Predgovor knjizi Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma Božidara Brezinščaka Bagole (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2024.)
Božidara Brezinščaka Bagolu – rođenoga 1947. godine u hrvatskozagorskom selu Vrbišnica, a od 1978. trajno nastanjenoga u obližnjem Humu na Sutli – ne treba posebno predstavljati kulturnoj javnosti Hrvatske i susjednih južnoslavenskih zemalja jer joj se on već više od pola stoljeća neprestance predstavlja svojim radom i svojim djelima, zapaženima, visoko ocjenjivanima i nagrađivanima. Bagola je prije svega pisac, i to kako pjesnik, tako i prozaik, ali je podjednaku životnu i radnu energiju ulagao i još uvijek ulaže u prevođenje raznorodnih djela sa slovenskoga i njemačkoga jezika te esperanta, pa ga mnogi (pre)poznaju prvenstveno kao prevoditelja, što mu treba imponirati jer je prevoditeljska djelatnost izrazito zahtjevan, važan i vrijedan vid bavljenja tekstualnošću i kulturom. Fascinantan je već sam broj njegovih objavljenih autorskih i prevoditeljskih knjiga (a radi se o 26 autorskih i 58 prevedenih djela), da se tisuće sačinjenih i prevedenih stranica teksta sadržanog u njima i ne spominju, kao ni pojedinačni njegovi prilozi objavljeni u raznim publikacijama. Međutim, fascinantne brojke ne mogu iskazati sav značaj Bagolinoga djela, kao što ne mogu prikazati u punini njega kao osobu. Bagola je također teolog i filozof, i to ne samo formalno, obrazovanjem, nego i po rafiniranom teološko-filozofskom nervu čiji se rezultati dadu očitati u njegovim tekstovima bez obzira na to o kojoj se vrsti teksta radi. S druge (ili već treće) strane, Bagola je, u najizvrsnijem smislu riječi, i kulturni radnik (spomenimo samo zavičajne prijegorne angažmane u humskoj Tvornici stakla Straža, Narodnoj knjižnici u Humu na Sutli i Hrvatskozagorskom književnom društvu), pa i društveno-politički radnik (kao načelnik općine Hum na Sutli), premda bi mu vjerojatno bilo draže da ga se naziva „djelatnikom“ u skladu s jednom njegovom napomenom u kojoj parafrazira Friedricha Nietzschea koji „umjesto pojma rad (Arbeit), koji se mjeri i plaća po svom nepersonalnom rezultatu, uvodi pojam djelo (Werk) u kome stvaralac živi kao majka u djetetu“, što se uobičajeno izriče razlikovanjem „posla“ i „poziva“, pri čemu se preferira drugonavedeni pojam. Naposljetku, Bagolu se, bez imalo sumnje, može karakterizirati i kao intelektualca, ako je intelektualac, uza sve svoje disciplinarne stručnosti i odgovarajuće angažmane, osoba koja u određenoj zajednici djeluje prosvjetiteljski te javno rabi vlastiti um, kako je to izrazio Immanuel Kant.
Navedena raznostranost Bagole kao osobe i multiperspektivnost njegova djelovanja posve je vidljiva u rukopisu knjige koju imamo pred sobom: Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma, što je, u prvom redu, autobiografsko djelo, ali nipošto nije ograničeno autobiografskim pristupom, niti se zadržava na osobnim reminiscencijama, nego je, upravo suprotno, djelo koje „iz prvog lica“ i putem međusobno povezanih autobiografskih fragmenata ispisuje neizmjerno važne stranice kulturne i društvene povijesti Hrvatskog Zagorja i Hrvatske u njihovoj organskoj povezanosti ponajprije sa slovenskim, ali i širim južnoslavenskim (srbijanskim, bosanskohercegovačkim i makedonskim) susjedstvom te Njemačkom.
Nekoliko je tematskih naglasaka koji se mogu, gotovo beziznimno, locirati u svim ponuđenim tekstovima, bez obzira na njihovu međusobnu raznolikost. Jedan je njegovo filozofsko-teološko obrazovanje i sve što mu se, vezano uz to, zbivalo u izvanjskosti međuljudskih odnosa i u njegovoj unutrašnjosti. U istome dvostrukom smislu, drugi je naglasak na književnosti – široki literarni svijet u kojemu se kretao i njegov literarni, naime, spisateljski i prevodilački rad. Treći je naglasak s prethodnim najuže povezan, a to je – jezik, Bagolina promišljanja o jeziku kao takvom i jezicima koje poznaje, te problematika zavičajnosti. A kroza sve to kontinuirano prosijava tema duhovnosti, u najširem smislu tog pojma, odnosno u svim mogućim njegovim smislovima.
Na toj podlozi uviđamo da Bagola nije bio tek izvanjski, površinski dotaknut svojim filozofsko-teološkim obrazovanjem i usporednom mu religioznom podukom. Sve što ga je ikada dotaknulo bilo je temeljito promišljeno, u životnim potresima pretreseno, apsorbirano i provareno te, što je najvažnije, u njegovim djelima uobličeno. Primjerice, mišljenje Friedricha Nietzschea trajno ga je obilježilo (možda je i naslov knjige Volja za život parafraza Nietzscheove Volje za moć, prije negoli aluzija na Arthura Schopenhauera uz kojega ide „Wille zum Leben“?). No Bagola nije Nietzschea samo dobro upoznao, o čemu svjedoče njegova kompetentna očitovanja o Nietzscheovu opusu, nego ga je i interiorizirao, a da time nije manje bivao kršćaninom, što napominjemo zbog često površnog i pogrešnog naglašavanja opreke i nepomirljivosti između Nietzschea i kršćanstva. Slično se može reći i za Bagolin odnos prema kršćanstvu, osobito katoličanstvu koje je „uzduž i poprijeko“ upoznao. Ni u djetinjstvu i mladosti, ni kasnije, on nije kršćanstvo/katoličanstvo shvaćao kao etiketu, nego je dubinski proživljavao i, prema dugotrajno i pomno građenom vlastitom kodeksu, živio sve dubine i sve pozitivne, emancipatorske mogućnosti kršćansko-katoličke religioznosti, jednako kao i proturječja i zastranjenja kršćanstva/katoličanstva. Zato ne čudi to što je jedan od Bagolinih uzora slovenski pisac, mislitelj i intelektualac Edvard Kocbek te da su mu posebno bliski neki drugi primjeri „živoga kršćanstva“ poput bosanskoga franjevca Mile Babića. U tom pogledu, duhovnost, kojoj je Bagola istinski posvećen, neodvojiva je od putenosti, čak i one „sablažnjive“, a svakako je prožeta i duhovitošću, po strani od prijetvorne „klerikalne ozbiljnosti“. Bagolina ozbiljna duhovitost i duhovnost vidljiva je i na planu jezika kojim on suvereno vlada te se zato može i igrati njime, što vazda čini. Jezik kao takav, a onda materinji mu hrvatski jezik, kajkavsko narječje i specifični govor Huma na Sutli, koji se prepliću sa slovenskim jezikom i njegovim narječjima, čime dolazimo i do teme zavičajnosti o kojoj Bagola (i) u ovoj knjizi piše na tako upečatljiv način da bi njegova razmišljanja mogla i trebala biti uključena u svaku antologiju koja se tom temom bave.
Kao da odgovara na pitanje „Zašto ostajemo u provinciji?“, na koje je u jednom svom tekstu odgovarao njemački filozof Martin Heidegger, Bagola kaže: „(…) ostao sam vjeran svom zavičaju kao nepresušivom bunaru iz kojeg crpim stvaralačku izvornost. (…) Svojim životom i djelima svjedočim da ne može doći do splašnjavanja proročke vrijednosti književnika, ako je svjestan svojih korijena, svog zavičaja, svog naroda i zemlje, svoje pripadnosti suvremenoj Europi i preko nje sveukupnom civilizacijskom i kulturnom bogatstvu čovječanstva.“
Ako se neko mjesto ili nečija pozicija mogu uopće nazvati provincijom ili marginom (jer, možda, nešto marginalnim ili centralnim čine ljudi i njihova djela, a ne biografska ili geografska zadanost), Bagolina je marginalnost samoizabrana. A to se ne tiče samo njegove zavičajnosti, humsko-sutlanske i hrvatskozagorske, nego i svih drugih konteksta u kojima je živio i radio. Na mnogim stranicama ove knjige on pokazuje da nikada nije bio ničiji, te da su često i „jedni“ i „drugi“ (koji god da su jedni i drugi bili) bili skeptični spram njegova inzistiranja na samoodređenju, autonomiji. Paradoksalno ili ne, Bagola se ne libi jasnih identitetskih (samo)određenja: Hrvat je i kršćanin/katolik, vrlo je kritičan spram „zatajivanja“, „utišavanja“, „proganjanja“ i „zloporaba“ hrvatstva i kršćanstva/katoličanstva, kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i kasnije, ali, važno je istaknuti, bez imalo isključivosti spram drugih! Ne samo da je naklon prema drugim i drugačijim kulturama, nego ih je – posebno slovensku, ali i srpsku, a možemo reći i jugoslavensku – neprestance obogaćivao, kao i matičnu mu hrvatsku kulturu.
Upoznajemo takvoga čovjeka i pisca i u njegovim putopisima, koji sačinjavaju posebnu cjelinu knjige, a u kojima se anegdote iz samoupravnog socijalizma miješaju s eruditskim povijesnim ekskursima, bivajući i ekstremno informativnima i zabavnima.
Cjelinu „Ogledi“, pak, čine Bagolini osvrti na knjige uglavnom zavičajnih pisaca, ali i djela i likove drugih hrvatskih te srpskih pisaca, među kojima su i neki koje Bagola spominje u drugim poglavljima ove knjige i drugim svojim knjigama, s velikom (i rijetkom) pažljivošću prema djelu, piscu i ličnosti.
Bagolin ne samo spisateljski, nego i ljudski pažljiv odnos spram drugih osobito dolazi do izražaja u zadnjoj cjelini ove knjige – „Pisma, govor iz prvog lica“. Objavljivanje pisama koja su razmijenile dvije osobe uvijek je vrlo osjetljiv pothvat. S jedne strane, prijeti opasnost da ono što je, kao važno, razmijenjeno između dviju osoba otklizne na javnoj pozornici u irelevantnost i banalnost. S druge strane, prostiranje vlastite intime pred čitateljstvom može kod čitatelja izazvati nelagodu, zaplesavši na rubu neukusa. No pisma koja nam je Bagola predstavio izbjegavaju obje opasnosti, čak i kada su protkana erotikom (kao u slučaju Vesne Parun). Ovi nam tekstovi pružaju uvid u stvaralački proces – njegov i drugih uključenih osoba (uz Vesnu Parun, tu su još Jože Pogačnik i Boris A. Novak) – te u bliski odnos između dvoje spisatelja, odnosno intimni odnos između pisca i prevoditelja. Riječ je o dragocjenim svjedočanstvima, i to iz prve ruke, o životima i djelima važnih ličnosti hrvatske i slovenske kulture, a posebna je literarna i kulturnopovijesna „poslastica“ poglavlje o Vesni Parun, gdje je pripovijest o Bagolinu drugovanju s njom ispričana kroz njihova pisma i opsežne didaskalije.
Bagola se – ni u ovoj knjizi, kao ni u drugima koje su autobiografski zasnovane – ne ustručava iznijeti pred nas najtananije svoje misli i osjećaje. Iscrpno nas i nepogrešivo profinjenim stilom upoznaje ne samo sa svojim pohvalnim uspjesima nego i sa svojim mjestimičnim promašajima, ne samo sa svojim čvrstim uvjerenjima nego i sa svojim najdubljim dvojbama. Stoga se iz ove knjige dobro može iščitati tko je Bagola; ova je knjiga svojevrsni „uvod u Bagolu“, koji bi bilo dobro pročitati prije čitanja i iščitavanja njegova bogatog i raznolikog spisateljskog i prevodilačkog opusa. To čitanje i iščitavanje svima se može preporučiti, a pisac ove stručne recenzije osjetio je, tijekom prebiranja Volje za život, snažnu želju da pročita sve one Bagoline radove koje još nije pročitao. Međutim, daleko od toga da je Bagolin tekst šifriran isključivo u „Bagolinu ključu“ i da nema vrijednost i izvan njegove vlastite biografije i bibliografije. Dapače, osvjetljavajući pojedine stanice vlastitoga života i djelovanja, Bagola osvjetljava vremena i prostore u kojima je živio i djelovao te ljude i pojave s kojima se susretao, a budući da je za njim zavidno aktivan i promišljen život, trebamo biti zahvalni autoru na tome što se odvažio da nam, uz izbrušenoj formi, ponudi ove svoje osvrte.
Uvod u Bagolu
Predgovor knjizi Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma Božidara Brezinščaka Bagole (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2024.)
Božidara Brezinščaka Bagolu – rođenoga 1947. godine u hrvatskozagorskom selu Vrbišnica, a od 1978. trajno nastanjenoga u obližnjem Humu na Sutli – ne treba posebno predstavljati kulturnoj javnosti Hrvatske i susjednih južnoslavenskih zemalja jer joj se on već više od pola stoljeća neprestance predstavlja svojim radom i svojim djelima, zapaženima, visoko ocjenjivanima i nagrađivanima. Bagola je prije svega pisac, i to kako pjesnik, tako i prozaik, ali je podjednaku životnu i radnu energiju ulagao i još uvijek ulaže u prevođenje raznorodnih djela sa slovenskoga i njemačkoga jezika te esperanta, pa ga mnogi (pre)poznaju prvenstveno kao prevoditelja, što mu treba imponirati jer je prevoditeljska djelatnost izrazito zahtjevan, važan i vrijedan vid bavljenja tekstualnošću i kulturom. Fascinantan je već sam broj njegovih objavljenih autorskih i prevoditeljskih knjiga (a radi se o 26 autorskih i 58 prevedenih djela), da se tisuće sačinjenih i prevedenih stranica teksta sadržanog u njima i ne spominju, kao ni pojedinačni njegovi prilozi objavljeni u raznim publikacijama. Međutim, fascinantne brojke ne mogu iskazati sav značaj Bagolinoga djela, kao što ne mogu prikazati u punini njega kao osobu. Bagola je također teolog i filozof, i to ne samo formalno, obrazovanjem, nego i po rafiniranom teološko-filozofskom nervu čiji se rezultati dadu očitati u njegovim tekstovima bez obzira na to o kojoj se vrsti teksta radi. S druge (ili već treće) strane, Bagola je, u najizvrsnijem smislu riječi, i kulturni radnik (spomenimo samo zavičajne prijegorne angažmane u humskoj Tvornici stakla Straža, Narodnoj knjižnici u Humu na Sutli i Hrvatskozagorskom književnom društvu), pa i društveno-politički radnik (kao načelnik općine Hum na Sutli), premda bi mu vjerojatno bilo draže da ga se naziva „djelatnikom“ u skladu s jednom njegovom napomenom u kojoj parafrazira Friedricha Nietzschea koji „umjesto pojma rad (Arbeit), koji se mjeri i plaća po svom nepersonalnom rezultatu, uvodi pojam djelo (Werk) u kome stvaralac živi kao majka u djetetu“, što se uobičajeno izriče razlikovanjem „posla“ i „poziva“, pri čemu se preferira drugonavedeni pojam. Naposljetku, Bagolu se, bez imalo sumnje, može karakterizirati i kao intelektualca, ako je intelektualac, uza sve svoje disciplinarne stručnosti i odgovarajuće angažmane, osoba koja u određenoj zajednici djeluje prosvjetiteljski te javno rabi vlastiti um, kako je to izrazio Immanuel Kant.
Navedena raznostranost Bagole kao osobe i multiperspektivnost njegova djelovanja posve je vidljiva u rukopisu knjige koju imamo pred sobom: Volja za život: eseji, putopisi, ogledi, pisma, što je, u prvom redu, autobiografsko djelo, ali nipošto nije ograničeno autobiografskim pristupom, niti se zadržava na osobnim reminiscencijama, nego je, upravo suprotno, djelo koje „iz prvog lica“ i putem međusobno povezanih autobiografskih fragmenata ispisuje neizmjerno važne stranice kulturne i društvene povijesti Hrvatskog Zagorja i Hrvatske u njihovoj organskoj povezanosti ponajprije sa slovenskim, ali i širim južnoslavenskim (srbijanskim, bosanskohercegovačkim i makedonskim) susjedstvom te Njemačkom.
Nekoliko je tematskih naglasaka koji se mogu, gotovo beziznimno, locirati u svim ponuđenim tekstovima, bez obzira na njihovu međusobnu raznolikost. Jedan je njegovo filozofsko-teološko obrazovanje i sve što mu se, vezano uz to, zbivalo u izvanjskosti međuljudskih odnosa i u njegovoj unutrašnjosti. U istome dvostrukom smislu, drugi je naglasak na književnosti – široki literarni svijet u kojemu se kretao i njegov literarni, naime, spisateljski i prevodilački rad. Treći je naglasak s prethodnim najuže povezan, a to je – jezik, Bagolina promišljanja o jeziku kao takvom i jezicima koje poznaje, te problematika zavičajnosti. A kroza sve to kontinuirano prosijava tema duhovnosti, u najširem smislu tog pojma, odnosno u svim mogućim njegovim smislovima.
Na toj podlozi uviđamo da Bagola nije bio tek izvanjski, površinski dotaknut svojim filozofsko-teološkim obrazovanjem i usporednom mu religioznom podukom. Sve što ga je ikada dotaknulo bilo je temeljito promišljeno, u životnim potresima pretreseno, apsorbirano i provareno te, što je najvažnije, u njegovim djelima uobličeno. Primjerice, mišljenje Friedricha Nietzschea trajno ga je obilježilo (možda je i naslov knjige Volja za život parafraza Nietzscheove Volje za moć, prije negoli aluzija na Arthura Schopenhauera uz kojega ide „Wille zum Leben“?). No Bagola nije Nietzschea samo dobro upoznao, o čemu svjedoče njegova kompetentna očitovanja o Nietzscheovu opusu, nego ga je i interiorizirao, a da time nije manje bivao kršćaninom, što napominjemo zbog često površnog i pogrešnog naglašavanja opreke i nepomirljivosti između Nietzschea i kršćanstva. Slično se može reći i za Bagolin odnos prema kršćanstvu, osobito katoličanstvu koje je „uzduž i poprijeko“ upoznao. Ni u djetinjstvu i mladosti, ni kasnije, on nije kršćanstvo/katoličanstvo shvaćao kao etiketu, nego je dubinski proživljavao i, prema dugotrajno i pomno građenom vlastitom kodeksu, živio sve dubine i sve pozitivne, emancipatorske mogućnosti kršćansko-katoličke religioznosti, jednako kao i proturječja i zastranjenja kršćanstva/katoličanstva. Zato ne čudi to što je jedan od Bagolinih uzora slovenski pisac, mislitelj i intelektualac Edvard Kocbek te da su mu posebno bliski neki drugi primjeri „živoga kršćanstva“ poput bosanskoga franjevca Mile Babića. U tom pogledu, duhovnost, kojoj je Bagola istinski posvećen, neodvojiva je od putenosti, čak i one „sablažnjive“, a svakako je prožeta i duhovitošću, po strani od prijetvorne „klerikalne ozbiljnosti“. Bagolina ozbiljna duhovitost i duhovnost vidljiva je i na planu jezika kojim on suvereno vlada te se zato može i igrati njime, što vazda čini. Jezik kao takav, a onda materinji mu hrvatski jezik, kajkavsko narječje i specifični govor Huma na Sutli, koji se prepliću sa slovenskim jezikom i njegovim narječjima, čime dolazimo i do teme zavičajnosti o kojoj Bagola (i) u ovoj knjizi piše na tako upečatljiv način da bi njegova razmišljanja mogla i trebala biti uključena u svaku antologiju koja se tom temom bave.
Kao da odgovara na pitanje „Zašto ostajemo u provinciji?“, na koje je u jednom svom tekstu odgovarao njemački filozof Martin Heidegger, Bagola kaže: „(…) ostao sam vjeran svom zavičaju kao nepresušivom bunaru iz kojeg crpim stvaralačku izvornost. (…) Svojim životom i djelima svjedočim da ne može doći do splašnjavanja proročke vrijednosti književnika, ako je svjestan svojih korijena, svog zavičaja, svog naroda i zemlje, svoje pripadnosti suvremenoj Europi i preko nje sveukupnom civilizacijskom i kulturnom bogatstvu čovječanstva.“
Ako se neko mjesto ili nečija pozicija mogu uopće nazvati provincijom ili marginom (jer, možda, nešto marginalnim ili centralnim čine ljudi i njihova djela, a ne biografska ili geografska zadanost), Bagolina je marginalnost samoizabrana. A to se ne tiče samo njegove zavičajnosti, humsko-sutlanske i hrvatskozagorske, nego i svih drugih konteksta u kojima je živio i radio. Na mnogim stranicama ove knjige on pokazuje da nikada nije bio ničiji, te da su često i „jedni“ i „drugi“ (koji god da su jedni i drugi bili) bili skeptični spram njegova inzistiranja na samoodređenju, autonomiji. Paradoksalno ili ne, Bagola se ne libi jasnih identitetskih (samo)određenja: Hrvat je i kršćanin/katolik, vrlo je kritičan spram „zatajivanja“, „utišavanja“, „proganjanja“ i „zloporaba“ hrvatstva i kršćanstva/katoličanstva, kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i kasnije, ali, važno je istaknuti, bez imalo isključivosti spram drugih! Ne samo da je naklon prema drugim i drugačijim kulturama, nego ih je – posebno slovensku, ali i srpsku, a možemo reći i jugoslavensku – neprestance obogaćivao, kao i matičnu mu hrvatsku kulturu.
Upoznajemo takvoga čovjeka i pisca i u njegovim putopisima, koji sačinjavaju posebnu cjelinu knjige, a u kojima se anegdote iz samoupravnog socijalizma miješaju s eruditskim povijesnim ekskursima, bivajući i ekstremno informativnima i zabavnima.
Cjelinu „Ogledi“, pak, čine Bagolini osvrti na knjige uglavnom zavičajnih pisaca, ali i djela i likove drugih hrvatskih te srpskih pisaca, među kojima su i neki koje Bagola spominje u drugim poglavljima ove knjige i drugim svojim knjigama, s velikom (i rijetkom) pažljivošću prema djelu, piscu i ličnosti.
Bagolin ne samo spisateljski, nego i ljudski pažljiv odnos spram drugih osobito dolazi do izražaja u zadnjoj cjelini ove knjige – „Pisma, govor iz prvog lica“. Objavljivanje pisama koja su razmijenile dvije osobe uvijek je vrlo osjetljiv pothvat. S jedne strane, prijeti opasnost da ono što je, kao važno, razmijenjeno između dviju osoba otklizne na javnoj pozornici u irelevantnost i banalnost. S druge strane, prostiranje vlastite intime pred čitateljstvom može kod čitatelja izazvati nelagodu, zaplesavši na rubu neukusa. No pisma koja nam je Bagola predstavio izbjegavaju obje opasnosti, čak i kada su protkana erotikom (kao u slučaju Vesne Parun). Ovi nam tekstovi pružaju uvid u stvaralački proces – njegov i drugih uključenih osoba (uz Vesnu Parun, tu su još Jože Pogačnik i Boris A. Novak) – te u bliski odnos između dvoje spisatelja, odnosno intimni odnos između pisca i prevoditelja. Riječ je o dragocjenim svjedočanstvima, i to iz prve ruke, o životima i djelima važnih ličnosti hrvatske i slovenske kulture, a posebna je literarna i kulturnopovijesna „poslastica“ poglavlje o Vesni Parun, gdje je pripovijest o Bagolinu drugovanju s njom ispričana kroz njihova pisma i opsežne didaskalije.
Bagola se – ni u ovoj knjizi, kao ni u drugima koje su autobiografski zasnovane – ne ustručava iznijeti pred nas najtananije svoje misli i osjećaje. Iscrpno nas i nepogrešivo profinjenim stilom upoznaje ne samo sa svojim pohvalnim uspjesima nego i sa svojim mjestimičnim promašajima, ne samo sa svojim čvrstim uvjerenjima nego i sa svojim najdubljim dvojbama. Stoga se iz ove knjige dobro može iščitati tko je Bagola; ova je knjiga svojevrsni „uvod u Bagolu“, koji bi bilo dobro pročitati prije čitanja i iščitavanja njegova bogatog i raznolikog spisateljskog i prevodilačkog opusa. To čitanje i iščitavanje svima se može preporučiti, a pisac ove stručne recenzije osjetio je, tijekom prebiranja Volje za život, snažnu želju da pročita sve one Bagoline radove koje još nije pročitao. Međutim, daleko od toga da je Bagolin tekst šifriran isključivo u „Bagolinu ključu“ i da nema vrijednost i izvan njegove vlastite biografije i bibliografije. Dapače, osvjetljavajući pojedine stanice vlastitoga života i djelovanja, Bagola osvjetljava vremena i prostore u kojima je živio i djelovao te ljude i pojave s kojima se susretao, a budući da je za njim zavidno aktivan i promišljen život, trebamo biti zahvalni autoru na tome što se odvažio da nam, uz izbrušenoj formi, ponudi ove svoje osvrte.