na ostale vjernike i neznabošce: da tek umrli čuju i vide žive u njihovoj blizini, pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, čiji citati i reference čine jedinstvenu potku dokumentarnog i fantastičnog koje oživljavaju drugačiji svemir, u protivrječju svijesti i bića, razuma i besmisla, sâm sebe nije prepoznao na sopstvenom je pogrebu. No svakako je dobio inspirativnu potku za dodatak u novom izdanju Enciklopedije mrtvih. Avangardnog pisca, koji pravi otklon od znanstvene i religijske slike svijeta, za vječni život preporučuje teolog-ratnik, crnorizac grubog izgleda, opsjednut Kosovskim mitom, prepunom deseterečke patetike, banalnih metafora i opštih mjesta, iz kojih ne izvire protivrječnost, dvostrukost, nesigurnost.
Kišova priča, dodatak prvom izdanju Enciklopedije mrtvih, u tematskom smislu bi se nešto razlikovala od drugih cjelina, prije svega zato što se događa u vrijeme, do juče nezamislivog saveza, komunista i kleronacionalista. No osnovni duh pripovijetke bi korespondirao sa ostalim cjelinama prvog izdanja Enciklopedije mrtvih, jer bi još jednom potvrdio da je svaki dogmatizam, vjerski i ideološki, šizofren i uzročno povezan. Smrtno neprijateljstvo crnog i crvenog dogmatizma je sekundarno, promjenjivo, zavisno od mnogih uslovljenosti vremena u kojima djeluju: zato je skepticizam jedini njihov trajni neprijatelj. Mnogo su češći bili primjeri transfera između pripadnika radikalno lijevih i desnih ideologija – sjetimo se Staljina i Musolinija – nego njihov otklon prema demokratskim političkim strujama. Jer, osnovni eros svakog dogmatskog mišljenja je nekontrolisana moć, koja nije ograničena nijednom suparničkom, prirodnom i natprirodnom silom.
Stoga su teolozi zadojenii svetosavskim etnofiletizmom Nikolaja Velimirovića, mrzjeli komunistički ateizam, ali su istovremeno bili fascinirani – ne samo uplašeni – svemoćnim, svevidećim komunističkim tajnim službama. Operativci Udbe i KOS-a nijesu morali trošiti mnogo riječi da ubijede mlade teologe za neku vrstu saradnje – prijateljske ili agenturne. Tako je i mladi teolog Risto Radović, dobio pasoš za putovanje u inostranstvo, bez potvrde o odsluženju vojnog roka, što je ranih šezdesetih godina, u vrijeme Aleksandra Rankovića, bila privliegija samo saradnika Službe i pripadnika partijske aristokratije.
M. Mališić, zamjenik načelnika Treće uprave Udbe, koji je odobrio Radoviću putnu ispravu dobijao je i previše informacija o kretanju nemirnog teologa, koji je iz Beograda otišao na postdiplomske studije u Bern i Rim, a onda u Grčku. Još u to vrijeme Radovićevi suparnici iz crkvenih redova – koji su imali paralelne veze u tajnoj policiji – ispod glasa su svojim pouzdanicima prenosili da mu je upravo Mališić dodijelio šifrovano ime Pukovnik, u doba vojne hunte, na čijem su čelu bili pukovnici Pattakos, Papandopoulos i Makerezos. (Bivši načelnik Druge uprave S. Spasić, nakon pada komunističkog jednopartizma, na beogradskoj BK televiziji, tvrdio je drugačije. Kodno ime Pukovnik pripadalo jednom drugom jereju, a da su službenici Udbe smislili klasičnu dezinformaciju da bi podstakli nesigurnost i surevnjivost u Crkvi, i tako uslovljavali Amfilohijevo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji.)
No zastupnici prve teorije dokazivali su da je Risto Radović, u kaluđerstvu nazvan Amfilohije, svoju monašku i svešteničku karijeru počeo graditi tek nakon što je pukovnički trijumvirat izveo državni udar, ukinuo ustav, zabranio političke stranke, i protjerao iz zemlje kralja Konstantina Drugog. Hunta pukovnika je za neprijatelja države proglasila ateizam, rokenrol i hipi pokret. Uhapšeno je više od deset hiljada Grka, a posebno su neprijateljstvo pokazivali prema Titovoj Jugoslaviji. Mnogi njeni građani s prebivalištem u Grčkoj – među kojima je bio i Stjepan Bobek, tener Panateikosa – proglašeni su personama non grata.
Uprkos tome, Amfilohije je u vrijeme vojne hunte, pod pokroviteljstvom episkopa Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, vanredno napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Od đakona ga, za samo par godina, unapređuju u arhimandrita – u vojnoj hijerahiji je to jednako avanzovanju narednika u pukovnika – i dodjeljuju mu dvije parohije, iako je običaj u pravoslavlju da su crkvene oblasti pod upravom mirskih sveštenika a ne monaha! Prokopije je slutio da je njegovom štićeniku milija crkvena i politička vlast od monaškog zavjeta i duhovnog podvižništva: da će se u mnoštvu sljedbenika kulta Svetoga Save, na propovijedima, u crkvama, na trgovima, u velikim evropskim metropolama, osjećati ugodnije nego se u askezi monaške kelije.
Amfilohijeva znatiželja da upozna Evropu, nauči strane jezike, nije bila nadahnuta duhovnim i kulturnim dostignućima Zapadnog svijeta, nego željom da bolje upozna civilizaciju, koja vjekovima marginalizuje tekovine Vizantije, Trećeg Rima, ruskog i srpskog svijeta. Što je duže boravio u evropskim zemljama sve više je bio uvjereniji da je cjelokupna Zapadna tradicija, od srednjevjekovnog cezaropapizma, renesanse, baroka, do prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, modernističkih pokreta, liberalizma i kulture ljudskih prava, zadojena duhom dekadencije, razvrata i nekrofilije.
Pod starost je obigravao i Latinsku Amerike: učio španjolski jezik kako bi u argentinskoj provinciji Ćako, u pravoslavlje prevodio domorodačke Indijance, koje regrutovao za sveštenike Srpske pravoslavne crkve. Jer, među potomcima naše stare emigracije čiji su preci u Argentinu stigli početkom dvadesetog vijeka, bogosluženja je vršio jedan sveštenik obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koji je porijeklom Crnogorac.
Amfilohijev stvarni nespokoj koji ga je još više tjerao na putešestvija bio je podstaknut nespokojem što je ostao stranac u gradu gdje je stolovao kao mitropolit na katedri Svetoga Petra Cetinjskog. U trideset godina povremenog boravka u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice, nijednom nije prošetao Njegoševom ulicom i Dvorskim trgom, centrom stare prijestonice Crnojevića i Petrovića Njegoša. Jer, Cetinjani mu nijesu bili zaboravili slavljenje Badnje večeri 1991. s Arkanom, komadantom paravojnih Tigrova, za kojim je bila raspisana crvena Interpolova potjernica. Iste godine Amfilohijeve pristalice su na Petrovdan vatrenim oružjem ranili dvojicu mladića koji su protestvovali protiv mitropolitovih vulgarnosti o nacionalnim Crnogorcima: “ne pravi se pita od govana”, “crnogorska nacija je nastala u Titovom Jajcu”.
Amfilohije je nesporazume sa Cetinjanima posebno teško podnosio, jer on je sebe smatrao nasljednikom Svetoga Petra Cetinjskog, pa je sebi dodao i staru titulu arhepiskopa cetinjskog. No poslije svih stranstvovanja, duhovnog i ritualnog iniciranja svetosavljem, Amfilohije je mentalitetski Crnogorac izdanak epske i plemenske tradicije, koja pamti i usmeno prenosi s koljena na koljeno sjećanja na sahrane poznatih ljudi, govornike, lelekače i tužbarice. I u zrelim godinama ostale su mu dječačke fascinacije bastadura, pretencioznih rječitih muškaraca koji su ponekad silom nasramotu tražili momenat pažnje na svečanim prigodama, veseljima ili žalostima: političkim skupovima, svadbenim zdravicama, lelecima i govorima na sahranama.
U Crnoj Gori, do polovine dvadesetog vijeka, u sredinama sa živom epskom tradicijom, smrt je istovremeno bila tragedija i svečanost, gotovo neuporediva sa drugim društvenim događajima. I najveća sirotinja je štedjela novac za “ukopnu robu”. Ritual pokajanja se pretvarao u pravi pučki teatar, u kojemu su govornici, lelekači, tužbarice, često uzimali pokojniku glavnu ulogu. Oni su imali posebnu stimu u narodu, poput rapsoda u Staroj Atini. (Prirodni ambijent epske nekrofilije je u prostoru tragičnog, komičnog i patetičnog: Joko Prosedoljac će prije smrti tražiti od svoje sestre Đurđe, dok je uzimao želju od svijeta, da ga tuži, jer kad umre neće je neće moći čuti. Ugledniji Crnogorci su i više godina prije smrti naručivali lelekače i govornike: knjaz Nikola je bio obavezao Baltazara Bogišića, pisca Imovinskog zakonika, da mu održi posmrtno slovo ukoliko on umre prije Cavtaćanina, pisca čuvenog Imovinskog zakonika.)
Knjaz Nikola je u nekim slučajevima morao kažnjavati groteskne izraze tuge i žalosti na sahranama. Tako je degradirao vasojevićke oficire zbog toga što se na pokajanju sina čuvenoga vojvode Miljana Vukova – na kojemu su prisustvovali i predstavnici ambasada sa Cetinja – svom snagom stisnutim šakama sebe udarali po prsima i licu, i dozvolili ženama da noktima grebu i nagrđuju lica.
Rituali govornika, tužbalica i lelekača imali su i komičnih situacija: u osvit zore, na dan sahrane vježbali su, u nekoj zabitoj udolini generalnu probu nastupa koji su smislili u toku noći. No zbog treme ili iznenadne slabosti dešavalo se da tužbalica iznad odra zaboravi ime pokojnika, ili lelekač, frojdovskom omaškom, pomene pokojnikova brata ili sina koji primaju saučešće ispred vanjskih vrata u kući žalosti.
Amfilohije je nepune tri sedmice prije govora na sahrani Danila Kiša u beogradskoj Aleji zaslužnih građana – prvog oktobra 1989. – mimo oficijelnog protokola, uskočio je u talijanski vojni brod u luci Bar, još dok zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere, koji su poslije gotovo sedam decenija iz San Rema vraćeni u domovinu, nijesu bili izneseni na crnogorsko kopno. Episkop banatski nije se obazirao na državni protokol, na činjenicu da služi opijelo na teritoriji eparhije mitropolita Danila Dajkovića, i da činodejstvije sljedbenika politike koja je prognala “kralja mučenika”, izaziva zgražavanje savremenih poštovalaca dinastije Petrović Njegoš.
Amfilohije je svoju listu govora i služenja s krstom, žitom i bočicom pomiješanog ulja i vina na sahranama znamenitih ličnosti upotpunio ispraćajima Milovana Đilasa i Zorana Đinđića. Nije se obazirao na to što je bivši komunistički vjernik, ideolog i disident, javno izjavio:
“Njegov antikomunizam je zagrižljiv i s mržnjom – nije to za prelate, to je za provincijskog agitatora.”
Amfilohije se nametnuo da održi opijelo i proevropskom srpskom premijeru, kojega su ubili oficiri Crvenih beretki, čiji su komandanti – jedan od njih bio je i Željko Ražnatović Arkan – bili agenti tajne policije, pripadnici Legije stranaca i kriminalci s crvenih Interpolovih potjernica. Mitropolit je na kraju govora nad odrom Đinđića, citirao izreku iz Jevanđelja po Mateju, kada Isusov učenik Simon Petar poteže mač da bi odbranio Isusa od hapšenja, i odsijeca uho jednom stražaru. No Isus ga opominje da spusti mač: “Ko se mača laća od mača će poginuti”.
Amfilohijev biblijski citat u prenesenom značenju na sahrani Đinđića biće u jednu ruku proročki. Jer, on je predvodio litije, protesne crkvene marševe – koji su liberalne kritičare podsjećali na Ku klux Klan – u vrijeme globalne epidemije korone. Uvjeravao je svoje sljedbenike – kojima je uveo dotad u Crnoj Gori nepoznate pravoslavne rituale, skakanje u vodu za krstom, moljenje na koljenjima i ležeći – da se ne plaše masovnih okupljanja, jer će ih vjera i molitva spasiti od zaraze. Njegovi sveštenici na liturgijama su vjernike pričešćivali iz jednog putira, govoreći da je kašika iz koje su kušali hljeb i vino blagoslovena, i da se za nju ne prima smrtonosni virus. Ni Amfilohijeva smrt od korone, nije razuvjerila one koji su vjerovali da se njegov lik pojavljuje u oblacima i na sniježnim granama drveća, da pristupe njegovom zaraženom mrtvom tijelu i celivaju ga, ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, gdje je bio izložen prije sahrane.
Smrti se podvaljuje/1
Maštovitiji ljudi skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak i bezalenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte je mjesto da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez vidljivog razloga i najave izranjaju ili nestaju, presudno utičući na konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno planirao staviti zadnju tačku.
Dok sam na pretrpanoj polici u mojoj radnoj sobi tražio roman-intervju Otta Tolnaia, Pesnik od svinjske masti, koji mi je pisac nakon obilaska cetinjske nacionalne umjetničke galerije poklonio sa posvetom, sjetih se da sam ponovo zaboravio pozvati Sava Bjeloša, stolara, da konačno postavi još jednu policu za knjige istih dimenzija kao i prethodne dvije koje je, po mojem nacrtu, bio izrezao i sastavio od ploča medijapana. Odlagao sam postavljanje još jedne police, jer u tom galimatijasu nabacanih, broširanih i tvrdo ukoričenih knjiga, nepogrješivo sam u pola dana i pola noći, žmureći mogao pronaći svaki naslov.
U onoj sekundi dok se knjiga tvrdih žutih korica, iz sabranih djela Danila Kiša, s gornje pregrade prizemljivala, prije nego što je tresnula na parket, bljesnulo mi je sinoćno prisjećanje na priču Posmrtne počasti, objavljenu u Enciklopediji mrtvih. Dohvatio sam žutu knjigu s poda i zajedno s Tolnaievim romanom stavio je na radni sto. Odložio sam Tolnaia, i pomislio da možda i u policama knjige trebaju biti posložene po afinitetu i bliskosti njihovih autora, a ne po abecedi ili žanrovskom principu.
Knjige, kao i djeca, imaju sopstveni život nezavisno od svojih stvoritelja: nekako sam bio siguran da je Kišu ugodno pored Tolnaia, koji je pet godina nakon njega rođen u Kanjiži, gradiću četrdeset pet kilometara udaljenom od Subotice. Uzeo sam Enciklopediju mrtvih, posljednju knjigu desetotomnog izdanja zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, koja je publikovano prvog januara 1983. godine. Iznad impresuma, na trećoj stranici, pečat je Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević. Kišovu knjigu nijesam vratio nakon petnaest dana, prema pravilima iznajmljivanja štampanih stvari iz nacionalne biblioteke – zgužvao sam pisanu opomenu koju mi je na kućnu adresu donio poštar poslije dva mjeseca – jer u cetinjskim i titogradskim knjižarama nije se moglo naći drugo izdanje Enciklopedije mrtvih.
Prelistavajući Enciklopediju mrtvih zaustavio sam se na trećoj stranici priče Posmrtne počasti: na mjestu gdje sam grafitnom olovkom bio obilježio dio složene rečenice: “Smrti se ne podvaljuje”. Cijeli pasus sam označio uspravnom linijom na margini, uz koju sam još stavio zvjezdicu. Kao što će sluga Božji samo što baci pogled na bogoslužbeni tekst naizust otpjevati Herumivsku pjesmu tako sam i ja mogao, od riječi do riječi, ponoviti cijeli govor Ukrajinca Bandure, mornara i revolucionara, na sahrani Marijete, kurve koja je ordinirala u hamburškoj luci.
Zamislio sam i mizanscen sa lijesom zatrpanim svježim cvijećem ubranim iz staklenih bašta, vrtova periferijskih vila, botaničke bašte, ali i ton propovjednika koji je pored gorčine osjenčene klasnim usudom očitovao i himničnu patetičnost obožvatelja Jahve, iz starozavjetnih psalmi. Bandura poput kralja Davida, reinkarniranog u Nestora Mahnoa, anarhističkog lidera iz njegove domovine, oplakuje zlu kob Marijete i istovremeno je slavi što je, na svoj način, bila na usluzi namjernicima svih vjera, nacija, boja i nijansi, “kao pečat sveopšteg bratsva među ljudima”. U svom emocionalnom opisu lučke kurve, Bandura u skoro mističnom nadahnuću izgovara još jednu biblijsku parabolu, da “između njenih nježnih butina protekla je reka vrele sperme, i slila se u njenu toplu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka”. Stare kurve su, za koje pisac kaže da niko bolnije od njih ne osjeća prolaznost puti i “preteću katastrofu raspadanja”, Bandurin propovijed prekidale sa kratkim histeričnim jecajima. Ali njegova misao:“Smrti se ne podvaljuje”, nije se usadila u srce i duše ucvijeljenih pokajnica što su ispraćale Marijetu, proletersku kćer od majke pralje i oca propalice, koji ju je sâm usud rođenja neminovno vodio prema pristaništu brodova i mornarima.
Bandura je, pod uticajem nedavno pročitane Baudelaireova knjige Cvijeće zla, remek djela “strasti, umjetnosti i poezije”, poistovjećujući Marijetu s Jeane Duval, kurtizanom, mulatkinjom, u koju je bio zaljubljen prvi pjesnik simbolizma, naredio ucvijeljenim pokajnicama, da prije dolaska na sprovod lučke kurve do vječne kuće usput opustoše staklene bašte i periferijske vile. Bandura je u tom trenutku pomislio da nije pravedno što i on Marijetinu, najslavniju kurvu hamburške luke, njenu mliječno blijedu put, naslijeđenu od prusko-poljskih predaka, nije proslavio kao što je slavni slavni pjesnik noći, sifilističar, opjevao svoju mulatkinju.
Bandura je pisao poeziju, po uzoru na ruske futuriste: služio se žargonima podzemlja, zelenih pijaca, trgovačkog esnafa, kombinući ih vulgarnom igrom riječi, stvarajući vlastite kovanice. Svoje uratke čitao je samo uskom kružoku anarhista, polukonspirativno, jer poezija revolucionara, čak i angažovana, razvodnjava akcionu matricu borbe za promjenu svjeta. Izlomljene ritmizirane versi nastavio je zapisivati i u vrijeme katastrofe anarhističkog pokreta Nestora Makhnoa. Stihovi, jezički i semantički kalamburi, vizuelno su podsjećali na tanka ovčija crijeva, koja je naručivao tri puta sedmično u doba galopirujuće devalvacije u mornarskoj kantini. Nervozno ispisana šiljasta slova, s minijaturnim ilustracijama izopačenih ljudskih lica na gornjem lijevom uglu bloka za pisanje, služili su mu kao terapija od noćnih demona koji su se umnožavali nakon što je do njega, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, stigla strašna vijest da je Čeka, po naređenju Lava Trockog, na prijevaru pobila cjelokupni vojni stab Nestora Makhnoa, za vrijeme dogovorenog mirovnog sastanka anarhista i boljševika.
Danilo Kiš, autor priče Posmrtne počasti, koji u Autobiografiji kaže da je on “etnografska retkost”, od oca Jevreja i majke Crnogorke, zbog fabule – u kojoj je Bandura prvenstveno narator a ne glavni lik – ili praznovjerja, nije naveo tri važne činjenice zbog koje bi Banduru učinilo literarnim likom ravnim gotovo Mendelu Osipoviču. Ništa nije nagovijestio o Bandurinom mutnom porijeklu: nije pomenuo njegovog oca Osipa, Židova iz Odese ni majku Rimu, Ukrajinku iz Harkova. U drugačijem prosedeu Danilo Kiš bi sigurno spomenuo Badurinu maniju gonjenja koja je uzela maha poslije pokušaja trovanja azijskom biljkom Gelsemium elegans, koju su još agenti ruske carske Ohrane nazvali “travom srcolomkom”, i da je u svakom novom licu vidio agenta GPU, boljševičke tajne policije, kako su zloglasnu Čeku preimenovali 1922. godine. Posljednjih mjeseci života, nakon što su ga otpustili iz duševne bolnice u Hanoveru, potražio je utjehu kod paroha Ruske pravoslavne crkve, Georgija Uspenskog, bijelog emigranta koji će ga sahraniti na dijelu gradskog groblja predviđenog za ortodokse, sa drvenom krstačom na kojoj će pisati: Osip Bandura 1885-1929.
Pisani trag o poluđelom anarhisti ostala je još u iskrzanoj Knjizi krštenih, vjenčanih i umrlih, podijeljenoj velikim krasnopisnim ruskim slovima. Djelovi Knjige krštenih i vjenčanih pravoslavnih parohijama – odvojene praznom stranicom – bile su gotovo prazne, a u trećoj odvojenoj rubrici upokojenih ruskih emigranata, nizala su se imena bijelih oficira, bivših carskih činovnika, njihovih žena, profesora, prijestoničkih baletana i glumaca, trgovaca, bivših agenata Ohrane. Protojerej Uspenski je na vrhu sedamnaeste strane rubrike upokojenih, upisao: Osip Bandera, mornar, rođen u Odesi 14. maja 1892., umro 15. oktobar 1929. godine.
Dok je Danilo Kiš istraživao i skicirao likove Posmrtnih počasti, nije mogao naslutiti sudbinsku povezanost sa svojim književnim likom Osipom Banderom, kao što je to bio slučaj sa naslovnom pričom Enciklopedije mrtvih, gdje je opisujući sakrom oca naratorke doslutio sebi istu dijagnozu bolesti, koja se počela razvijati upravo u vrijeme dok je pisao pripovijetku. Jer, pisac Posmrtnih počasti će umrijeti na isti datum šezdeset godina nakon Osipa Bandure, 15. oktobra 1989. godine.
Osim datuma smrti, Danila Kiša će s Ukrajincem povezati miješano etničko porijeklo i preobraćenje na samrtnoj postelji. Istina, Bandurino odbacivanje Boga pod uticajem roditelja, koji su bili sljedbenici anarhističkog princa, nekadašnjeg carskog paža, Pjera Kropotkina, posisano je s majkinim mlijekom, dok je odnos jevrejskog dječaka crnogorskog imena i mađarizovanog prezimena, prema religiji bio nestalan i protivrječan. Krstio se kao četvorogodišnjak u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, u vrijeme antijevrejskih zakona i holokausta u Mađarskoj, i kasnije je u školi slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. No, Milica Dragićević Kiš, s obzirom da je nacistički rasni zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin smatra pripadnikom očeve vjere, za svaki slučaj je od ostataka jorganske svile sašila Davidovu zvijezdu, koja je dječaka podsjećala na maslačak.
Četrnaestogodišnjem Danilu Kišu srušiće se sve iluzije o postojanju nadnaravnog bića i vječnog života: “Posle smrti moje majke i posle tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko dugo i toliko mnogo, to je dokaz da Boga nema.”
Na dvadesetogodišnjici smrti Danila Kiša, u cetinjskom časopisu Ars 4-5/09, drugom broju časopisa koji je tematski bio posvećen životu i djelu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, objavljen je esej, Smrti se podvaljuje, potpisanim pseudonimom Danijel Sam, koji je zapravo došao anonimno na adresu redakcije četiri godine ranije, povodom sedamdeset godina rođenja crnogorsko-mađarskog pisca srpskog jezika, ali ga je glavni urednik časopisa, Mladen Lompar, odbio, jer je neprimjereno objavljivati tekstove pod pseudonimom pored klasika moderne književnosti i Kišovih prijtelja: Josifa Brodskog, Claudia Magrisa, Gyorgia Konrada, Petera Esterhaziya, Mirka Kovača, Borislava Pekića, Mira Glavurdića, Marije Čudine, Milana Milišića, Predraga Matvejevića, Boža Koprivice…
U drugom tematskom broju, u kojemu je bilo priloga i mlađih relativno nepoznatih autora, glavni urednik je pristao da se uvrsti tekst Danijela Sama, iako je vjerovao da je u pitanju jedan od pseudonima Mija Popovića, urednika poezije u Arsu, koji je i ranije objavljivao polemičke tekstove pod raznim pseudonimima, pa i polemisao sâm sobom, u maniru Fernarda Pessoa. (Kolumnista dnevnog lista Vijesti B. B., u novinskom prikazu Arsa 4-5/09, u jednoj rečenici se osvrće na tekst Danijela Sama. Po njegovom mišljenju tekst, Smrti se podvaljuje, odudara od koncepcije tematskog broja, jer je odveć politizovao sahranu Danila Kiša, koja mu je samo bila povod za difamaciju svojih političkih neistomišljenika.)
SMRTI SE PODVALJUJE
Gle, gle, govorili su, sad će ga secirati: biće to zabavno. Na isti način, znate, gospodo, svaki spektakl zabavlja ljude: oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval, u Komičnu operu, na veliku misu, na sahranu.
M. A. Voltaire
Danilo Kiš, u knjizi razgovora i svjedočenja, Gorki talog iskustva, ističe: “Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom.” U ovoj rečenici očituje se istovremeno rezigniranost, fatalizam i povlašćenost “izabranog izgnanstva”. Kiš je svoju prvu pjesmu s devet godina napisao na mađarskom jeziku, ali je poslije povratka na Cetinje 1947. ponovo počeo da sanja i piše na jeziku svoje majke. Mnogo godina kasnije, zbog mutne genealogije, filojudaizma i navodnog plagijatstva Grobnice za Borisa Davidoviča, a ne zbog proširenog polja realnosti u pravcu fantastike – koja ne izvire iz srpskog romantizma – beogradski književni kritičari i kulturtregeri su u ovom prosedeu prepoznali tuđe rasno-vjersko-nacionalno opredjeljenje. Stoga je ogorčeni pisac kazao da bi ga najradije uvrstili u hebrejsku literaturu, “i naterali me da pišem ako ne na hebrejskom, a ono na jidišu”.
Ideolozi nacionalne kreposti ne dopuštaju da se pisac opredjeljuje samo jezikom već i odnosom prema uvriježenim nacionalnim kanonima, pa su Kišov nenacionalistički, evrocentrični način mišljenja, proširen u Vavilonskoj biblioteci, smatrali lažnim i neodrživim. No ispod tog sociološkog, etnološkog i mentalitetskog amalgama pomaljala se još veća nesnošljivost prema onoj vrsti talenta koji izmiče svakoj dotadašnjoj generalizaciji. Jer, Kišov talenat i erudicija, naslonjeni na iskustva evropskog i američkog romana, sa majstorskim korišćenjem i trikovanjem dokumentarističke građe, duboko su uznemirili pisce i književne arbitre koji su istovremeno namigivali prema partijskim komitetima i nacionalističkim lobijima. Jer sâm umjetnički talenat, ukoliko iskače iz dotadašnjih estetskih, formalnih i koncepcijskih narativa je sumnjiv, iritira konvencionalni način mišljenja, bez obzira je li kafkijanski introvertan, boemski razbarušen, apolitičan ili ideološki ostrašćen.
Još od doba Heraklita, jedinstveni blistavi i tamni dar, koji dovodi u pitanje naslijeđene kanone, mora platiti izvjesnu kaznu za svoju drskost i nadobudnost. Jer, u sjenci nemilosrdnih borbi između vjerskih fundamentalista i ateističkih dogmata, monarhista i republikanaca, rasista i kosmopolita, vodi se još jedan stoljetni spor koji je više u instinktivnoj nego svjetonazorskoj sferi: između nekonvencionalnih, neprilagodljivih duhova i onih koji gorljivo pokušavaju održati postojeće stanje stvari. Njihovi nesporazumi nijesu nužno ideološki, jer su politička opredjeljenja mediokriteta, vođena klijentelizmom ili zastrašena višim autoritetom promjenjiva, dok su preosjetljivi i odveć maštoviti duhovi teško uklopljivi u bilo koju interesnu ili političku grupu.
Danilo Kiš je svoju uznemirujuću različitost spoznao još kao mali Jevrejin, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, a rano djetinjstvo proveo u katoličkoj Mađarskoj. Na Cetinju su ga u početku – dok nije i sâm pokazao montanjarsku gordost – poprijeko gledali mladi besprizornici, jer je u govoru zanosio stranim akcentom, i onako tanak, dugačak, s dugim koščatim rukama, konjskim licem i tršavom gustom kosom nalik na pucvalu, razlikovao se od svojih vršnjaka. I na studijama svjetske književnosti u Beogradu, iskače iz šablona među ostalim dekadentnim prijestoničkim tatinim sinovima i ambicioznim provincijalcima iz srpskih i crnogorski varoši. Piše eseje o Verlainu i Petöfiju, druži se sa slikarima, piscima, muzičarima okupljenih oko Leonida Šejke, a uveče po skadarlijskim kafanama recituje Cvetajevu i Baudlera. I u neko zla doba noći nasrtljivim ispičuturama pokazuue da je dobro usvojio fakinski udarac Caka Crvenka, čuvenog cetinjskog tučaroša – udarac čelom u nos – koji su u Beogradu zvali “liverpulski poljubac”.
Kiš u Času anatomije kaže, “šta je to talenat nego upravo odstupanje od kanona”. No, istinski talenat sumnjiv je sâm od sebe, sâm po sebi, čak i kad žudi za priznanjem i ljubavlju. (Umjetnički talenat uvijek izvire iz jedne vrste preosjetljivosti, i najčešće ima nasušnu potrebu da bude javno primijećen, obožavan i voljen.) Fraza da je istinski talenat blagoslov i proklestvo, potvrdila se i u sudbinama Tina Ujevića i Branka Miljkovića, koji su bili apolitični, i ništa u njihovoj genealogiji, duhovnoj i etničkoj, nije bilo sporno ili sumnjivo. Tin je skitao između Pariza, Zagreba, Beograda i Sarajeva – jednu knjigu je objavio u Nikšiću – a Miljković, mladi pjesnički princ, obožavan i preziran, zbog svog antipartijskog stava i noćnih ludovanja, pobjegao je iz Beograda u Zagreb, gdje će ubrzo pronaći jedno svoje drvo u šumici na Ksaveru. “Ubi me prejaka reč”, posljednji je stih njegove testamentarne pjesme Epitaf.
Nepune dvije decenije nakon Miljkovićeve smrti, Danilo Kiš je sa suicidnim mislima prispio u zagrebački hotel Palas. Provodio je dane u hotelskoj kafani, preko puta Zrinjevca, u društvu svojih književnih prijatelja i nekoliko zagrebačkih Cetinjana, sve dok mu je ponestalo novca za hotelski pansion. Prvo je prihvatio, a onda odbio ponudu Paja Spasića, njegovog cetinjskog komšije, da mu režiser Veljko Bulajić, preko moćnog Jadran filma, podmiruje hotelske račune. Kiš se izvinio Spasiću: ipak, ne može prihvatiti pomoć, jer bi ga njegovi neprijatelji mogli povezati s komunističkim tajnim fondovima. Onda je pisac Grobnice za B. D – za razliku od pjesnika Balade ohridskim trubadurima, kojega su iz Zagreba u Beograd vratili u lijesu – iz Agrama otputovao u Francusku.
Kišovi prijatelji koji su izbliza – i iz telefonskih razgovora s Pascale Delpech – pratili njegove posljednje dane, nijesu bili sigurni je li se njegovo adolescenstsko odricanje Boga, koje je bilo reakcija na majkinu smrt, u predsmrtnim danima pokolebano pred zjapećom provalijom ništavila ili je priklon pravoslavlju i Beogradu, bilo ponovno sjedinjenje s majkom, i potvrda pripadnosti srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je nominalno nestao raspadom Jugoslavije, nepune dvije godine poslije piščeve smrti.
Kiš je u neku ruku do kraja njegovao svoju “uznemirujuću različitost”, ali nije postao apartid, poput Josifa Brodskog, ruskog pisca židovskih korijena, koji se odrekao i ruskog jezika, a onda zavještao da ga sahrane u Veneciji. Mirko Kovač u pismu Filipu Davidu, kaže da je Kišov pogreb u Beogradu “ pogrebni dekor, spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom”. Grobovi izgnanika nijesu bili samo njihov usud nego i predmet sporenja među narednim generacijama. Dante – na čiji grob je pretendovalo sedam gradova – odbio je da ga Firenca pomiluje pod uslovom da se u vjerskim ceremonijama tretira kao javni grešnik. No, na njegovom grobu su uklesani stih Bernarda Canacia: parvi Florentia mater amoris. Zato Kovač dodaje da bi mu bilo draže da je Kiš sahranen u Parizu ili “barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo zasigurno ugodno ležati”.
Dobro upućeni Cetinjani još tvrde da se Kiš dugo dvoumio oko mjesta vječnog počivališta. Utjehu za svoj nostalgični lokalpatriotizam našli su u Kišovoj posljednjoj osveti bardovima beogradske književne čaršije: mnogi koji su ga optuživali za plagijat došli su da mu odaju posmrtnu počast i sahrane ga u Aleji zaslužnih građana. Isti oni pisci, novinari i kulturtregeri, koje je pisac Grobnice za Borisa Davidoviča nazivao svinjama, dinjama, vlasima, pigeonima, trustom pilećih mozgova, klevetnicima i plaćenicima.
Doček piščevog kovčega u Beograd, kao u Borhesovom Alephu, u kojemu se ogledaju mijene čitavoga Kosmosa, organizovali su Udruženje knjjiževnika Srbije i Srpska pravoslavna crkva, korifeji narodnjačkih pisaca i duhovnika, koji su se gnušali njegove erudicije, mutnog porijekla i kosmopolitizma. Sin Eduarda Sama, vratio se na mjesto zločina: kao okrivljeni i iskupljeni. Prijatelji Danila Kiša, studenti književnosti i anonimni čitaoci bili su vidjivo potrešeni, a ostali, u tamnim odijelima, okrupnjali od godina i važnosti, doimali su se ceremonijalno ozbiljni. Nacionalistički bard B. C. jedan od glavnih propagandista Antibirokratske revolucije – populističkog pokreta koji su zajedno pokrenuli komunistički dogmati-rusofili, nacionalisti i klerikalci – nije uspio zadržati dostojanstvenu masku i trijumfalno se smijuljio: “Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.”
Sâm Kiš bi u drugom dopunjenom izdanju Enciklopedije mrtvih, opisao ovu scenu,, pa i cijeli ritual sopstvene sahrane, s prepoznatljivom mješavinom ironije i patetike, pravih i lažnih citata, upotrebe vanknjiževnog materijala. Opet bi se očitovala erudicija, smisao za paradoks pisca Enciklopedije mrtvih, koja je svojevremno uznemirila književne i kulturne autoritete, a onda se iz javnih medija potisnula u prijestoničke kafane. Pogrebni spektakl u Aleji zaslužnih građana imao je svoj pretekst bezuslovnog vraćanja sina Eduarda Sama u glavni tok nacionalne književnosti – za razliku od pokajničkog statusa koju su vladari Firence zahtijevali od Dantea – koje je podstaknuto njegovim odlikovanjem Republike Francuske Ordenom umjetnosti i književnosti. Tako su i u Beogradu mjerodavne osobe u pitanju književnosti i nacionalne kreposti pohitali da preduhitre fizički odlazak Danila Kiša i dodijele mu Sedmojulasku nagradu, uspostavljenu u čast antifašističkog ustanka u Srbiji, i izaberu ga za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.
Pisac Časa anatomije mogao je precizno, do najmanjeg treptaja, secirati psihologiju i namjere prisutnih pratilaca na groblju, čak predvidjeti i njihov međusobni raspored oko groba. Ko će koga ćutke, ispod oka, pogledivati, ne obazirući se na to što je sâm ritual sahrane magnovenje pred vratima vječnog života ili bezdanom jamom ništavila. Jer su se od vremena polemike oko Grobnice za B. D. mnogi među “pokajnicama” u Aleji zaslužnih građana mimoilazili na groblju, bez pozdrava, kao što je to bilo u Bermudskom trouglu između kafana Šumatovac, Pod lipom i Grmeč, koje se ukrštaju sa redakcijama Politike, Borbe i Radio Beograda.
Pojanje i čitanje molitve pokojniku je mogao ličiti nekom omnibus-filmu iskidanom slikama krštenja četvorogodišnjeg dječaka u Uspenskoj crkvi, kojemu sveštenik sipa vodu na tjeme, zapijevajući uz miris tamjana. Ukazalo bi mu se trepernje svijeća i lica svetaca na ikonostasu, i rituali malog katehizisa, dječje biblije na mađarskom jeziku, ministranti u čipki i satenu, u svečanom dijalogu na latinskom, pa i “to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa”.
No čitanje molitve na staroslovensom koji se Kišu u djetinjstvu doimalo mekšim, čulnijim od katoličkog katehizma, na njegovoj sahrani imaće kamijevski obrat: umjesto mirnog okruglastog panonskog popa koji sliči paoru, ima meku ruku i topli glas poput trepetave svijeće u čijoj su pozadini vizantinske ikone, od zemaljskih grijehova će ga otpuštati i preporučiti carstvu nebeskom grubi raspućinovski lik, čiji sljedbenici tvrde da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”. Episkop bački Amfilohije – kasniji mitropolit crnogorsko-primorski – jerej krupne kosmate lobanje grubim je seljačkim rukama mahao kandilom iznad lijesa, i nakon molitve za upokojenog, krupnim svečanim glasom, najavio mu vječni život: “Sahranjujemo Te u vječno pamćenje, da bi Te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku, i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Vječnoga života.”
Amfilohije se poslije sahrane pohvalio najtiražnijim beogradskim dnevnim novinama da je bio Kišov duhovnik, iskupljenik, poput mon seigneura Jacquesa, biskupa od Pamijera, koji Barucha Davida Neumanna privodi Hristovoj vjeri. Između redova budući mitropolit crnogorski će nagovijestiti da je pisca Grobnice za Borisa Davidoviča spasavao od demona judaizma, agnosticizma i evropejstva, tog “trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj.” Kosmopolitizma, koji je izvirao iz demonskih fragmenata Vavilonske biblioteke: ironijske i parodijske postmodernističke metafikcije i intertekstualnosti odnosa između istorijske činjenice i iskustvenog događaja, koji po svom duhu izlaze iz nacionalne duhovnosti.
Fabuliranje režimske štampe o duhovnoj bliskosti etnofiletiste – koji tvrdi da se Evropa zavjerila da uništi Srbe jer su sačuvali “najdublje pamćenje” – sa piscem koji je više od svih savremenika zajedničkog jezika imao akmeističku “čežnju za evropskom kulturom”, dogodio se u jednom od izuzetnih vremena burnog balkanskog dvadesetog stoljeća. U prvom poskomunističkom “događanju naroda”, u kojemu istina i laž, kao i u književnosti, imaju samo stilske, retoričke funkcije. Smrt i veliki politički i ideološki prevrat, koji su srušili jednu naizgled tako moćnu državu, ukrstili su puteve pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, i sljedbenika Nikolaja Velimirovića – koji je napisao da je Jevrejima Hristova “nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju” – po riječima Amfilohijevom najvećeg Srbina u osmovjekovnoj istoriji poslije Svetoga Save.
Zapravo je samo pogrebni ritual mogao uglaviti susret Danijela Kiša, kojemu je majka pri krštenju dala ime po prvom crnogorskom modernisti-državotvorcu knjazu Danilu, i potomka moračkog seljaka koji je igrom sudbine – poput njegovog duhovnog uzora Nikolaja – umjesto u vojsku završio u vjerskoj školi. Istina, dječak rođen u Panoniji slušao je iste priče poslije dolaska na Cetinje, kao i čobanče iz Gornje Morače. Danilov đed Jakov, pripovijedao mu je o mitskim junacima, natpritrodnim bićima Crne Gore, prokletome caru Dukljanu, Međi Vuka Manitoga, Ivanu Crnojeviću, Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću.
Mladog Danila, koji je u gimnaziji pisao moderno poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pisce, Jakov Dragićević – čiji je sin Risto, direktor državnog muzeja, bio domaćin A. A. Dormolatova na Cetinju, na jubileju stogodišnjice Gorskog vijenca – podučavao je i kako se drži gudalo gusala, premda mu je u isto vrijeme Kotoranin Simonuti davao prve časove sviranja violine. Mladić je posebno volio da mu đed priča legende o Gospodaru Crnojević Ivu, koji je jednom sa svojom svitom krenuo u lov ispod Oboda, na mjestu odakle izvire Rijeka Crnojevića. Iz jedne pećine izašao je ogroman, potpuno mokar divlji jarac. Rogati mužjak je sa sebe stresao vodu, Ivo ga je pogodio strijelom, i u tom času iz pećine je provalila ogromna bujica koja se pretvorila u rijeku koja i danas uvire u Skadarsko jezero. I kad je suva godina i odjednom udari dažd đedovi preci su govorili da je propištio Ivo Bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinje, i onda je nebo suze proronilo. Još su vjerovali kad zapište zimski vjerovi da Gospodar Ivan oštri svoj mač, a oni koji su zoru prevarili na Đurđevdan vidjeli su ga kako šeta na ruševinama grada Oboda, nekadašnje prijestonice Crnojevića. Danila su jednako uzbuđivale priče o zduhačima koji su vodili bitke sa nečistim dušama: o Špurelji iz Rovaca, što je pričao sa zmijama, okupljao ih oko kruga koji je obilježio štapom, dogovarao se i svađao s zmijskim carem koji je na glavi imao bijelu krunu nalik cvijetu trešnje.
Đed Jakov, koji je i sâm pisao epsku poeziju, Danilu je još pokazivao i četvrtasti tvrdi rukopis svog izvanjeg ujaka, Marka Miljanova, koji “zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpukcije liči na tekstove na glinenim pločicama”. Ova “etnografska retkost”, u kojoj se miješaju nasljeđe pisca voznog reda državnih željeznica, koji je koračao poljima zamišljen, zamahujući visoko štapom… idući za svojom zvijezdom, i vojvode koji će se opismeniti u pedesetoj godini i slavi svog mača dodati slavu pera, te jedne amazonke koja posjekla turskog vojnika u ratu, u Kišu je još više podstakla urođenu preosjetljivost prema lijepom i banalnom, ranjivom i nasilnom. S večeri svirao je Paganinija, prevodio Marinu Cvetajevu, Verlaina, Petôfija, a izjutra se tukao s najjačim školskim mangupima, koji su izazivali štrkljastog neuhranjenog momčića smiješnog prezimena i neprepoznatljivog naglaska.
Ukoliko se vjerovanje australskih urođenika, animista, odnosi i na ostale vjernike i neznabošce: da tek umrli čuju i vide žive u njihovoj blizini, pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, čiji citati i reference čine jedinstvenu potku dokumentarnog i fantastičnog koje oživljavaju drugačiji svemir, u protivrječju svijesti i bića, razuma i besmisla, sâm sebe nije prepoznao na sopstvenom je pogrebu. No svakako je dobio inspirativnu potku za dodatak u novom izdanju Enciklopedije mrtvih. Avangardnog pisca, koji pravi otklon od znanstvene i religijske slike svijeta, za vječni život preporučuje teolog-ratnik, crnorizac grubog izgleda, opsjednut Kosovskim mitom, prepunom deseterečke patetike, banalnih metafora i opštih mjesta, iz kojih ne izvire protivrječnost, dvostrukost, nesigurnost.
Kišova priča, dodatak prvom izdanju Enciklopedije mrtvih, u tematskom smislu bi se nešto razlikovala od drugih cjelina, prije svega zato što se događa u vrijeme, do juče nezamislivog saveza, komunista i kleronacionalista. No osnovni duh pripovijetke bi korespondirao sa ostalim cjelinama prvog izdanja Enciklopedije mrtvih, jer bi još jednom potvrdio da je svaki dogmatizam, vjerski i ideološki, šizofren i uzročno povezan. Smrtno neprijateljstvo crnog i crvenog dogmatizma je sekundarno, promjenjivo, zavisno od mnogih uslovljenosti vremena u kojima djeluju: zato je skepticizam jedini njihov trajni neprijatelj. Mnogo su češći bili primjeri transfera između pripadnika radikalno lijevih i desnih ideologija – sjetimo se Staljina i Musolinija – nego njihov otklon prema demokratskim političkim strujama. Jer, osnovni eros svakog dogmatskog mišljenja je nekontrolisana moć, koja nije ograničena nijednom suparničkom, prirodnom i natprirodnom silom.
Stoga su teolozi zadojenii svetosavskim etnofiletizmom Nikolaja Velimirovića, mrzjeli komunistički ateizam, ali su istovremeno bili fascinirani – ne samo uplašeni – svemoćnim, svevidećim komunističkim tajnim službama. Operativci Udbe i KOS-a nijesu morali trošiti mnogo riječi da ubijede mlade teologe za neku vrstu saradnje – prijateljske ili agenturne. Tako je i mladi teolog Risto Radović, dobio pasoš za putovanje u inostranstvo, bez potvrde o odsluženju vojnog roka, što je ranih šezdesetih godina, u vrijeme Aleksandra Rankovića, bila privliegija samo saradnika Službe i pripadnika partijske aristokratije.
M. Mališić, zamjenik načelnika Treće uprave Udbe, koji je odobrio Radoviću putnu ispravu dobijao je i previše informacija o kretanju nemirnog teologa, koji je iz Beograda otišao na postdiplomske studije u Bern i Rim, a onda u Grčku. Još u to vrijeme Radovićevi suparnici iz crkvenih redova – koji su imali paralelne veze u tajnoj policiji – ispod glasa su svojim pouzdanicima prenosili da mu je upravo Mališić dodijelio šifrovano ime Pukovnik, u doba vojne hunte, na čijem su čelu bili pukovnici Pattakos, Papandopoulos i Makerezos. (Bivši načelnik Druge uprave S. Spasić, nakon pada komunističkog jednopartizma, na beogradskoj BK televiziji, tvrdio je drugačije. Kodno ime Pukovnik pripadalo jednom drugom jereju, a da su službenici Udbe smislili klasičnu dezinformaciju da bi podstakli nesigurnost i surevnjivost u Crkvi, i tako uslovljavali Amfilohijevo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji.)
No zastupnici prve teorije dokazivali su da je Risto Radović, u kaluđerstvu nazvan Amfilohije, svoju monašku i svešteničku karijeru počeo graditi tek nakon što je pukovnički trijumvirat izveo državni udar, ukinuo ustav, zabranio političke stranke, i protjerao iz zemlje kralja Konstantina Drugog. Hunta pukovnika je za neprijatelja države proglasila ateizam, rokenrol i hipi pokret. Uhapšeno je više od deset hiljada Grka, a posebno su neprijateljstvo pokazivali prema Titovoj Jugoslaviji. Mnogi njeni građani s prebivalištem u Grčkoj – među kojima je bio i Stjepan Bobek, tener Panateikosa – proglašeni su personama non grata.
Uprkos tome, Amfilohije je u vrijeme vojne hunte, pod pokroviteljstvom episkopa Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, vanredno napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Od đakona ga, za samo par godina, unapređuju u arhimandrita – u vojnoj hijerahiji je to jednako avanzovanju narednika u pukovnika – i dodjeljuju mu dvije parohije, iako je običaj u pravoslavlju da su crkvene oblasti pod upravom mirskih sveštenika a ne monaha! Prokopije je slutio da je njegovom štićeniku milija crkvena i politička vlast od monaškog zavjeta i duhovnog podvižništva: da će se u mnoštvu sljedbenika kulta Svetoga Save, na propovijedima, u crkvama, na trgovima, u velikim evropskim metropolama, osjećati ugodnije nego se u askezi monaške kelije.
Amfilohijeva znatiželja da upozna Evropu, nauči strane jezike, nije bila nadahnuta duhovnim i kulturnim dostignućima Zapadnog svijeta, nego željom da bolje upozna civilizaciju, koja vjekovima marginalizuje tekovine Vizantije, Trećeg Rima, ruskog i srpskog svijeta. Što je duže boravio u evropskim zemljama sve više je bio uvjereniji da je cjelokupna Zapadna tradicija, od srednjevjekovnog cezaropapizma, renesanse, baroka, do prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, modernističkih pokreta, liberalizma i kulture ljudskih prava, zadojena duhom dekadencije, razvrata i nekrofilije.
Pod starost je obigravao i Latinsku Amerike: učio španjolski jezik kako bi u argentinskoj provinciji Ćako, u pravoslavlje prevodio domorodačke Indijance, koje regrutovao za sveštenike Srpske pravoslavne crkve. Jer, među potomcima naše stare emigracije čiji su preci u Argentinu stigli početkom dvadesetog vijeka, bogosluženja je vršio jedan sveštenik obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koji je porijeklom Crnogorac.
Amfilohijev stvarni nespokoj koji ga je još više tjerao na putešestvija bio je podstaknut nespokojem što je ostao stranac u gradu gdje je stolovao kao mitropolit na katedri Svetoga Petra Cetinjskog. U trideset godina povremenog boravka u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice, nijednom nije prošetao Njegoševom ulicom i Dvorskim trgom, centrom stare prijestonice Crnojevića i Petrovića Njegoša. Jer, Cetinjani mu nijesu bili zaboravili slavljenje Badnje večeri 1991. s Arkanom, komadantom paravojnih Tigrova, za kojim je bila raspisana crvena Interpolova potjernica. Iste godine Amfilohijeve pristalice su na Petrovdan vatrenim oružjem ranili dvojicu mladića koji su protestvovali protiv mitropolitovih vulgarnosti o nacionalnim Crnogorcima: “ne pravi se pita od govana”, “crnogorska nacija je nastala u Titovom Jajcu”.
Amfilohije je nesporazume sa Cetinjanima posebno teško podnosio, jer on je sebe smatrao nasljednikom Svetoga Petra Cetinjskog, pa je sebi dodao i staru titulu arhepiskopa cetinjskog. No poslije svih stranstvovanja, duhovnog i ritualnog iniciranja svetosavljem, Amfilohije je mentalitetski Crnogorac izdanak epske i plemenske tradicije, koja pamti i usmeno prenosi s koljena na koljeno sjećanja na sahrane poznatih ljudi, govornike, lelekače i tužbarice. I u zrelim godinama ostale su mu dječačke fascinacije bastadura, pretencioznih rječitih muškaraca koji su ponekad silom nasramotu tražili momenat pažnje na svečanim prigodama, veseljima ili žalostima: političkim skupovima, svadbenim zdravicama, lelecima i govorima na sahranama.
U Crnoj Gori, do polovine dvadesetog vijeka, u sredinama sa živom epskom tradicijom, smrt je istovremeno bila tragedija i svečanost, gotovo neuporediva sa drugim društvenim događajima. I najveća sirotinja je štedjela novac za “ukopnu robu”. Ritual pokajanja se pretvarao u pravi pučki teatar, u kojemu su govornici, lelekači, tužbarice, često uzimali pokojniku glavnu ulogu. Oni su imali posebnu stimu u narodu, poput rapsoda u Staroj Atini. (Prirodni ambijent epske nekrofilije je u prostoru tragičnog, komičnog i patetičnog: Joko Prosedoljac će prije smrti tražiti od svoje sestre Đurđe, dok je uzimao želju od svijeta, da ga tuži, jer kad umre neće je neće moći čuti. Ugledniji Crnogorci su i više godina prije smrti naručivali lelekače i govornike: knjaz Nikola je bio obavezao Baltazara Bogišića, pisca Imovinskog zakonika, da mu održi posmrtno slovo ukoliko on umre prije Cavtaćanina, pisca čuvenog Imovinskog zakonika.)
Knjaz Nikola je u nekim slučajevima morao kažnjavati groteskne izraze tuge i žalosti na sahranama. Tako je degradirao vasojevićke oficire zbog toga što se na pokajanju sina čuvenoga vojvode Miljana Vukova – na kojemu su prisustvovali i predstavnici ambasada sa Cetinja – svom snagom stisnutim šakama sebe udarali po prsima i licu, i dozvolili ženama da noktima grebu i nagrđuju lica.
Rituali govornika, tužbalica i lelekača imali su i komičnih situacija: u osvit zore, na dan sahrane vježbali su, u nekoj zabitoj udolini generalnu probu nastupa koji su smislili u toku noći. No zbog treme ili iznenadne slabosti dešavalo se da tužbalica iznad odra zaboravi ime pokojnika, ili lelekač, frojdovskom omaškom, pomene pokojnikova brata ili sina koji primaju saučešće ispred vanjskih vrata u kući žalosti.
Amfilohije je nepune tri sedmice prije govora na sahrani Danila Kiša u beogradskoj Aleji zaslužnih građana – prvog oktobra 1989. – mimo oficijelnog protokola, uskočio je u talijanski vojni brod u luci Bar, još dok zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere, koji su poslije gotovo sedam decenija iz San Rema vraćeni u domovinu, nijesu bili izneseni na crnogorsko kopno. Episkop banatski nije se obazirao na državni protokol, na činjenicu da služi opijelo na teritoriji eparhije mitropolita Danila Dajkovića, i da činodejstvije sljedbenika politike koja je prognala “kralja mučenika”, izaziva zgražavanje savremenih poštovalaca dinastije Petrović Njegoš.
Amfilohije je svoju listu govora i služenja s krstom, žitom i bočicom pomiješanog ulja i vina na sahranama znamenitih ličnosti upotpunio ispraćajima Milovana Đilasa i Zorana Đinđića. Nije se obazirao na to što je bivši komunistički vjernik, ideolog i disident, javno izjavio:
“Njegov antikomunizam je zagrižljiv i s mržnjom – nije to za prelate, to je za provincijskog agitatora.”
Amfilohije se nametnuo da održi opijelo i proevropskom srpskom premijeru, kojega su ubili oficiri Crvenih beretki, čiji su komandanti – jedan od njih bio je i Željko Ražnatović Arkan – bili agenti tajne policije, pripadnici Legije stranaca i kriminalci s crvenih Interpolovih potjernica. Mitropolit je na kraju govora nad odrom Đinđića, citirao izreku iz Jevanđelja po Mateju, kada Isusov učenik Simon Petar poteže mač da bi odbranio Isusa od hapšenja, i odsijeca uho jednom stražaru. No Isus ga opominje da spusti mač: “Ko se mača laća od mača će poginuti”.
Amfilohijev biblijski citat u prenesenom značenju na sahrani Đinđića biće u jednu ruku proročki. Jer, on je predvodio litije, protesne crkvene marševe – koji su liberalne kritičare podsjećali na Ku klux Klan – u vrijeme globalne epidemije korone. Uvjeravao je svoje sljedbenike – kojima je uveo dotad u Crnoj Gori nepoznate pravoslavne rituale, skakanje u vodu za krstom, moljenje na koljenjima i ležeći – da se ne plaše masovnih okupljanja, jer će ih vjera i molitva spasiti od zaraze. Njegovi sveštenici na liturgijama su vjernike pričešćivali iz jednog putira, govoreći da je kašika iz koje su kušali hljeb i vino blagoslovena, i da se za nju ne prima smrtonosni virus. Ni Amfilohijeva smrt od korone, nije razuvjerila one koji su vjerovali da se njegov lik pojavljuje u oblacima i na sniježnim granama drveća, da pristupe njegovom zaraženom mrtvom tijelu i celivaju ga, ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, gdje je bio izložen prije sahrane.