Dva su, čini mi se, važna talenta za novelista i romanopisca: talent za prvu rečenicu, i talent za nadijevanje imena likovima. Poslušajte, recimo, ovaj početak: “Boriska Friš, zagrebačka Jevrejka, žena u poodmaklim godinama (rođena u Velikom Bečkereku 1881), počela je početkom 1941. godine, osećajući dolazak velike opasnosti, užurbane pripreme za odlazak.” U tom imenu, dovoljno neobičnom, a ipak dovoljno prisutnom i srođenom, znak je prepoznavanja. Formulacija “zagrebačka Jevrejka” sugerira da će pripovijest biti ispričana glasom sa strane. Opis “žena u poodmaklim godinama” nagovještava nesreću. Mjesto rođenja u zagradi – dodatno stranstvovanje. Vremenska odrednica kad Boriska Friš započinje “užurbane pripreme za odlazak” šifra je hrvatske varijante Holokausta. A činjenica da je sve do u jednoj rečenici, čitatelju bi moglo sugerirati da se radi o kratkoj priči. U romanu podaci ove vrste se prerasporede, a prva rečenica je prozračnija.
Ovo međutim nije početak kratke priče. Ili to nije kratka priča u očekivanom obliku. Kao što ni njezin autor nije, na žalost, novelist ili romanopisac. Ili on to nije na način kakav postoji u nas. Milan Ristović (Priština, 1953.) beogradski je povjesničar, redovni profesor opšte savremene istorije na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, među čijim su profesionalnim interesima – uz povijest jugoistočne Europe u dvadesetom stoljeću, društvenu povijest Srbije, Holokaust i njemačku politiku u našem dijelu svijeta – i povijest svakodnevice, te ono što bi se moglo nazvati poviješću običnih ljudi.
Godine 1999. objavio je kod Geopoetike – nakladničke kuće kojoj je suosnivač – knjigu “Obični ljudi: prilozi za istoriju”, koja mi je, na žalost, tada promakla i koja mi je zatim bivala izvan vidokruga i sljedećih četvrt stoljeća. “Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” njezino su malo prošireno i dopunjeno izdanje. Tragajući po jugoslavenskim diplomatskim arhivama i dokumentacijama iz vremena Drugog svjetskog rata autor je nailazio na imena i slučajeve anonimnih ljudi, koji bi, recimo, zatražili konzularne usluge ili neki oblik zaštite u diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije, države koja je na vlastitom teritoriju prestala postojati u travanjskom ratu 1941, ali je i dalje imala svoju vladu (u londonskom izbjeglištvu), i svoje aktivne, od većeg dijela svijeta priznate ambasade i konzulate, koji su, naravno, dokumentirali praktično sve svoje aktivnosti i kontakte s građanima. Tako su nastajale nepregledne i bogate arhive, koje je vjerojatno nemoguće dovesti u red, čiji sadržaj standardno formatiranim povjesničarima i nije baš tako zanimljiv. Nakon što bi otkrio neki zanimljiv slučaj, Ristović ga je, opet rujući po arhivima i dokumentacijama, pokušavao razriješiti. Ljudi koji se na nešto žale, išću neki papir, traže protekciju, obično će na više mjesta ostavljati svoje tragove. Posao povjesničara u ovom je slučaju sličan poslovima policijskog istražitelja i arheologa, koji, za razliku od istražitelja, u pravilu ne stiže do cilja. Većina Ristovićevih likova u jednom trenutku naprosto iščezava iz povijesnih izvora, onako kako su se u njima i pojavili. Na autoru ostaje da – u granicama vlastitih ovlasti, a zatim i u granicama žanra – pretpostavi što se sa njima nakon toga događalo. Većina njih odlazi u fade-out…
Boriska Friš te je 1941. već navršila šezdesetu. Bila je dobrostojeća, očito sposobna i okretna žena, s djelom obitelji koji se već spasio iseljenjem u Ameriku. U Zagrebu je ostala sama, te je posljednje mjesece pred rat provodila rasprodajući preostalu imovinu i nabavljajući vize koje su joj potrebne za prelazak preko Atlantika. U tom turizmu za spas žive glave postojalo je više izravnih i obilaznih pravaca. Svaki je podrazumijevao nekoliko tranzitnih viza, iza čijeg je ishođenja uvijek stajalo krajnje neraspoloženje prema želji europskih Židova da spasu žive glave bijegom u Ameriku. Krajem veljače 1941. Boriska Friš uspjela je doći do turske tranzitne vize. A 22. ožujka – dakle, dva tjedna prije njemačkog napada na Jugoslaviju – i do britanske, koja joj je omogućavala prelazak preko Iraka i Indije. Već dva tjedna postoji Nezavisna Država Hrvatska, kada u bugarskom poslanstvu u Beogradu uspijeva dobiti i bugarsku tranzitnu vizu. “Nema objašnjenja kako je Boriska Friš – prelazeći preko novih granica, putujući strogo kontrolisanim vozovima punim unezverenog sveta, raznih vojski i policija što su vodile računa da im upravo neko od begunaca ne isklizne bez dopuštenja i plaćanja – stigla do prestolnice u ruševinama iz kojih se širio smrad skoro ugašene paljevine i zatrpanih ljudskih leševa, koje su ćutke i pod nadzorom nemačkih policajaca raščišćavali golim rukama beogradski Jevreji. Kako je, kojim vezama i za koju sumu novca u poslanstvu zemlje koja je okupirala deo države čiji je ona državljanin bila, dobila vizu, ostaje samo da se nagađa.”
Očito je da se nakon toga ponovo vratila u Zagreb, odakle uspijeva pobjeći u Kraljevicu i na Sušak, gdje provodi sljedećih godinu dana u potrazi za vizama koje joj nedostaju ili za spasonosnim prijevozom prema Americi. Početkom travnja 1942. domogla se Trsta, i do papira koji će za najsretnije europske Židove imati spasonosnu vrijednost: dobila je švicarsku vizu. I tu Boriska Friš čini životnu grešku. Ili se prepala da bi Hitler mogao okupirati Švicarsku, ili je naprosto po svaku cijenu željela stići do svojih u Americi, tek odustala je od puta u Švicarsku, i pošla da traži španjolsku vizu. Začudo, dobila je i španjolsku vizu. Zbilo se to u konzulatu na Sušaku, 8. rujna 1942. Sredinom mjeseca uspijeva se probiti do Torina, pa se tog trenutka čini da joj je potrebna samo još viza vlade u Vichyju, no uskoro se stvari počinju fatalno komplicirati. Istraživač o tome uspijeva pronaći arhivirane dokumente, i dugo, sve do 5. siječnja 1944, prati liniju života Boriske Friš, koje zatim nestaje. O načinu, ili o načinima na koje je Milan Ristović pristupao u svojim istraživanjima, o njegovim mislima i osjećajima, o tome kako je izgledao njegov život u vrijeme dok se bavio životom Boriske Friš – dok ju je na neki čudan način svojom istraživačkom upornošću održavao na životu – mi ne saznajemo ništa. Ali u tom kratkom tekstu, koji bi po svojoj formi mogao biti borhesovska kratka priča, dok je po sadržaju malo historiografsko istraživanje, vrlo snažno se osjeti emocionalna napetost skrivenog pripovjedača. U čemu se taj osjećaj ogleda, čitatelj to ne može reći. Možda u dugoj posljednjoj rečenici, nakon što pisac oprezno iznese pretpostavke o onom što je gospođa Friš osjećala i čemu se nadala, živeći po izbjegličkim logorima i bivajući sve bliže onom konačnom logoru koji više neće biti izbjeglički: “Izostanak vesti posle prve polovine januara 1944. godine može da znači da je ili uspela da konačno dobije dozvolu za odlazak iz logora i Francuske – što je imajući u vidu situaciju koja je uz pojačane pritiske Nemaca da se Francuska očisti od preostalih Jevreja – neverovatno, ili da je svoje dugo putovanje završila ugasivši se, oslobođena straha i umora u nekom od logora smrti u Poljskoj u koje su dotadašnji zatvorenici iz okoline Tuluze (Septofonds, Brens, Recebedul i Noe) upućivani ka Istoku sve do leta 1944. godine.”
Tako završava prva od dvanaest rekonstrukcija ratnih sudbina “običnih ljudi”. Čitatelj je ekstenzivno navodi i prepričava da bi po njoj stvorio uzorak, urnek načina i metode kojim se Ristović služi. Ali i onoga što nastaje pomalo i izvan Ristovićeve volje i kontrole: kratke priče koja nije zamišljena ni pisana kao kratka priča.
Slijedi jezovita i u osnovi nerazriješena “Tajna Kušnir-Kušnareva”, pripovijest o ruskom bjelaškom emigrantu u Jugoslaviji, Gestapovom špijunu i egzekutoru u Buchenwaldu. Grigorij Kušnir-Kušnarov, koji se vjerojatno nije tako zvao, šumar i samozvani šumarski inženjer po Bosni i Hercegovini, ubijao je u lažnom studiju za službeno fotografiranje. Služio se specijalnim mehanizmom, koji bi u času slikanja usmrćivao šiljkom ili metkom u potiljak. Nakon toga ide pripovijest “Kako je nestao i šta je za sobom ostavio Žan Lukić”, o ubojstvu gavaza, sluge u finskom poslanstvu u Ankari, jugoslavenskog podanika, katolika od Bara u Crnoj Gori. Pa “Mala jermenska priča”, o Dikranu Sahagijanu, koji 6. svibnja 1942. u jugoslavenskom poslanstvu u Riju predaje molbu za izdavanje novog pasoša. Nakon toga nailazi vjerojatno najkompleksnija i najneobičnija priča, koju će Milan Ristović podijeliti u poglavlja i nasloviti kao “Kratak roman o jednom ludilu”. Naime, premda je Ristović ozbiljan povjesničar, odan načelima svoje znanosti, pa imaginaciji ne dopušta da zamišlja ono čega nema u arhivima i dokumentima, nije odolio da fikciju naznači makar u naslovu. Ova pripovijest govori o pilotu kraljevskog ratnog zrakoplovstva, kapetanu P., koji se nakon poraza u travanjskom ratu zatječe u Palestini pod britanskom upravom, i tu kroz nekoliko ispada trajno silazi s uma. Kako je u svakom silasku s uma mnogo toga što službama biva sumnjivo, te kako je sumasišavši formacijski važno vojno lice, o kapetanu P. očito postoji obilje materijala u arhivima i dokumentacijama. Između ostaloga, tu je i njegov iskaz pred istražiteljima, ispunjen paranoidnim konstrukcijama, raspričan, sumanut i vrlo ekspresivan, ali još uvijek unutar narativnih okvira, pa ga autor vrlo ekstenzivno citira. A kako se u svakom ludilu reflektira nešto od izokrenute slike stvarnosti, tako kapetan P. najednom biva Hitlerov obožavatelj i vatreni antisemit. Osim što to istražiteljima i jugoslavenskim diplomatima, te vojnim zapovjednicima izbjegle kraljevinske vojske, nalaže dodatni oprez i stvara grdan posao, buduća slika ludila biva fantastično konfigurirana. Kapetan P. na kraju će, vjerojatno, završiti negdje u Južnoj Africi, u britanskom azilu za umobolne, ili u kakvom privatnom smještaju – jer on je u osnovi bezazlen i disfunkcionalan, ali dovoljno uredan da bi živio nekom vrstom građanskog života – ali time neće biti okončan njegov slučaj. Naime, po nevolji, sumanuti je vojni pilot rodom i zavičajnošću Crnogorac. A u njegovom mahnitom iskazu pred istražiteljima u jednom trenutku on govori da bi se želio vratiti u domovinu i priključiti vojsci u otadžbini, generala Draže Mihailovića.
Iz toga nastaje zaključna “Bilješka” u “Kratkom romanu o jednom ludilu”, koju vrijedi u citirati u cjelini, kako zbog sadržaja, tako i radi ilustriranja izvanrednog stila autora ove knjige: “Dokumentacija o slučaju kapetana P. veoma je zainteresovala posle rata novu vojno-obaveštajnu službu. Deo njegovih papira je, kako svedoči jedna mala beleška u dosjeu, ostao zaturen negde u njenim dosjeima (odeljenja Kontraobaveštajne službe za Crnu Goru). Njegovo ludilo očigledno nije bilo dovoljan izgovor. Stvar je trebalo dodatno proveriti. Uostalom, radilo se o ‘višestrukoj izdaji’: saradnji s neprijateljem (okupatorima), odlukom da ode u zemlju i stavi se na raspolaganje Mihailoviću učinio je još teži prestup. Pomračen um u vremenu opšteg pomračenja, šta je tu tako neobično? I tako, ceo slučaj valjalo je sa svih strana, posebno ideološke i političke, ispitati, i pomno pretresti, rodbinu privoditi na ‘informativne razgovore’, nekoga od njih neko vreme držati, pri ruci, zatvorenog. A kapetan je posle rata ostao negde daleko, zaturen, nepotreban i sve rastrojeniji, bez oslonca i pomoći. Bio je, kao mnogi bivši saveznički oficiri iz Istočne Evrope sada na smetnji Britancima, i životario je u nekom azilu ili, ako je imao malo više sreće, u jeftinom pansionu za samce negde u Engleskoj, koji je plaćao od male penzije, udubljen u svoje ‘filološke studije’. Kod kuće su ga se krišom sećali, o njemu pričali samo kad u blizini nema nepoznatih ljudi, i to sve manje i ređe. Negde su ostale, kao slab dokaz da je uopšte jednom postojao, skrivene poslednje preostale fotografije s venčanja, u paradnoj uniformi sa sabljom i belim rukavicama, ili one s kojima je s najboljim drugovima iz klase fotografisan na nekom aerodromu, pod krilom aviona.”
Nakon ove pripovijesti slijede “Dvije smrti u Lisabonu”, u kojem je riječ o samoubojstvima jednog jugoslavenskog diplomata i njegove žene, još jedna skica za mogući roman, koja se iz daljine referira na nonfikcionalno četveroknjižje Miloša Crnjanskog “Embahade”, na jednu epizodu iz njegova diplomatskog tumaranja i na rečenicu-dvije u njoj. U priči “Pisma bez odgovora” riječ je o sumnjivom čovjeku i njegovoj komunikaciji s diplomatskom službom i molbama da mu se pomogne. Nešto je čehovljevsko u tom slučaju: sumnjivi je do kraja ostao sumnjiv. “Brikstonski zatvorenik” zapravo je Mijo (Miho, Mihail, Migel) Dujšin, sitni zemljoradnik iz Kaštel Novoga, koji je emigrirao u Čile, da bi mu onda usred rata pridošlo da se ukrca na njemački brod i da se vrati doma. Saveznici će brod potopiti, a Mijo će pasti u zarobljeništvo. I tu započinje njegova beskrajna priča, kojoj, kao ni većini drugih, na žalost nećemo znati kraja. “Putnik s nemačkom dozvolom” još jedan je sumnjiv tip, ali raskošnih pravaca kretanja i interesa za nekog tko živi usred rata. Pripovijest “Šta sa Remondom” posvećena je Remondu Vučinoviću, rodom Egipćaninu, bokeljskog podrijetla i jugoslavenskog državljanstva, kojeg britanska policija više puta privodi, a da je zapravo krajnje nejasno kamo je pošao i odakle je krenuo. “Dva bekstva i jedan rezime” uzbudljiva je, avanturistička pripovijest o bijegu nekolicine zrakoplovaca iz NDH, u kojoj su naročito zanimljivi priloženi spiskovi. Posljednja pripovijest u knjizi, naslova “Čiji je bio Vilhelm Bonaforte” vrhunac je nečega što kao provodna nit teče kroz knjigu otpočetka do kraja: potpuna identitetska smutnja, izmiješanost ili pripadnost koja se može tumačiti na više načina, od kojih je barem jedan – premda se svaki put ne zna koji – fatalan i smrtonosan. Rat je, ako bismo sudili po Ristoviću, za nas vrijeme kada se u nama izmiješaju sve funkcije i identiteti, pa na kraju sami po sebi, i u sebi postajemo proturječni.
“Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” knjiga je koju će ovaj čitatelj bez straha od pretjerivanja usporediti s “Enciklopedijom mrtvih” Danila Kiša. Bez sumnje, onom tko će je tako čitati ovo je jedna od najsnažnijih knjiga kratkih priča u našim poslijeratnim književnostima. U kojoj postoji ta začudna, pomalo i uznemirujuća dramaturška i narativna inovacija: mi otpočetka pa do kraja, dosljedno, ne znamo završetke ovih priča. Svaka ima svoju poantu, ali u svakoj je poanta izvan života čovjekovog. Ili je poanta u izgubljenosti.
Čitamo li, pak, knjigu na drukčiji način, onako kako ju je, pretpostavljamo, Ristović zamislio: kao historiografsku rekonstrukciju dvanaest, ili nešto više, običnih života u ratu, opet se susrećemo s jednom od najneobičnijih knjiga svoga žanra. Osim što je uzoran i vrlo temeljit povjesničar, Milan Ristović je, naime, izvanredan pisac. I umije se služiti nekim elementima stvaranja djela, koji ne samo da nisu karakteristični za povjesničare, nego izravno stižu iz svijeta takozvane lijepe književnosti, iz novelistike ponajprije. Osim što je diskretno i precizno vodio računa o unutarnjoj dramatici svake od dvanaest priloženih rekonstrukcija, Ristović je dramaturški dobro riješio i njihov raspored u knjizi: od Boriske Friš do Vilhelma Bonafortea.
Bilo bi tako dobro hrvatskim čitateljima, ali i našim piscima, kada bi neki od ovdašnjih nakladnika reizdao ovu knjigu. Promijenila bi nešto u glavama onih koji je pročitaju.
Kakav je kraj povijesti u životima običnih ljudi?
Dva su, čini mi se, važna talenta za novelista i romanopisca: talent za prvu rečenicu, i talent za nadijevanje imena likovima. Poslušajte, recimo, ovaj početak: “Boriska Friš, zagrebačka Jevrejka, žena u poodmaklim godinama (rođena u Velikom Bečkereku 1881), počela je početkom 1941. godine, osećajući dolazak velike opasnosti, užurbane pripreme za odlazak.” U tom imenu, dovoljno neobičnom, a ipak dovoljno prisutnom i srođenom, znak je prepoznavanja. Formulacija “zagrebačka Jevrejka” sugerira da će pripovijest biti ispričana glasom sa strane. Opis “žena u poodmaklim godinama” nagovještava nesreću. Mjesto rođenja u zagradi – dodatno stranstvovanje. Vremenska odrednica kad Boriska Friš započinje “užurbane pripreme za odlazak” šifra je hrvatske varijante Holokausta. A činjenica da je sve do u jednoj rečenici, čitatelju bi moglo sugerirati da se radi o kratkoj priči. U romanu podaci ove vrste se prerasporede, a prva rečenica je prozračnija.
Ovo međutim nije početak kratke priče. Ili to nije kratka priča u očekivanom obliku. Kao što ni njezin autor nije, na žalost, novelist ili romanopisac. Ili on to nije na način kakav postoji u nas. Milan Ristović (Priština, 1953.) beogradski je povjesničar, redovni profesor opšte savremene istorije na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, među čijim su profesionalnim interesima – uz povijest jugoistočne Europe u dvadesetom stoljeću, društvenu povijest Srbije, Holokaust i njemačku politiku u našem dijelu svijeta – i povijest svakodnevice, te ono što bi se moglo nazvati poviješću običnih ljudi.
Godine 1999. objavio je kod Geopoetike – nakladničke kuće kojoj je suosnivač – knjigu “Obični ljudi: prilozi za istoriju”, koja mi je, na žalost, tada promakla i koja mi je zatim bivala izvan vidokruga i sljedećih četvrt stoljeća. “Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” njezino su malo prošireno i dopunjeno izdanje. Tragajući po jugoslavenskim diplomatskim arhivama i dokumentacijama iz vremena Drugog svjetskog rata autor je nailazio na imena i slučajeve anonimnih ljudi, koji bi, recimo, zatražili konzularne usluge ili neki oblik zaštite u diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije, države koja je na vlastitom teritoriju prestala postojati u travanjskom ratu 1941, ali je i dalje imala svoju vladu (u londonskom izbjeglištvu), i svoje aktivne, od većeg dijela svijeta priznate ambasade i konzulate, koji su, naravno, dokumentirali praktično sve svoje aktivnosti i kontakte s građanima. Tako su nastajale nepregledne i bogate arhive, koje je vjerojatno nemoguće dovesti u red, čiji sadržaj standardno formatiranim povjesničarima i nije baš tako zanimljiv. Nakon što bi otkrio neki zanimljiv slučaj, Ristović ga je, opet rujući po arhivima i dokumentacijama, pokušavao razriješiti. Ljudi koji se na nešto žale, išću neki papir, traže protekciju, obično će na više mjesta ostavljati svoje tragove. Posao povjesničara u ovom je slučaju sličan poslovima policijskog istražitelja i arheologa, koji, za razliku od istražitelja, u pravilu ne stiže do cilja. Većina Ristovićevih likova u jednom trenutku naprosto iščezava iz povijesnih izvora, onako kako su se u njima i pojavili. Na autoru ostaje da – u granicama vlastitih ovlasti, a zatim i u granicama žanra – pretpostavi što se sa njima nakon toga događalo. Većina njih odlazi u fade-out…
Boriska Friš te je 1941. već navršila šezdesetu. Bila je dobrostojeća, očito sposobna i okretna žena, s djelom obitelji koji se već spasio iseljenjem u Ameriku. U Zagrebu je ostala sama, te je posljednje mjesece pred rat provodila rasprodajući preostalu imovinu i nabavljajući vize koje su joj potrebne za prelazak preko Atlantika. U tom turizmu za spas žive glave postojalo je više izravnih i obilaznih pravaca. Svaki je podrazumijevao nekoliko tranzitnih viza, iza čijeg je ishođenja uvijek stajalo krajnje neraspoloženje prema želji europskih Židova da spasu žive glave bijegom u Ameriku. Krajem veljače 1941. Boriska Friš uspjela je doći do turske tranzitne vize. A 22. ožujka – dakle, dva tjedna prije njemačkog napada na Jugoslaviju – i do britanske, koja joj je omogućavala prelazak preko Iraka i Indije. Već dva tjedna postoji Nezavisna Država Hrvatska, kada u bugarskom poslanstvu u Beogradu uspijeva dobiti i bugarsku tranzitnu vizu. “Nema objašnjenja kako je Boriska Friš – prelazeći preko novih granica, putujući strogo kontrolisanim vozovima punim unezverenog sveta, raznih vojski i policija što su vodile računa da im upravo neko od begunaca ne isklizne bez dopuštenja i plaćanja – stigla do prestolnice u ruševinama iz kojih se širio smrad skoro ugašene paljevine i zatrpanih ljudskih leševa, koje su ćutke i pod nadzorom nemačkih policajaca raščišćavali golim rukama beogradski Jevreji. Kako je, kojim vezama i za koju sumu novca u poslanstvu zemlje koja je okupirala deo države čiji je ona državljanin bila, dobila vizu, ostaje samo da se nagađa.”
Očito je da se nakon toga ponovo vratila u Zagreb, odakle uspijeva pobjeći u Kraljevicu i na Sušak, gdje provodi sljedećih godinu dana u potrazi za vizama koje joj nedostaju ili za spasonosnim prijevozom prema Americi. Početkom travnja 1942. domogla se Trsta, i do papira koji će za najsretnije europske Židove imati spasonosnu vrijednost: dobila je švicarsku vizu. I tu Boriska Friš čini životnu grešku. Ili se prepala da bi Hitler mogao okupirati Švicarsku, ili je naprosto po svaku cijenu željela stići do svojih u Americi, tek odustala je od puta u Švicarsku, i pošla da traži španjolsku vizu. Začudo, dobila je i španjolsku vizu. Zbilo se to u konzulatu na Sušaku, 8. rujna 1942. Sredinom mjeseca uspijeva se probiti do Torina, pa se tog trenutka čini da joj je potrebna samo još viza vlade u Vichyju, no uskoro se stvari počinju fatalno komplicirati. Istraživač o tome uspijeva pronaći arhivirane dokumente, i dugo, sve do 5. siječnja 1944, prati liniju života Boriske Friš, koje zatim nestaje. O načinu, ili o načinima na koje je Milan Ristović pristupao u svojim istraživanjima, o njegovim mislima i osjećajima, o tome kako je izgledao njegov život u vrijeme dok se bavio životom Boriske Friš – dok ju je na neki čudan način svojom istraživačkom upornošću održavao na životu – mi ne saznajemo ništa. Ali u tom kratkom tekstu, koji bi po svojoj formi mogao biti borhesovska kratka priča, dok je po sadržaju malo historiografsko istraživanje, vrlo snažno se osjeti emocionalna napetost skrivenog pripovjedača. U čemu se taj osjećaj ogleda, čitatelj to ne može reći. Možda u dugoj posljednjoj rečenici, nakon što pisac oprezno iznese pretpostavke o onom što je gospođa Friš osjećala i čemu se nadala, živeći po izbjegličkim logorima i bivajući sve bliže onom konačnom logoru koji više neće biti izbjeglički: “Izostanak vesti posle prve polovine januara 1944. godine može da znači da je ili uspela da konačno dobije dozvolu za odlazak iz logora i Francuske – što je imajući u vidu situaciju koja je uz pojačane pritiske Nemaca da se Francuska očisti od preostalih Jevreja – neverovatno, ili da je svoje dugo putovanje završila ugasivši se, oslobođena straha i umora u nekom od logora smrti u Poljskoj u koje su dotadašnji zatvorenici iz okoline Tuluze (Septofonds, Brens, Recebedul i Noe) upućivani ka Istoku sve do leta 1944. godine.”
Tako završava prva od dvanaest rekonstrukcija ratnih sudbina “običnih ljudi”. Čitatelj je ekstenzivno navodi i prepričava da bi po njoj stvorio uzorak, urnek načina i metode kojim se Ristović služi. Ali i onoga što nastaje pomalo i izvan Ristovićeve volje i kontrole: kratke priče koja nije zamišljena ni pisana kao kratka priča.
Slijedi jezovita i u osnovi nerazriješena “Tajna Kušnir-Kušnareva”, pripovijest o ruskom bjelaškom emigrantu u Jugoslaviji, Gestapovom špijunu i egzekutoru u Buchenwaldu. Grigorij Kušnir-Kušnarov, koji se vjerojatno nije tako zvao, šumar i samozvani šumarski inženjer po Bosni i Hercegovini, ubijao je u lažnom studiju za službeno fotografiranje. Služio se specijalnim mehanizmom, koji bi u času slikanja usmrćivao šiljkom ili metkom u potiljak. Nakon toga ide pripovijest “Kako je nestao i šta je za sobom ostavio Žan Lukić”, o ubojstvu gavaza, sluge u finskom poslanstvu u Ankari, jugoslavenskog podanika, katolika od Bara u Crnoj Gori. Pa “Mala jermenska priča”, o Dikranu Sahagijanu, koji 6. svibnja 1942. u jugoslavenskom poslanstvu u Riju predaje molbu za izdavanje novog pasoša. Nakon toga nailazi vjerojatno najkompleksnija i najneobičnija priča, koju će Milan Ristović podijeliti u poglavlja i nasloviti kao “Kratak roman o jednom ludilu”. Naime, premda je Ristović ozbiljan povjesničar, odan načelima svoje znanosti, pa imaginaciji ne dopušta da zamišlja ono čega nema u arhivima i dokumentima, nije odolio da fikciju naznači makar u naslovu. Ova pripovijest govori o pilotu kraljevskog ratnog zrakoplovstva, kapetanu P., koji se nakon poraza u travanjskom ratu zatječe u Palestini pod britanskom upravom, i tu kroz nekoliko ispada trajno silazi s uma. Kako je u svakom silasku s uma mnogo toga što službama biva sumnjivo, te kako je sumasišavši formacijski važno vojno lice, o kapetanu P. očito postoji obilje materijala u arhivima i dokumentacijama. Između ostaloga, tu je i njegov iskaz pred istražiteljima, ispunjen paranoidnim konstrukcijama, raspričan, sumanut i vrlo ekspresivan, ali još uvijek unutar narativnih okvira, pa ga autor vrlo ekstenzivno citira. A kako se u svakom ludilu reflektira nešto od izokrenute slike stvarnosti, tako kapetan P. najednom biva Hitlerov obožavatelj i vatreni antisemit. Osim što to istražiteljima i jugoslavenskim diplomatima, te vojnim zapovjednicima izbjegle kraljevinske vojske, nalaže dodatni oprez i stvara grdan posao, buduća slika ludila biva fantastično konfigurirana. Kapetan P. na kraju će, vjerojatno, završiti negdje u Južnoj Africi, u britanskom azilu za umobolne, ili u kakvom privatnom smještaju – jer on je u osnovi bezazlen i disfunkcionalan, ali dovoljno uredan da bi živio nekom vrstom građanskog života – ali time neće biti okončan njegov slučaj. Naime, po nevolji, sumanuti je vojni pilot rodom i zavičajnošću Crnogorac. A u njegovom mahnitom iskazu pred istražiteljima u jednom trenutku on govori da bi se želio vratiti u domovinu i priključiti vojsci u otadžbini, generala Draže Mihailovića.
Iz toga nastaje zaključna “Bilješka” u “Kratkom romanu o jednom ludilu”, koju vrijedi u citirati u cjelini, kako zbog sadržaja, tako i radi ilustriranja izvanrednog stila autora ove knjige: “Dokumentacija o slučaju kapetana P. veoma je zainteresovala posle rata novu vojno-obaveštajnu službu. Deo njegovih papira je, kako svedoči jedna mala beleška u dosjeu, ostao zaturen negde u njenim dosjeima (odeljenja Kontraobaveštajne službe za Crnu Goru). Njegovo ludilo očigledno nije bilo dovoljan izgovor. Stvar je trebalo dodatno proveriti. Uostalom, radilo se o ‘višestrukoj izdaji’: saradnji s neprijateljem (okupatorima), odlukom da ode u zemlju i stavi se na raspolaganje Mihailoviću učinio je još teži prestup. Pomračen um u vremenu opšteg pomračenja, šta je tu tako neobično? I tako, ceo slučaj valjalo je sa svih strana, posebno ideološke i političke, ispitati, i pomno pretresti, rodbinu privoditi na ‘informativne razgovore’, nekoga od njih neko vreme držati, pri ruci, zatvorenog. A kapetan je posle rata ostao negde daleko, zaturen, nepotreban i sve rastrojeniji, bez oslonca i pomoći. Bio je, kao mnogi bivši saveznički oficiri iz Istočne Evrope sada na smetnji Britancima, i životario je u nekom azilu ili, ako je imao malo više sreće, u jeftinom pansionu za samce negde u Engleskoj, koji je plaćao od male penzije, udubljen u svoje ‘filološke studije’. Kod kuće su ga se krišom sećali, o njemu pričali samo kad u blizini nema nepoznatih ljudi, i to sve manje i ređe. Negde su ostale, kao slab dokaz da je uopšte jednom postojao, skrivene poslednje preostale fotografije s venčanja, u paradnoj uniformi sa sabljom i belim rukavicama, ili one s kojima je s najboljim drugovima iz klase fotografisan na nekom aerodromu, pod krilom aviona.”
Nakon ove pripovijesti slijede “Dvije smrti u Lisabonu”, u kojem je riječ o samoubojstvima jednog jugoslavenskog diplomata i njegove žene, još jedna skica za mogući roman, koja se iz daljine referira na nonfikcionalno četveroknjižje Miloša Crnjanskog “Embahade”, na jednu epizodu iz njegova diplomatskog tumaranja i na rečenicu-dvije u njoj. U priči “Pisma bez odgovora” riječ je o sumnjivom čovjeku i njegovoj komunikaciji s diplomatskom službom i molbama da mu se pomogne. Nešto je čehovljevsko u tom slučaju: sumnjivi je do kraja ostao sumnjiv. “Brikstonski zatvorenik” zapravo je Mijo (Miho, Mihail, Migel) Dujšin, sitni zemljoradnik iz Kaštel Novoga, koji je emigrirao u Čile, da bi mu onda usred rata pridošlo da se ukrca na njemački brod i da se vrati doma. Saveznici će brod potopiti, a Mijo će pasti u zarobljeništvo. I tu započinje njegova beskrajna priča, kojoj, kao ni većini drugih, na žalost nećemo znati kraja. “Putnik s nemačkom dozvolom” još jedan je sumnjiv tip, ali raskošnih pravaca kretanja i interesa za nekog tko živi usred rata. Pripovijest “Šta sa Remondom” posvećena je Remondu Vučinoviću, rodom Egipćaninu, bokeljskog podrijetla i jugoslavenskog državljanstva, kojeg britanska policija više puta privodi, a da je zapravo krajnje nejasno kamo je pošao i odakle je krenuo. “Dva bekstva i jedan rezime” uzbudljiva je, avanturistička pripovijest o bijegu nekolicine zrakoplovaca iz NDH, u kojoj su naročito zanimljivi priloženi spiskovi. Posljednja pripovijest u knjizi, naslova “Čiji je bio Vilhelm Bonaforte” vrhunac je nečega što kao provodna nit teče kroz knjigu otpočetka do kraja: potpuna identitetska smutnja, izmiješanost ili pripadnost koja se može tumačiti na više načina, od kojih je barem jedan – premda se svaki put ne zna koji – fatalan i smrtonosan. Rat je, ako bismo sudili po Ristoviću, za nas vrijeme kada se u nama izmiješaju sve funkcije i identiteti, pa na kraju sami po sebi, i u sebi postajemo proturječni.
“Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” knjiga je koju će ovaj čitatelj bez straha od pretjerivanja usporediti s “Enciklopedijom mrtvih” Danila Kiša. Bez sumnje, onom tko će je tako čitati ovo je jedna od najsnažnijih knjiga kratkih priča u našim poslijeratnim književnostima. U kojoj postoji ta začudna, pomalo i uznemirujuća dramaturška i narativna inovacija: mi otpočetka pa do kraja, dosljedno, ne znamo završetke ovih priča. Svaka ima svoju poantu, ali u svakoj je poanta izvan života čovjekovog. Ili je poanta u izgubljenosti.
Čitamo li, pak, knjigu na drukčiji način, onako kako ju je, pretpostavljamo, Ristović zamislio: kao historiografsku rekonstrukciju dvanaest, ili nešto više, običnih života u ratu, opet se susrećemo s jednom od najneobičnijih knjiga svoga žanra. Osim što je uzoran i vrlo temeljit povjesničar, Milan Ristović je, naime, izvanredan pisac. I umije se služiti nekim elementima stvaranja djela, koji ne samo da nisu karakteristični za povjesničare, nego izravno stižu iz svijeta takozvane lijepe književnosti, iz novelistike ponajprije. Osim što je diskretno i precizno vodio računa o unutarnjoj dramatici svake od dvanaest priloženih rekonstrukcija, Ristović je dramaturški dobro riješio i njihov raspored u knjizi: od Boriske Friš do Vilhelma Bonafortea.
Bilo bi tako dobro hrvatskim čitateljima, ali i našim piscima, kada bi neki od ovdašnjih nakladnika reizdao ovu knjigu. Promijenila bi nešto u glavama onih koji je pročitaju.