Uloga crnog vraga u oslobađanju zarobljenog američkog vojnika iz zatvora u Damasku
Dvadesetsedmogodišnjak, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, na fotografiji emitiranoj u večernjim televizijskim vijestima, podsjeća na kakvu izgubljenu disco-funk zvijezdu. Njegovo lice nećemo pamtiti, premda se ista fotografija ponovila u svim informativnim emisijama, da bi zatim bila otisnuta u dnevnim listovima i novinskim magazinima, jer nije vrijeme u kojem bi nas se vijesti iz svijeta na takav način ticale. Još uvijek postoji društvo u kojem bismo živjeli i čije bi nas se sudbine mogle ticati, a još uvijek postojimo i mi, živi. Ali to lice mladoga crnca – četrdesetak godina kasnije će se govoriti drukčije: Afroamerikanca – ulazi u našu podsvijest i u onaj golemi i opsežni arhiv sjećanja, bogatiji i od zamišljene Aleksandrijske biblioteke, u kojemu se trajno arhiviraju svi zaboravljeni artefakti, zbivanja, lica i događaji iz naših života, koji će nam, prema nekom tajanstvenom i neutvrđenom redoslijedu, u smrtnome času promaknuti pred unutarnjim okom, a koji nam se učine tako poznatim, čim ih nekim slučajem, tako zaboravljene, negdje usput ugledamo. Tako i lice zarobljenoga američkog ratnog zrakoplovca Roberta Bobbyja Goodmana, koji nas je krajem prvoga tjedna prosinca 1983. gledao s te jedne iste fotografije, objavljene na televiziji i u novinama.
Dan 23. listopada 1983. bit će čitko upisan u povjesnicama Zapada, naročito Sjedinjenih Američkih Država. U životu sedamnaestogodišnjaka obična je nedjelja na Sepetarevcu. Na Tosci 21 izmjenjuju se ploče, debitantski živi album detroitske grupe MC 5, “Kick out the Jams”, “Kad fazani lete” i “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” Discipline kičme. Za četiri dana u knjižari na Marijin dvoru pojavit će se knjige u narančastom platnenom uvezu, sabrana djela Danila Kiša, i među njima “Enciklopedija mrtvih”, ali o tome u ovu nedjelju još ne znamo ništa.
U šest sati i dvadeset i dvije minute, dok su naSepetarevcu 23 svi još spavali, i Nona je, ostarivši, sve duže spavala, slobodna od misli koje joj prethodno u životu nisu dale sna na oči, u Bejrutu se prvi kamion pun eksploziva zaletio u zgradu pokraj aerodromske piste. Eksplozija je bila strašna. Kuća pokraj aerodroma bila je prenamijenjena u kasarnu američkih marinaca, koji su dio međunarodnih snaga u mirovnoj misiji u Libanonu. U eksploziji koja je ekvivalent detonacije pet i pol tona TNT-a u trenutku gine 220 marinaca, 18 mornara i 3 vojnika, što je najveći dnevni gubitak u ljudstvu američkoga Marinskog korpusa od veljače i ožujka 1945. i bitke za Ivo Džimu, i najsmrtonosniji dan za američke oružane snage od 1968. i prvoga dana Tet ofenzive u Vijetnamu. U eksploziji ranjeno je još 128 ljudi, od kojih trinaestero umire sljedećih dana i tjedana.
Poginuo je i jedan stariji Libanonac, koji je ispred kasarne držao svoj mali štand, orijentalnu sitničarnicu s hranom, grickalicama i ljupkim malim suvenirima, zgodnim za poklone doma u Ameriku, i za održavanje iluzije o ratu kao turističkoj avanturi. Stanovao je daleko, nije imao automobil, autobusi su rijetko prolazili, pa je često spavao u svome štandu, naročito u danima vikenda, kad mu je trgovina najbolje išla. Njegova smrt neće na povijest ostaviti nikakvih posljedica. Bit će spomenut u ponekoj novinskoj i historiografskoj fusnoti, kao bizaran slučaj i kolateralna žrtva velike povijesti, ili ponuda pripovjedačima i romanopiscima, koju oni neće iskoristiti, pa neće biti romana, novele ili pripovijetke o dućandžiji postradalom u napadu na Amerikance, niti ćemo saznati koje je vjere taj čovjek bio, kojem je plemenu i kojoj etničkoj skupini pripadao, premda je najvjerojatnije bio kršćanin.
Prema jednim izvorima samo tri minute kasnije, prema drugim je prošlo već deset, kada se drugi kamion zabio u devetokatnicu u centru Bejruta, u kojoj su živjela 73 francuska padobranca, većinom dobrovoljca, iz mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Poginulih je 58, ostali su spašeni ispod ruševina.
U oba su kamiona bili vozači samoubojice. Njihova imena nikada nećemo saznati. Jedni se nisu osobito zanimali za njih, drugi su vjerovali da su obojica istoga jutra završili u dženetu, među hurijama. Tko su bili ti ljudi, gdje su i kako odrastali, tko su im bili uzori u djetinjstvu, jesu li imali bake i djedove, strine i stričeve, s kime su išli u školu, jesu li dobro pjevali i crtali, za koga su navijali u nogometu; ništa od toga neće se znati, a u ovim ih manevrima, uz stradalog dućandžiju, bilježimo kao potencijalne junake pripovijesti, one oko kojih bi nastajala velika romaneskna freska ili intimistička pripovijetka.
Odgovornost za napad istog je dana preuzela revolucionarna skupina Islamski džihad (Harakat al-Jihād al-Islāmi fi Filastīn). Osnovana sedamdesetih godina u Gazi, kao ogranak egipatskog Islamskog džihada, sunitska je oružana skupina čiji je cilj uspostava muslimanske palestinske države i uništenje Izraela. Kasnije će, u novom tisućljeću, kada nastupi takva moda, Islamski džihad od Sjedinjenih Američkih Država, Europske Unije i Izraela biti proglašen za terorističku skupinu – to su oni s kojima se ne pregovara i na koje se ne primjenjuju međunarodne konvencije o ratovanju, ljudskim pravima itd. – ali će se desetljećima održavati i jačati, dijelom jer će imati sirijsku podršku, ali više jer će malo-pomalo, povijesno poraženi i politički obesmišljeni, slabiti i iščezavati svi oni oblici političkog i revolucionarnog organiziranja koji su zasnovani na lijevom internacionalizmu, međunarodnoj solidarnosti i marksizmu. Tada će civili postati glavne mete u ratu, a crta fronte će se premjestiti na mjesta njihove životne svakodnevice. To je ono strašno buduće vrijeme iz kojeg se pokušavamo vratiti u 1983, u kojoj još uvijek, mahom, stradavaju vojnici, i predsjednici i ministri su još uvijek potencijalne mete političkih atentata.
Reaganov državni sekretar za obranu Caspar Weinberger ne vjeruje, međutim, da je akciju poduzeo Islamski džihad. On misli da ta mala i relativno beznačajna skupina nije mogla provesti takav napad. Ili je, možda, za Amerikance prevelika sramota da ih tako ojadi skupinica nekakvih čudnovatih fanatika. Zato Weinberger insistira na ovoj verziji: napad je, od početka do kraja, nedjelo Irana. Oni su cijelu stvar osmislili, organizirali i izveli. Kasnije će, s pojavom Hezbolaha, odnosno Božje stranke (Hizb Allaha), kako je sredinom osamdesetih pravilno nazivaju u zagrebačkom Vjesniku i Startu, Amerikanci stvoriti legendu prema kojoj je napad od 23. listopada 1983. djelo proiranskog Hezbolaha, ali ta će varijanta, kao i svaki put kada slaba književna fikcija postane dio ratne i političke propagande, biti temeljena na vremenskim rupama i diskontinuitetima. A kada bismo je i kao takvu prihvatili, jer u romanesknim manevrima i fikcija je dopuštena, sramota bi po State Department i po američke oružane snage mogla biti samo gora, nego da je za napad kriv onaj tko je i preuzeo odgovornost, dakle Islamski džihad. Naime, Božja stranka u Libanonu osnovana je nakon što je 1982. Izrael izveo invaziju na Libanon, i nakon što su, pod nesumnjivim pokroviteljstvom IDF-a, libanonski kršćanski falangisti izveli masakr u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, u kojemu je ubijeno između (najmanje) 328 i (najviše) 3500 tisuće civila, muškaraca, žena i djece. Izraelske službe priznale su broj između 700 i 800 ubijenih.
Zločin u Sabri i Šatili jedan je od onih događaja koji ne samo da su preusmjeravali tokove povijesti i građanske svakodnevice širom svijeta, nego su – uglavnom zlokobno – unutar zajednice mijenjali prevlađujuće poglede na svijet. Nakon Sabre i Šatile prvi put je u povijesti Izraelu, makar i neizravno, pripisan genocid nad Palestincima. Takvim ga je okarakterizirala Opća skupština Ujedinjenih naroda, rezolucijom od 18. prosinca 1982. A zločin je, koliko god strahotan bio, kroz novostvorenu legendu o sebi nadrastao vlastitu mjeru. Sabra i Šatila postat će važno mjesto autoviktimizacije Palestinaca, kao i svih koji se četrdesetak godina kasnije vjerski i etnički, s nekakvom osnovom ili bez nje, identificiraju s njihovim stradanjem. Bilo je, i bit će, većih zločina, i s više mrtvih, i s gorim posljedicama po zajednicu, ali oni neće biti usporedivi sa Sabrom i Šatilom. Bol je uvijek subjektivna, mjerena čovjekovim osjećajima, a ne stvarnim činjenicama. Iz čovjekova života doživljaj boli preslikava se tako i na život zajednice. Ono što je za pojedinca njegovo nepouzdano sjećanje, koje bol dodatno pomuti i izmijeni, to su za društvo nepouzdane legende na koje se vrlo često i povijest pozove. Istina je samo u književnosti, ako umije razumjeti bol.
Novoosnovana Božja stranka (Hizb Allah) 1982. nije još mogla imati svoje vojno krilo, Islamski pokret otpora, niti je u jesen 1983. bila spremna za ovakve samoubilačke napade. Općenito, Hezbolah nikada nije preuzeo odgovornost za neki samoubilački napad, a redovito je osuđivao samoubilačke napade koje su provodile sunitske revolucionarne skupine, uključujući i onaj najveći, od 11. rujna 2001. Za razliku od njih, Božja stranka neće biti vjerski isključiva. U Libanonu će biti dio parlamentarne koalicije predvođene kršćanskim, maronitskim, strankama, i ni na koji način, osim u mašti Caspara Weinbergera, ili u pojednostavljujućim interpretacijama događaja gluhe i slijepe zapadnjačke publike, nikada neće učiniti ništa što bi je, makar u naknadnim interpretacijama, u romanesknim aluzijama ili naknadno sklopljenim narativnim konstrukcijama, moglo dovesti u vezu s napadima u Bejrutu, na nedjeljno rano jutro, 23. listopada 1983. Hezbolahovo zlo i zločini naprosto su druge vrste i dolaze na red godinama i desetljećima nakon što naša priča završi.
Ali što su Ronald Reagan i njegova administracija mogli učiniti nakon tog jutra? Mogli su učiniti svašta, da su svi skupa imali bogatiju imaginaciju, da nisu bili tako ovisni o vječno istim šemama i nacrtima, i da nisu toliko vodili računa o političkoj propagandi i marketingu. Ovako, odlučili su se za napad, za bombardiranje i za rat, koji, možda, neće imati svrhe ni smisla, ali će ravnanje Bejruta sa zemljom prekriti posljedice stradanja tristotinjak ljudi u samoubilačkoj akciji dvojice anonimnih kamiondžija Islamskoga džihada.
I tako se onda u pripovijesti pojavljuje dvadesetsedmogodišnjak vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi. Od sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca tačno je deset godina stariji, ali to može biti od značaja tek kao numerološka bizarnost, jer oni još uvijek ne žive u zajedničkom svijetu, niti će im ikad išta biti zajedničko, osim te priče koju sedamnaestogodišnjak četrdesetak godina kasnije pokušava ispripovijedati.
Amerikanci su, dakle, Caspar Weinberger i društvo, odlučili da bombardiraju Bejrut i južni Libanon. Nosač zrakoplova, nazvan po imenu Johna Fitzgeralda Kennedyja, hitno je preusmjeren negdje iz Indijskoga oceana, posade lovaca bombardera dobile su borbenu uzbunu, pa tako i pilot poručnik Mark A. Lange i njegov navigator bombarder, poručnik Robert Bobby Goodman, posada A-6E Intrudera. Oni će se naći među deset aviona s Nosača USS J. F. Kennedy i još nekoliko s USS Independence, koji će 4. prosinca sudjelovati u bombardiranju Bejruta. Uz jedan A-7E, s Independencea bit će srušen, navođenim projektilima zemlja-zrak, i avion poručnika Langea i Goodmana. Kako se avion našao na maloj visini, a pogodak je bio takav da ga Lange više nije mogao uzdignuti, katapultiranje je bilo pogibeljno, naročito za pilota. Njemu je pri padu otkinuta noga. Goodman je bio polomljen, ali ništa fatalno. Takve zatekla ih je sirijska milicija. Pilotu nisu podvezali nogu, pa je ubrzo iskrvario do smrti, a navigator je pao u sirijsko zarobljeništvo, te je odveden u Damask. Jedna ista fotografija dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, danima će biti reproducirana u svim medijima, kao da se poručnik Bobby Goodman – za kojeg će se 1983. još uvijek reći: crnac; kao što će se za stradalog poručnika Marka A. Langea reći: bijelac – nije još koji put fotografirao.
Ali proći će vremena prije nego što Amerikanci otkriju gdje im je preživjeli član posade. Ali onda će im se, vjerojatno preko posrednika, javiti sirijske vlasti. Obje države sudjeluju u jednom neobjavljenom ratu, za koji nije najjednostavnije reći tko ga protiv koga vodi. Bit rata je jasna: to se prognani arapski narod Palestine bori protiv države Izrael, s proklamiranom namjerom da je baci u more, a s državom i njezin većinski židovski narod. Godina je 1983, i to traje već trideset i pet godina, ili od vremena kada je nakon Holokausta, voljom ujedinjenog zapadnog svijeta, uspostavljena židovska država, i trajat će sljedećih četrdesetak godina, bez izgleda za primirje, koliko traje i memorija ovih romanesknih manevara. U tom beskrajnom ratu, čiji začetnici odavno već nisu živi, u početku sudjelovale su, protiv Izraela ujedinjene, sve arapske države. Zatim su, jedna po jedna, odustajale, potpisujući separatne ugovore o prijateljstvu, trgovačke i ekonomske sporazume, pa čak i vojne ugovore s Izraelom, te s Amerikancima koji su u međuvremenu postali glavni izraelski pokrovitelj i saveznik u ratovanju. Ali onda, nakon prevrata i islamske revolucije u Iranu, ta država, koja je prethodno bila bliski američki saveznik, na čijem je čelu bio američki vazal šah Reza Pahlavi, postaje najveći neprijatelj Amerike i Izraela, te sponzor većine značajnih političkih i revolucionarnih organizacija u Palestini. Događa se to upravo u vrijeme u kojem postupno slabe moć i utjecaj Sovjetskog Saveza, jenjava planetarna moda marksizma-lenjinizma, gase se, uz jedva poneki izuzetak, svi lijevi i sekularni revolucionarni pokreti, i nastupa trend revolucija u ime Boga i različitih vjerskih učenja. Revoluciju u ime utopističkog ideala, čvrsto vezanog uz materijalnu zbilju, u neka doba zamijenila je revolucija u ime fikcije. Započinje doba magijskog realizma, ali je ove 1983. Sirija još uvijek bedem lijevog sekularizma, što će, nekim čudom, ostati i desetljećima zatim, kada se nađe posve opustošena građanskim ratom i vanjskim agresijama, koje će provoditi Amerikanci i njihovi saveznici, s namjerom da zbace jednu žilavu, sebi nesklonu, diktatorsku vlast.
Na čelu Sirije je Hafez al Asad, bivši vojni pilot, junak na arapskome nebu, pripadnik manjinske alavitske zajednice, u većinski sunitskoj zemlji. Kao mladi oficir 1966. postaje ministar obrane u pučističkoj vlasti, koju su formirali arapski nacionalisti, okupljeni oko BAAS partije. U sljedeće četiri godine radi na stvaraju jedinstvene i moćne vojske, koja će ga kasnije podržati da postane neprikosnoveni narodni vođa. Politički, vjerski i etnički razjedinjenim Sirijcima, čijom su zemljom kroz dvadeseto stoljeće vršljale službe svih velikih i malih imperija našega svijeta, i koja jeu svakom pogledu trunula i propadala kao nikad oporavljeni, amputirani fragment slavnoga Otomanskog carstva, Hafez je u arapskom nacionalizmu ponudio njihov najmanji zajednički sadržalac, i pritom ih obavezao isključivo na njihove zemaljske dužnosti. U studenom 1970. je, kao još uvijek aktivan vojnik, postao predsjednik Vlade, da bi, nepunu godinu zatim, na referendumu, uz 99 posto glasova svih Sirijaca, postao i predsjednik. Tada izlazi iz aktivne vojne službe, i onako naočit, u odijelu i s kravatom, predstavlja dendijevsko lice Levanta. U siječnju 1972, zajedno s Egiptom i Libijom, formira Federaciju Arapskih Republika. Sljedeće godine donosi novi Ustav, revolucionaran za sav arapski svijet, koji jamči potpunu ravnopravnost žena, ali i svih ljudi, bez obzira na društveni status, vjeroispovijest i podrijetlo. Prema tom Ustavu čovjek nije morao biti musliman da bi postao predsjednik Sirije, na što su se pobunila Muslimanska braća, najmoćnija i najutjecajnija sunitska politička i vjerska organizacija u arapskome svijetu, i budući najveći Hafezovi neprijatelji, zbog kojih on mijenja tu ustavnu odredbu. Bio je to jedan od rijetkih ustupaka protivnicima i neistomišljenicima za njegove krvave i bezdušne diktature. Europljanima, već sviknutim na iluziju demokracije, Europljanima, koji su nakon 1945. užasnuti pred eksplicitnim nasiljem koje nailazi poput ljetne oluje, ravno iz civilizacijske podsvijesti, svaka orijentalna vlast biva bezdušna i krvava. Tako i Hafezova, u ime slobode, jednakosti i ravnopravnosti. I tako Europljani, rame uz rame s Amerikancima, s osjećajem nečiste savjesti prema Izraelu, podržavaju Muslimansku braću u njihovom sukobu s Hafezom, kao i svaku drugu orijentalnu fikciju u sukobu sa živom zbiljom marksizma-lenjinizma. Potrajat će to, sve dok im se Muslimanska braća, ili njihovi legitimni izdanci, s dva aviona prepuna bezazlenih putnika ne zabiju u ona dva nebodera na Manhattanu. Tada će svijetom zavladati potpuna fikcija, pa će Zapad Istoku odgovoriti legendom na legendu, mitom na mit. Ali do toga je još osamnaest godina, puno jedno dječačko i djevojačko punoljetstvo.
No, vratimo se na temu: Hafezove su milicije u južnom Libanonu zarobile mladoga crnca, Roberta Bobbyja Goodmana, navigatora, što će reći nišandžiju u avionu koji se zatekao u osvetničkoj misiji bombardiranja Bejruta. Amerikanci su o njegovoj sudbini obaviješteni kad je on već prebačen u Damask. Tada započinje uglavnom nevidljiva, tajna kampanja za njegovo oslobođenje iz zatočeništva, koja je vjerojatno tek dijelom dokumentirana u arhivama State Departmenta i američkih tajnih službi, u nikad objavljenim dnevnicima i memoarima svjedoka epohe, ili u usputnim rečenicama, prigodnim hvalisanjima i staračkim monolozima o praznicima i svečanim obiteljskim okupljanjima, koje su izlagali oni koji su mogli imati nekakve veze sa zarobljenim zrakoplovcem, ili su, što je vjerojatnije, samo stvarali famu o svojoj ulozi u ovim događajima. Vrijeme je Hladnoga rata, komunikacija s jedne na drugu stranu zida u pojedinim je trenucima stvarno otežana. Svijet još uvijek nije sasvim globaliziran, godine 1983. još uvijek postoje sive mrlje na zemljopisnim mapama, zemlje o čijim gradovima nešto još zna samo Italo Calvino, narodi čijim jezicima ne govori nitko osim njih, predsjednici i vlade, vrhovni svećenici i glavni carinici, koji čine sve da svoje zemlje što bolje zakrinkaju u okolni pejsaž, tako da ostanu tajne i skrivene za okolne velike imperije. Vrijeme je Hladnoga rata, i ima zemalja do kojih ne dopiru ni Coca-cola, ni balističke rakete slobodnoga svijeta, u kojima je izvan svakog javnog interesa razlika između Beatlesa i Rolling Stonesa, ima zemalja do kojih ne dopiru riječi koje o njima upravo izgovaramo, ima zemalja do kojih uopće ne dopiru riječi, zemalja u kojima ljudi međusobno razgovaraju razmjenjujući glazbene fraze neke svijetu nepoznate tonske ljestvice. Vrijeme je Hladnoga rata, i snaga pojedinog imperija u tom ratu ne mjeri se brojem topova, pušaka i atomskih bombi, nego brojem zemalja s kojima mogu zapodjenuti razgovore. To je razlog zbog kojeg se 1983. ni s kim ne prekidaju diplomatski odnosi, nikoga se ne oglašava neprijateljem s kojim nema pregovora.
Sjedinjene Američke Države imaju svog ambasadora u Damasku. Ime mu je Robert Peter Paganelli, pedeset i dvije su mu godine, karijerni diplomat, stručnjak za Bliski i Srednji istok, prethodno je već bio veleposlanik u Kataru. Nakon što mu istekne mandat u Siriji, Paganellija će nestati iz diplomatskih imenika i sa svečanih pozivnica. Karijera će mu minuti tiho. Napravit će neku grešku, neće biti dovoljno ambiciozan, život će ga odvesti na drugu stranu; premda je, zapravo, teško zamisliti kakav bi to život bio jači od State Departmenta. Ali ova jesen i zima vrhunac su njegove diplomatske karijere: ime Roberta Paganellija jedno je od prominentnijih među osobljem Bijele kuće. Njegove komunikacijske sposobnosti, osobni kontakti i talent za pridobivanje protivnika ulaze u sinoatrijski čvor Sjedinjenih Američkih Država i utječu na ritam njihova srca.
Pritom, Paganelli je u neobičnom položaju u Damasku. Predstavlja zemlju koja je zapravo u ratu sa Sirijom. Taj rat je, istina, neobjavljen i posredan. Tačnije rečeno, Sjedinjene Američke Države i Sirija međusobno ratuju kao gosti u jednome tuđem ratu. Onom ratu koji Izrael već desetljećima vodi protiv arapskog svijeta, a koji se, eto, u posljednjih nekoliko godina preobrazio urat protiv Irana. Ta je preobrazba opasna, i nismo je 1983. još uvijek svjesni, jer se pred našim očima i u našim životima rat koji se vodio među državama i narodima upravo pretvara u rat koji će se voditi među vjerama. Iz krvave stvarnosti prelazimo u jednako krvavu fikciju.
Ambasador Paganelli nije u prilici da pomogne dobrom američkom mladiću Bobbyju Goodmanu, jer ne može biti posrednik između dvije međusobno udaljene države, dvije vlasti i dva predsjednika. Jednom zemljom vlada obrazovan čovjek, europskih kulturnih nazora, sekularist, vrlo uspješan u svojoj temeljnoj profesiji. Drugom vlada površni politički fanatik, slabog obrazovanja, ali dobrih organizacijskih sposobnosti, vjernik, profesionalno neostvareni zabavljač, na pozornici vješt opsjenar. Prva zemlja je protudemokratska, dok je druga predvodnica demokratskog svijeta. Postavke na kojima je jedna zasnovana odriču drugoj pravo na postojanje. Predsjednik jedne po svemu bi bolje pristajao drugoj, kao što bi predsjednik druge bolje pristajao prvoj. Obojica su u paradoksalno negativnom odnosu prema načelima koja predstavljaju. I to je osnovni razlog zašto oni ne mogu razgovarati i zašto je život vedroga crnačkog mladića beznačajan u odnosu na njihov nesporazum.
Paganelli je ovih dana, u decembru 1983, Reaganov osobni predstavnik u Damasku. Možda osobni nije prava riječ: Paganelli je Reaganov intimni glasnik, dadilja njegove taštine, netko tko će se u Damasku uz njegovo dopuštenje ponašati upravo onako kako se sam Reagan nikada ne bi ponio. Bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, kratkovid, pa se čini da stalno s oba oka nišani, guverner Kalifornije postao je 1966. – tad smo se rađali! – već tri godine kasnije, u Woodstocku, bio je tako poznat i popularan da su mu Jeffrey Shurtleff i Joan Baez posvetili svoju izvedbu country standarda “Drug Store Truck Drivin’ Man”, “He’s a drug store truck drivin’ man/ He’s the head of the Ku Klux Klan/ When summer rolls around/ He’ll be lucky if he’s not in town…”, što odmah postaje jedan od nekoliko besmrtnih trenutaka festivala, recimo uz Hendrixovu distorziranu verziju američke himne, a Ronald Reagan jedan od omraženijih desničarskih i antikomunističkih idiota subkulturne epohe, u čemu se možda i pretjerivalo, jer je kod njega izraženiji bio drugi problem – savršena, naprosto kolosalna neobaviještenost povezana s dubinskom, tako relaksirajućom neobrazovanošću, što ga je kao guvernera Kalifornije, recimo, navelo da u znak simpatije i naklonosti prema nekim svojim podržavateljima i aktivistima Deseti travnja proglasi za državni praznik, nakon čega je, kao i nakon songa koji su otpjevali Jeffrey Shurtleff i Joan Baez, samo porasla njegova popularnost, što će ga na kraju, na opći užas liberalne Amerike, odvesti do republikanske nominacije i do izbora za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, nakon čega se odmah pokazao idiotom, ali ne baš tolikim, jer je naučio nešto što je zacijelo veoma važno: da se mora okružiti ljudima koji znaju ono što on ne zna, kao i ljudima koji će misliti umjesto njega, dakle taj čovjek s početka rečenice, bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, svoju je antikomunističku opsesiju i kukluksklanovsku svijest koja je postala dio subkulturne legende, uzdigao na razinu američke i općeplanetarne mode, jer s njime, s Ronaldom Reaganom, dopustivim su postale mnoge stvari koje su nakon Hitlerovog samoubojstva u bunkeru bile nedopustive.
I sad se, dakle, on Ronald Reagan, našao u posve bizarnoj životnoj situaciji da bi zbog nekoga malog nasmijanog crnca, crnačkog liftboja iz pijanih bijelih šala, poručnika Bobbyja Goodmana, morao ljubazno komunicirati s nekakvom arapskom protuhom, prevarantom s Bliskog istoka, Aladinom s demodiranom sovjetskom lampom, komunističkim špijunom, tiraninom i satrapom, krajnje sumnjivim, zacijelo nastranim tipom, predsjednikom Sirije Hafezom al Asadom! Nikada on ne bi na takvo što pristao. Zato mu je ambasador Paganelli toliko važan! On u Damasku, i pred cijelom američkom javnošću, stvara iluziju da predsjednik radi nešto što ustvari ne radi. I tako, na kraju, ambasador Paganelli Bobbyja Goodmana za Božić 1983. posjećuje u zatvoru, prenosi mu pozdrave predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i donosi pečenu tuku! (U zagrebačkim prednovogodišnjim novinama čitamo – puricu, dok u beogradskim kažu – ćurku; za nas na Sepetarevcu još uvijek je riječ o tuki. Sve dok nas život ne raznese kao prašinu na vjetru i ne uputi na konačan izbor između purice i ćurke.) Ta pečena tuka u damašćanskom vojnom zatvoru, u toj zamišljenoj prokletoj avliji Hafeza al Asada, ikonična je figura Amerike iz imaginacije još uvijek sitog i bezbrižnog socijalističkog bosanskog svijeta, koji ima bogato iskustvo nedjeljnih i prazničnih pečenih kokoši s krumpirom, dok je tuka na prazničnom stolu – Amerika.
Premda ne možemo biti sigurni bi li te tuke bilo i bi li ambasador Paganelli posjećivao zatvor u Damasku i u očima poručnika Goodmana izazivao suze ganuća, da Ronald Reagan nije bio zabrinut djelovanjem jednoga drugog crnca. Tada četrdesetdvogodišnji baptistički svećenik, veteran afroameričkog emancipativnog aktivizma, s karizmom štićenika mučenika pokreta Martina Luthera Kinga, Jesse Jackson, ozbiljno se već bio angažirao za kandidaturu na budućim predsjedničkim izborima. Još uvijek nastupa kao kandidat iz geta i s ruba, ali vrlo je glasan i uspješan u kritici Reaganove vanjske politike, što mu i nije neki problem, budući da Predsjednikov inherentni rasizam i militantni komunizam stvaraju spoj protiv kojeg se nije teško boriti. Pogotovu ako se nastupa iz pozicije druge boje kože, iza koje još uvijek stoji cijelo jedno obespravljeno afroameričko čovječanstvo, o čijim osjećajima, raspoloženjima i sentimentima nitko s druge strane barikade ne vodi ozbiljno računa.
A sada se, krajem studenog i početkom prosinca, Jesse Jackson brižno javlja oko zatočenog poručnika Bobbyja Goodmana, uspostavlja veze s nekim dužnosnicima u Damasku, nudi se kao posrednik u mogućim pregovorima, te posredno kritizira neučinkovitost Washingtona u ovom slučaju. Otac Jasse sjajan je propovjednik, koji umije propovijed preobraziti u politički govor, i uvijek govori tako da na suprotnoj strani i među nedobronamjernima ostavlja dojam da se suzdržava, da mnogo toga ima u pričuvi što bi protivnika moglo skršiti i salomiti, i premda ništa od toga neće naglas izgovoriti, svima se, s obje strane barikade, čini da je sve to pobrojao. Čini im se da je rekao što bi sve mogao reći, i što će sve reći, budu li od toga ovisili ljudski životi, pravda i vjernost Bogu. On, dakle, nigdje nije rekao da je Reaganova administracija tendenciozno pasivna u slučaju poručnika Goodmana, a pogotovu nije rekao da je razlog te pasivnosti u poručnikovoj boji kože, ali propovjednikova publika, koja u ove prosinačke dane 1983. najednom više nije samo crnačka, u njegovim govorima čuje i ono što on nije rekao. I to je uvijek upravo ono što on i želi da se čuje.
Ronalda Reagana, koji u ovoj priči nije samo predsjednik, nego je i bijelac, kauboj i epizodist među kaubojima, nego je i muškarac koji slabo vidi, ali ne nosi naočale jer to nije dovoljno muževno, i kojemu u ovom slučaju škode njegovo mizerno obrazovanje, nikakav građanski odgoj i prgava narav, jer se više ne uspijeva sakriti iza savjetnika, zamjenika i pomoćnika, Ronalda Reagana, dakle, najprije obuzima nelagoda od Jessea Jacksona, koja prerasta u strah pa u gnjev. A onda otac Jesse na konferenciji za štampu objavljuje namjeru da putuje u Damask, u misiji oslobađanja poručnika Bobbyja Goodmana. I objavljuje imena članova svoje delegacije, uglavnom uglednika i duhovnika, uglavnom ljudi iz svijeta kojemu i sam pripada, humanista i mirotvoraca, univerzalnih čovjekoljubaca, koji su na Zapadu u modi, voli ih neki običan i ojađen svijet, a nisu ni medijima mrski, jer čine univerzalističku i kozmopolitsku protutežu komunističkoj propagandi s Istoka.
Reagan ne uspijeva to istrpiti, nego na najave Jacksonova puta u Damask i angažmana oko poručnika Goodmana objavljuje da bi to moglo prouzročiti više štete nego koristi i da bi moglo nanijeti političku i diplomatsku štetu Sjedinjenim Američkim Državama. Propovjednik predsjednikov agresivni nastup dočekuje vrlo meko i blagonaklono, pa kaže da on nikako neće ići u Damask, ako će od toga biti štete. Ali dok to govori, i on, i daleki promatrači koji s dvogledima iz daleke budućnosti i iz fikcije ovih romanesknih manevara promatraju događanja, dobro znaju da je stvar sad samo dodatno zapečaćena i zakovana, i da propovjednik, otac Jasse, sigurno, upravo kao Krist na magarcu, ide u Damask. Kratkovidog kauboja na to hvata neviđen bijes – nikada tokom svoga predsjedničkog mandata Ronald Reagan nije bio toliko bijesan kao u prosincu 1983. – i on tada izgovori nešto što nipošto, ni za živu glavu, nije smio reći.
Na konferenciji za štampu on o istom trošku pokušava dezavuirati i Hafeza i Jassea Jacksona, i kaže: “Ne znam kako je to moguće da vi imate ratnog zarobljenika, kada nema objavljenog rata među našim narodima. Meni se čini da vas to ne čini podobnim za primjenu Ženevskih konvencija.” U broju od 21. prosinca New York Times u stručnom pravnom komentaru Predsjednika je sastavio sa crnom zemljicom. Najprije, primjenjivost Ženevske konvencije ne ovisi o tome je li rat objavljen ili rat nije objavljen, jer ni ratovi u Vijetnamu i Koreji nikada nisu objavljeni, a drugo, kako komentator kaže, u američkoj pravnoj i vojničkoj tradiciji je da se konvencije o ratovanju primjenjuju bez obzira na to jesu li ratovi objavljeni ili nisu, pa tako navodi primjere dva neobjavljena rata vođena protiv Francuske na razmeđima osamnaestog i devetnaestog stoljeća, te rat protiv nepriznate države Tripoli iz istoga doba, u kojima je Amerika striktno insistirala na poštivanju tada aktualnih pravila ratovanja.
Ali ni to nije najgore u Reaganovom nastupu. Koje zakone i pravila Sirija treba primjenjivati na poručnika Goodmana, ako to nisu Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, pita se New York Times? “Je li on turist koji je bacao bombe?” Ili je, možda, slijedimo li libanonske i sirijske zakone, on kriminalac kojemu bi trebalo suditi za mirnodopske zločine? “Njegov položaj službenog predstavnika Sjedinjenih Država ne može mu pomoći: ni špijunu u izbjegavanju kaznene odgovornosti u zemlji u kojoj je uhićen ne pomaže izlika da špijunira kao službenik strane vlade.” I tako, dok odriče Siriji pravo na ratnog zarobljenika u jednom neobjavljenom ratu, američki predsjednik, truck drivin’ man, kojem su se petnaestak godina ranije rugali na Woodstocku, lišava svoga vojnika prava koja mu iz takvog statusa pripadaju. On to čini nehotice, ali u njegovu je nehatu nešto prirodno i očekivano. Da je poručnik Goodman kojim slučajem bijelac, ili da je preživio bijeli pilot Lange, a ne crni navigator Goodman, američki predsjednik bi nekoliko trenutaka dulje razmišljao o njemu, pa bi se kratkim nizanjem uzroka i posljedica i njemu objasnilo ono što je već jasno drugima. Četrdesetak godina kasnije o ovom će se događaju snimati dramske i dokumentarne serije, svjedoci epohe će, snimani u amerikan-planu, u udobnoj fotelji ispred svoje kućne biblioteke cijelom događaju, pa tako i nizu nesuvislih reakcija Ronalda Reagana, davati širi društveni i povijesni smisao, tako da će biti izbjegnut onaj temeljni sociopsihološki i filmskoestetski razlog zašto je administracija američkog predsjednika bila i trapava, i nevoljka, i nesuvisla u akciji oslobađanja poručnika Goodmana. Jedan uniformirani nasmijani crnčić s fotografija u svim svjetskim televizijskim vijestima, u imaginaciji jednog epizodista iz klasičnog razdoblja Hollywooda, igrao je ulogu liftboja, statista sa zadatkom, koji se pojavljuje u jednom kadru ili najviše u kraćoj relaksirajućoj sceni, koja će povezivati dva narativna toka, i ne postoje ni taj film ni taj život u kojem će on o njemu misliti duže nego što sama scena traje.
Najviše što je američki predsjednik mogao učiniti za zarobljenog Bobbyja Goodmana bilo je da mu po ambasadoru Paganelliju pošalje pečenu tuku. A on će se, Paganelli, već potruditi da i zarobljenik i zatvorski čuvari povjeruju da Amerika vodi računa o svojim građanima i da su njezine molitve upravljene prema dobrobiti i skorom oslobođenju Bobbyja Goodmana.
Ali kad smo kod molitvi, za njih zadužen je otac Jesse. A on je za predsjednika Reagana već mnogo ozbiljniji problem. Premda je crn kao crna noć, ima bijele zube i umije se smijati upravo kao i Bobby na toj fotografiji, njega je nemoguće imaginirati kao liftboja. On je nešto mnogo više od statista sa zadatkom. Karakter izvan Reaganove imaginacije i izvan klasičnoga holivudskog filma, ali itekako prisutan u životu i zbilji poslijeratne Amerike, naročito od šezdesetih godina: afroamerički politički aktivist, Crni panter zadojen crnim mlijekom i naukom Martina Luthera Kinga, oslobođeni rob koji se u jednom trenutku pobunio i njegova pobuna ne prestaje, nego se već pretvorila u način života, koji se on usuđuje nametati Americi i bijelim američkim kršćanima… Iz perspektive Ronalda Reagana, kojemu su već sedamdeset i dvije, i na svome tijelu i duhu osjeća pustošeće posljedice protoka vremena, koje se najprije očituju u tome što sve slabije bilježi i pamti ono što se oko njega zbiva, a sve mu se češće vraćaju slike iz davnih vremena, iz te perspektive Jasse Jackson utjelovljenje je samog vraga. Nije on crnac zato što je od robovskoga roda, poteklog iz Afrike, on je crn zato što je đavao.
I to je 1983, posljednje godine jednoga vremena, glavni problem bijelome američkom predsjedniku, koji je opsjednut rušenjem komunizma i idejom o svekolikoj supremaciji vlastitoga rasnog, moralnog i političkog ideala: protiv sebe ima crnoga đavola, a ne smije to baš tako reći. Četrdesetak godina kasnije taj problem će se nazivati politička korektnost, dok u Reaganovo vrijeme, u to naivno doba hladnoga rata i odrastanja u Sarajevu, nisu postojale riječi koje će ga jednostavno opisati.
Ambasador Robert Peter Paganelli u petak, na sam Božić, zarobljenom zrakoplovcu na srebrenastom pladnju donosi pečenu tuku. Pladanj u ćeliju unose dva mrgodna brkata zatvorska čuvara, koji ne znaju engleski. Ili se prave da ne znaju engleski. Ambasador u rukama nosi cekere s ostalim božićnim ponudama. Tu su kolači, što ih je specijalno ispekla činovnica iz veleposlanstva, staklenke s orijentalnom turšijom, originalni tunižanski Harissa umak i veliki okrugli kruh od nakvasaloga tijesta, koji su jedva uspjeli naći, dvije posudice s rižom, maslinove grančice i božićni ukrasi u obliku medvjedića. Ćelija je duga i uska, vjerojatno jedna od većih u zatvoru, ali darovi su tako obimni pa se čini da će ugušiti zatvorenika.
Ambasador Paganelli grli Bobbyja Goodmana, pa ga ljubi u obraze, jednom, drugi put, pa onda treći i četvrti put. Nešto govori, ali ga njegov vojnik ne razumije. Vjerojatno ga ne razumiju ni dvojica zatvorskih čuvara, koji odlično znaju i engleski, i sve javne i tajne jezike kojima bi ambasador vojniku mogao prenositi neku tajnu poruku. Možda ni sam ne razumije to što govori, ali mora govoriti, on je američki ambasador, a to je za njega mnogo, i nalazi se u Hafezovom zatvoru sa zarobljenim američkim vojnikom, za kojega ne vjeruje da će ikad više vidjeti bijela dana, donosi mu darove…
Onda se Paganelli ipak malo sabere. Šmrca, useknjuje se, briše oči maramicom, pa već mnogo sabranije, prenosi vojniku pozdrave. Najprije poimence nabroji Bobbyjeve ukućane, i tu pogriješi jer spomene psa kao da je ljudsko čeljade, neki ujak, recimo, pa onda, kao đače koje odgovara u školi ili kao operater u telefonskoj centrali, glasnije nabraja najviše vojne zapovjednike, generale, pukovnike i brigadire, bez jasnog redoslijeda i bez previše smisla, jer su poručniku Bobbyju Goodmanu sve to nepoznati ljudi, vjerojatno o njima manje zna od dvojice zatvorskih čuvara koji su tu da svako ime dobro zapamte, da bi u nabrajanju tek na kraju stigao do državnog sekretara za obranu Caspara Weinbergera i samoga predsjednika, kojemu izgovori cijelo ime i prezime: Ronald Wilson Reagan, na što se zatvoreniku oči najprije orose, pa se prepune, pa suze poteku, kao da će najednom isplakati i oči i očinji vid. Lica čvrstog, onakvog kakvim ga je sam dresirao i disciplinirao kada je odlučio biti vojnik, niz koje kao da iz dva izvora teče voda.
Što ga je tako ganulo, ne zna se. I nikad se neće ni doznati. Ionako će ovaj događaj biti zabilježen samo u dva tajna dokumenta, i u dvije krajnje akribične i minuciozne, ali posve različite interpretacije, sastavljene za dvojicu ljudi i njihove osobne arhive. Jedan dokument odlazi Hafezu, drugi ide Reaganu. Hoće li zatim ovi dokumenti biti arhivirani i spremljeni u sirijske i američke državne ili vojne arhive, tako da ih jednom, možda kada istekne rok od pedeset godina, što će biti 2033. godine, možemo pročitati i usporediti? Vjerojatno neće. Vjerojatno će obje interpretacije otići u zaborav i u grob, nakon što im ishlape sjećanja pa onda i umru obojica predsjednika. Povijest o ovim događajima ne zna ništa, jer se historiografija služi isključivo propagandom i marketingom dvaju imperija, koji su u slučaju zarobljavanja američkoga zrakoplovca u Libanonu toliko predominantni, da sasvim zaklanjaju svijet. Samo književnost zna što piše u jednoj, a što u drugoj interpretaciji.
Ubrzo zatim, poručnik Bobby Goodman opet je sam u ćeliji, prenatrpanoj darovima i s prevelikom tukom, savršeno ispečenom i nedirnutom. Na sve je ambasador mislio, osim na nož. Kada već ode, na pamet će mu pasti da zarobljeniku nije donio nož, kojim će razrezati božićnu tuku. Pa naravno da nije, zar bi ga s nožem pustili u vojni zatvor? Ali on se, dogovarajući ovaj posjet i dogovarajući njegovo trajanje, kao i svaki detalj u ceremonijalu, uključujući i grljenje, dva poljupca (a ne još dva, ali taj prekršaj si američki ambasador valjda može dozvoliti!), rukovanje i tapšanje, a onda i ispisujući listu svega onog što će činiti njegov božićni paketić za zarobljenika, nije sjetio ni noža, ni rezanja tuke. Kruh čovjek, ipak, može iskidati, neki barbarski i istočnjački narodi kruh ionako lome umjesto da ga režu, a ni Isus Krist, evanđelisti svjedoče, nije rezao kruh, nego bi ga kidao na savršeno jednake dijelove, ali kako čovjek da iskida pečenu tuku, a da pritom ne ispadne svinja? Kako zarobljeni američki vojnik da iskida pečenu tuku, a da se do kraja ne ponizi? O tome je mislio ambasador Paganelli, i to mu je pokvarilo raspoloženje. Ali ne toliko da nekoga nazove, ili da nekome naredi da urgira kod ministra vanjskih poslova i glavnog upravitelja svih sirijskih poslova u Libanonu Abdula Halima Khaddama, inače neobično ljubaznog i uslužnog čovjeka, da se zarobljenom poručniku Bobbyju Goodmanu izreže tuka.
A on, zatvorenik, gledao je u taj srebreni oval i u tu savršeno oblikovanu pečenu pticu, koja kao da je od gipsa načinjena, pa bojom premazana, i razmišljao o sebi i o svojima. Prvo mu se činilo, dok je tako bespomoćan sjedio na jedinom dijelu ćelijske postelje koji nije bio zatrpan darovima, da je sve u najboljem redu. Ukazana mu je pažnja kakvu i zaslužuje kao vojni zrakoplovac i sin jednoga od prvih crnih američkih ratnih pilota. Onda ga je zabrinulo što da radi sa svim tim. Pa je shvatio da tuku ne može izrezati. Nije bio nimalo gladan. Otkako je pao u zarobljeništvo, nijednom nije osjetio glad. Ali pogled na pečenje bez noža stvaralo je u njemu neki čudan nemir. Kao da ga netko želi uvrijediti.
Ali tko bi to mogao biti? U životu dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, sve se događalo drukčije nego u životima goleme većine crnih dječaka. U biti, on veći dio vremena nije ni znao da je crn. Nije imao razloga da misli o boji svoje kože, niti o tome što ona nekome drugom znači, tako da bi se doista moglo reći da nije znao da je crn. Ako bi mu u djetinjstvu netko nešto dobacio, ili ako bi se dogodila ikakva nelagoda povezana s time što je Bobby crnac, uvijek bi to dolazilo od onih koji su siromašniji od njega i njegovih roditelja. Jest da tu to u većini slučajeva bivali bijelci, ali uvijek siromašni, jadni i bijedni bijelci? I zašto bi ga bilo briga za njih.
Poslije je, s odrastanjem, štošta izgledalo drukčije, pa bi mu se znalo učiniti da bi brže napredovao da je bijelac, ali, ruku na srce, nikada, evo sve do sad, nije to bila njegova životna tema. Sad mu se čini, dok sjedi tu sam, i živi trenutak po trenutak u sirijskom zatvoru, da bi njegovome partneru, koji je onako strašno postradao, prijatelju njegovom i ratnom drugu, poručniku Marku A. Langeu, izrezali božićnu tuku, i da bi ga opremili barem plastičnim vilicom i nožem. Tako bi postupili, jer je to logično, i jer tako postupaju ljudi s ljudima. Njemu su donijeli neizrezanu tuku, očekuju da se snađe i da golim rukama raščetvori pečenu pticu, onako kako bi to učinio njegov životinjski predak. U njemu, mislio je Bobby Goodman, vide životinju.
Onda je u ćeliju ušao jedan od čuvara – ali ne onih koji su se pravili da ne govore engleski, nego onih svakodnevnih – u desnoj je držao povelik kuhinjski nož, a u lijevoj dvozubac za serviranje pečenja. Tuku je rezao stručno, kao da mu je upravo to posao, a u ulozi zatvorskog čuvara našao se slučajno. Tako nastupa razrješenje prvoga zarobljenikova problema. Ostavio mu je nož i vilicu iz standardnog vojničkog pribora za jelo, čime je riješen i drugi problem. To što je Bobby Goodman ostao sam s pečenjem koje bi moglo najesti poveću američku blagdansku obitelj, zatrpan u svojoj malenoj ćeliji gomilom ostalih ambasadorskih ponuda, bit će sljedeći problem. I on će, uglavnom, biti nerješiv.
Sam posjet veleposlanika Paganellija zarobljenom američkom zrakoplovcu odjeknut će svijetom, u danima između Božića i Nove godine o njemu će biti riječi u dnevniku Televizije Sarajevo i u svim dnevnim novinama koje će sedamnaestogodišnjak sa Sepetarevca kupovati, predsjednik Reagan i državni sekretar Weinberger će, svaki za sebe, osjetiti barem privremeno olakšanje, ali u samom Bobbyju Goodmanu ostavit će neki čudan osjećaj prevare i poniženja. I prvi put će tad pomisliti da sve ovo nije vrijedno njegova života.
Tih dana, dok sedamnaestogodišnjak nabrzinu prelazi preko novinskih vijesti iz Damaska, dok od A, inženjera elektrotehnike i prvog kompjuteraša kojeg je u životu upoznao, kupuje pločicu marokanskog hašiša, veličine Kraševe bajadere, i možda tek malo deblju od onog njezinog smeđeg, čokoladnog dijela, koju najprije kani pridodati blagu uz koje će se u bijeloj kući na uglu Sepetarevca i Ulice Fadila Jahića Španca dočekivati Nova godina, da bi se onda predomislio i odlučio sav taj hašiš potrošiti sam, za popodnevnih čitateljskih i slušateljskih meditacija u svojoj sobi, dok on, dakle, sprema taj hašiš ispod bijelog pakpapira u ladicu s Nonetovim stvarima, olovkama, papirima, nalivperima, starim legitimacijama, u Washingtonu i New Yorku s jedne strane, i u Damasku s druge strane, razrješava se sudbina zarobljenog američkog zrakoplovca. Ti događaji kasnije će biti podvrgnuti radikalnoj fikcionalizaciji i dramatizaciji, ne bi li im se pridala povijesna ozbiljnost i ne bi li se stvorila iluzija velikih previranja. Prava je istina da se nije događalo ništa. Izgovorene riječi bile su uglavnom nemušte. Dugi niz nepovezanih improvizacija, koje bi mogle podsjetiti na teatar apsurda, na Ionesca, ili, možda, čak na Becketta. Bogat i dokon svijet, koji je dočekivao novu 1984. godinu, i kojem je sudbina Bobbyja Goodmana bila poput muke s hipohondrijom ili svrbeža na nedohvatnom dijelu leđa.
Zatvorski su čuvari zarobljeniku priredili lijep Božić. Često će se poručnik Goodman tog sjećati, pa će mu se učiniti, i zbunjivat će sugovornike čim to izgovori, da mu je to bio najljepši Božić u životu. Bio je sam, okružen tuđincima za koje nije znao što na kraju kane s njim učiniti, svakako ništa dobro, vjerojatno će ga smaknuti i tako će započeti još jedan veliki rat, u kojem on neće sudjelovati, ali među tim je tuđincima prvi je put posve spokojan. I taj će spokoj pamtiti kao neko čovjekovu razumu neobjašnjivo i nespoznatljivo čudo. Bog mu je poslao ovakav Božić, Bobby je doživio obraćenje, o kojem nije mogao ništa reći, osim toga da mu je ovo najljepši Božić u životu.
U prednovogodišnjem su se tjednu dva svijeta približavala jedan drugom. Onaj vašingtonski nije više bio toliko udaljen onom damašćanskom. Hafezov ministar vanjskih poslova, elegantni i mirišljavi Abdul Halim Khaddam, opaki šarmer s Levanta, čovjek za kojeg se u Washingtonu kaže da je voditelj svih sirijskih poslova u Libanonu, o zarobljenom američkom zrakoplovcu govori s mnogo empatije i očinske zabrinutosti. Nešto je groteskno u njegovu nastupu, što kod njegovih europskih kolega s kojima on telefonski razgovara izazove različite reakcije: ima ih koji će osjetiti gađenje i bijes, što naravno neće pokazati, ima ih, međutim, koji će ostati skoro pa omađijani Khaddamovim nastupom, pa će umaloi povjerovati da ovo nije do Hafeza i do Sirije, nije ni do Libanona, Europe ni Amerike. Ovo je do dragoga Boga i do pravde među ljudima. U tom je tjednu, zamišljen nad sobom, nad rođenjem Gospodnjim i nad pojedenom i s drugima podijeljenom božićnom tukom, poručnik Bobby Goodman prestajao biti vojnik.
Popodne, 31. decembra, u bijeloj kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, sjedili su u dnevnom boravku, na bijelim foteljama i trosjedu, trojica budućih vojnika i jedan koji je prema rješenju regrutne komisije za vojsku proglašen nesposobnim. On jedini je već pio, brbljao o smislu, o poeziji i o besmrtnosti, te svakako o tome kako mu se bliži smrtni čas. Njih trojica, Z. R. N. O. i M. J, uglavnom su šutjeli, obuzeti onom vrstom zbunjenosti koja će ih obuzeti kada se sedam mjeseci kasnije zateknu ispred vojničkog magacina, iz kojeg će izlaziti preobraženi. Unutra trojica desetak mjeseci iskusnijih vojnika, odavno već džombi, ponavljaju, s pravilnošću metronoma, iste riječi i pokrete. Jedan mi u ruke gurne smotano šatorsko krilo. Razmotaj!, viče, rasprostri!, viče, a druga dvojica na prostrto krilo u dijelovima bacaju budućeg mene: čarape, duge gaće, kratke gaće, uniforma ljetna, uniforma zimska, uniforma svečana, kaiš, uprtači, zaštitna maska, fišeklije, kapa u veličinama od jedan do šest. Potom nam četvrti, mlađi, pomaže da krilo vežemo sa četiri kraja, i pretvorimo u zavežljaj, koji ćemo nositi sve do sljedećeg mjesta, gdje ćemo se skidati goli i u jastučnice donesene od kuće nevještim bodom igle i konca zašivati u pakete, na kojima ćemo ispisati imena svoja i adrese, da umjesto nas stignu kući. Onda ćemo goli stupiti u dvoranu koja zaudara na govna i lizol, klizavih i oštećenih zelenih pločica, po kojima ćemo izrezati svoje osjetljive, na život i životnu muku još uvijek nenaviknute tabane, i onda će po nama iz tuševa visoko nad našim glavama pustiti vodu. Pola će dvorane biti ošureno onom najvrelijom vodom iz bojlera, a drugo će pola dvorane biti ohlađeno onom najledenijom vodom iz kasarnskog rezervoara. Dvadesetorica će povikati vruće, vruće. Dvadesetorica će ih nadglasavati hladno, hladno. A kroz prozorčiće na tri strane dvorane nadvirivat će se, i od smijeha se ceniti i gušiti, od smijeha će se zakašljavati, stari vojnici, dok će predvodnik ceremonijala, kasnije ću ga dobro proučiti, oniži i poširi sadist, desetar niskog a širokog čela, rodom iz Bjelovara, prezimena Jung, strogim zapovjednim tonom uzviknuti: “Dogovori se bando, je li voda vrela ili je voda hladna!” Na to su jedni još glasnije povikali: vrela, vrela! A s druge strane se, već mnogo tiše čulo, hladna, hladna!
Stajat ću ispod tuša, skamenjen, i neću vikati ništa. Neću ništa reći, neću se ni pomaknuti. Kasnije ću, razmišljajući o svemu, i kada već vidim da iz nekog razloga doista postoje dva para kolektivnih tuš-baterija, jedna za lijevu, druga za desnu polovicu velike dvorane za tuširanje, shvatiti u čemu se sastojala zabava koju je priredio desetar Jung. Ali ću tada znati još nešto: isti se ceremonijal ponavlja sa svakom novom generacijom vojnika, samo se desetari izmjenjuju. Jedan od važnih elemenata u uspostavi unutarnje hijerarhije među mladim regrutima tiče se upravo toga: koga će od nas, po nekim nama nepoznatim kriterijima, ali koji se vjerojatno tiču snage, moći, poslušnosti i odlučnosti, četni i bataljonski oficiri odabrati za predvodnike, buduće desetare; tko će od nas biti budući Jung, koji će na desnu polovinu dvorane izliti vrelu, a na lijevu polovinu ledenu vodu. Ili već obrnuto, kako ga krene…
Ali dok sjedimo na dvije bijele fotelje i na trosjedu lijepe socijalističke liječničke kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, zagledani u šake u svojim krilima, posve nespremni na doček 1984. godine, kao i za tu godinu čiju ćemo jesen i zimu provoditi u vojsci, mi ne znamo što će nam se dogoditi, ali u tom neznanju postoji svijest o mjestu i položaju koji nam je određen. Osjećamo strah, mračan i dubok, životinjski, prvi pravi životni strah koji ne nalazi uporišta u mašti, jer ne znamo ništa o onom što će nam se događati, i ne možemo ništa od toga ni zamisliti, a posvuda oko nas teče život, običan, normalan, mirnodopski, u kojem se ljudi raduju i tuguju, planiraju budućnost, rađaju djecu i ispraćaju umrle pretke, slave vjerske, obiteljske i državne praznike. Ništa od toga nama se više ne događa, ničemu više ne pripadamo. Mi kao da smo u međuvremenu postali podljudi. Suđeno nam je da se zateknemo u širokoj prostoriji, niskih stropova, s pedesetak poluhrđavih cijevi tuševa, iz koje ćemo, istina, izaći živi. Ali izmijenjeni.
Trenutak je to u kojem će se njih trojica, koji šute i gledaju u svoje šake, s mišlju o odlasku u vojsku, naći u metafizičkom skladu i bliskosti s čovjekom kojeg nikada u životu neće sresti, koji je tačno deset godina od njih stariji, sa zarobljenim američkim zrakoplovnim poručnikom, navigatorom bombi, Robertom Bobbyjem Goodmanom. On više nije bio vojnik, premda je o vojnikovanju znao uglavnom sve, dok njih trojica nisu još bili vojnici, ali to će postati po nuždi sudbine i po odluci Saveznog sekretarijata na Narodnu obranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali o tome nisu znali ništa. Samo je onaj četvrti, oslobođen od vojske, slobodno govorio, brbljao kao Jesenjin o jeseni svoga mladog života. I zapravo jedini je bio u pravu.
Ministar Adbul Halil Khaddam je, međutim, shvatio da bi Sirija mogla imati koristi od misije tog čudnog crnog misionara Jesseja Jacksona, i krenuo je nagovarati svog šefa, bespogovornog i svemoćnog Hafeza, da prihvati ideju o dolasku Jacksonove delegacije. Hafez se dugo protivio, činilo mu se da će to biti bespotrebno iritiranje američkoga predsjednika. Ministar je bio uporan, očito se opet s nekim nešto dogovarao iza šefovih leđa i služio se svojim čudnim vezama, koje ne samo da su bile daleko od politike i diplomacije, nego su, činilo se Hafezu, bile sasvim izvan njihova svijeta. Abdul Halil Khaddam djelovao je kao strani špijun, koji radi u korist Sirije. Paradoksalna i opasna pojava, i najdragocjeniji Hafezov čovjek. Nikad nije u njega posumnjao.
I na kraju je pristao. Ionako mu nije na um padao drugi način da se oslobodi suvišnog ratnog zarobljenika. Do pojave crnog propovjednika i skupinice njegovih apostola u Damasku proći će još dva, skoro tri tjedna. Do tada bismo još trebali dočekati novu 1984. godinu, koja, pokazat će se to uskoro, niti je nova, niti će nadvoje dijeliti vrijeme. Godine, kao ni stoljeća, katkad ne završavaju po kalendarima, nego ili još malo potraju, ili okraćaju, pa svrše prije kraja. S 1984. bit će još jedan problem. Odavno to nije bila godina u budućim kalendarima, nego kulturološka činjenica, znak i amblem, roman čiji smo smisao i sadržaj ugradili već u svoja iskustva. Prije nego što je došla, hiljadudevetstoosamdesetčetvrtu su u sebe duboko zakopali i proživjeli, i oni koji Orwellov roman nisu pročitali.
Bobbyju Goodmanu koji, ruku na srce, za Georgea Orwella nije još bio čuo, nova godina nije mogla započeti u ponoć, 1. siječnja, već naprosto zato što je bio u zarobljeništvu, pa još u Damasku, na Orijentu, u apokrifnom dodatku “Priča iz 1001 noći”, u tamnicama varljivog cara Hafeza. Legao je, kao i svake večeri rano, ali mu nisu dali da spava. Vrata ćelije bila su širom otvorena, s hodnika se čula muzika: dugo i otužno zavijanje glasova s magnetofonske vrpce, grleni arapski vokali, nošeni ritmičnim bubnjanjem prstiju i dlanova po razapetoj životinjskoj koži uznosili su u nebo svjetove. Kazetofon je bio poput onih koje je viđao u filmovima iz zloglasnih njujorških kvartova, kakvog na lijevom ramenu nosi lokalni diler heroina – ružna, stereotipna slika nekoga s kime dijeli boju kože – i sa čijih zvučnika tutnji jednolično ritmizirana ispovijest pobunjenog nitkova. Ali Bobby Goodman nikako nije sluhom uspijevao dokučiti, je li kazetofon na hodniku ispred njegove ćelije loš, ili je kazeta neispravna, ili se radi o nepremostivoj kulturnoj razlici, o melodijama Bliskog istoka i Orijenta, o dugom i nepodnošljivo žalostivom zavijajućem tugovanju arapskoga svijeta, koje je u njemu budilo strah, jer mu se na trenutak činilo da je u tom tugovanju izraz najvedrije moguće radosti. Uzalud je, zatvorivši oči, u ritmu udaranja muških prstiju i dlanova po bubnjevima pokušavao čuti zavlači li kazeta, ili je to takva melodija.
Od aerodroma u Damasku do aerodroma u Sarajevu 1950 je kilometara izravne plovidbe zrakom. Ako se tome dodaju put od zatvorske ćelije do damašćanske zračne luke, i put od aerodroma u Butmiru do kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, dobit će se broj koji je začudno blizak broju u godini 1983-oj. U apokrifu 1001. noći, ili u bajci kojom bismo mi sad pokušali zapričati Šahrijara, u toj bi slučajnoj podudarnosti možda bio spas. Ili samo most među udaljenim sudbinama, koje se izvan priče ne mogu sresti.
Kazetofon u bijeloj kući, na dočeku 1984, integriran je u lijepo i moćno srebrnkasno pojačalo. Uređaj pripada domaćinovu starijem bratu, ali imamo dopuštenje da se oprezno njime služimo. Tog trenutka, oko 22 sata i 20 minuta, upravo dok su čuvari otključavali i rastvarali vrata Bobbyjeve ćelije, i on je nastavio uživati u njemu nepodnošljivom i nerazumljivom zavijanju muških i ženskih glasova, iz zvučnika, u prizemlju bijele kuće na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca čula se pjesma “Moonlight Shadow”. Mek i nježan ženski glas, koji kao da pjeva uspavanku umirućem, nosio jednostavnu je melodiju, ispod koje je potekla melodija vijeka. Mogao ju je na ulici čuti Mozart, mogla je biti otpjevana u domovima tuberkuloznih romantičara pred osvit našeg vijeka, u sebi imala je nešto izvanvremensko, ili se nama tek činilo da je izvanvremensko, i zapravo nije imala nikakve veze s muzikama uz koje smo odrastali i koje su, više nego knjige, određivale naš pogled na svijet. Mike Oldfield, tako se zvao autor pjesme, do zla boga pretenciozni muzičar iz ranog doba pop-elektronike, ikonična sinfo-pop figura s albumom “Tabular Belles”, što ga je snimao kao devetnaestogodišnjak, prodao ga diljem svijeta u nekoliko milijuna primjeraka, ali ništa od toga nije nam bilo važno. Bila je to muzika s gramofona neke prethodne generacije, do koje baš i nismo držali, generacije domaćinovog starijeg brata. Njegova je, uostalom, bila i ta kazeta, s najnovijom kompilacijom za derneke i rođendane, s tom Oldfieldovom pjesmom, skinutom s njegova nedavnog albuma “Crieses”. Album nisam prethodno čuo – i neću ga cijelog čuti ni u svih četrdesetak godina koje će zatim prolaziti – ali “Moonlight Shadow” bila je pjesmica koja se kroz ljeto, jesen i zimu 1983. nije mogla prečuti. Na radiju, po kafićima, naročito u vrijeme fajronta, na televiziji i na MTV-u, koji je upravo ove 1983. dopro do naših svjetova, kojim su prethodno vladali Tucko&Bucko, i Novi val, “Moonlight Shadow” bila je ultimativni hit.
U Sarajevu se zbog nečeg vjerovalo da je pjevačica Oldfieldova sestra. Maggie Reilly, lijepa, dvadesetsedmogodišnja Škotkinja, ne samo da nije bila s njime u rodu, nego je bila tek jedna od pjevačica koja je, saznat će se to cijeli vijek kasnije, kada nas više i ne bude zanimala, na Oldfieldovim nastupima pjevala njegove pjesme. Pamtio sam dva stiha: “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, ne zaboravljam ih ni nakon četrdesetak godina. Vjerojatno je upravo u njima ključ sjećanja: ništa u ovom dijelu romanesknih manevara ne moram izmisliti, ni preuzeti iz usporednih pripovjednih svjetova, jer pamtim “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, i znam što mi to u ovu novogodišnju noć znači. Sebi sam već neko vrijeme stranac. Možda iz straha od odlaska u vojsku, a možda ne samo zbog toga. Na ovim ulicama netko sam drugi, i to sam oduvijek bio. S njima ću se, s ulicama, sroditi tek kada na njima više ne budem bio.
Ove noći Nedim će barem još deset puta ponoviti “Moonlight Shadow”. Tačno zna mjesto na kazeti, na kojem se pjesma nalazi. Prije nje je “Say, Say, Say”, duet Paula McCartneya i Michaela Jacksona, s nedavno objavljenog albuma “Pipes of Peace”. Prezaslađena poput kupovne baklave, pamtim je samo po završim taktovima, kada bi Nedim za nekoliko sekundi promašio “Moonlight Shadow”. A nakon “Moonlight Shadow” je Culture Club i “Karma Chameleon”. Boy George, našminkan i lijep kao slika – “On sigurno neće u vojsku!”, rekao sam, pamtim to, u neki poslijeponoćni sat, pa me je odmah zatim netko od njih upitao bih li i ja tako, biva bih li se našminkao kao Boy George, na što sam pokazao na Vladu Medana, vidi njega, rekoh, on se ne šminka a neće u vojsku, izbjegavši tako odgovor – a pjevao je pjesmu u čijoj će nepodnošljivoj repetitivnosti ostati upisano sjećanje na postnovogodišnji mamurluk. Ali obje pjesme, “Say, Say, Say” i “Karma Chameleon”, ostale su samo u fragmentima i po nuždi, jer se između njih nalazila ona glavna.
Bobby Goodman je, u nekom kasnijem intervjuu, govorio da godinama pokušava pronaći tu zavijajuću pjesmu iz novogodišnje noći u Hafezovom zatvoru. Traži je na arapskim radijskim stanicama, raspituje se kod znanaca, angažirao je čak i prijatelja koji radi u dućanu sa starim pločama i kazetama. Preslušao je u međuvremenu sate i sate arapske muzike, ali uzalud. Te pjesme nema, kao da je prestala postojati. “Moonlight Shadow”, međutim, postoji, i tu je važna razlika između naših života i sudbina. Bobbyju, dvadesetsedmogodišnjaku, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, zarobljenom američkom vojniku kojeg smo tih dana gledali na uvijek jednoj istoj fotografiji, reproduciranoj u svim novinama i na televiziji, dogodilo se ono što se Amerikancima često događa u vrijeme hladnoga rata. Zatekao se izvan civilizacije, izvan svijeta u kojemu se umio snaći, i sve se najednom pretvorilo u noćnu moru i u san, iz kojeg poput otrovne pustinjske zmije vijuga melodija koju poslije uzalud traži. “Moonlight Shadow”, koja se, paralelno s njom, u isto vrijeme začuje 1983 kilometra zračne linije, prema sjeverozapadu, i dalje povremeno svira na radiju. “The last that ever she saw him/ Carried away by a moonlight shadow”; desetak godina kasnije već umiru, pogođeni mecima i krhotinama mina i granata, naši vršnjaci u Sarajevu, koji tvrdoglavo vjeruju da to pjeva Oldfieldova sestra.
Operacija oslobađanja ratnog zarobljenika u Damasku protekla je iznenađujuće jednostavno i brzo. Sve je nalikovalo kakvom visokostiliziranom i estetiziranom ceremonijalu, orijentalnom kazalištu sjena, operi, derviškom plesu… Sirijske vlasti ljubazno su prihvatili Jasseja Jacksona i njegovu pratnju. Dočekali su ih i ugostili onako kako poslije nitko neće, s očitom potrebom da ih impresioniraju svojim gostoprimstvom. Oni su, pak, to gostoprimstvo dobro podnijeli, ne gubeći s uma što im je jedini cilj. Činilo se da bi ih jedna neljubazna gesta, neoprezan ili slučajan manjak poštovanja, obična neurednost ljudska, mogli pomesti u njihovoj misiji.
Na kraju, već u utorak 3. siječnja 1984, Bobby Goodman dopao je slobode. U Americi dočekali su ga kao heroja. U Bijeloj kući ga je primilo, skupa s njegovim osloboditeljem, gdje su primljeni i fotografirani, uz najviše počasti i čašćavanja, uz škrgut zubi i uz zagrljaje, gdje je kost udarala o kost, kao pod zemljom.
Predsjednik Reagan podnio je teško taj trijumf svoga crnog oponenta, koji će mu se, premda neuspješno, suprotstaviti na predsjedničkim izborima. Ali pravi pobjednik bio je Abdul Halil Khaddam, Hafezov ministar vanjskih poslova koji je, kako se na Orijentu i u Moskvi vjerovalo, nadmagarčio Amerikance. I ne samo da ih je namagarčio, nego ih je nadmirisao i nadgovorio, nadpametio i nadslobodio… Njegovo sivo odijelo od sirove svile, bijela košulja i kravata boje pistacija, mekoća njegove puti i muška snaga šaka pri rukovanju – a rukovao se srdačno, tako što bi lijevom potvrđivao desnu, prihvaćajući njome šaku u šaci – postat će čuveni.
U 1983. godini Amerikanci bili su skloni priznavati svijet, onakav kakav je bio. Kao što je i Vatikan, skupa s poljskim papom, bio sklon priznavati svijet, onakav kakav je bio i kakav je, činilo se, obećan budućnosti. Uskoro će, međutim, sa silnim i brzim stropoštavanjem komunističkog svijeta u vlastiti bezdan, Crkva i Amerika promijeniti strategiju. Papa će zaboraviti na obećani dijalog, pa će prokleti ateiste i sve nesumišljenike, dok će Amerika nelegitimnim i nepostojećim oglasiti vlasti u zemljama koje im nisu po volji. Između ostalog, i u Siriji. Hafezova sina i nasljednika Bašara, sljedećega sirijskog svedršca, koji će na vlast doći na način koji se nije razlikovao od onog na koji se u suvremenom svijetu vlast osvaja istočno od Beča, proglašavaju za samozvanca, te u koaliciji s domaćim sirijskim raskolnicima i međunarodnim razbojnicima pokreću krvavi ratni proces promjene državne vlasti u Damasku. Neće im to uspjeti, ali će zemlja biti razorena, u prah će nestati neki od najvrednijih spomenika civilizacije, među njima čudesni grad Alep, u kojem su se u novije vrijeme proizvodili čudesni pustinjski mirisi i sapuni.
Za tobožnjeg vođu narodne pobune izabrat će bivšeg Hafezova ministra Abdula Halila Khaddama, koji se u međuvremenu odmetnuo, i živio u Parizu. Bogat kao Krez, s moćnim političkim i novčarskim vezama, svoje bogatstvo je, priča se, stekao primajući mito od njemačkih i francuskih državnih institucija, za odlaganje nuklearnog otpada u sirijskoj pustinji. Asistirao je, makar srdačnim dvoručnim rukovanjem, u političkim ubojstvima na Levantu, što mu je također priskrbilo određenu materijalnu korist. Gotovo idealan čovjek za promotora demokracije i ideologije ljudskih prava u Siriji i na Bliskom istoku. Općenito u cijelom tom svijetu, koji će biti zahvaćen revolucijom očaja, nakon što se jedan pijačni trgovac spali nasred čaršije u Magrebu.
Ali to je još uvijek daleka budućnost, koju srećom ne naslućujemo dok se privikavamo na novu 1984. godinu i na nove, posve drukčije fotografije, oslobođenog američkog zrakoplovca.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/31
Uloga crnog vraga u oslobađanju zarobljenog američkog vojnika iz zatvora u Damasku
Dvadesetsedmogodišnjak, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, na fotografiji emitiranoj u večernjim televizijskim vijestima, podsjeća na kakvu izgubljenu disco-funk zvijezdu. Njegovo lice nećemo pamtiti, premda se ista fotografija ponovila u svim informativnim emisijama, da bi zatim bila otisnuta u dnevnim listovima i novinskim magazinima, jer nije vrijeme u kojem bi nas se vijesti iz svijeta na takav način ticale. Još uvijek postoji društvo u kojem bismo živjeli i čije bi nas se sudbine mogle ticati, a još uvijek postojimo i mi, živi. Ali to lice mladoga crnca – četrdesetak godina kasnije će se govoriti drukčije: Afroamerikanca – ulazi u našu podsvijest i u onaj golemi i opsežni arhiv sjećanja, bogatiji i od zamišljene Aleksandrijske biblioteke, u kojemu se trajno arhiviraju svi zaboravljeni artefakti, zbivanja, lica i događaji iz naših života, koji će nam, prema nekom tajanstvenom i neutvrđenom redoslijedu, u smrtnome času promaknuti pred unutarnjim okom, a koji nam se učine tako poznatim, čim ih nekim slučajem, tako zaboravljene, negdje usput ugledamo. Tako i lice zarobljenoga američkog ratnog zrakoplovca Roberta Bobbyja Goodmana, koji nas je krajem prvoga tjedna prosinca 1983. gledao s te jedne iste fotografije, objavljene na televiziji i u novinama.
Dan 23. listopada 1983. bit će čitko upisan u povjesnicama Zapada, naročito Sjedinjenih Američkih Država. U životu sedamnaestogodišnjaka obična je nedjelja na Sepetarevcu. Na Tosci 21 izmjenjuju se ploče, debitantski živi album detroitske grupe MC 5, “Kick out the Jams”, “Kad fazani lete” i “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” Discipline kičme. Za četiri dana u knjižari na Marijin dvoru pojavit će se knjige u narančastom platnenom uvezu, sabrana djela Danila Kiša, i među njima “Enciklopedija mrtvih”, ali o tome u ovu nedjelju još ne znamo ništa.
U šest sati i dvadeset i dvije minute, dok su na Sepetarevcu 23 svi još spavali, i Nona je, ostarivši, sve duže spavala, slobodna od misli koje joj prethodno u životu nisu dale sna na oči, u Bejrutu se prvi kamion pun eksploziva zaletio u zgradu pokraj aerodromske piste. Eksplozija je bila strašna. Kuća pokraj aerodroma bila je prenamijenjena u kasarnu američkih marinaca, koji su dio međunarodnih snaga u mirovnoj misiji u Libanonu. U eksploziji koja je ekvivalent detonacije pet i pol tona TNT-a u trenutku gine 220 marinaca, 18 mornara i 3 vojnika, što je najveći dnevni gubitak u ljudstvu američkoga Marinskog korpusa od veljače i ožujka 1945. i bitke za Ivo Džimu, i najsmrtonosniji dan za američke oružane snage od 1968. i prvoga dana Tet ofenzive u Vijetnamu. U eksploziji ranjeno je još 128 ljudi, od kojih trinaestero umire sljedećih dana i tjedana.
Poginuo je i jedan stariji Libanonac, koji je ispred kasarne držao svoj mali štand, orijentalnu sitničarnicu s hranom, grickalicama i ljupkim malim suvenirima, zgodnim za poklone doma u Ameriku, i za održavanje iluzije o ratu kao turističkoj avanturi. Stanovao je daleko, nije imao automobil, autobusi su rijetko prolazili, pa je često spavao u svome štandu, naročito u danima vikenda, kad mu je trgovina najbolje išla. Njegova smrt neće na povijest ostaviti nikakvih posljedica. Bit će spomenut u ponekoj novinskoj i historiografskoj fusnoti, kao bizaran slučaj i kolateralna žrtva velike povijesti, ili ponuda pripovjedačima i romanopiscima, koju oni neće iskoristiti, pa neće biti romana, novele ili pripovijetke o dućandžiji postradalom u napadu na Amerikance, niti ćemo saznati koje je vjere taj čovjek bio, kojem je plemenu i kojoj etničkoj skupini pripadao, premda je najvjerojatnije bio kršćanin.
Prema jednim izvorima samo tri minute kasnije, prema drugim je prošlo već deset, kada se drugi kamion zabio u devetokatnicu u centru Bejruta, u kojoj su živjela 73 francuska padobranca, većinom dobrovoljca, iz mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Poginulih je 58, ostali su spašeni ispod ruševina.
U oba su kamiona bili vozači samoubojice. Njihova imena nikada nećemo saznati. Jedni se nisu osobito zanimali za njih, drugi su vjerovali da su obojica istoga jutra završili u dženetu, među hurijama. Tko su bili ti ljudi, gdje su i kako odrastali, tko su im bili uzori u djetinjstvu, jesu li imali bake i djedove, strine i stričeve, s kime su išli u školu, jesu li dobro pjevali i crtali, za koga su navijali u nogometu; ništa od toga neće se znati, a u ovim ih manevrima, uz stradalog dućandžiju, bilježimo kao potencijalne junake pripovijesti, one oko kojih bi nastajala velika romaneskna freska ili intimistička pripovijetka.
Odgovornost za napad istog je dana preuzela revolucionarna skupina Islamski džihad (Harakat al-Jihād al-Islāmi fi Filastīn). Osnovana sedamdesetih godina u Gazi, kao ogranak egipatskog Islamskog džihada, sunitska je oružana skupina čiji je cilj uspostava muslimanske palestinske države i uništenje Izraela. Kasnije će, u novom tisućljeću, kada nastupi takva moda, Islamski džihad od Sjedinjenih Američkih Država, Europske Unije i Izraela biti proglašen za terorističku skupinu – to su oni s kojima se ne pregovara i na koje se ne primjenjuju međunarodne konvencije o ratovanju, ljudskim pravima itd. – ali će se desetljećima održavati i jačati, dijelom jer će imati sirijsku podršku, ali više jer će malo-pomalo, povijesno poraženi i politički obesmišljeni, slabiti i iščezavati svi oni oblici političkog i revolucionarnog organiziranja koji su zasnovani na lijevom internacionalizmu, međunarodnoj solidarnosti i marksizmu. Tada će civili postati glavne mete u ratu, a crta fronte će se premjestiti na mjesta njihove životne svakodnevice. To je ono strašno buduće vrijeme iz kojeg se pokušavamo vratiti u 1983, u kojoj još uvijek, mahom, stradavaju vojnici, i predsjednici i ministri su još uvijek potencijalne mete političkih atentata.
Reaganov državni sekretar za obranu Caspar Weinberger ne vjeruje, međutim, da je akciju poduzeo Islamski džihad. On misli da ta mala i relativno beznačajna skupina nije mogla provesti takav napad. Ili je, možda, za Amerikance prevelika sramota da ih tako ojadi skupinica nekakvih čudnovatih fanatika. Zato Weinberger insistira na ovoj verziji: napad je, od početka do kraja, nedjelo Irana. Oni su cijelu stvar osmislili, organizirali i izveli. Kasnije će, s pojavom Hezbolaha, odnosno Božje stranke (Hizb Allaha), kako je sredinom osamdesetih pravilno nazivaju u zagrebačkom Vjesniku i Startu, Amerikanci stvoriti legendu prema kojoj je napad od 23. listopada 1983. djelo proiranskog Hezbolaha, ali ta će varijanta, kao i svaki put kada slaba književna fikcija postane dio ratne i političke propagande, biti temeljena na vremenskim rupama i diskontinuitetima. A kada bismo je i kao takvu prihvatili, jer u romanesknim manevrima i fikcija je dopuštena, sramota bi po State Department i po američke oružane snage mogla biti samo gora, nego da je za napad kriv onaj tko je i preuzeo odgovornost, dakle Islamski džihad. Naime, Božja stranka u Libanonu osnovana je nakon što je 1982. Izrael izveo invaziju na Libanon, i nakon što su, pod nesumnjivim pokroviteljstvom IDF-a, libanonski kršćanski falangisti izveli masakr u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, u kojemu je ubijeno između (najmanje) 328 i (najviše) 3500 tisuće civila, muškaraca, žena i djece. Izraelske službe priznale su broj između 700 i 800 ubijenih.
Zločin u Sabri i Šatili jedan je od onih događaja koji ne samo da su preusmjeravali tokove povijesti i građanske svakodnevice širom svijeta, nego su – uglavnom zlokobno – unutar zajednice mijenjali prevlađujuće poglede na svijet. Nakon Sabre i Šatile prvi put je u povijesti Izraelu, makar i neizravno, pripisan genocid nad Palestincima. Takvim ga je okarakterizirala Opća skupština Ujedinjenih naroda, rezolucijom od 18. prosinca 1982. A zločin je, koliko god strahotan bio, kroz novostvorenu legendu o sebi nadrastao vlastitu mjeru. Sabra i Šatila postat će važno mjesto autoviktimizacije Palestinaca, kao i svih koji se četrdesetak godina kasnije vjerski i etnički, s nekakvom osnovom ili bez nje, identificiraju s njihovim stradanjem. Bilo je, i bit će, većih zločina, i s više mrtvih, i s gorim posljedicama po zajednicu, ali oni neće biti usporedivi sa Sabrom i Šatilom. Bol je uvijek subjektivna, mjerena čovjekovim osjećajima, a ne stvarnim činjenicama. Iz čovjekova života doživljaj boli preslikava se tako i na život zajednice. Ono što je za pojedinca njegovo nepouzdano sjećanje, koje bol dodatno pomuti i izmijeni, to su za društvo nepouzdane legende na koje se vrlo često i povijest pozove. Istina je samo u književnosti, ako umije razumjeti bol.
Novoosnovana Božja stranka (Hizb Allah) 1982. nije još mogla imati svoje vojno krilo, Islamski pokret otpora, niti je u jesen 1983. bila spremna za ovakve samoubilačke napade. Općenito, Hezbolah nikada nije preuzeo odgovornost za neki samoubilački napad, a redovito je osuđivao samoubilačke napade koje su provodile sunitske revolucionarne skupine, uključujući i onaj najveći, od 11. rujna 2001. Za razliku od njih, Božja stranka neće biti vjerski isključiva. U Libanonu će biti dio parlamentarne koalicije predvođene kršćanskim, maronitskim, strankama, i ni na koji način, osim u mašti Caspara Weinbergera, ili u pojednostavljujućim interpretacijama događaja gluhe i slijepe zapadnjačke publike, nikada neće učiniti ništa što bi je, makar u naknadnim interpretacijama, u romanesknim aluzijama ili naknadno sklopljenim narativnim konstrukcijama, moglo dovesti u vezu s napadima u Bejrutu, na nedjeljno rano jutro, 23. listopada 1983. Hezbolahovo zlo i zločini naprosto su druge vrste i dolaze na red godinama i desetljećima nakon što naša priča završi.
Ali što su Ronald Reagan i njegova administracija mogli učiniti nakon tog jutra? Mogli su učiniti svašta, da su svi skupa imali bogatiju imaginaciju, da nisu bili tako ovisni o vječno istim šemama i nacrtima, i da nisu toliko vodili računa o političkoj propagandi i marketingu. Ovako, odlučili su se za napad, za bombardiranje i za rat, koji, možda, neće imati svrhe ni smisla, ali će ravnanje Bejruta sa zemljom prekriti posljedice stradanja tristotinjak ljudi u samoubilačkoj akciji dvojice anonimnih kamiondžija Islamskoga džihada.
I tako se onda u pripovijesti pojavljuje dvadesetsedmogodišnjak vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi. Od sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca tačno je deset godina stariji, ali to može biti od značaja tek kao numerološka bizarnost, jer oni još uvijek ne žive u zajedničkom svijetu, niti će im ikad išta biti zajedničko, osim te priče koju sedamnaestogodišnjak četrdesetak godina kasnije pokušava ispripovijedati.
Amerikanci su, dakle, Caspar Weinberger i društvo, odlučili da bombardiraju Bejrut i južni Libanon. Nosač zrakoplova, nazvan po imenu Johna Fitzgeralda Kennedyja, hitno je preusmjeren negdje iz Indijskoga oceana, posade lovaca bombardera dobile su borbenu uzbunu, pa tako i pilot poručnik Mark A. Lange i njegov navigator bombarder, poručnik Robert Bobby Goodman, posada A-6E Intrudera. Oni će se naći među deset aviona s Nosača USS J. F. Kennedy i još nekoliko s USS Independence, koji će 4. prosinca sudjelovati u bombardiranju Bejruta. Uz jedan A-7E, s Independencea bit će srušen, navođenim projektilima zemlja-zrak, i avion poručnika Langea i Goodmana. Kako se avion našao na maloj visini, a pogodak je bio takav da ga Lange više nije mogao uzdignuti, katapultiranje je bilo pogibeljno, naročito za pilota. Njemu je pri padu otkinuta noga. Goodman je bio polomljen, ali ništa fatalno. Takve zatekla ih je sirijska milicija. Pilotu nisu podvezali nogu, pa je ubrzo iskrvario do smrti, a navigator je pao u sirijsko zarobljeništvo, te je odveden u Damask. Jedna ista fotografija dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, danima će biti reproducirana u svim medijima, kao da se poručnik Bobby Goodman – za kojeg će se 1983. još uvijek reći: crnac; kao što će se za stradalog poručnika Marka A. Langea reći: bijelac – nije još koji put fotografirao.
Ali proći će vremena prije nego što Amerikanci otkriju gdje im je preživjeli član posade. Ali onda će im se, vjerojatno preko posrednika, javiti sirijske vlasti. Obje države sudjeluju u jednom neobjavljenom ratu, za koji nije najjednostavnije reći tko ga protiv koga vodi. Bit rata je jasna: to se prognani arapski narod Palestine bori protiv države Izrael, s proklamiranom namjerom da je baci u more, a s državom i njezin većinski židovski narod. Godina je 1983, i to traje već trideset i pet godina, ili od vremena kada je nakon Holokausta, voljom ujedinjenog zapadnog svijeta, uspostavljena židovska država, i trajat će sljedećih četrdesetak godina, bez izgleda za primirje, koliko traje i memorija ovih romanesknih manevara. U tom beskrajnom ratu, čiji začetnici odavno već nisu živi, u početku sudjelovale su, protiv Izraela ujedinjene, sve arapske države. Zatim su, jedna po jedna, odustajale, potpisujući separatne ugovore o prijateljstvu, trgovačke i ekonomske sporazume, pa čak i vojne ugovore s Izraelom, te s Amerikancima koji su u međuvremenu postali glavni izraelski pokrovitelj i saveznik u ratovanju. Ali onda, nakon prevrata i islamske revolucije u Iranu, ta država, koja je prethodno bila bliski američki saveznik, na čijem je čelu bio američki vazal šah Reza Pahlavi, postaje najveći neprijatelj Amerike i Izraela, te sponzor većine značajnih političkih i revolucionarnih organizacija u Palestini. Događa se to upravo u vrijeme u kojem postupno slabe moć i utjecaj Sovjetskog Saveza, jenjava planetarna moda marksizma-lenjinizma, gase se, uz jedva poneki izuzetak, svi lijevi i sekularni revolucionarni pokreti, i nastupa trend revolucija u ime Boga i različitih vjerskih učenja. Revoluciju u ime utopističkog ideala, čvrsto vezanog uz materijalnu zbilju, u neka doba zamijenila je revolucija u ime fikcije. Započinje doba magijskog realizma, ali je ove 1983. Sirija još uvijek bedem lijevog sekularizma, što će, nekim čudom, ostati i desetljećima zatim, kada se nađe posve opustošena građanskim ratom i vanjskim agresijama, koje će provoditi Amerikanci i njihovi saveznici, s namjerom da zbace jednu žilavu, sebi nesklonu, diktatorsku vlast.
Na čelu Sirije je Hafez al Asad, bivši vojni pilot, junak na arapskome nebu, pripadnik manjinske alavitske zajednice, u većinski sunitskoj zemlji. Kao mladi oficir 1966. postaje ministar obrane u pučističkoj vlasti, koju su formirali arapski nacionalisti, okupljeni oko BAAS partije. U sljedeće četiri godine radi na stvaraju jedinstvene i moćne vojske, koja će ga kasnije podržati da postane neprikosnoveni narodni vođa. Politički, vjerski i etnički razjedinjenim Sirijcima, čijom su zemljom kroz dvadeseto stoljeće vršljale službe svih velikih i malih imperija našega svijeta, i koja je u svakom pogledu trunula i propadala kao nikad oporavljeni, amputirani fragment slavnoga Otomanskog carstva, Hafez je u arapskom nacionalizmu ponudio njihov najmanji zajednički sadržalac, i pritom ih obavezao isključivo na njihove zemaljske dužnosti. U studenom 1970. je, kao još uvijek aktivan vojnik, postao predsjednik Vlade, da bi, nepunu godinu zatim, na referendumu, uz 99 posto glasova svih Sirijaca, postao i predsjednik. Tada izlazi iz aktivne vojne službe, i onako naočit, u odijelu i s kravatom, predstavlja dendijevsko lice Levanta. U siječnju 1972, zajedno s Egiptom i Libijom, formira Federaciju Arapskih Republika. Sljedeće godine donosi novi Ustav, revolucionaran za sav arapski svijet, koji jamči potpunu ravnopravnost žena, ali i svih ljudi, bez obzira na društveni status, vjeroispovijest i podrijetlo. Prema tom Ustavu čovjek nije morao biti musliman da bi postao predsjednik Sirije, na što su se pobunila Muslimanska braća, najmoćnija i najutjecajnija sunitska politička i vjerska organizacija u arapskome svijetu, i budući najveći Hafezovi neprijatelji, zbog kojih on mijenja tu ustavnu odredbu. Bio je to jedan od rijetkih ustupaka protivnicima i neistomišljenicima za njegove krvave i bezdušne diktature. Europljanima, već sviknutim na iluziju demokracije, Europljanima, koji su nakon 1945. užasnuti pred eksplicitnim nasiljem koje nailazi poput ljetne oluje, ravno iz civilizacijske podsvijesti, svaka orijentalna vlast biva bezdušna i krvava. Tako i Hafezova, u ime slobode, jednakosti i ravnopravnosti. I tako Europljani, rame uz rame s Amerikancima, s osjećajem nečiste savjesti prema Izraelu, podržavaju Muslimansku braću u njihovom sukobu s Hafezom, kao i svaku drugu orijentalnu fikciju u sukobu sa živom zbiljom marksizma-lenjinizma. Potrajat će to, sve dok im se Muslimanska braća, ili njihovi legitimni izdanci, s dva aviona prepuna bezazlenih putnika ne zabiju u ona dva nebodera na Manhattanu. Tada će svijetom zavladati potpuna fikcija, pa će Zapad Istoku odgovoriti legendom na legendu, mitom na mit. Ali do toga je još osamnaest godina, puno jedno dječačko i djevojačko punoljetstvo.
No, vratimo se na temu: Hafezove su milicije u južnom Libanonu zarobile mladoga crnca, Roberta Bobbyja Goodmana, navigatora, što će reći nišandžiju u avionu koji se zatekao u osvetničkoj misiji bombardiranja Bejruta. Amerikanci su o njegovoj sudbini obaviješteni kad je on već prebačen u Damask. Tada započinje uglavnom nevidljiva, tajna kampanja za njegovo oslobođenje iz zatočeništva, koja je vjerojatno tek dijelom dokumentirana u arhivama State Departmenta i američkih tajnih službi, u nikad objavljenim dnevnicima i memoarima svjedoka epohe, ili u usputnim rečenicama, prigodnim hvalisanjima i staračkim monolozima o praznicima i svečanim obiteljskim okupljanjima, koje su izlagali oni koji su mogli imati nekakve veze sa zarobljenim zrakoplovcem, ili su, što je vjerojatnije, samo stvarali famu o svojoj ulozi u ovim događajima. Vrijeme je Hladnoga rata, komunikacija s jedne na drugu stranu zida u pojedinim je trenucima stvarno otežana. Svijet još uvijek nije sasvim globaliziran, godine 1983. još uvijek postoje sive mrlje na zemljopisnim mapama, zemlje o čijim gradovima nešto još zna samo Italo Calvino, narodi čijim jezicima ne govori nitko osim njih, predsjednici i vlade, vrhovni svećenici i glavni carinici, koji čine sve da svoje zemlje što bolje zakrinkaju u okolni pejsaž, tako da ostanu tajne i skrivene za okolne velike imperije. Vrijeme je Hladnoga rata, i ima zemalja do kojih ne dopiru ni Coca-cola, ni balističke rakete slobodnoga svijeta, u kojima je izvan svakog javnog interesa razlika između Beatlesa i Rolling Stonesa, ima zemalja do kojih ne dopiru riječi koje o njima upravo izgovaramo, ima zemalja do kojih uopće ne dopiru riječi, zemalja u kojima ljudi međusobno razgovaraju razmjenjujući glazbene fraze neke svijetu nepoznate tonske ljestvice. Vrijeme je Hladnoga rata, i snaga pojedinog imperija u tom ratu ne mjeri se brojem topova, pušaka i atomskih bombi, nego brojem zemalja s kojima mogu zapodjenuti razgovore. To je razlog zbog kojeg se 1983. ni s kim ne prekidaju diplomatski odnosi, nikoga se ne oglašava neprijateljem s kojim nema pregovora.
Sjedinjene Američke Države imaju svog ambasadora u Damasku. Ime mu je Robert Peter Paganelli, pedeset i dvije su mu godine, karijerni diplomat, stručnjak za Bliski i Srednji istok, prethodno je već bio veleposlanik u Kataru. Nakon što mu istekne mandat u Siriji, Paganellija će nestati iz diplomatskih imenika i sa svečanih pozivnica. Karijera će mu minuti tiho. Napravit će neku grešku, neće biti dovoljno ambiciozan, život će ga odvesti na drugu stranu; premda je, zapravo, teško zamisliti kakav bi to život bio jači od State Departmenta. Ali ova jesen i zima vrhunac su njegove diplomatske karijere: ime Roberta Paganellija jedno je od prominentnijih među osobljem Bijele kuće. Njegove komunikacijske sposobnosti, osobni kontakti i talent za pridobivanje protivnika ulaze u sinoatrijski čvor Sjedinjenih Američkih Država i utječu na ritam njihova srca.
Pritom, Paganelli je u neobičnom položaju u Damasku. Predstavlja zemlju koja je zapravo u ratu sa Sirijom. Taj rat je, istina, neobjavljen i posredan. Tačnije rečeno, Sjedinjene Američke Države i Sirija međusobno ratuju kao gosti u jednome tuđem ratu. Onom ratu koji Izrael već desetljećima vodi protiv arapskog svijeta, a koji se, eto, u posljednjih nekoliko godina preobrazio u rat protiv Irana. Ta je preobrazba opasna, i nismo je 1983. još uvijek svjesni, jer se pred našim očima i u našim životima rat koji se vodio među državama i narodima upravo pretvara u rat koji će se voditi među vjerama. Iz krvave stvarnosti prelazimo u jednako krvavu fikciju.
Ambasador Paganelli nije u prilici da pomogne dobrom američkom mladiću Bobbyju Goodmanu, jer ne može biti posrednik između dvije međusobno udaljene države, dvije vlasti i dva predsjednika. Jednom zemljom vlada obrazovan čovjek, europskih kulturnih nazora, sekularist, vrlo uspješan u svojoj temeljnoj profesiji. Drugom vlada površni politički fanatik, slabog obrazovanja, ali dobrih organizacijskih sposobnosti, vjernik, profesionalno neostvareni zabavljač, na pozornici vješt opsjenar. Prva zemlja je protudemokratska, dok je druga predvodnica demokratskog svijeta. Postavke na kojima je jedna zasnovana odriču drugoj pravo na postojanje. Predsjednik jedne po svemu bi bolje pristajao drugoj, kao što bi predsjednik druge bolje pristajao prvoj. Obojica su u paradoksalno negativnom odnosu prema načelima koja predstavljaju. I to je osnovni razlog zašto oni ne mogu razgovarati i zašto je život vedroga crnačkog mladića beznačajan u odnosu na njihov nesporazum.
Paganelli je ovih dana, u decembru 1983, Reaganov osobni predstavnik u Damasku. Možda osobni nije prava riječ: Paganelli je Reaganov intimni glasnik, dadilja njegove taštine, netko tko će se u Damasku uz njegovo dopuštenje ponašati upravo onako kako se sam Reagan nikada ne bi ponio. Bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, kratkovid, pa se čini da stalno s oba oka nišani, guverner Kalifornije postao je 1966. – tad smo se rađali! – već tri godine kasnije, u Woodstocku, bio je tako poznat i popularan da su mu Jeffrey Shurtleff i Joan Baez posvetili svoju izvedbu country standarda “Drug Store Truck Drivin’ Man”, “He’s a drug store truck drivin’ man/ He’s the head of the Ku Klux Klan/ When summer rolls around/ He’ll be lucky if he’s not in town…”, što odmah postaje jedan od nekoliko besmrtnih trenutaka festivala, recimo uz Hendrixovu distorziranu verziju američke himne, a Ronald Reagan jedan od omraženijih desničarskih i antikomunističkih idiota subkulturne epohe, u čemu se možda i pretjerivalo, jer je kod njega izraženiji bio drugi problem – savršena, naprosto kolosalna neobaviještenost povezana s dubinskom, tako relaksirajućom neobrazovanošću, što ga je kao guvernera Kalifornije, recimo, navelo da u znak simpatije i naklonosti prema nekim svojim podržavateljima i aktivistima Deseti travnja proglasi za državni praznik, nakon čega je, kao i nakon songa koji su otpjevali Jeffrey Shurtleff i Joan Baez, samo porasla njegova popularnost, što će ga na kraju, na opći užas liberalne Amerike, odvesti do republikanske nominacije i do izbora za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, nakon čega se odmah pokazao idiotom, ali ne baš tolikim, jer je naučio nešto što je zacijelo veoma važno: da se mora okružiti ljudima koji znaju ono što on ne zna, kao i ljudima koji će misliti umjesto njega, dakle taj čovjek s početka rečenice, bivši glumac, vječiti epizodist u kaubojskim filmovima, svoju je antikomunističku opsesiju i kukluksklanovsku svijest koja je postala dio subkulturne legende, uzdigao na razinu američke i općeplanetarne mode, jer s njime, s Ronaldom Reaganom, dopustivim su postale mnoge stvari koje su nakon Hitlerovog samoubojstva u bunkeru bile nedopustive.
I sad se, dakle, on Ronald Reagan, našao u posve bizarnoj životnoj situaciji da bi zbog nekoga malog nasmijanog crnca, crnačkog liftboja iz pijanih bijelih šala, poručnika Bobbyja Goodmana, morao ljubazno komunicirati s nekakvom arapskom protuhom, prevarantom s Bliskog istoka, Aladinom s demodiranom sovjetskom lampom, komunističkim špijunom, tiraninom i satrapom, krajnje sumnjivim, zacijelo nastranim tipom, predsjednikom Sirije Hafezom al Asadom! Nikada on ne bi na takvo što pristao. Zato mu je ambasador Paganelli toliko važan! On u Damasku, i pred cijelom američkom javnošću, stvara iluziju da predsjednik radi nešto što ustvari ne radi. I tako, na kraju, ambasador Paganelli Bobbyja Goodmana za Božić 1983. posjećuje u zatvoru, prenosi mu pozdrave predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i donosi pečenu tuku! (U zagrebačkim prednovogodišnjim novinama čitamo – puricu, dok u beogradskim kažu – ćurku; za nas na Sepetarevcu još uvijek je riječ o tuki. Sve dok nas život ne raznese kao prašinu na vjetru i ne uputi na konačan izbor između purice i ćurke.) Ta pečena tuka u damašćanskom vojnom zatvoru, u toj zamišljenoj prokletoj avliji Hafeza al Asada, ikonična je figura Amerike iz imaginacije još uvijek sitog i bezbrižnog socijalističkog bosanskog svijeta, koji ima bogato iskustvo nedjeljnih i prazničnih pečenih kokoši s krumpirom, dok je tuka na prazničnom stolu – Amerika.
Premda ne možemo biti sigurni bi li te tuke bilo i bi li ambasador Paganelli posjećivao zatvor u Damasku i u očima poručnika Goodmana izazivao suze ganuća, da Ronald Reagan nije bio zabrinut djelovanjem jednoga drugog crnca. Tada četrdesetdvogodišnji baptistički svećenik, veteran afroameričkog emancipativnog aktivizma, s karizmom štićenika mučenika pokreta Martina Luthera Kinga, Jesse Jackson, ozbiljno se već bio angažirao za kandidaturu na budućim predsjedničkim izborima. Još uvijek nastupa kao kandidat iz geta i s ruba, ali vrlo je glasan i uspješan u kritici Reaganove vanjske politike, što mu i nije neki problem, budući da Predsjednikov inherentni rasizam i militantni komunizam stvaraju spoj protiv kojeg se nije teško boriti. Pogotovu ako se nastupa iz pozicije druge boje kože, iza koje još uvijek stoji cijelo jedno obespravljeno afroameričko čovječanstvo, o čijim osjećajima, raspoloženjima i sentimentima nitko s druge strane barikade ne vodi ozbiljno računa.
A sada se, krajem studenog i početkom prosinca, Jesse Jackson brižno javlja oko zatočenog poručnika Bobbyja Goodmana, uspostavlja veze s nekim dužnosnicima u Damasku, nudi se kao posrednik u mogućim pregovorima, te posredno kritizira neučinkovitost Washingtona u ovom slučaju. Otac Jasse sjajan je propovjednik, koji umije propovijed preobraziti u politički govor, i uvijek govori tako da na suprotnoj strani i među nedobronamjernima ostavlja dojam da se suzdržava, da mnogo toga ima u pričuvi što bi protivnika moglo skršiti i salomiti, i premda ništa od toga neće naglas izgovoriti, svima se, s obje strane barikade, čini da je sve to pobrojao. Čini im se da je rekao što bi sve mogao reći, i što će sve reći, budu li od toga ovisili ljudski životi, pravda i vjernost Bogu. On, dakle, nigdje nije rekao da je Reaganova administracija tendenciozno pasivna u slučaju poručnika Goodmana, a pogotovu nije rekao da je razlog te pasivnosti u poručnikovoj boji kože, ali propovjednikova publika, koja u ove prosinačke dane 1983. najednom više nije samo crnačka, u njegovim govorima čuje i ono što on nije rekao. I to je uvijek upravo ono što on i želi da se čuje.
Ronalda Reagana, koji u ovoj priči nije samo predsjednik, nego je i bijelac, kauboj i epizodist među kaubojima, nego je i muškarac koji slabo vidi, ali ne nosi naočale jer to nije dovoljno muževno, i kojemu u ovom slučaju škode njegovo mizerno obrazovanje, nikakav građanski odgoj i prgava narav, jer se više ne uspijeva sakriti iza savjetnika, zamjenika i pomoćnika, Ronalda Reagana, dakle, najprije obuzima nelagoda od Jessea Jacksona, koja prerasta u strah pa u gnjev. A onda otac Jesse na konferenciji za štampu objavljuje namjeru da putuje u Damask, u misiji oslobađanja poručnika Bobbyja Goodmana. I objavljuje imena članova svoje delegacije, uglavnom uglednika i duhovnika, uglavnom ljudi iz svijeta kojemu i sam pripada, humanista i mirotvoraca, univerzalnih čovjekoljubaca, koji su na Zapadu u modi, voli ih neki običan i ojađen svijet, a nisu ni medijima mrski, jer čine univerzalističku i kozmopolitsku protutežu komunističkoj propagandi s Istoka.
Reagan ne uspijeva to istrpiti, nego na najave Jacksonova puta u Damask i angažmana oko poručnika Goodmana objavljuje da bi to moglo prouzročiti više štete nego koristi i da bi moglo nanijeti političku i diplomatsku štetu Sjedinjenim Američkim Državama. Propovjednik predsjednikov agresivni nastup dočekuje vrlo meko i blagonaklono, pa kaže da on nikako neće ići u Damask, ako će od toga biti štete. Ali dok to govori, i on, i daleki promatrači koji s dvogledima iz daleke budućnosti i iz fikcije ovih romanesknih manevara promatraju događanja, dobro znaju da je stvar sad samo dodatno zapečaćena i zakovana, i da propovjednik, otac Jasse, sigurno, upravo kao Krist na magarcu, ide u Damask. Kratkovidog kauboja na to hvata neviđen bijes – nikada tokom svoga predsjedničkog mandata Ronald Reagan nije bio toliko bijesan kao u prosincu 1983. – i on tada izgovori nešto što nipošto, ni za živu glavu, nije smio reći.
Na konferenciji za štampu on o istom trošku pokušava dezavuirati i Hafeza i Jassea Jacksona, i kaže: “Ne znam kako je to moguće da vi imate ratnog zarobljenika, kada nema objavljenog rata među našim narodima. Meni se čini da vas to ne čini podobnim za primjenu Ženevskih konvencija.” U broju od 21. prosinca New York Times u stručnom pravnom komentaru Predsjednika je sastavio sa crnom zemljicom. Najprije, primjenjivost Ženevske konvencije ne ovisi o tome je li rat objavljen ili rat nije objavljen, jer ni ratovi u Vijetnamu i Koreji nikada nisu objavljeni, a drugo, kako komentator kaže, u američkoj pravnoj i vojničkoj tradiciji je da se konvencije o ratovanju primjenjuju bez obzira na to jesu li ratovi objavljeni ili nisu, pa tako navodi primjere dva neobjavljena rata vođena protiv Francuske na razmeđima osamnaestog i devetnaestog stoljeća, te rat protiv nepriznate države Tripoli iz istoga doba, u kojima je Amerika striktno insistirala na poštivanju tada aktualnih pravila ratovanja.
Ali ni to nije najgore u Reaganovom nastupu. Koje zakone i pravila Sirija treba primjenjivati na poručnika Goodmana, ako to nisu Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, pita se New York Times? “Je li on turist koji je bacao bombe?” Ili je, možda, slijedimo li libanonske i sirijske zakone, on kriminalac kojemu bi trebalo suditi za mirnodopske zločine? “Njegov položaj službenog predstavnika Sjedinjenih Država ne može mu pomoći: ni špijunu u izbjegavanju kaznene odgovornosti u zemlji u kojoj je uhićen ne pomaže izlika da špijunira kao službenik strane vlade.” I tako, dok odriče Siriji pravo na ratnog zarobljenika u jednom neobjavljenom ratu, američki predsjednik, truck drivin’ man, kojem su se petnaestak godina ranije rugali na Woodstocku, lišava svoga vojnika prava koja mu iz takvog statusa pripadaju. On to čini nehotice, ali u njegovu je nehatu nešto prirodno i očekivano. Da je poručnik Goodman kojim slučajem bijelac, ili da je preživio bijeli pilot Lange, a ne crni navigator Goodman, američki predsjednik bi nekoliko trenutaka dulje razmišljao o njemu, pa bi se kratkim nizanjem uzroka i posljedica i njemu objasnilo ono što je već jasno drugima. Četrdesetak godina kasnije o ovom će se događaju snimati dramske i dokumentarne serije, svjedoci epohe će, snimani u amerikan-planu, u udobnoj fotelji ispred svoje kućne biblioteke cijelom događaju, pa tako i nizu nesuvislih reakcija Ronalda Reagana, davati širi društveni i povijesni smisao, tako da će biti izbjegnut onaj temeljni sociopsihološki i filmskoestetski razlog zašto je administracija američkog predsjednika bila i trapava, i nevoljka, i nesuvisla u akciji oslobađanja poručnika Goodmana. Jedan uniformirani nasmijani crnčić s fotografija u svim svjetskim televizijskim vijestima, u imaginaciji jednog epizodista iz klasičnog razdoblja Hollywooda, igrao je ulogu liftboja, statista sa zadatkom, koji se pojavljuje u jednom kadru ili najviše u kraćoj relaksirajućoj sceni, koja će povezivati dva narativna toka, i ne postoje ni taj film ni taj život u kojem će on o njemu misliti duže nego što sama scena traje.
Najviše što je američki predsjednik mogao učiniti za zarobljenog Bobbyja Goodmana bilo je da mu po ambasadoru Paganelliju pošalje pečenu tuku. A on će se, Paganelli, već potruditi da i zarobljenik i zatvorski čuvari povjeruju da Amerika vodi računa o svojim građanima i da su njezine molitve upravljene prema dobrobiti i skorom oslobođenju Bobbyja Goodmana.
Ali kad smo kod molitvi, za njih zadužen je otac Jesse. A on je za predsjednika Reagana već mnogo ozbiljniji problem. Premda je crn kao crna noć, ima bijele zube i umije se smijati upravo kao i Bobby na toj fotografiji, njega je nemoguće imaginirati kao liftboja. On je nešto mnogo više od statista sa zadatkom. Karakter izvan Reaganove imaginacije i izvan klasičnoga holivudskog filma, ali itekako prisutan u životu i zbilji poslijeratne Amerike, naročito od šezdesetih godina: afroamerički politički aktivist, Crni panter zadojen crnim mlijekom i naukom Martina Luthera Kinga, oslobođeni rob koji se u jednom trenutku pobunio i njegova pobuna ne prestaje, nego se već pretvorila u način života, koji se on usuđuje nametati Americi i bijelim američkim kršćanima… Iz perspektive Ronalda Reagana, kojemu su već sedamdeset i dvije, i na svome tijelu i duhu osjeća pustošeće posljedice protoka vremena, koje se najprije očituju u tome što sve slabije bilježi i pamti ono što se oko njega zbiva, a sve mu se češće vraćaju slike iz davnih vremena, iz te perspektive Jasse Jackson utjelovljenje je samog vraga. Nije on crnac zato što je od robovskoga roda, poteklog iz Afrike, on je crn zato što je đavao.
I to je 1983, posljednje godine jednoga vremena, glavni problem bijelome američkom predsjedniku, koji je opsjednut rušenjem komunizma i idejom o svekolikoj supremaciji vlastitoga rasnog, moralnog i političkog ideala: protiv sebe ima crnoga đavola, a ne smije to baš tako reći. Četrdesetak godina kasnije taj problem će se nazivati politička korektnost, dok u Reaganovo vrijeme, u to naivno doba hladnoga rata i odrastanja u Sarajevu, nisu postojale riječi koje će ga jednostavno opisati.
Ambasador Robert Peter Paganelli u petak, na sam Božić, zarobljenom zrakoplovcu na srebrenastom pladnju donosi pečenu tuku. Pladanj u ćeliju unose dva mrgodna brkata zatvorska čuvara, koji ne znaju engleski. Ili se prave da ne znaju engleski. Ambasador u rukama nosi cekere s ostalim božićnim ponudama. Tu su kolači, što ih je specijalno ispekla činovnica iz veleposlanstva, staklenke s orijentalnom turšijom, originalni tunižanski Harissa umak i veliki okrugli kruh od nakvasaloga tijesta, koji su jedva uspjeli naći, dvije posudice s rižom, maslinove grančice i božićni ukrasi u obliku medvjedića. Ćelija je duga i uska, vjerojatno jedna od većih u zatvoru, ali darovi su tako obimni pa se čini da će ugušiti zatvorenika.
Ambasador Paganelli grli Bobbyja Goodmana, pa ga ljubi u obraze, jednom, drugi put, pa onda treći i četvrti put. Nešto govori, ali ga njegov vojnik ne razumije. Vjerojatno ga ne razumiju ni dvojica zatvorskih čuvara, koji odlično znaju i engleski, i sve javne i tajne jezike kojima bi ambasador vojniku mogao prenositi neku tajnu poruku. Možda ni sam ne razumije to što govori, ali mora govoriti, on je američki ambasador, a to je za njega mnogo, i nalazi se u Hafezovom zatvoru sa zarobljenim američkim vojnikom, za kojega ne vjeruje da će ikad više vidjeti bijela dana, donosi mu darove…
Onda se Paganelli ipak malo sabere. Šmrca, useknjuje se, briše oči maramicom, pa već mnogo sabranije, prenosi vojniku pozdrave. Najprije poimence nabroji Bobbyjeve ukućane, i tu pogriješi jer spomene psa kao da je ljudsko čeljade, neki ujak, recimo, pa onda, kao đače koje odgovara u školi ili kao operater u telefonskoj centrali, glasnije nabraja najviše vojne zapovjednike, generale, pukovnike i brigadire, bez jasnog redoslijeda i bez previše smisla, jer su poručniku Bobbyju Goodmanu sve to nepoznati ljudi, vjerojatno o njima manje zna od dvojice zatvorskih čuvara koji su tu da svako ime dobro zapamte, da bi u nabrajanju tek na kraju stigao do državnog sekretara za obranu Caspara Weinbergera i samoga predsjednika, kojemu izgovori cijelo ime i prezime: Ronald Wilson Reagan, na što se zatvoreniku oči najprije orose, pa se prepune, pa suze poteku, kao da će najednom isplakati i oči i očinji vid. Lica čvrstog, onakvog kakvim ga je sam dresirao i disciplinirao kada je odlučio biti vojnik, niz koje kao da iz dva izvora teče voda.
Što ga je tako ganulo, ne zna se. I nikad se neće ni doznati. Ionako će ovaj događaj biti zabilježen samo u dva tajna dokumenta, i u dvije krajnje akribične i minuciozne, ali posve različite interpretacije, sastavljene za dvojicu ljudi i njihove osobne arhive. Jedan dokument odlazi Hafezu, drugi ide Reaganu. Hoće li zatim ovi dokumenti biti arhivirani i spremljeni u sirijske i američke državne ili vojne arhive, tako da ih jednom, možda kada istekne rok od pedeset godina, što će biti 2033. godine, možemo pročitati i usporediti? Vjerojatno neće. Vjerojatno će obje interpretacije otići u zaborav i u grob, nakon što im ishlape sjećanja pa onda i umru obojica predsjednika. Povijest o ovim događajima ne zna ništa, jer se historiografija služi isključivo propagandom i marketingom dvaju imperija, koji su u slučaju zarobljavanja američkoga zrakoplovca u Libanonu toliko predominantni, da sasvim zaklanjaju svijet. Samo književnost zna što piše u jednoj, a što u drugoj interpretaciji.
Ubrzo zatim, poručnik Bobby Goodman opet je sam u ćeliji, prenatrpanoj darovima i s prevelikom tukom, savršeno ispečenom i nedirnutom. Na sve je ambasador mislio, osim na nož. Kada već ode, na pamet će mu pasti da zarobljeniku nije donio nož, kojim će razrezati božićnu tuku. Pa naravno da nije, zar bi ga s nožem pustili u vojni zatvor? Ali on se, dogovarajući ovaj posjet i dogovarajući njegovo trajanje, kao i svaki detalj u ceremonijalu, uključujući i grljenje, dva poljupca (a ne još dva, ali taj prekršaj si američki ambasador valjda može dozvoliti!), rukovanje i tapšanje, a onda i ispisujući listu svega onog što će činiti njegov božićni paketić za zarobljenika, nije sjetio ni noža, ni rezanja tuke. Kruh čovjek, ipak, može iskidati, neki barbarski i istočnjački narodi kruh ionako lome umjesto da ga režu, a ni Isus Krist, evanđelisti svjedoče, nije rezao kruh, nego bi ga kidao na savršeno jednake dijelove, ali kako čovjek da iskida pečenu tuku, a da pritom ne ispadne svinja? Kako zarobljeni američki vojnik da iskida pečenu tuku, a da se do kraja ne ponizi? O tome je mislio ambasador Paganelli, i to mu je pokvarilo raspoloženje. Ali ne toliko da nekoga nazove, ili da nekome naredi da urgira kod ministra vanjskih poslova i glavnog upravitelja svih sirijskih poslova u Libanonu Abdula Halima Khaddama, inače neobično ljubaznog i uslužnog čovjeka, da se zarobljenom poručniku Bobbyju Goodmanu izreže tuka.
A on, zatvorenik, gledao je u taj srebreni oval i u tu savršeno oblikovanu pečenu pticu, koja kao da je od gipsa načinjena, pa bojom premazana, i razmišljao o sebi i o svojima. Prvo mu se činilo, dok je tako bespomoćan sjedio na jedinom dijelu ćelijske postelje koji nije bio zatrpan darovima, da je sve u najboljem redu. Ukazana mu je pažnja kakvu i zaslužuje kao vojni zrakoplovac i sin jednoga od prvih crnih američkih ratnih pilota. Onda ga je zabrinulo što da radi sa svim tim. Pa je shvatio da tuku ne može izrezati. Nije bio nimalo gladan. Otkako je pao u zarobljeništvo, nijednom nije osjetio glad. Ali pogled na pečenje bez noža stvaralo je u njemu neki čudan nemir. Kao da ga netko želi uvrijediti.
Ali tko bi to mogao biti? U životu dvadesetsedmogodišnjaka, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, sve se događalo drukčije nego u životima goleme većine crnih dječaka. U biti, on veći dio vremena nije ni znao da je crn. Nije imao razloga da misli o boji svoje kože, niti o tome što ona nekome drugom znači, tako da bi se doista moglo reći da nije znao da je crn. Ako bi mu u djetinjstvu netko nešto dobacio, ili ako bi se dogodila ikakva nelagoda povezana s time što je Bobby crnac, uvijek bi to dolazilo od onih koji su siromašniji od njega i njegovih roditelja. Jest da tu to u većini slučajeva bivali bijelci, ali uvijek siromašni, jadni i bijedni bijelci? I zašto bi ga bilo briga za njih.
Poslije je, s odrastanjem, štošta izgledalo drukčije, pa bi mu se znalo učiniti da bi brže napredovao da je bijelac, ali, ruku na srce, nikada, evo sve do sad, nije to bila njegova životna tema. Sad mu se čini, dok sjedi tu sam, i živi trenutak po trenutak u sirijskom zatvoru, da bi njegovome partneru, koji je onako strašno postradao, prijatelju njegovom i ratnom drugu, poručniku Marku A. Langeu, izrezali božićnu tuku, i da bi ga opremili barem plastičnim vilicom i nožem. Tako bi postupili, jer je to logično, i jer tako postupaju ljudi s ljudima. Njemu su donijeli neizrezanu tuku, očekuju da se snađe i da golim rukama raščetvori pečenu pticu, onako kako bi to učinio njegov životinjski predak. U njemu, mislio je Bobby Goodman, vide životinju.
Onda je u ćeliju ušao jedan od čuvara – ali ne onih koji su se pravili da ne govore engleski, nego onih svakodnevnih – u desnoj je držao povelik kuhinjski nož, a u lijevoj dvozubac za serviranje pečenja. Tuku je rezao stručno, kao da mu je upravo to posao, a u ulozi zatvorskog čuvara našao se slučajno. Tako nastupa razrješenje prvoga zarobljenikova problema. Ostavio mu je nož i vilicu iz standardnog vojničkog pribora za jelo, čime je riješen i drugi problem. To što je Bobby Goodman ostao sam s pečenjem koje bi moglo najesti poveću američku blagdansku obitelj, zatrpan u svojoj malenoj ćeliji gomilom ostalih ambasadorskih ponuda, bit će sljedeći problem. I on će, uglavnom, biti nerješiv.
Sam posjet veleposlanika Paganellija zarobljenom američkom zrakoplovcu odjeknut će svijetom, u danima između Božića i Nove godine o njemu će biti riječi u dnevniku Televizije Sarajevo i u svim dnevnim novinama koje će sedamnaestogodišnjak sa Sepetarevca kupovati, predsjednik Reagan i državni sekretar Weinberger će, svaki za sebe, osjetiti barem privremeno olakšanje, ali u samom Bobbyju Goodmanu ostavit će neki čudan osjećaj prevare i poniženja. I prvi put će tad pomisliti da sve ovo nije vrijedno njegova života.
Tih dana, dok sedamnaestogodišnjak nabrzinu prelazi preko novinskih vijesti iz Damaska, dok od A, inženjera elektrotehnike i prvog kompjuteraša kojeg je u životu upoznao, kupuje pločicu marokanskog hašiša, veličine Kraševe bajadere, i možda tek malo deblju od onog njezinog smeđeg, čokoladnog dijela, koju najprije kani pridodati blagu uz koje će se u bijeloj kući na uglu Sepetarevca i Ulice Fadila Jahića Španca dočekivati Nova godina, da bi se onda predomislio i odlučio sav taj hašiš potrošiti sam, za popodnevnih čitateljskih i slušateljskih meditacija u svojoj sobi, dok on, dakle, sprema taj hašiš ispod bijelog pakpapira u ladicu s Nonetovim stvarima, olovkama, papirima, nalivperima, starim legitimacijama, u Washingtonu i New Yorku s jedne strane, i u Damasku s druge strane, razrješava se sudbina zarobljenog američkog zrakoplovca. Ti događaji kasnije će biti podvrgnuti radikalnoj fikcionalizaciji i dramatizaciji, ne bi li im se pridala povijesna ozbiljnost i ne bi li se stvorila iluzija velikih previranja. Prava je istina da se nije događalo ništa. Izgovorene riječi bile su uglavnom nemušte. Dugi niz nepovezanih improvizacija, koje bi mogle podsjetiti na teatar apsurda, na Ionesca, ili, možda, čak na Becketta. Bogat i dokon svijet, koji je dočekivao novu 1984. godinu, i kojem je sudbina Bobbyja Goodmana bila poput muke s hipohondrijom ili svrbeža na nedohvatnom dijelu leđa.
Zatvorski su čuvari zarobljeniku priredili lijep Božić. Često će se poručnik Goodman tog sjećati, pa će mu se učiniti, i zbunjivat će sugovornike čim to izgovori, da mu je to bio najljepši Božić u životu. Bio je sam, okružen tuđincima za koje nije znao što na kraju kane s njim učiniti, svakako ništa dobro, vjerojatno će ga smaknuti i tako će započeti još jedan veliki rat, u kojem on neće sudjelovati, ali među tim je tuđincima prvi je put posve spokojan. I taj će spokoj pamtiti kao neko čovjekovu razumu neobjašnjivo i nespoznatljivo čudo. Bog mu je poslao ovakav Božić, Bobby je doživio obraćenje, o kojem nije mogao ništa reći, osim toga da mu je ovo najljepši Božić u životu.
U prednovogodišnjem su se tjednu dva svijeta približavala jedan drugom. Onaj vašingtonski nije više bio toliko udaljen onom damašćanskom. Hafezov ministar vanjskih poslova, elegantni i mirišljavi Abdul Halim Khaddam, opaki šarmer s Levanta, čovjek za kojeg se u Washingtonu kaže da je voditelj svih sirijskih poslova u Libanonu, o zarobljenom američkom zrakoplovcu govori s mnogo empatije i očinske zabrinutosti. Nešto je groteskno u njegovu nastupu, što kod njegovih europskih kolega s kojima on telefonski razgovara izazove različite reakcije: ima ih koji će osjetiti gađenje i bijes, što naravno neće pokazati, ima ih, međutim, koji će ostati skoro pa omađijani Khaddamovim nastupom, pa će umalo i povjerovati da ovo nije do Hafeza i do Sirije, nije ni do Libanona, Europe ni Amerike. Ovo je do dragoga Boga i do pravde među ljudima. U tom je tjednu, zamišljen nad sobom, nad rođenjem Gospodnjim i nad pojedenom i s drugima podijeljenom božićnom tukom, poručnik Bobby Goodman prestajao biti vojnik.
Popodne, 31. decembra, u bijeloj kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, sjedili su u dnevnom boravku, na bijelim foteljama i trosjedu, trojica budućih vojnika i jedan koji je prema rješenju regrutne komisije za vojsku proglašen nesposobnim. On jedini je već pio, brbljao o smislu, o poeziji i o besmrtnosti, te svakako o tome kako mu se bliži smrtni čas. Njih trojica, Z. R. N. O. i M. J, uglavnom su šutjeli, obuzeti onom vrstom zbunjenosti koja će ih obuzeti kada se sedam mjeseci kasnije zateknu ispred vojničkog magacina, iz kojeg će izlaziti preobraženi. Unutra trojica desetak mjeseci iskusnijih vojnika, odavno već džombi, ponavljaju, s pravilnošću metronoma, iste riječi i pokrete. Jedan mi u ruke gurne smotano šatorsko krilo. Razmotaj!, viče, rasprostri!, viče, a druga dvojica na prostrto krilo u dijelovima bacaju budućeg mene: čarape, duge gaće, kratke gaće, uniforma ljetna, uniforma zimska, uniforma svečana, kaiš, uprtači, zaštitna maska, fišeklije, kapa u veličinama od jedan do šest. Potom nam četvrti, mlađi, pomaže da krilo vežemo sa četiri kraja, i pretvorimo u zavežljaj, koji ćemo nositi sve do sljedećeg mjesta, gdje ćemo se skidati goli i u jastučnice donesene od kuće nevještim bodom igle i konca zašivati u pakete, na kojima ćemo ispisati imena svoja i adrese, da umjesto nas stignu kući. Onda ćemo goli stupiti u dvoranu koja zaudara na govna i lizol, klizavih i oštećenih zelenih pločica, po kojima ćemo izrezati svoje osjetljive, na život i životnu muku još uvijek nenaviknute tabane, i onda će po nama iz tuševa visoko nad našim glavama pustiti vodu. Pola će dvorane biti ošureno onom najvrelijom vodom iz bojlera, a drugo će pola dvorane biti ohlađeno onom najledenijom vodom iz kasarnskog rezervoara. Dvadesetorica će povikati vruće, vruće. Dvadesetorica će ih nadglasavati hladno, hladno. A kroz prozorčiće na tri strane dvorane nadvirivat će se, i od smijeha se ceniti i gušiti, od smijeha će se zakašljavati, stari vojnici, dok će predvodnik ceremonijala, kasnije ću ga dobro proučiti, oniži i poširi sadist, desetar niskog a širokog čela, rodom iz Bjelovara, prezimena Jung, strogim zapovjednim tonom uzviknuti: “Dogovori se bando, je li voda vrela ili je voda hladna!” Na to su jedni još glasnije povikali: vrela, vrela! A s druge strane se, već mnogo tiše čulo, hladna, hladna!
Stajat ću ispod tuša, skamenjen, i neću vikati ništa. Neću ništa reći, neću se ni pomaknuti. Kasnije ću, razmišljajući o svemu, i kada već vidim da iz nekog razloga doista postoje dva para kolektivnih tuš-baterija, jedna za lijevu, druga za desnu polovicu velike dvorane za tuširanje, shvatiti u čemu se sastojala zabava koju je priredio desetar Jung. Ali ću tada znati još nešto: isti se ceremonijal ponavlja sa svakom novom generacijom vojnika, samo se desetari izmjenjuju. Jedan od važnih elemenata u uspostavi unutarnje hijerarhije među mladim regrutima tiče se upravo toga: koga će od nas, po nekim nama nepoznatim kriterijima, ali koji se vjerojatno tiču snage, moći, poslušnosti i odlučnosti, četni i bataljonski oficiri odabrati za predvodnike, buduće desetare; tko će od nas biti budući Jung, koji će na desnu polovinu dvorane izliti vrelu, a na lijevu polovinu ledenu vodu. Ili već obrnuto, kako ga krene…
Ali dok sjedimo na dvije bijele fotelje i na trosjedu lijepe socijalističke liječničke kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, zagledani u šake u svojim krilima, posve nespremni na doček 1984. godine, kao i za tu godinu čiju ćemo jesen i zimu provoditi u vojsci, mi ne znamo što će nam se dogoditi, ali u tom neznanju postoji svijest o mjestu i položaju koji nam je određen. Osjećamo strah, mračan i dubok, životinjski, prvi pravi životni strah koji ne nalazi uporišta u mašti, jer ne znamo ništa o onom što će nam se događati, i ne možemo ništa od toga ni zamisliti, a posvuda oko nas teče život, običan, normalan, mirnodopski, u kojem se ljudi raduju i tuguju, planiraju budućnost, rađaju djecu i ispraćaju umrle pretke, slave vjerske, obiteljske i državne praznike. Ništa od toga nama se više ne događa, ničemu više ne pripadamo. Mi kao da smo u međuvremenu postali podljudi. Suđeno nam je da se zateknemo u širokoj prostoriji, niskih stropova, s pedesetak poluhrđavih cijevi tuševa, iz koje ćemo, istina, izaći živi. Ali izmijenjeni.
Trenutak je to u kojem će se njih trojica, koji šute i gledaju u svoje šake, s mišlju o odlasku u vojsku, naći u metafizičkom skladu i bliskosti s čovjekom kojeg nikada u životu neće sresti, koji je tačno deset godina od njih stariji, sa zarobljenim američkim zrakoplovnim poručnikom, navigatorom bombi, Robertom Bobbyjem Goodmanom. On više nije bio vojnik, premda je o vojnikovanju znao uglavnom sve, dok njih trojica nisu još bili vojnici, ali to će postati po nuždi sudbine i po odluci Saveznog sekretarijata na Narodnu obranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali o tome nisu znali ništa. Samo je onaj četvrti, oslobođen od vojske, slobodno govorio, brbljao kao Jesenjin o jeseni svoga mladog života. I zapravo jedini je bio u pravu.
Ministar Adbul Halil Khaddam je, međutim, shvatio da bi Sirija mogla imati koristi od misije tog čudnog crnog misionara Jesseja Jacksona, i krenuo je nagovarati svog šefa, bespogovornog i svemoćnog Hafeza, da prihvati ideju o dolasku Jacksonove delegacije. Hafez se dugo protivio, činilo mu se da će to biti bespotrebno iritiranje američkoga predsjednika. Ministar je bio uporan, očito se opet s nekim nešto dogovarao iza šefovih leđa i služio se svojim čudnim vezama, koje ne samo da su bile daleko od politike i diplomacije, nego su, činilo se Hafezu, bile sasvim izvan njihova svijeta. Abdul Halil Khaddam djelovao je kao strani špijun, koji radi u korist Sirije. Paradoksalna i opasna pojava, i najdragocjeniji Hafezov čovjek. Nikad nije u njega posumnjao.
I na kraju je pristao. Ionako mu nije na um padao drugi način da se oslobodi suvišnog ratnog zarobljenika. Do pojave crnog propovjednika i skupinice njegovih apostola u Damasku proći će još dva, skoro tri tjedna. Do tada bismo još trebali dočekati novu 1984. godinu, koja, pokazat će se to uskoro, niti je nova, niti će nadvoje dijeliti vrijeme. Godine, kao ni stoljeća, katkad ne završavaju po kalendarima, nego ili još malo potraju, ili okraćaju, pa svrše prije kraja. S 1984. bit će još jedan problem. Odavno to nije bila godina u budućim kalendarima, nego kulturološka činjenica, znak i amblem, roman čiji smo smisao i sadržaj ugradili već u svoja iskustva. Prije nego što je došla, hiljadudevetstoosamdesetčetvrtu su u sebe duboko zakopali i proživjeli, i oni koji Orwellov roman nisu pročitali.
Bobbyju Goodmanu koji, ruku na srce, za Georgea Orwella nije još bio čuo, nova godina nije mogla započeti u ponoć, 1. siječnja, već naprosto zato što je bio u zarobljeništvu, pa još u Damasku, na Orijentu, u apokrifnom dodatku “Priča iz 1001 noći”, u tamnicama varljivog cara Hafeza. Legao je, kao i svake večeri rano, ali mu nisu dali da spava. Vrata ćelije bila su širom otvorena, s hodnika se čula muzika: dugo i otužno zavijanje glasova s magnetofonske vrpce, grleni arapski vokali, nošeni ritmičnim bubnjanjem prstiju i dlanova po razapetoj životinjskoj koži uznosili su u nebo svjetove. Kazetofon je bio poput onih koje je viđao u filmovima iz zloglasnih njujorških kvartova, kakvog na lijevom ramenu nosi lokalni diler heroina – ružna, stereotipna slika nekoga s kime dijeli boju kože – i sa čijih zvučnika tutnji jednolično ritmizirana ispovijest pobunjenog nitkova. Ali Bobby Goodman nikako nije sluhom uspijevao dokučiti, je li kazetofon na hodniku ispred njegove ćelije loš, ili je kazeta neispravna, ili se radi o nepremostivoj kulturnoj razlici, o melodijama Bliskog istoka i Orijenta, o dugom i nepodnošljivo žalostivom zavijajućem tugovanju arapskoga svijeta, koje je u njemu budilo strah, jer mu se na trenutak činilo da je u tom tugovanju izraz najvedrije moguće radosti. Uzalud je, zatvorivši oči, u ritmu udaranja muških prstiju i dlanova po bubnjevima pokušavao čuti zavlači li kazeta, ili je to takva melodija.
Od aerodroma u Damasku do aerodroma u Sarajevu 1950 je kilometara izravne plovidbe zrakom. Ako se tome dodaju put od zatvorske ćelije do damašćanske zračne luke, i put od aerodroma u Butmiru do kuće na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca, dobit će se broj koji je začudno blizak broju u godini 1983-oj. U apokrifu 1001. noći, ili u bajci kojom bismo mi sad pokušali zapričati Šahrijara, u toj bi slučajnoj podudarnosti možda bio spas. Ili samo most među udaljenim sudbinama, koje se izvan priče ne mogu sresti.
Kazetofon u bijeloj kući, na dočeku 1984, integriran je u lijepo i moćno srebrnkasno pojačalo. Uređaj pripada domaćinovu starijem bratu, ali imamo dopuštenje da se oprezno njime služimo. Tog trenutka, oko 22 sata i 20 minuta, upravo dok su čuvari otključavali i rastvarali vrata Bobbyjeve ćelije, i on je nastavio uživati u njemu nepodnošljivom i nerazumljivom zavijanju muških i ženskih glasova, iz zvučnika, u prizemlju bijele kuće na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca čula se pjesma “Moonlight Shadow”. Mek i nježan ženski glas, koji kao da pjeva uspavanku umirućem, nosio jednostavnu je melodiju, ispod koje je potekla melodija vijeka. Mogao ju je na ulici čuti Mozart, mogla je biti otpjevana u domovima tuberkuloznih romantičara pred osvit našeg vijeka, u sebi imala je nešto izvanvremensko, ili se nama tek činilo da je izvanvremensko, i zapravo nije imala nikakve veze s muzikama uz koje smo odrastali i koje su, više nego knjige, određivale naš pogled na svijet. Mike Oldfield, tako se zvao autor pjesme, do zla boga pretenciozni muzičar iz ranog doba pop-elektronike, ikonična sinfo-pop figura s albumom “Tabular Belles”, što ga je snimao kao devetnaestogodišnjak, prodao ga diljem svijeta u nekoliko milijuna primjeraka, ali ništa od toga nije nam bilo važno. Bila je to muzika s gramofona neke prethodne generacije, do koje baš i nismo držali, generacije domaćinovog starijeg brata. Njegova je, uostalom, bila i ta kazeta, s najnovijom kompilacijom za derneke i rođendane, s tom Oldfieldovom pjesmom, skinutom s njegova nedavnog albuma “Crieses”. Album nisam prethodno čuo – i neću ga cijelog čuti ni u svih četrdesetak godina koje će zatim prolaziti – ali “Moonlight Shadow” bila je pjesmica koja se kroz ljeto, jesen i zimu 1983. nije mogla prečuti. Na radiju, po kafićima, naročito u vrijeme fajronta, na televiziji i na MTV-u, koji je upravo ove 1983. dopro do naših svjetova, kojim su prethodno vladali Tucko&Bucko, i Novi val, “Moonlight Shadow” bila je ultimativni hit.
U Sarajevu se zbog nečeg vjerovalo da je pjevačica Oldfieldova sestra. Maggie Reilly, lijepa, dvadesetsedmogodišnja Škotkinja, ne samo da nije bila s njime u rodu, nego je bila tek jedna od pjevačica koja je, saznat će se to cijeli vijek kasnije, kada nas više i ne bude zanimala, na Oldfieldovim nastupima pjevala njegove pjesme. Pamtio sam dva stiha: “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, ne zaboravljam ih ni nakon četrdesetak godina. Vjerojatno je upravo u njima ključ sjećanja: ništa u ovom dijelu romanesknih manevara ne moram izmisliti, ni preuzeti iz usporednih pripovjednih svjetova, jer pamtim “I’m a stranger to myself/ On these streets I’m someone else”, i znam što mi to u ovu novogodišnju noć znači. Sebi sam već neko vrijeme stranac. Možda iz straha od odlaska u vojsku, a možda ne samo zbog toga. Na ovim ulicama netko sam drugi, i to sam oduvijek bio. S njima ću se, s ulicama, sroditi tek kada na njima više ne budem bio.
Ove noći Nedim će barem još deset puta ponoviti “Moonlight Shadow”. Tačno zna mjesto na kazeti, na kojem se pjesma nalazi. Prije nje je “Say, Say, Say”, duet Paula McCartneya i Michaela Jacksona, s nedavno objavljenog albuma “Pipes of Peace”. Prezaslađena poput kupovne baklave, pamtim je samo po završim taktovima, kada bi Nedim za nekoliko sekundi promašio “Moonlight Shadow”. A nakon “Moonlight Shadow” je Culture Club i “Karma Chameleon”. Boy George, našminkan i lijep kao slika – “On sigurno neće u vojsku!”, rekao sam, pamtim to, u neki poslijeponoćni sat, pa me je odmah zatim netko od njih upitao bih li i ja tako, biva bih li se našminkao kao Boy George, na što sam pokazao na Vladu Medana, vidi njega, rekoh, on se ne šminka a neće u vojsku, izbjegavši tako odgovor – a pjevao je pjesmu u čijoj će nepodnošljivoj repetitivnosti ostati upisano sjećanje na postnovogodišnji mamurluk. Ali obje pjesme, “Say, Say, Say” i “Karma Chameleon”, ostale su samo u fragmentima i po nuždi, jer se između njih nalazila ona glavna.
Bobby Goodman je, u nekom kasnijem intervjuu, govorio da godinama pokušava pronaći tu zavijajuću pjesmu iz novogodišnje noći u Hafezovom zatvoru. Traži je na arapskim radijskim stanicama, raspituje se kod znanaca, angažirao je čak i prijatelja koji radi u dućanu sa starim pločama i kazetama. Preslušao je u međuvremenu sate i sate arapske muzike, ali uzalud. Te pjesme nema, kao da je prestala postojati. “Moonlight Shadow”, međutim, postoji, i tu je važna razlika između naših života i sudbina. Bobbyju, dvadesetsedmogodišnjaku, vedrog lica, golemih usta prenatrpanih zubima bijelim kao Bijela kuća, iznad kojih se pruža tanak, šmekerski brk, kao u Clarka Gablea, kao u Little Richarda, s karakterističnom bjelačkom bejzbol kapom na glavi, zarobljenom američkom vojniku kojeg smo tih dana gledali na uvijek jednoj istoj fotografiji, reproduciranoj u svim novinama i na televiziji, dogodilo se ono što se Amerikancima često događa u vrijeme hladnoga rata. Zatekao se izvan civilizacije, izvan svijeta u kojemu se umio snaći, i sve se najednom pretvorilo u noćnu moru i u san, iz kojeg poput otrovne pustinjske zmije vijuga melodija koju poslije uzalud traži. “Moonlight Shadow”, koja se, paralelno s njom, u isto vrijeme začuje 1983 kilometra zračne linije, prema sjeverozapadu, i dalje povremeno svira na radiju. “The last that ever she saw him/ Carried away by a moonlight shadow”; desetak godina kasnije već umiru, pogođeni mecima i krhotinama mina i granata, naši vršnjaci u Sarajevu, koji tvrdoglavo vjeruju da to pjeva Oldfieldova sestra.
Operacija oslobađanja ratnog zarobljenika u Damasku protekla je iznenađujuće jednostavno i brzo. Sve je nalikovalo kakvom visokostiliziranom i estetiziranom ceremonijalu, orijentalnom kazalištu sjena, operi, derviškom plesu… Sirijske vlasti ljubazno su prihvatili Jasseja Jacksona i njegovu pratnju. Dočekali su ih i ugostili onako kako poslije nitko neće, s očitom potrebom da ih impresioniraju svojim gostoprimstvom. Oni su, pak, to gostoprimstvo dobro podnijeli, ne gubeći s uma što im je jedini cilj. Činilo se da bi ih jedna neljubazna gesta, neoprezan ili slučajan manjak poštovanja, obična neurednost ljudska, mogli pomesti u njihovoj misiji.
Na kraju, već u utorak 3. siječnja 1984, Bobby Goodman dopao je slobode. U Americi dočekali su ga kao heroja. U Bijeloj kući ga je primilo, skupa s njegovim osloboditeljem, gdje su primljeni i fotografirani, uz najviše počasti i čašćavanja, uz škrgut zubi i uz zagrljaje, gdje je kost udarala o kost, kao pod zemljom.
Predsjednik Reagan podnio je teško taj trijumf svoga crnog oponenta, koji će mu se, premda neuspješno, suprotstaviti na predsjedničkim izborima. Ali pravi pobjednik bio je Abdul Halil Khaddam, Hafezov ministar vanjskih poslova koji je, kako se na Orijentu i u Moskvi vjerovalo, nadmagarčio Amerikance. I ne samo da ih je namagarčio, nego ih je nadmirisao i nadgovorio, nadpametio i nadslobodio… Njegovo sivo odijelo od sirove svile, bijela košulja i kravata boje pistacija, mekoća njegove puti i muška snaga šaka pri rukovanju – a rukovao se srdačno, tako što bi lijevom potvrđivao desnu, prihvaćajući njome šaku u šaci – postat će čuveni.
U 1983. godini Amerikanci bili su skloni priznavati svijet, onakav kakav je bio. Kao što je i Vatikan, skupa s poljskim papom, bio sklon priznavati svijet, onakav kakav je bio i kakav je, činilo se, obećan budućnosti. Uskoro će, međutim, sa silnim i brzim stropoštavanjem komunističkog svijeta u vlastiti bezdan, Crkva i Amerika promijeniti strategiju. Papa će zaboraviti na obećani dijalog, pa će prokleti ateiste i sve nesumišljenike, dok će Amerika nelegitimnim i nepostojećim oglasiti vlasti u zemljama koje im nisu po volji. Između ostalog, i u Siriji. Hafezova sina i nasljednika Bašara, sljedećega sirijskog svedršca, koji će na vlast doći na način koji se nije razlikovao od onog na koji se u suvremenom svijetu vlast osvaja istočno od Beča, proglašavaju za samozvanca, te u koaliciji s domaćim sirijskim raskolnicima i međunarodnim razbojnicima pokreću krvavi ratni proces promjene državne vlasti u Damasku. Neće im to uspjeti, ali će zemlja biti razorena, u prah će nestati neki od najvrednijih spomenika civilizacije, među njima čudesni grad Alep, u kojem su se u novije vrijeme proizvodili čudesni pustinjski mirisi i sapuni.
Za tobožnjeg vođu narodne pobune izabrat će bivšeg Hafezova ministra Abdula Halila Khaddama, koji se u međuvremenu odmetnuo, i živio u Parizu. Bogat kao Krez, s moćnim političkim i novčarskim vezama, svoje bogatstvo je, priča se, stekao primajući mito od njemačkih i francuskih državnih institucija, za odlaganje nuklearnog otpada u sirijskoj pustinji. Asistirao je, makar srdačnim dvoručnim rukovanjem, u političkim ubojstvima na Levantu, što mu je također priskrbilo određenu materijalnu korist. Gotovo idealan čovjek za promotora demokracije i ideologije ljudskih prava u Siriji i na Bliskom istoku. Općenito u cijelom tom svijetu, koji će biti zahvaćen revolucijom očaja, nakon što se jedan pijačni trgovac spali nasred čaršije u Magrebu.
Ali to je još uvijek daleka budućnost, koju srećom ne naslućujemo dok se privikavamo na novu 1984. godinu i na nove, posve drukčije fotografije, oslobođenog američkog zrakoplovca.